Što je ta famozna epoha, medijski dodatno napumpana do mitskih proporcija, ostavila u nasljeđe da se o njoj s nekritičkim ushitom govori i četiri desetljeća poslije?
Raspitate li se u kojem od glazbenih dućana o njihovim najtraženijim naslovima, odgovor će ovih dana (i tjedana) vjerojatno glasiti: svi reizdani albumi iz edicije 40 godina novog vala. Croatia Records je, naime, početkom godine na LP-pločama ponovo objavila nekoliko kapitalnih ostvarenja s kojima je nekadašnji Jugoton dokazao reputaciju najagilnije i najambicioznije diskografske kuće bivše države: albumske debije Haustora, Električnog orgazma i Šarlo akrobate, te utjecajni kompilacijski album Paket aranžman (rane snimke Idola, Šarla i Orgazma) kojega se originalni, dobro uščuvani primjerci iz 1981. na tržištu s rabljenim pločama razmjenjuju za šezdesetak eura.
Iste godine (‘81) izvorno su objavljeni i preostali spomenuti naslovi. Da je netko tada 25-godišnjem Darku Rundeku rekao da će album Haustor i 2021. biti tražena glazbena roba među publikom različitih naraštaja, vjerojatno bi skeptično odmahnuo rukom; uostalom, skepticizam je bitna odlika novovalne estetike.
Što je ta famozna epoha, medijski dodatno napumpana do mitskih proporcija, ostavila u nasljeđe da se o njoj s nekritičkim ushitom govori i četiri desetljeća poslije? Zašto se o njoj ne prestaju snimati dokumentarni filmovi i televizijske serije, pisati knjige? I napokon, kako to da se stihovi iz novovalnih pjesama, doduše površno i poput doskočica, i danas citiraju na hrvatskoj političkoj sceni?
Suzimo li fokus na hrvatski ogranak široke urbane scene (jer radilo se doista više o gradskim nego nacionalnim scenama), nema sumnje da je novovalna ostavština, nastala u razmjerno kratku razdoblju, od konca 1970-ih do sredine 80-ih (otprilike do Haustorova albuma Bolero), postala i ostala integralni dio mnogo šire, „opće“ kulture. Jasno, ta činjenica očito ne svjedoči samo o vitalnosti same glazbe nego i o univerzalnom ključu društvenih poruka utkanih u pjesme. O tome da je, za razliku od mnogih glazbenih i općenito kulturnih iskaza iz davne prošlosti, sasvim uredno položila test vremena... unatoč svim korjenitim društvenim promjenama i radikalno modificiranim kontekstima.
Poslušate li danas Azru, Film i Haustor – slavni trolist zagrebačkoga novog vala – ili pak riječki Paraf, pa čak i Metessijevu nadahnutu Patrolu, po svoj prilici nećete razmišljati o tome koliko je vremena prošlo od izvornih snimaka; čisti entuzijazam, zvučna inovativnost i originalnost ideja nude dostatnu količinu argumenata za zaključak da je riječ o glazbi koja nema dobi, nije ni stara ni mlada, i koja, uz rijetke iznimke, nije izgubila okus izvorne urbane suvremenosti.
Riječ-dvije o terminologiji: ono što se u sadašnjem nostalgičarskom diskursu naziva novim valom zapravo obuhvaća i punk kao njegovu radikalniju, agresivniju i tvrđu osnovu. No sirovi punk pretežno se svirao u Ljubljani. Zahvaljujući Pankrtima, koji su u Galeriji SC-a u Savskoj 1977. održali treći koncert u karijeri, zagrebačka publika prvi se put susrela s novim žanrom, šokantno različitim od svega što je na glazbenoj sceni dominiralo prethodnih godina. Na simboličkoj razini, bio je to okidač promjena. Nešto se događa upozoravala je naslovnica tjednika Polet u rujnu ‘78, uz koncertnu fotografiju tada mlada benda Prljavo kazalište. Kao svojevrsna medijsko-logistička podrška, Polet je odigrao nezamjenjivu ulogu u kanaliziranju lokalne novovalne priče. Pritom se pokazalo da je hrvatska rock-scena, uz iznimku Rijeke, gdje su Parafi doista razmišljali na pankerski način, mnogo više naginjala novom valu u užem smislu. Dakle, nešto rafiniranijim, manje radikalnim i mekšim iskazima, s primjesama melodioznijih pop-formi.
No mekši i klasičniji zvuk ne isključuje jednako uočljiv društveni angažman.
Punk i novi val kao njegova intelektualna ekstenzija nastali su kao dvostruki bunt koji je s jedne strane bio usmjeren prema dotadašnjoj rock-sceni (učmaloj i otuđenoj od publike i stvarnosti), a s druge spram okoštalih društvenih vrijednosti. Ipak, svaki novi val, u skladu sa starom dosjetkom, dolazi iz stare vode. Peter Lovšin je u formativnim godinama slušao Rolling Stonese, Branimir Štulić Beatlese, a obojica Dylana i Iggyja Popa, pa su i Pankrti i Azra prvi artikulirali „nemir i strast“ nove generacije, stasale u sivilu socijalističke svakodnevice druge polovice 1970-ih. Jura Stublić, koji je neko vrijeme proveo kao frontmen Azre, okupio je Film, čija je rana estetika počivala na ranim Roxy Music, glazbi grupe Blondie, Talking Headsima i koječemu drugome. Prava je šteta što njihov prvi studijski album (Novo! Novo! Novo! Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi, 1981), te koncertni mini LP Live u Kulušiću iz iste godine, još nisu doživjeli reizdanje kakvo zaslužuju.
Autorska filozofija Haustora izvirala je iz kombinacije njihovih raznolikih umjetničkih afiniteta. Kao student režije na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji, Rundek se nadahnjivao teatrom i pantomimom na tragu Davida Bowieja, a njegov kreativni partner Srđan Sacher pjesme je pisao pod utjecajem lokalne i svjetske glazbene tradicije.
Ono što zovemo novim valom nije bilo ništa drugo nego eksplozija nakupljene kreativne energije u čijem je središtu – pod utjecajem Londona i New Yorka – doista bila glazba, ali ne samo ona. Podatak da su u prostorijama alternativne kazališne skupine Kugla glumište održavane probe mladih zagrebačkih sastava te da je u njihovim predstavama rock nerijetko imao dominantnu ulogu, nije slučajan. Teatar (Kugla), novine (Polet) i mreža klubova (Kulušić, Lapidarij, Studentski centar) činili su logistički okvir za bujanje rijetko propulzivne gradske scene koja je nadilazila okvire rock and rolla. Njezin vizualni identitet, koji uključuje i dizajn omotnica ploča, nezamisliv je bez strip-crtača udruženih u Novi kvadrat: samo je Mirko Ilić zaslužan za polovicu najboljih likovnih rješenja novovalnih ovitaka LP-ploča, od znamenitog isjeckanog Stones-jezika s debija Kazališta do LP-a Imena i legende podcijenjenog trija Parlament – i uz ostale, Doživjeti stotu Bijelog dugmeta s kojim se Goran Bregović dovitljivo i (kao i uvijek pravovremeno) priključio novovalnim trendovima.
S današnje pozicije, kad se većina stvari promatra kroz optiku nostalgije za „zlatnim vremenima rocka“, nije uvijek jednostavno razlučiti bitno od nebitnog. No činjenica da novovalna reizdanja 2021. kupuju i oni koji se u vrijeme Kulušića, albuma Ravno do dna ili Trećeg svijeta nisu ni rodili, jasno govori da ovdje nije u pitanju tek žal za nečijom mladošću. Dobra glazba ovdje se, kao i posvuda, snimala i prije novoga vala. No tek se tada, kasnih 70-ih, spletom različitih okolnosti, stvorio prostor i kontekst novoga kritičkog i kreativnog promišljanja urbane stvarnosti – a to je proizvelo poletnu, svježu i raznoliku glazbu koja, na ovaj ili onaj način, u mnogima odjekuje i danas.
matica
