Društva koja ulažu u nastavnike i sustavno povezuju obrazovanje s razvojem, žive trajni prosperitet. Hrvatska je suprotan primjer
„I can make my own choices
I ignore all the voices
Life has layers, itʼs lawless
Ah, stuff ya“
„Mogu donositi vlastite odluke
Ignoriram sve glasove
Život ima slojeve, nema zakona
Ah, briga me“
Amy Taylor, Gus Romer
Nedavno je u Saboru Andrej Plenković, suočen s pitanjem što činiti s pozdravom „za dom spremni“, odlučno izjavio kako je odgovor obrazovni sustav. Retorički elegantno i politički mudro. No problem nije nimalo jednoznačan jer o kojem se obrazovnom sustavu zapravo radi? Onom koji se pred našim očima urušava demografski, kadrovski i vrijednosno. Ili možda onom privatnom, tržišnom, koji buja za tisuće eura po školskoj ili akademskoj godini? Naravno, još je nešto ciničnije u ideji obrazovanja kao odgovora. Naime, kako očekivati da u državi koja mirno prelazi preko neofašističkog populizma u politici ili filoustaštva u društvu, nastavnica povijesti tu temu „izbriše spužvom s ploče“! Jer ako je obrazovanje odgovor na ekstremizam, socijalna politika je odgovor na podjele i nejednakosti.
Prošloga tjedna pisao sam o inkluzivnom dodatku. Danas o obrazovanju. Socijalna država i njene politike prostor su u kojem Hrvatska najviše zakazuje. I dok se ljevica „natječe“ u domoljublju, relativizira simbole mržnje ili priziva vlastite „veterane“, zaboravlja se baviti ovim, socijalnim, temama koje bi trebale biti njena idejna jezgra. Tako je možda lakše, no time nas osuđuje na nesocijalno, isključivo, podijeljeno društvo. A sebe na vrijednosnu anonimnost.
Naše obrazovanje mori nekoliko ključnih problema. S jedne strane, broj učenika i studenata pada. Hrvatska desetljećima gubi generacije mladih, a nastavničkog kadra u ključnim predmetima kronično nedostaje. To je i pitanje financija: kako obrazovati za demokraciju bez nastavnika povijesti? Kako obrazovati za digitalnu budućnost bez nastavnika informatike? Demografska kriza spaja se s kadrovskom. Tko će poučavati?
Istom raste paralelni svijet privatnih škola, sveučilišta i fakulteta u kojima visoka školarina postaje ulaznica u „višu“ ligu, a sponzorirani članci reklamiraju „suvremen“ pristup. Taj paralelni svijet potvrđuje društveni jaz: znanje, umjesto da bude moć, postaje luksuzno dobro. Problem, međutim, nije samo u postojanju privatnih programa, nego u izostanku javnih standarda i nadzora: kad država abdicira, tržište ne podiže kvalitetu, već cijenu.
Problem je najvidljiviji u visokom obrazovanju. Imamo sve više sveučilišta i veleučilišta, programi niču brže no što ih itko evaluira. Broj diplomiranih raste, ali kvaliteta i međunarodna prepoznatljivost stagniraju. Takva proliferacija programa nije samo akademski fenomen, već i ekonomsko-politički model. Studijski programi ne otvaraju se zato što društvu trebaju stručnjaci nekog profila, već zbog školarina. Stoga imamo mnoštvo ekonomskih i menadžerskih studija dok deficitarna zanimanja ostaju nepopunjena. Obrazovanje postaje samo sebi svrhom – industrija diploma.
Ustav jamči visoko obrazovanje dostupno svima pod jednakim uvjetima. No ono sve više funkcionira kao tržišni akter, preferirajući one koji mogu platiti, dok se kvaliteta nastave prepušta snalažljivosti pojedinih katedri. Tu se otvara ključna kontradikcija: ako je obrazovanje odgovor na nestajanje društvenih vrijednosti ili, konkretno, problem ZDS-a kako je premijer apostrofirao, tko će taj odgovor dati? Privatni fakultet koji se reklamira sloganom „diploma koja se isplati“ ili javno sveučilište koje se brani tradicijom, ali se urušava vlastitom inercijom?
Što je obrazovanje? Ono nije trošak već temeljni razvojni poticaj svake države. Kada se ono pretvori u robu i industriju diploma, prestaje biti ljudski kapital i postaje društvena iluzija. Društva koja tako oblikuju svoje sustave ne samo što produbljuju socijalni jaz, nego i riskiraju ostanak u klopci srednjeg dohotka: postaju preskupa da bi bila jeftina, a premalo inovativna da bi bila konkurentna. Bez javno vođenih standarda kvalitete i strateškog usmjeravanja upisnih politika, „ljudski kapital“ pretvara se u naziv diplome, ne i stvarnu sposobnost društva da stvara vrijednost.
Ne tako davno, u socijalističkoj Jugoslaviji, javno obrazovanje imalo je socijalno značenje. Školarine nisu postojale, sustav stipendija, učeničkih i studentskih domova bio je širok i dostupan. Za mnoge je obrazovanje bilo kanal socijalne pokretljivosti, dijete radnika moglo je postati liječnik ili inženjer. Sustav je imao nedostataka, ali je nosio jasnu poruku – znanje nije privilegij nego pravo.
Danas su domovi pretrpani, stipendije simbolične, a paralelno niču moderni privatni kampusi. Obrazovni pejzaž podsjeća na dvoslojno društvo: jedni imaju luksuzne dvorane, drugi klimave klupe i nedostatak nastavnika. Institucije se pritom ne ruše izvana, već se urušavaju iznutra. A svaka ozbiljna razvojna analiza podsjeća da je upravo jednako i dostupno obrazovanje glavni mehanizam socijalne pokretljivosti i dugoročnog gospodarskog rasta. Kada ono nestane, društvo ne gubi samo pravednost već i budućnost.
Ako se osvrnemo oko sebe, razlike postaju još jasnije. Dok u Njemačkoj i Austriji dualni model povezuje škole i poslodavce, a Finska ulaže u jednakost prilika i nastavnike – učitelji su vrhunski obrazovani, dobro plaćeni i društveno cijenjeni, Hrvatska širi mrežu institucija bez odgovornosti za kompetencije. Broj studijskih programa impresivan – realna korist upitna. Imamo više fakulteta menadžmenta no menadžerskih poslova, više programa komunikacija nego industrija koje bi ih zaposlile.
Društva koja ulažu u nastavnike i sustavno povezuju obrazovanje s razvojem, žive trajni prosperitet. Hrvatska je, nažalost, suprotan primjer. Deklarativno obrazovanje kao prioritet, a stvarno odsustvo dugoročnog plana. Rezultat je kakofonija programa i gubitak koherentnosti – sindrom države koja živi od danas do sutra umjesto da planira desetljećima unaprijed.
Posebno zabrinjava vrijednosna praznina u obrazovnom sustavu. Građanski odgoj nikada nije sustavno uveden, kurikularne reforme svodile su se na tehničke izmjene, povijest se podučava selektivno i fragmentarno. Vjeronauk u praksi zauzima status i satnicu usporedive s temeljnim predmetima. Kad premijer kaže da je obrazovanje „odgovor“, valja znati da odgovor leži u građanskom odgoju, kritičkom mišljenju, povijesnoj pismenosti. Bez toga, „odgovor“ ostaje samo fraza.
Da, prazna učionica najbolji je saveznik revizionizma. Ako nemamo nastavnika, ako se građanski odgoj prepušta fakultativnim modulima, ako se mlade više poučava kako napisati poslovni plan nego razumjeti Ustav, tad obrazovanje ne može biti obrana demokracije, nego samo tvornica diploma. Od obrazovanja se traži da odgoji generacije pametnije od političara, no problem je što političari žele poslušne. Upravo u toj se napetosti krije ključno: želimo li obrazovanje koje proizvodi kritičnost ili ono koje proizvodi lojalne potrošače?
Plenkovićeva rečenica o obrazovanju kao odgovoru na ZDS može se čitati na dva načina. Kao politički trik, elegantna formulacija koja prebacuje odgovornost na sustav koji je već izmučen. Ili kao moralna obveza, poziv da uložimo u javne škole, nastavnike, kurikule i vrijednosno jasno obrazovanje. Jer obrazovanje određuje ne samo kulturni horizont, nego i mjesto države u globalnoj ekonomiji. Društva koja ne ulažu u znanje postaju izvoznici radne snage i uvoznici ideologija. A Hrvatska je na rubu da bude upravo to – zemlja praznih učionica i mladih koji odlaze.
Netko bi ovdje podsjetio i na drugu neugodnu istinu: jednako pravo na obrazovanje ne znači i jednake ishode. Ako se tome ne prilagodimo, odgovora neće biti.
Eco je jednom napisao da se fašizam uvijek vraća u različitim oblicima, ali uvijek traži ista tla – neznanje i ravnodušnost. Ako obrazovanje prepustimo tržištu i neodgovornim državnim politikama, ravnodušnost i neznanje dobit će institucionalni oblik. Tada će i ZDS manje biti posljedica ideologije, a više nepismenosti i loše škole.
Pitanje je jednostavno: imamo li uopće obrazovanje koje može biti odgovor? Ako ga nemamo, Plenkovićeva rečenica nije strategija nego isprazna mantra. A ako ga želimo imati, put je jasan – obrazovanje kao javno dobro, dostupno svima, jednako kvalitetno, vrijednosno jasno, razvojno usmjereno. Sve drugo vodi u „sapiocid“ – ubijanje znanja kao društvene sile i pretvaranje obrazovanja u još jednu robu na tržištu.
