Uzalud svi udžbenici iz povijesti, bilo oni iz socijalističkog razdoblja, bilo ovi nakon njega, uzalud kompletan nacionalni romantizam i priča o višestoljetnom hrvatskom državnom pravu, kao i budnice u čast bana Jelačića, smiješni spomenik na glavnom zagrebačkom trgu i Strossmayerovo prosvjetiteljsko djelovanje. Sve to nije ostavilo nikakvog traga, budući da se hrvatski nacionalizam hrani jedino u odnosu prema Srbima i netrpeljivošću prema kompletnom zajedničkom jugoslavenskom nasljeđu. Sve drugo je nebitno i može proći, pa tako i prodaja INA-e mađarskoj državnoj kompaniji, koja je ponajprije ukinula njene istraživačke potencijale i svela je na lanac trgovina, da bi se danas mađarski članovi uprave koji čine većinu u upravi te nekoć velike kompanije pravili da nije njihova stvar ovolika pljačka gotovo milijardu kuna iz te naftne kompanije.
Ukratko, afera koja upravo potresa Hrvatsku i posljedično radi veliku štetu premijeru i vladajućoj stranci, zahvaljujući čemu prvi put i Plenkovića vidimo u izdanju kao da je na rubu pucanja, u središtu ima firmu preko čije povijesti se može ispričati kompletna povijest moderne Hrvatske. Još od ubojstva Stjepana Đurekovića, jednog od direktora INA-e, osamdesetih i repova koji su se zbog toga vukli zahvaljujući njemačkom pravosuđu, kad je konačno i široj javnosti postalo jasno kako su čelni ljudi UDBA-e odigrali jednu od bitnijih uloga u dolasku Tuđmana na vlast i unutar same njegove vlasti, preko famozne snimke iz restorana s večere tadašnjeg premijera Sanadera i direktora MOL-a Zsolta Hernadija, nakon koje je INA prešla u većinsko vlasništvo MOL-a, pa preko branitelja koji su svoje dionice prodali MOL-u i omogućili da Hrvatska praktično potpuno izgubi ikakav utjecaj u INA-i, zatim Karamarkove uloge u vezama s Rusima i Prvim plinarskim društvom, do lažnih nada Andreja Plenkovića da će opet otkupiti većinski paket dionica i na kraju do aktualne afere i nestanka skoro milijardu kuna. Da ironija bude veća, dan nakon raketiranja Banskih Dvora, koje se dogodilo 7. listopada 1991., Sabor se zbog straha od ponavljanja tog čina, sastao u podrumu INA-ine zgrade i tamo izglasao nezavisnost Hrvatske i definitivan izlazak iz SFRJ.
Priča o INA-i stoga je priča i o kasnom socijalizmu, ali ponajprije o suvremenoj Hrvatskoj, zemlji u vlasništvu jedne stranke i njenih pretorijanaca proizašlih iz rata i ispraznog nacionalizma koji se na kraju uvijek okončava gaženjem tzv. nacionalnih interesa radi osobne koristi. Priča o INA-i je tim zanimljivija, imamo li u vidu očito oponiranje Mađarske jedinstvenoj politici Europske unije prema Rusiji, ali na koncu i utjecaj rata u Ukrajini na opskrbu prirodnim plinom, upravo onim koji je u središtu afere.
Stoga se na svemu što se oko te firme događalo uočava kako je kompletna nacionalistička priča, jednako na operativnoj, kao i na simboličkoj razini, apsolutna laž, što ne znači da će oni koji očito u nju vjeruju i pričaju je javnosti početi to raditi s manje strasti ili eventualno od toga odustati. Ako se netko uzaludno i nadao, demantiralo ga je priopćenje jedne od braniteljskih udruga, izdano povodom nedavnih hapšenja, koje se otprilike svodi na to da se oni za ovakvu državu nisu borili. Istina je, naravno, posve drugačija, jer jesu. Točno za ovakvu zemlju trajno nacionalističke atmosfere, potpuno deindustrijaliziranu i temeljito opljačkanu, u kojoj od nekad velikih firmi postoji tek još poneka, poput ACI-ja i kojoj tek masovni turizam i članstvo u Europskoj uniji omogućavaju da živi donekle pristojno i ne svede se na ono na što ju je HDZ zapravo sveo. Hoćemo li pak takav tip historiografije koji bi napisao ekonomsku povijest suvremene Hrvatske ikada vidjeti, trenutačno ne znamo. Vjerovatno hoćemo, ali kad sve ovo bude davna priča o zemlji koja se samouništila i čiji su je građani masovno napustili. Bilo silom, bilo vlastitim izborom.
