Nesreća je i TOZ-a Penkale, i RIZ-a, i Vjesnika, i TLM-a… što zauzimaju tisuće i tisuće zlata vrijednih četvornih metara zemljišta na najatraktivnijim lokacijama. A na njih su halapljivo zinule iste ratnoprofitersko-pretvorbene mafijaške „obitelji“ što su 1990-ih upalile svjetlo u „komunističkom mraku“. Eto zašto su upalile. Tko šiša ljude koje se ostavlja bez kruha. Glasali su za to što im se dogodilo, kažu političari, a onaj rogati s dugačkim jezikom, kozjim papcima i oštrim trozubom cereka se iz potaje: „Glasat će opet, već na prvim izborima, kladim se u najstrašniji pakleni oganj“
Marijan Vogrinec
Kažu susjedi i slučajni prolaznici zagrebačkim kvartom Donjom Kustošijom da je scena bila pretužna: radnici TOZ-a Penkale (čuvene Tvornice olovaka Zagreb) pognutih su glava, s vrećicama u rukama, šutke i bez osvrtanja, posljednji put prošli pokraj tvorničke porte. S otkazima u džepu. Sutra više ne moraju doći na posao. Nema više. Gotovo je. Još jedan gospodarski gigant bivše Socijalističke Republike ranga srednjerazvijene zapadnoeuropske zemlje, industrijskog prvaka SFR Jugoslavije, Zagreba, preselio se u nepregled krcatoga groblja žrtava ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala.
„Domoljubni Hrvati“ su otpremili na to vječno počivalište već više od 90 posto tzv. socijalističkih mastodonata. Vrijednih stotine milijardi eura i neprocjenjivih ljudskih resursa, srozanih na uništene radničke sudbinama i obitelji zagađene dužničkim ropstvom u vlastitoj domovini. Pretvorbena mafija, koruptivno-ideološki slizana s vlašću „državotvorne“ kaste, krenula je 1990-ih odrađivati ubitačan posao pljačke i međusobne preraspodjele tzv. ničije/društvene imovine, koji još nije okončan, iako se ratna dimna zavjesa raspršila još prije 20 godina. U Zagrebu to potvrđuje aktualan slučaj TOZ-a Penkale, pa jučer Kamenskog, Vjesnika, Gredelja, Elke, Chromosa, Prvomajske…, Metalinga u Sisku, TLM-a u Šibeniku…
„Država nije dobar gospodar“ – jedna je od pljačkaških mantri, pa su se razvikani domaći kvaziekonomisti odmah dali unajmiti/unovčiti političko-gospodarskoj kasti skorojevića i dojučerašnjih gologuza. Zadaća: „znanstvenom argumentacijom“ hipnotizirati javnost kako bi povjerovala da je korporativni/neoliberalni kapitalizam budućnost kojoj se valja predati. „Socijalistički mastodonti“ nisu primjereni, tvrde unajmljeni „stručnjaci“, suvremenim zahtjevima tržišta, upravljanja ljudskim resursima i protoka kapitala. Kao ni društveno, dakle ničije vlasništvo iz bivšeg državnog ustroja privatnim, navodno potentnim i modernim potrebama razvitka moderne privrede i cjelokupnog društva. Gospodarstvo masovne zaposlenosti proglašeno je nekonkurentnim, nerentabilnim i zastarjelim, a socijalna država s mrežom povijesno stečenih, čak i revolucionarno izborenih radničkih/građanskih prava prokazana je kao „nakazni relikt komunističke diktature“.
„Tehnološka“ strava
Ta je filozofija reinkarniranog i kozmetički osuvremenjenog tipa tzv. prvobitne akumulacije kapitala s prijelaza iz predindustrijskog u industrijsko doba, znanstveno-teorijski i revolucionarno demontirana još djelatnošću klasika marksizma, djelovala na RH poput anticivilizacijskog tsunamija. Oko 300.000 radnika nemilosrdno je izbačeno s radnih mjesta na ulicu. Što po ključu čistoće nacionalnih krvnih zrnaca, što po lopovskoj praksi neobogataša „lijeva ruka desni džep“. Zastrašujući se, jezivi i zloglasni kapitalistički alat, bešćutno primijenjen u oba slučaja, službeno nazivalo „tehnološkim viškom“. Naoko bezazlena sintagma inkvizicijske naravi i posljedica.
Tko je proglašen „tehnološkim viškom“, bez obzira je li to zbog nacionalističke mržnje prema Srbima ili zbog želje da se otpuštanjem radnika smanje izdaci za plaće i napuni privatni džep, odmah si je mogao kupiti uže i objesiti se u idućih pet minuta. Ljudi su danima, tjednima i mjesecima bili pod stresom, obolijevali su, nisu mogli spavati od straha da će izgubiti radno mjesto i ono malo kruha svojoj obitelji. Rat je bjesnio, a politika i mediji su sinergijski trovali javnost smrtnom opasnošću od „snajperista, JNA, četničkog agresora, konc-logora, izbjegličkih i prognaničkih kampova…“
Dakako, smišljeno su odvraćali oko građanima RH od drastičnog snižavanja i neisplate plaća, sve novih i novih lista „tehnološkog viška“, zatvaranja stotina tisuća radnih mjesta, rasprodaje banaka i najvrjednijih državnih nekretnina u bescjenje strancima, prekonoćnog bogaćenja uskrsle neke nove, „domoljubne“ kaste političkih te ratno-profiterskih, pretvorbenih i pravih mafijaških moćnika…
Najveća je to u nacionalnoj povijesti veleizdajnička pljačka svega vrijednog što je Hrvatska prenijela iz bivše SFR Jugoslavije kao mukotrpno stečeno društveno vlasništvo, kao imovinu svih svojih građana. Društveno, zajedničko narodno bogatstvo kriminalno je pretvoreno u privatno, a Ustavni je sud RH upravo abolirao ratnoprofiterski i pretvorbenoprivatizacijski kriminal u duhu čuvene Rojsove posprdnice: „Tko je jamio, jamio je“. I šlus. Jamio, a krađa zastarjela. Procjenjuje se, oko 300 milijardi eura jamljenog u RH ostaje lopovima, pardon ustavnosudski priznatim „vrijednim Hrvaticama i Hrvatima, domoljubima i uzornim katolicima“. Na ponos svojim sugrađanima, kojima zaista nitko ne brani da u predahu prekopavanja po kontejnerima, nastave uživati u hrvatskim državnim insignijama, zamotavati se u zastavu, pjevati s Thompsonom…
Ako si ljudski obezvrijeđeni i materijalno opljačkani građani nisu u stanju sami učinkovito pomoći – jer nitko drugi to neće učiniti za njih – ostaje im nezadovoljno gunđati si u bradu i slušati (pre)bogate skorojeviće i dojučerašnje gologuze kako Hrvati u „Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj“ žive bolje, nego u „komunističkom mraku“, napokon „svoji na svome“. Ratnoprofiterska i pretvorbenoprivatizacijska veleizdaja povijesnih razmjera ostat će još neko vrijeme – valjda ipak ne zauvijek, po Rojsovom mudroslovlju? – u neoliberalnom celofanu političke demagogije. A, realno, je li moguće živjeti bolje u društvu čije vladajuće kaste već 25 godina sinergijski brane ozakonjenu prevlast kapitala, tržišta i profita nad čovjekom, njegovim ljudskim/radničkim pravima i socijalnom državom?
Socijalno osjetljiv „komunistički mrak“, kad je već osjetno nadolazila plima sve komotnijeg životnog standarda velike većine građana SFR Jugoslavije, iznjedrio je legendarnu krilaticu „Imaš kuću, vrati (društveni) stan“, a socijalno neosjetljiv neliberalni/korporativni kapitalizam, otkako je obasjan nacionalinim svjetlom u RH, prakticira strahotnu inačicu „Imaš pučku kuhinju, vrati radno mjesto“.
Pitanje za milijun dolara: kako će se izjasniti radnici TOZ-a Prvomajske, sisačkog Metalinga, šibenskog TLM-a, bivši vjesnikovci…, čije obitelji kapitalizam „za koji su glasali“ 1990. godine baca u pučku kuhinju i prenoćište Crvenog križa? Jesu li šahovnica, Mihanović-Runjaninova himna ili „lijepi, stari hrvatski pozdrav Za dom, spremni“ hranjiviji od kruha kupljenog zarađenom plaćom u TOZ-u? Osamdeset dva posto od 2100 ispitanika u RH i BiH, starijih od 45 godina, s iskustvom življenja u SFR Jugoslaviji, izjasnilo se nedavno u statistički relevantnoj anketi – prenijeli su to svi važniji mediji – da se bolje i sigurnije živjelo u bivšoj, zajedničkoj državi 24 milijuna pripadnika „naroda i narodnosti“ te da ne bi imali ništa protiv opet živjeti u takvom društvenom sustavu.
Zluradi će, recimo jugonostalgičari, reći: „Hebenom je kasno kajati se! Što ste tražili, to ste dobili. I sada, što sada? Niste to tražili što ste dobili? A tko vam je kriv što ste nasjeli, pa tražili kruha nad pogačom? Socijalizam je bio ‘komunistički mrak’, a ‘narodi i narodnosti’ Socijalističke Republike Hrvatske imali su u tome ‘mraku’ stalan i redovno/solidno plaćen posao, ni bog niti vrag nikom nije smio ovršiti kuću/stan, penzići su svaki mjesec mogli staviti koji dinar na stranu, djeca su imala mjesto u jaslicama/vrtiću čak nekoliko metara od radnog mjesta roditelja (veće su tvornice imale svoje predškolske ustanove), školovanje i liječenje nije se posebno plaćalo, godišnji odmor zakonom zajamčenih 18-30 radnih dana, ljeto na moru (veće su radne organizacije imale vlastita jeftina odmarališta), K-15, često 13. plaća, plaćen topli obrok, jeftina sindikalna zimnica (uključene svinjske polovice i juneće prednje četvrti), fićo/stojadin, yugo… na zajam, društveni stan 20 kvadrata sobne površine po članu obitelji, pomalo vikendica, putovanja bez vize u 168 zemalja svijeta… I štošta drugo“.
Životni je standard postupno rastao svim društvenim slojevima, bez nenormalnih socijalnih razlika kakve su danas u kapitalističkoj Hrvatskoj, privatnom raju kojih 2000 obitelji. Istina, Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman se gadno preračunao. Udeseterostručilo se njegovih 150-200 obiteljskih lokomotiva, koje vuku RH u Švicarsku/Norvešku, a nesretna se „Samostalna, Neovisna i Suverena“ nakon samo 25 godina obrela na slijepom kolosijeku društveno, gospodarski i moralno zakorovljene postaje europskog ćorsokaka. Zato što je ZNA SE tko 1990. godine upalio svjetlo u „komunističkom mraku“, povijesnih nacionalnih candela?
Čim se silno blještavilo razlilo onom tvorevinom što su je „Hrvatice i Hrvati“, stoljećima zgureni pod masnim, katoličkim skutima „čuvarice“ Crkve, navodno sanjali puni milenij (pazi: 1000 i slovima tisuću godina), pod upravo božanskim se reflektorima dobre sudbine napokon ukazao povijesni lik strogo ustobočenog Oca Domovine (sic). Stameni lik same esencije povijesne zbiljnosti. O kojoj je tako nadahnuto zborio i u kasni noćni sat pisao, čak drhteći od hladnoće, omotan Vuteksovom dekom u još neproširenoj vili u elitnoj Nazorovoj u Zagrebu. Nitko intelektualno normalan ni danas ne razumije „doktorova“ mudroslovna lutanja „bespućima povijesne zbiljnosti“, ali…
Lički medvjedi
Tu je negdje posijano sjeme nesreće što je, eto, dohvatila sada i 78-godišnju renomiranu tvornicu na čijim su olovkama, flomasterima, temperama, tušu, tinti i inom priboru odškolovani pusti naraštaji. Ne samo u Hrvatskoj i bivšoj državi. „Imali smo bazen i kuglanu, dobivali 13. plaću, viškove i regrese…“, ogorčeno su otpušteni radnici govorili novinarima. „Sada moramo na cestu.“ To je zajednička huda sudbina gotovo pola milijuna radnika (plus barem tri člana obitelji), koju im je namrla „državotvorna“ vlast nacionalnih „uzdanica“. Istih koji danas – zajedno s kontroverznom „ženom iz naroda“, njezinim polit-stranačkim tutorom, ZNA SE veteranima i klerom – halabuče protiv jugonostalgičara, Srba, komunjara, udbaša…
Istodobno, Zagreb više nema snažan industrijski Žitnjak, gospodarski upropašten Sisak će uskoro ostati i bez Rafinerije, zadnje oaze kakve-takve zaposlenosti, cijela Dalmatinska zagora više nema gdje raditi, a jaka je gospodarska infrastruktura tek lijepa uspomena u Karlovcu, Varaždinu, Bjelovaru. Vukovaru, Osijeku, Krapini… Stotine tisuća žena radilo je samo u tekstilnoj i prerađivačkoj industriji, a onda ih je ZNA SE tko – mater mu njegovu, post festum se žeste naglo probuđeni iz pretvorbeno-ideološke hipnoze kapitalizmom – otjerao u vražju mater. Na prepad upaljenim blještavim svjetlom, koje je u hipu utrnulo „komunistički mrak“. I demografski opustošilo Banovinu, Kordun, Liku, Dalmatinsku zagoru, pola Slavonije… Svaki četvrti žitelj RH živi u Zagrebu, a više od dvije trećine Srba iz tih krajeva napustilo je svoju domovinu RH.
Zaista, što relativno malobrojna kasta neprirodno povlaštenih, zaštićenih ličkih medvjeda ima protiv često i glasnije intime, ljudskog žala za životom od prije 25 godina? Zašto se ti ljudi manijakalno boje nostalgije, pa makar imala prefiks jugo? A Juga pokojna već ohoho godina, cijelu jednu malu vječnost. I što reći nostalgičarima, nego: „Hebenom je kasno kajati se. Uzmi pinklec i van iz tvornice. Vani već zvrndaju tajkunska jaružala“.
Nesreća je i TOZ-a Penkale, i RIZ-a, i Vjesnika, i TLM-a… što zauzimaju tisuće i tisuće zlata vrijednih četvornih metara zemljišta na najatraktivnijim lokacijama na koje su halapljivo zinule iste one ratnoprofitersko-pretvorbene mafijaške „obitelji“ što su 1990-ih upalile svjetlo u „komunističkom mraku“. Eto zašto. Tko šiša ljude koje se ostavlja bez kruha i neposredno pred umirovljenjem. Glasali su za to što im se dogodilo, kažu političari, a onaj rogati s dugačkim jezikom, kozjim papcima i oštrim trozubom cereka se iz potaje:
„Glasat će opet, već na prvim izborima, kladim se u najstrašniji pakleni oganj. Samo ih treba stalno podsjećati da u ‘komunističkom mraku’ nisu smjeli pjevati Vilu Velebita, oblačiti se u crveno-bijelo-kockasto, ukrašavati zidove ušatim U i svastikama, urlati na utakmicama ‘Za dom, spremni’, ‘Ubij, ubij, ubij Srbina’ i pjevati s Thompsonom o Maksovim mesarima… Dalje sve ide samo po sebi, jer autopilot neće zatajiti. Barem još dogledno vrijeme, dok traje akcija ‘ Imaš pučku kuhinju, vrati radno mjesto.“
tacno
Marijan Vogrinec
Kažu susjedi i slučajni prolaznici zagrebačkim kvartom Donjom Kustošijom da je scena bila pretužna: radnici TOZ-a Penkale (čuvene Tvornice olovaka Zagreb) pognutih su glava, s vrećicama u rukama, šutke i bez osvrtanja, posljednji put prošli pokraj tvorničke porte. S otkazima u džepu. Sutra više ne moraju doći na posao. Nema više. Gotovo je. Još jedan gospodarski gigant bivše Socijalističke Republike ranga srednjerazvijene zapadnoeuropske zemlje, industrijskog prvaka SFR Jugoslavije, Zagreba, preselio se u nepregled krcatoga groblja žrtava ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala.
„Domoljubni Hrvati“ su otpremili na to vječno počivalište već više od 90 posto tzv. socijalističkih mastodonata. Vrijednih stotine milijardi eura i neprocjenjivih ljudskih resursa, srozanih na uništene radničke sudbinama i obitelji zagađene dužničkim ropstvom u vlastitoj domovini. Pretvorbena mafija, koruptivno-ideološki slizana s vlašću „državotvorne“ kaste, krenula je 1990-ih odrađivati ubitačan posao pljačke i međusobne preraspodjele tzv. ničije/društvene imovine, koji još nije okončan, iako se ratna dimna zavjesa raspršila još prije 20 godina. U Zagrebu to potvrđuje aktualan slučaj TOZ-a Penkale, pa jučer Kamenskog, Vjesnika, Gredelja, Elke, Chromosa, Prvomajske…, Metalinga u Sisku, TLM-a u Šibeniku…
„Država nije dobar gospodar“ – jedna je od pljačkaških mantri, pa su se razvikani domaći kvaziekonomisti odmah dali unajmiti/unovčiti političko-gospodarskoj kasti skorojevića i dojučerašnjih gologuza. Zadaća: „znanstvenom argumentacijom“ hipnotizirati javnost kako bi povjerovala da je korporativni/neoliberalni kapitalizam budućnost kojoj se valja predati. „Socijalistički mastodonti“ nisu primjereni, tvrde unajmljeni „stručnjaci“, suvremenim zahtjevima tržišta, upravljanja ljudskim resursima i protoka kapitala. Kao ni društveno, dakle ničije vlasništvo iz bivšeg državnog ustroja privatnim, navodno potentnim i modernim potrebama razvitka moderne privrede i cjelokupnog društva. Gospodarstvo masovne zaposlenosti proglašeno je nekonkurentnim, nerentabilnim i zastarjelim, a socijalna država s mrežom povijesno stečenih, čak i revolucionarno izborenih radničkih/građanskih prava prokazana je kao „nakazni relikt komunističke diktature“.
„Tehnološka“ strava
Ta je filozofija reinkarniranog i kozmetički osuvremenjenog tipa tzv. prvobitne akumulacije kapitala s prijelaza iz predindustrijskog u industrijsko doba, znanstveno-teorijski i revolucionarno demontirana još djelatnošću klasika marksizma, djelovala na RH poput anticivilizacijskog tsunamija. Oko 300.000 radnika nemilosrdno je izbačeno s radnih mjesta na ulicu. Što po ključu čistoće nacionalnih krvnih zrnaca, što po lopovskoj praksi neobogataša „lijeva ruka desni džep“. Zastrašujući se, jezivi i zloglasni kapitalistički alat, bešćutno primijenjen u oba slučaja, službeno nazivalo „tehnološkim viškom“. Naoko bezazlena sintagma inkvizicijske naravi i posljedica.
Tko je proglašen „tehnološkim viškom“, bez obzira je li to zbog nacionalističke mržnje prema Srbima ili zbog želje da se otpuštanjem radnika smanje izdaci za plaće i napuni privatni džep, odmah si je mogao kupiti uže i objesiti se u idućih pet minuta. Ljudi su danima, tjednima i mjesecima bili pod stresom, obolijevali su, nisu mogli spavati od straha da će izgubiti radno mjesto i ono malo kruha svojoj obitelji. Rat je bjesnio, a politika i mediji su sinergijski trovali javnost smrtnom opasnošću od „snajperista, JNA, četničkog agresora, konc-logora, izbjegličkih i prognaničkih kampova…“
Dakako, smišljeno su odvraćali oko građanima RH od drastičnog snižavanja i neisplate plaća, sve novih i novih lista „tehnološkog viška“, zatvaranja stotina tisuća radnih mjesta, rasprodaje banaka i najvrjednijih državnih nekretnina u bescjenje strancima, prekonoćnog bogaćenja uskrsle neke nove, „domoljubne“ kaste političkih te ratno-profiterskih, pretvorbenih i pravih mafijaških moćnika…
Najveća je to u nacionalnoj povijesti veleizdajnička pljačka svega vrijednog što je Hrvatska prenijela iz bivše SFR Jugoslavije kao mukotrpno stečeno društveno vlasništvo, kao imovinu svih svojih građana. Društveno, zajedničko narodno bogatstvo kriminalno je pretvoreno u privatno, a Ustavni je sud RH upravo abolirao ratnoprofiterski i pretvorbenoprivatizacijski kriminal u duhu čuvene Rojsove posprdnice: „Tko je jamio, jamio je“. I šlus. Jamio, a krađa zastarjela. Procjenjuje se, oko 300 milijardi eura jamljenog u RH ostaje lopovima, pardon ustavnosudski priznatim „vrijednim Hrvaticama i Hrvatima, domoljubima i uzornim katolicima“. Na ponos svojim sugrađanima, kojima zaista nitko ne brani da u predahu prekopavanja po kontejnerima, nastave uživati u hrvatskim državnim insignijama, zamotavati se u zastavu, pjevati s Thompsonom…
Ako si ljudski obezvrijeđeni i materijalno opljačkani građani nisu u stanju sami učinkovito pomoći – jer nitko drugi to neće učiniti za njih – ostaje im nezadovoljno gunđati si u bradu i slušati (pre)bogate skorojeviće i dojučerašnje gologuze kako Hrvati u „Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj“ žive bolje, nego u „komunističkom mraku“, napokon „svoji na svome“. Ratnoprofiterska i pretvorbenoprivatizacijska veleizdaja povijesnih razmjera ostat će još neko vrijeme – valjda ipak ne zauvijek, po Rojsovom mudroslovlju? – u neoliberalnom celofanu političke demagogije. A, realno, je li moguće živjeti bolje u društvu čije vladajuće kaste već 25 godina sinergijski brane ozakonjenu prevlast kapitala, tržišta i profita nad čovjekom, njegovim ljudskim/radničkim pravima i socijalnom državom?
Socijalno osjetljiv „komunistički mrak“, kad je već osjetno nadolazila plima sve komotnijeg životnog standarda velike većine građana SFR Jugoslavije, iznjedrio je legendarnu krilaticu „Imaš kuću, vrati (društveni) stan“, a socijalno neosjetljiv neliberalni/korporativni kapitalizam, otkako je obasjan nacionalinim svjetlom u RH, prakticira strahotnu inačicu „Imaš pučku kuhinju, vrati radno mjesto“.
Pitanje za milijun dolara: kako će se izjasniti radnici TOZ-a Prvomajske, sisačkog Metalinga, šibenskog TLM-a, bivši vjesnikovci…, čije obitelji kapitalizam „za koji su glasali“ 1990. godine baca u pučku kuhinju i prenoćište Crvenog križa? Jesu li šahovnica, Mihanović-Runjaninova himna ili „lijepi, stari hrvatski pozdrav Za dom, spremni“ hranjiviji od kruha kupljenog zarađenom plaćom u TOZ-u? Osamdeset dva posto od 2100 ispitanika u RH i BiH, starijih od 45 godina, s iskustvom življenja u SFR Jugoslaviji, izjasnilo se nedavno u statistički relevantnoj anketi – prenijeli su to svi važniji mediji – da se bolje i sigurnije živjelo u bivšoj, zajedničkoj državi 24 milijuna pripadnika „naroda i narodnosti“ te da ne bi imali ništa protiv opet živjeti u takvom društvenom sustavu.
Zluradi će, recimo jugonostalgičari, reći: „Hebenom je kasno kajati se! Što ste tražili, to ste dobili. I sada, što sada? Niste to tražili što ste dobili? A tko vam je kriv što ste nasjeli, pa tražili kruha nad pogačom? Socijalizam je bio ‘komunistički mrak’, a ‘narodi i narodnosti’ Socijalističke Republike Hrvatske imali su u tome ‘mraku’ stalan i redovno/solidno plaćen posao, ni bog niti vrag nikom nije smio ovršiti kuću/stan, penzići su svaki mjesec mogli staviti koji dinar na stranu, djeca su imala mjesto u jaslicama/vrtiću čak nekoliko metara od radnog mjesta roditelja (veće su tvornice imale svoje predškolske ustanove), školovanje i liječenje nije se posebno plaćalo, godišnji odmor zakonom zajamčenih 18-30 radnih dana, ljeto na moru (veće su radne organizacije imale vlastita jeftina odmarališta), K-15, često 13. plaća, plaćen topli obrok, jeftina sindikalna zimnica (uključene svinjske polovice i juneće prednje četvrti), fićo/stojadin, yugo… na zajam, društveni stan 20 kvadrata sobne površine po članu obitelji, pomalo vikendica, putovanja bez vize u 168 zemalja svijeta… I štošta drugo“.
Životni je standard postupno rastao svim društvenim slojevima, bez nenormalnih socijalnih razlika kakve su danas u kapitalističkoj Hrvatskoj, privatnom raju kojih 2000 obitelji. Istina, Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman se gadno preračunao. Udeseterostručilo se njegovih 150-200 obiteljskih lokomotiva, koje vuku RH u Švicarsku/Norvešku, a nesretna se „Samostalna, Neovisna i Suverena“ nakon samo 25 godina obrela na slijepom kolosijeku društveno, gospodarski i moralno zakorovljene postaje europskog ćorsokaka. Zato što je ZNA SE tko 1990. godine upalio svjetlo u „komunističkom mraku“, povijesnih nacionalnih candela?
Čim se silno blještavilo razlilo onom tvorevinom što su je „Hrvatice i Hrvati“, stoljećima zgureni pod masnim, katoličkim skutima „čuvarice“ Crkve, navodno sanjali puni milenij (pazi: 1000 i slovima tisuću godina), pod upravo božanskim se reflektorima dobre sudbine napokon ukazao povijesni lik strogo ustobočenog Oca Domovine (sic). Stameni lik same esencije povijesne zbiljnosti. O kojoj je tako nadahnuto zborio i u kasni noćni sat pisao, čak drhteći od hladnoće, omotan Vuteksovom dekom u još neproširenoj vili u elitnoj Nazorovoj u Zagrebu. Nitko intelektualno normalan ni danas ne razumije „doktorova“ mudroslovna lutanja „bespućima povijesne zbiljnosti“, ali…
Lički medvjedi
Tu je negdje posijano sjeme nesreće što je, eto, dohvatila sada i 78-godišnju renomiranu tvornicu na čijim su olovkama, flomasterima, temperama, tušu, tinti i inom priboru odškolovani pusti naraštaji. Ne samo u Hrvatskoj i bivšoj državi. „Imali smo bazen i kuglanu, dobivali 13. plaću, viškove i regrese…“, ogorčeno su otpušteni radnici govorili novinarima. „Sada moramo na cestu.“ To je zajednička huda sudbina gotovo pola milijuna radnika (plus barem tri člana obitelji), koju im je namrla „državotvorna“ vlast nacionalnih „uzdanica“. Istih koji danas – zajedno s kontroverznom „ženom iz naroda“, njezinim polit-stranačkim tutorom, ZNA SE veteranima i klerom – halabuče protiv jugonostalgičara, Srba, komunjara, udbaša…
Istodobno, Zagreb više nema snažan industrijski Žitnjak, gospodarski upropašten Sisak će uskoro ostati i bez Rafinerije, zadnje oaze kakve-takve zaposlenosti, cijela Dalmatinska zagora više nema gdje raditi, a jaka je gospodarska infrastruktura tek lijepa uspomena u Karlovcu, Varaždinu, Bjelovaru. Vukovaru, Osijeku, Krapini… Stotine tisuća žena radilo je samo u tekstilnoj i prerađivačkoj industriji, a onda ih je ZNA SE tko – mater mu njegovu, post festum se žeste naglo probuđeni iz pretvorbeno-ideološke hipnoze kapitalizmom – otjerao u vražju mater. Na prepad upaljenim blještavim svjetlom, koje je u hipu utrnulo „komunistički mrak“. I demografski opustošilo Banovinu, Kordun, Liku, Dalmatinsku zagoru, pola Slavonije… Svaki četvrti žitelj RH živi u Zagrebu, a više od dvije trećine Srba iz tih krajeva napustilo je svoju domovinu RH.
Zaista, što relativno malobrojna kasta neprirodno povlaštenih, zaštićenih ličkih medvjeda ima protiv često i glasnije intime, ljudskog žala za životom od prije 25 godina? Zašto se ti ljudi manijakalno boje nostalgije, pa makar imala prefiks jugo? A Juga pokojna već ohoho godina, cijelu jednu malu vječnost. I što reći nostalgičarima, nego: „Hebenom je kasno kajati se. Uzmi pinklec i van iz tvornice. Vani već zvrndaju tajkunska jaružala“.
Nesreća je i TOZ-a Penkale, i RIZ-a, i Vjesnika, i TLM-a… što zauzimaju tisuće i tisuće zlata vrijednih četvornih metara zemljišta na najatraktivnijim lokacijama na koje su halapljivo zinule iste one ratnoprofitersko-pretvorbene mafijaške „obitelji“ što su 1990-ih upalile svjetlo u „komunističkom mraku“. Eto zašto. Tko šiša ljude koje se ostavlja bez kruha i neposredno pred umirovljenjem. Glasali su za to što im se dogodilo, kažu političari, a onaj rogati s dugačkim jezikom, kozjim papcima i oštrim trozubom cereka se iz potaje:
„Glasat će opet, već na prvim izborima, kladim se u najstrašniji pakleni oganj. Samo ih treba stalno podsjećati da u ‘komunističkom mraku’ nisu smjeli pjevati Vilu Velebita, oblačiti se u crveno-bijelo-kockasto, ukrašavati zidove ušatim U i svastikama, urlati na utakmicama ‘Za dom, spremni’, ‘Ubij, ubij, ubij Srbina’ i pjevati s Thompsonom o Maksovim mesarima… Dalje sve ide samo po sebi, jer autopilot neće zatajiti. Barem još dogledno vrijeme, dok traje akcija ‘ Imaš pučku kuhinju, vrati radno mjesto.“
tacno
