Dok Europa navodno podiže ograde i granice, zaboravlja da su mnoge od tih linija iscrtane njezinom vlastitom rukom – stoljećima prije. Ono što danas nazivamo “migrantskom krizom” ili “odliv stanovništva”, nije iznenadni val ljudi koji traže bolji život, nego povratni val povijesti. Da bismo razumjeli zašto migranti dolaze – i zašto odlazimo mi – moramo se prvo suočiti s time tko je otišao prvi i što je iza sebe ostavio.
Povratna struja kolonijalne prošlosti
Europa, a posebno Francuska, stoljećima je gradila svoje bogatstvo na tuđim leđima – kroz kolonije, ropstvo i eksploataciju. Kontinenti su opljačkani, kulture razbijene, a društveni temelji razoreni. To nije samo povijesna fusnota, to je rana koja još krvari. Kolonijalizam nije nestao s dekolonizacijom – samo se presvukao u druge oblike: ekonomske, kulturne i političke.
Jedan francuski pisac to je rekao brutalno iskreno: Francuska i dalje nosi duboko ukorijenjen osjećaj paternalisma prema “bivšim kolonijama”. Bijelac se i dalje osjeća pozvanim “pomagati” crncima i Arapima da se “integriraju”. Taj pogled s visoka nikada nije nestao, samo se prikrio pristojnim izrazima poput “inkluzije” i “razvoja”.
No istina je jednostavna – kolonizirane zemlje nikada nisu imale priliku stati na vlastite noge. Kad se sustavno iscrpljuje tuđe bogatstvo stoljećima, nije čudo što se ljudi danas kreću prema mjestu gdje je njihova budućnost odavno ukradena.
Migracije nisu napad, nego povratak
Ono što Europa danas doživljava kao “invaziju migranata” zapravo je povratna reakcija na stoljeća nejednakosti. Ljudi bježe od ratova, siromaštva i beznađa koji su često posljedica istih onih sustava moći što su ih nekada “civilizirali”.
Primjer jednog alžirskog kirurga to zorno pokazuje. Obrazovao se u Francuskoj, postao vrhunski stručnjak koji mijenja ljudska srca i pluća. No kad je poželio dati glas, predlagati promjene, naišao je na zid – ne zato što nije sposoban, nego zato što nije “njihov”. Nisu mu dopustili da vodi “garažu”, iako zna bolje popraviti “automobil”. Danas živi i radi u SAD-u, tamo gdje je konačno dobio priznanje koje mu je uskraćeno u zemlji koja ga je “primila”.
Njegova priča nije iznimka, nego ogledalo sustava koji i dalje dijeli svijet na one koji zapovijedaju i one koji služe.
Kad ni lijevi ni desni ne razumiju
Ovo pitanje ne razumiju ni ljevičari ni desničari. Jedni misle da “pomažu” migrantima humanitarnim frazama, drugi ih demoniziraju i proglašavaju prijetnjom. A ni jedni ni drugi ne shvaćaju da time zapravo podupiru isti sustav – onaj koji je i stvorio nejednakost, ratove i bijegove.
Isti mehanizam kolonizacije danas je itekako živ – samo što više ne nosi zastavu, nego kreditni ugovor, koncesiju, fond ili “strateško partnerstvo”. To je moderna verzija kolonijalizma: ekonomska. Ista logika, samo bez topova.
Zato ljudi odlaze i iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i Srbije. Mladi ne bježe samo od siromaštva, nego od osjećaja da žive u zemljama koje služe tuđim interesima. Političari se ponašaju kao lokalni upravitelji kolonije – poslušni, glasni kad treba potpisati, nijemi kad treba reći “ne”. Oni nisu lideri, nego kolaboracionisti novog oblika kolonizacije.
Ako ih ostavimo na miru, sve će se srediti
Migrantski val neće stati policijskim kontrolama, zidovima ni političkim parolama. Rješenje nije u zadržavanju ljudi, nego u razumijevanju uzroka. Ako želimo da se migracije smire, moramo prestati s istom praksom koja ih je stvorila: uplitanjem, eksploatacijom i paternalisanjem.
Kad bi se ti ljudi mogli izgraditi u svojim zemljama – bez stranih interesa, bez “humanitarnih” uvjeta koji skrivaju ekonomske lance – nitko ne bi riskirao život prelazeći more u gumenom čamcu.
U konačnici, valovi dolaze i prolaze. Ali ako im dopustimo da prođu mirno, da se slegnu, možda ćemo otkriti da nisu prijetnja – nego podsjetnik da svijet još uvijek čeka da ispravimo staru nepravdu.
Sada vam je sve jasno – Sve je to ista ekipa
Ljevičari zovu, desničari prijete, a ustvari su ista ekipa koja radi za globaliste. Jedni dovlače migrante koje su njhovi gospodari uništili i rastjerali, a drugi bih željeli pendrekom i oružjem otjerati – dok u to vrijeme globalistička i satanistička bagra pljačka Hrvatsku, BiH i Srbiju.
Migranti su posljedica problema koji nismo imali hrabrosti priznati u ime kolonizatora kojeg služimo. Nekada davno i danas.
A dok se naši vlastiti ljudi sele iz zemlje, bježeći od iste kolonijalne matrice pod novim imenom – Europska unija, globalni kapital, investicijski fondovi – možda je krajnje vrijeme da shvatimo: kolonizacija nikada nije nestala, samo je promijenila uniformu. I dokle god imamo političare koji joj služe, valovi – i njihovi i naši – neće prestati.
