Sedam je dana prošlo od Olimpijskih igara, po hrvatskim su se medijima i društvenim mrežama srca ohladila od mržnje, i ostali su samo osjećaj ponosa i svojevrsne antropološke superiornosti zbog sportske i tjelesne nadmoći Hrvatica i Hrvata. Jeste li, naime, primijetili: sve hrvatske natjecateljice i natjecatelji na Olimpijskim igrama u Parizu osvojili su medalje? Izuzetak su samo rukometaši, koji su imali tu nesreću da ih vodi nekakav Islanđanin, pa zbog njegove nesposobnosti nisu postali olimpijski pobjednici, a izuzetak su sve one vrijedne borkinje i borci, koje su na terenima za džudo, tekvando, gimnastiku i neke druge sportove pokrali suci koji ne mogu podnijeti hrvatsku tjelesnu, mentalnu i moralnu superiornost u svim sportovima. Nekim čudom, naime, po tko zna koji put pokazalo se da je nemoguće da Hrvatska izgubi u nekom sportskom natjecanju, a da nismo žrtve sudačke krađe ili protivničke prevare.
Ali vratimo se, ipak, mržnji. Kako HRT uglavnom nije prenosio nastupe srpskih sportaša – ali naravno ne iz razloga sirovog i surovog šovinizma, nego zato što su u vrijeme srpskih nastupa naši gimnastičari izlazili na trening, trčala se Sinjska alka, igrao se tenis u Umagu ili su se utrkivali trupci na Neretvi – tako mržnja uglavnom nije bila upućivana Srbima. Ovaj put mržnjom je tjednima bila tretirana i u našem jedu i jadu pacana jedna Vjera. A iza kampanje stajali su Rusi. Preciznije, međunarodna boksačka federacija, kojom upravljaju ruske tajne službe, Vladimir Putin i njegovi prijatelji. Njima je bio cilj da ozloglase Olimpijske igre, da ih naokolo razviču kao teferič svekolike nastranosti, manijaštva, te protueuropske i antikršćanske propagande. U onom dijelu svijeta kojim vladaju neki sitni plenkovići, čiji su se režimi potrudili da gotovo sasvim unište slobodne i relativno inteligentne i obaviještene medije, Putinova antiolimpijska kampanja požnjela je golemi uspjeh. Tamo, pak, gdje postoje ozbiljni mediji, naročito tamo gdje postoje novine o čijoj dobrobiti računa vodi i država (naprimjer, u Njemačkoj), ruska specijalna vojna operacija nije dala učinka.
Ali vratimo se Vjeri. Nakon što je ozloglašeno otvorenje igara, targetirana je Vjera. Način na koji je protiv nje vođena kampanja podsjeća na dva elementa nacističke propagande i ozloglašavanja neprijatelja. Jedan je eugenika, drugi je entartete kunst iliti izopačena umjetnost. Prema eugeničnim principima Trećega Reicha, interpretiranim u malograđanskom ključu, arijevci su visoki, lijepi, mladi i plavi, dok su Židovi, Romi, Slaveni i ostali degenerici sve suprotno od toga. Na fotografijama objavljivanim u novinama, na izložbama i po onodobnim društvenim mrežama, mogle su se vidjeti sve same potvrde da stvari, zapravo ljudi, izgledaju upravo tako i da je eugenika jedna krajnje ozbiljna znanstvena disciplina. Kada bi se, pak, pojavio ministar Goebbels, ružan, šepav i tjelesno nakazan, iz malograđana su naizmjence progovarali naglo probuđeni humanizam i strah, pa bi im onda i Goebbels bio visok, lijep, mlad i plav.
Entartete kunst je, pak, bila sva ona umjetnost koja nije bila u skladu s malograđanskim i kolektivističkim idealom, i koja je, dakle, bila ružna. Pojednostavimo li stvari, bila je to ona umjetnost, koja je Goebbelsa opet tako prikazivala da on opet više nije bio visok, lijep, mlad i plav.
To isto što su nacisti provodili na jednom malo širem polju, Vladimir Putin pokrenuo je Olimpijskim igrama u Parizu. S tim da su on i njegovi bili samo prvi pokretači, a sve ostalo nastavilo se – naročito u Hrvatskoj i u sličnim zemljama – po logici zarobljenih i idiotiziranih medija i na nacističkim bakljadama koje se svakodnevno izvode po društvenim mrežama.
Vjera je ozloglašena, a zatim likvidirana zbog Y kromosoma. To je, biva, onaj kromosom koji se pojavljuje u muškarca, a nema ga u žene, i koji nije sposoban za rekombinaciju s X kromosomom. Što to zapravo znači i kako to stvarno izgleda, lako ćete saznati budete li, recimo, studirali mikrobiologiju ili genetiku. Iz perspektive prosječno obrazovanog, ali odgovornog građanina, riječ je o jednom od onih specifičnih i ponešto kompleksnijih znanja za koja će građanin znati da postoje, ali se neće u njih petljati. Kao što se, recimo, prosječan građanin neće petljati u razliku između metafore i metonimije. Ali malograđanin je sveznajuće čeljade. On pokreće hajke, on zatire narode, on služi Adolfu Hitleru koliko i Vladimiru Putinu, i on je u stanju da 2024. godine genetiku vrati u stadij eugenike. Eugenika je 2024. svaka rasprava između malograđanina i neznalice o Y kromosomu. A tvrdnja da Vjera u sebi nosi Y kromosom – jer mi to naprosto znamo, tako nam je, naime, rečeno – korak je pred Vjerino ukrcavanje u teretni vagon, za Auschwitz. Vjera, shvatili ste, ne odgovara našim eugeničkim idealima.
Kada je Imane Kelif u dvije minute borbe nokautirala Talijanku, koja se rasplakala, jer ju je Alžirka baš jako udarila, na društvenim se mrežama i po klikabilnim imitacijama medija pojavilo nekoliko vrlo sugestivnih fotografija. Te slike u malograđanima probudile su ono što u njima istovremeno bude Entartete kunst i eugenički dokazi o nečijoj rasnoj i genetskoj neispravnosti. Malograđani su se, naime, zgadili, ali i politički i ideološki ujedinili. Naime, najednom su u istu trublju zatrubile dežurne feministice iz tompsonoidnog jutarnjeg tabloida, u kojem je Vjera “kontroverzna alžirska boksačica”, “s XY kromosomom”, zajedno s katoličkim fundamentalistima i konzervativcima i inim teoretičarima zavjera, koji su u Vjeri pronašli promotoricu rodne ideologije i transdženderušu koju bi na licu mjesta trebalo naučiti pameti. S jedne strane čuli su se vapaji kako je Vjera muškarac koji po Parizu mlati žene, a s druge su se strane javljali tobože duhoviti desničari, koju su nudili da se predstave kao žene, pa da namlate Vjeru. Uglavnom, Hrvatska se, kao i nekoliko okolnih umom, razumom i moralom osiromašenih i opustošenih zemljica, ujedinila u mržnju prema Imane Kelif, čije lijepo ime, valjda sam bio dovoljno jasan, znači Vjera.
U neka davna socijalistička vremena, televizijski reporter Dragan Nikitović, koji je bio stručnjak za boks, uporno je taj šakački sport nazivao “plemenitom vještinom”. Dok smo sedamdesetih godina prošlog stoljeća gledali čuvene mečeve iz povijesti ovoga sporta, nismo baš shvaćali što bi to u toj često krvavoj tučnjavi moglo biti plemenito. Pola stoljeća kasnije nam se čini da neke stvari bolje razumijemo. Naime, neka ozbiljna televizija pošla je u Alžir, i tamo našla Vjerinu obitelj. Imanin tata, neki dostojanstven i tužan čovjek, a pritom nečuvena, uznemirujuća sirotinja, tumara po svom domu i traži papir. Na tom papiru koji izgleda upravo onako kako izgledaju dokumenti u sirotinje, kao da je star barem dvjesto godina, Vjerin je rodni list. I na njemu piše da se rodila djevojčica. Iz humanističke perspektive, kao i iz perspektive svjesnog građanina, ginekolog, primalja, medicinska sestra, majka, a onda i otac, pružaju nam prvo i posljednje uvjerenje o tome da je netko djevojčica. Ali na svijetu, na žalost, postoje ljudi, koje će malograđani svesrdno prigrliti, koji će reći da postoji netko tko bolje od primalje i majke zna je li Imane rođena kao djevojčica. Prije devedeset godina, pak, postojali su ljudi, koji su govorili da postoji netko tko zna jesu li Židovi i Romi ljudi, i tko kaže da Židovi i Romi nisu ljudi. Malograđani su to mišljenje svesrdno prihvatili. I iz njihovog je prihvaćanja rođen Holokaust. Ali ne samo Holokaust, nego i jedan specifični toksični način ozloglašavanja ljudskih identiteta.
Umar Kremljov, Putinov predsjednik međunarodne boksačke federacije, s nekog je svog natjecanja diskvalificirao Imane Kelif, uz tvrdnju da je laboratorijskim nalazom utvrđen famozni Y kromosom. Taj nalaz nitko, međutim, nije vidio. Ali čak i da jest, ne čine li vam se problematičnim način istrage i oblici progona? I što je sad Vjera, nakon što ju je primalja na svijet iznijela kao djevojčicu, a Umar Kremljov je osumnjičio za Y kromosom? Boks je plemenita vještina, shvatili smo to nakon mnogih godina, jer životnim i socijalnim autsajderima može stvoriti iluziju o životnom uspjehu. Boks je plemenita vještina, jer Imane Kelif zahvaljujući boksu nije ostala sirotinja.
Nego je postala velika žena, koja je dostojanstveno izdržala svaku uvredu, omalovažavanje i obezljuđivanje, te je na užas svog bjelosvjetskog i domaćeg ološa postala olimpijska pobjednica. Ona je kao entartete kunst: za malograđanina ružna i nakazna, za građanina često potresna i genijalna. Za malograđane, Imane Kelif je nakaza. Za građane ona je moćna žena, tragične ljepote.
