Kao mali, Dušan Makavejev je bio fasciniran brojnim herojskim poduhvatima možda najvećeg beogradskog akrobate Dragoljuba Aleksića - 60-tih godina, dok još uvijek uživa veliku slavu u Jugoslaviji, Evropi i ostatku svijeta, Makavejev pravi čak i film o njemu. U filmu Nevinost bez zaštite gledamo dokumentarac o istoimenom prvom zvučnom filmu u Srbiji, nastalom za vrijeme njemačke okupacije Beograda.Makavejev je kao i uvijek pun ironije ali ja kao gledalac ne mogu da se odlučim da li se on ruga ovom naivnom ali donekle šarmantnom dijelu, ili ga gleda sa jednim toplim pogledom, punim dječačke fascinacije i nostalgične želje za povratkom u vremena kad su heroji bili mišićavi, ponosni i kad im je pogled sniman iz donjeg rakursa, išao pravo prema suncu i još nedostignutim ciljevima, te novim preprekama kojih se oni nikada nisu bojali. Dragoljub Aleksić je bio poznat stanovništvu tadašnje Kraljevine Jugoslavije jer je svojim poduhvatima i akrobatskim nastupima stvarno testirao granice svoga tijela i promatračkih živaca. Visio je iz aviona, držeći se samo zubima za šipku koja je visila, balansirao na tankim konopima i biciklima s jednim točkom na velikim visinama a publika je bez daha pratila kako Aleksić zubima savija i gvožđe. Kao srpska seljačka ekvivalencija Supermenu, Aleksić gostuje i po Hrvatskoj i Bosni i doživljava momentalni uspjeh.
U originalnom filmu Nevinost bez zaštite, gipki i hrabri Aleksić staje na kraj banditskim i oholim nastojanjima svoga nemesisa, gosp. Petrovića, da se na silu oženi mladom i lijepom Nadom, koja je povrh svega i siroče. Kao film napravljen u vrijeme gacanja njemačke čizme po našim prostorima, čitava stvar dobija na patriotskoj snazi, jer doživljava veliki uspjeh kod domaćeg stanovništva, željnog stanovitih promjena. Publika se identifikuje sa Aleksićem, a Petrović i Nadina zlobna maćeha bi se na jedan šablonski psihoanalitički način mogli identifikovati sa mrskim okupatorom.
Dolazi i kraj rata… Aleksić & co sakrivaju film, tj Aleksićev brat ga zakopava u baštu pa djelo čeka neka bolja vremena. Nakon rata i nastupanja nove vlasti i Aleksić doživljava neke nepogode, ali se s Makovim filmom, krajem 60-tih, konačno skida ljaga i s njegovog imena.
U svom ironičnom svijetu je Makavejev bez ikakve muke spajao stare naci propagandne žurnalfilmove, teorije psihoanalize, socijalistički realizam, avangardu, sumornu socijalističku svakodnevnicu, ljubav prema starim filmovima i ostavio ogromnu rupu svojim nestankom iz zemlje, koja se prvo popunila tek desetak godina poslije, jednim drugim ciničnim romantikom, Slobodanom Šijanom.
O Maku se ima puno pisati, bio je jedan od legendarnih režisera Crnog Vala, zajedno sa Aleksandrom Petrovićem, Živojinom Pavlovićem te drugima širom bivše Jugoslavije. U Jugoslaviji je proglašen za personu non grata, te otišao u azil 1972. godine. Dolazi u Australiju i snima Sweet movie, koji je još kontroverzniji nego prethodnik, WR: Misterije orga(ni)zma, te doživljava i kapitalističku zabranu, u svijetu kojemu je više stalo do profita i reklame a manje do istinske sudbine istočnoevropskih disidenata. Mak nije nikad bio disident kao drugi koje su svrstavali u istu korpu. Pravio je prve filmove ubjeđen da će poboljšati socijalizam u zemlji ako ukaže na neke greške. Kritikovao je Petrovićev prvi film Dvoje zbog nepotrebnog formalizma, diskutovao estetiku sa Pavlovićem i ostalim kritičarima i bio ono što je poslije postala pogrdna riječ, naime Jugoslaven. Međutim, nakon filmova punih ironije i zajebancije sa tadašnjim malim ždanovcima a i lošeg tajminga u slučaju Misterija Orga(ni)zma, Mak prestaje biti poštena inteligencija i svrstava se u onu drugu grupu.
Svi ovi podaci i njegova biografija, rastrzana između ljubavi i ironije, istoka i zapada, komunizma i kapitalizma, dovode do njegovog mini remek djela, filma Hole in the soul. Samorefleksivni dokumentarac u kojem Mak govori o sebi i stanju u kojem se nalazi nakon raspada zemlje je dirljiva priča čovjeka kojem je nastala rupa u duši. Sa svojim prijateljima i kolegama pokušava naći odgovor kako da ispuni tu rupu koja mu zjapi prazna i podsjeća ga na patetična sjećanja tipa: "Bila jednom jedna zemlja"… Rupu, koliko znam, ni do dan danas nije ispunio ni on, a ni milioni drugih ljudi…
Ponekad se uhvatim u svojim patetičnim žalbama za nekim Aleksićem, nekim čovjekom od željeza ili slične jake konstrukcije… Avaj, ni heroji, ni zli momci a ni bespomoćne žene već odavno ne postoje osim još u filmovima i stripovima, a čak se i Wajdin čovjek od mramora razočarao u bajku u kojoj je ipak igrao glavnu ulogu.
Danas više ni Aleksić ne postoji, njegov film je samo mala bizarna fusnota u svijetskoj filmskoj historiji a svi mi koji smo odrastali na pola puta između Alana Forda i famoznog Božidara Vučelića (koji bi lako mogao biti neki lik u stripu), sa zavišću i razdraganim cinizmom gledamo sve ono što bi ustvari voljeli da smo doživjeli. Ni Makavejev više ne pravi filmove, zemlja iz koje je protjeran jednom davno, skrhala se kao kuća vec odavno spremna za rušenje. Odgledasmo to rušenje, i još nas ne napušta osjećaj da smo prekriveni prašinom..."
xxzmagazin
