Po nalogu sutkinje Obiteljskog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu ovršena je dvanaestogodišnja djevojčica. Baš kao da je televizor iz kuće nekoga tko nije redovito plaćao pristojbu. Baš kao da je zbirka umjetnina iz vile posrnuloga nogometnog menadžera. Baš kao da i nije živo čeljade nego je mrtva stvar i nečije mrtvo vlasništvo, ovršena je u Zagrebu dvanaestogodišnja djevojčica. Njezino ime nam, logično, nije poznato, kao ni imena i prezimena njezinih roditelja. Pravnici će, kao i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, ustvrditi da su njihovi identiteti zaštićeni u ime prava djeteta. No, nije li paradoksalno da se dvanaestogodišnjakinju istovremeno protiv njezine volje premješta kao da je mrtva stvar i kao da uopće nema volju, a istovremeno ju se štiti od javnosti tako što joj se zataji ime? Tko god je ikad imao dvanaest, a mnogi su među nama već bili dvanaestogodišnjaci i dvanaestogodišnjakinje, te se toga jako dobro sjećaju, dobro zna da u ta životna doba ne samo da imaš svoju volju i svijest, nego si u vlastitoj koži prisutniji nego što ćeš ikada više u životu biti. I jako dobro znaš gdje ti je dom, s kime želiš a s kime ne želiš živjeti. Ali, naravno, mi ne poznajemo ovršenu dvanaestogodišnju djevojčicu. Postupak koji su oko njezine djelidbe poveli roditelji nije javan. Općenito, intima drugih ljudi, osim ako oni drukčije ne požele, ne bi trebala biti javna stvar. No, valja naglasiti: javna stvar jest ukoliko se bilo gdje i bilo kad dvanaestogodišnjaci i dvanaestogodišnjakinje tretiraju kao mrtve stvari, ili kao bića bez vlastite volje i prava da odlučuju o sebi. Svi smo, naime, odgovorni ukoliko se oko nas ovršuju živi ljudi.
Ime djevojčice i njezinih roditelja nije objavljeno iz razloga koji je, ponovimo to, paradoksalan. Ali nigdje u novinama i na portalima ne uspijevam pronaći ime sutkinje Obiteljskog odjela Općinskog građanskog suda, koja je odlučila da se djevojčica ovrši. Ime i prezime te žene zanima me iz još jednog razloga. Sutkinja-ovršiteljica je, naime, ovlastila policiju da nad djevojčicom primijene sredstva prisile. To znači da dvanaestogodišnjakinja više nije mrtva stvar, nečije vlasništvo, a nije ni, bez obzira na svoju poprilično odraslu dob, ni nedoraslo ljudsko biće, koje nema volju ni moć razbora i kojim je moguće manipulirati. Dvanaestogodišnjakinjama kojima očevi na štetu majki mogu manipulirati, kao i majke na štetu očeva, moći će se manipulirati i kad im bude četrdeset. Ali takve su nevoljnice vrlo, vrlo rijetke… Naloživši primjenu sile nad dvanaestogodišnjom djevojčicom, dvije sutkinje su u kooperaciji prestale tretirati djevojčicu kao mrtvu stvar, nego su je tretirale kao razbojnicu, delinkventkinju. U njezino životno iskustvo, u njezino će sjećanje – ukoliko neki hrvatski sud ne naloži lobotomiju ili neko drugo sredstvo ekspresnog zaborava i kršenja volje – zauvijek ostati upisano ovo poniženje. U njezino će životno iskustvo zavazda ostati upisano da je bila izložena nasilju u ime države. Sutkinja Obiteljskog odjela Općinskog građanskog suda, kako god se zvala, koliko god bila štićena od reakcija javnosti i koliko god privatno bila tankoćutna i osjetljiva, dužna nam je imenom, prezimenom i fotografijom u novinama ili snimkom na televiziji objasniti kakve to bračne i izvanbračne okolnosti, kakve to rastave braka i koje to, konkretno, dobrobiti djeteta opravdavanju ovrhu nad dvanaestogodišnjim hrvatskim građankama i građanima. U tome bi joj, s punim identitetom, trebala asistirati i sutkinja-ovršiteljica. Pa, zaboga, nije valjda da u Hrvatskoj već postoje tajni sudovi i da se suci i sutkinje već toliko štite od njihovih vlastitih odluka da im se štite identiteti!
U novinama piše da je ovrha provedena unatoč činjenici da nije bila prisutna posebna skrbnica koju je djetetu imenovao isti taj sud, te unatoč činjenici da je protiv majke, u čiju je korist provedena ovrha, podnijeta prijava za zlostavljanje. Naravno da i ta prijava može biti tendenciozna i manipulativna, kao što mogu postojati okolnosti koje bi opravdale odsutnost sudski imenovane skrbnice. Pa čak bi mogle postojati i okolnosti koje bi relativizirale i sve ono što ovom dijelu priče prethodi – osim što ne mogu postojati okolnosti koje bi opravdale anonimnost dviju sutkinja! – ali problem je u tome što nas zla i naopaka iskustva života pod patrijarhatom, kao i svjetonazorskim primitivizmom i konzervativizmom limitiranog hrvatskog pravosuđa, navode da o ovome svemu imamo, da prostite, i apriorne sumnje i strepnje.
Kao što u nas nisu zaštićene žrtve seksualnog nasilja, napastovanja i silovanja, kao što doista postoje i živo funkcioniraju perfidni načini drugog i drukčijeg zlostavljanja žena, samo zato što su žene i samo zato što su kao takve “drugotne” pred brojnim svemoćnim hrvatskim institucijama, ali i u glavama velikog dijela građanki i građana ove zemlje, te kao što je sve to dio toksičnoga patrijarhalnog naslijeđa, jednako tako je dio istoga tog toksičnog patrijarhalnog nasljeđa većinsko, bezostatno, apriorno dodjeljivanje djece majkama, nakon što im se roditelji raziđu. Tako se postupa ne samo u slučajevima u kojima su svi argumenti na strani očeva, nego, evo, i u slučajevima kada se već zrela i odrasla djeca živo bore da ostanu s očevima. “Daj dite materi” ideološki je mračna, zatucana, pogibeljna patrijarhalna navada, navika, običaj, koja je u Hrvatskoj institucionalizirana kroz sudsku praksu. Koliko je samo dječaka i djevojčica u životu unesrećeno da bi se udovoljilo običajima i svjetonazoru onih koji s tim dječacima i djevojčicama nemaju ništa, jer im nisu ni ćaće, ni matere, ni babe, ni didovi, ni sestre, ni braća…
Dječja pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević, jedina koja u ovoj žalosnoj i strašnoj pripovijesti ima svoje ime i prezime, te nije zaštićena poput hrvatskih sutkinja, bila bi dužna u vezi ovog slučaja odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja iz njezina djelokruga. Najvažnije je, ipak, pitanje ovrhe, pa još prisilne, djevojčica i dječaka koje se s navršenih dvanaest godina nalaze na samom izlazu iz djetinjstva. Sa četrnaest će već biti maloljetnici, a ne djeca, adolescenti i veliki ljudi, čija se volja više ne može čak ni pravno-formalno osporavati. Međutim, supstancijalna razlika između dvanaestogodišnjaka, koje hrvatski sud tretira kao mrtvu stvar ili kao biće lišeno volje, razbora i pameti, i četrnaestogodišnjaka, koji su, makar i ograničeno, odgovorni ako ubiju čovjeka ili obiju trafiku, zapravo i ne postoji. Ta razlika je individualna, ali još mnogo više od toga, razlika je administrativna. Ali kad razlika biva takva da se dvanaestogodišnjakinja smije prisilno ovršiti? To bi nam pravobraniteljica za djecu svakako trebala reći, da bismo znali kako da se ponašamo ako još nismo navršili četrnaest. Jer ovaj članak, vjerojatno, neće čitati dvanaestogodišnjaci, ali gospođa Pirnat Dragičević sigurno dobro zna ono čega sutkinje, možda, i nisu svjesne: dvanaestogodišnjaci mogu razumjeti baš sve što u njemu piše. Pa je li onda baš sasvim normalno od države da tako tretira onoga tko dobro razumije što ovdje piše?
Drugo što bismo rado upitali pravobraniteljicu: je li, možda, ona primijetila kakav problem s patrijarhalno naslijeđenim mišljenjem hrvatskih sudova prema kojem svako ili skoro svako dijete pri rastavi završi kod majke? Ako takav problem ne postoji, neka nam kaže da ne postoji. Ali ako takav problem postoji, ne čini li joj se da imamo razloga da nam bude neugodno zbog onoga što se neki dan dogodilo jednoj dvanaestogodišnjoj djevojčici?
