Ovog tjedna je još uvijek jedna od glavnih tema u međunarodnoj politici najava Donalda Trumpa da će SAD jednostrano napustiti Ugovor o uklanjanju projektila srednjeg i kratkog dometa. Ovaj je ugovor potpisan između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država još 8. prosinca 1987. godine, tijekom posjete Mihaila Gorbačova Washingtonu, nakon čega je po prvi put uništena cijela skupina raketa dometa od 500 do 1000 i 1000 do 5500 kilometara. Međutim, kao što smo detaljnije pojasnili, ugovor ne obuhvaća ostale nuklearne sile u usponu, posebno Kinu, ali i zemlje koje razvijaju balistički program, iako ne nuklearni, poput Irana. Ako je sporazum ranije bio koristan za SAD, sada više nije.
Što to znači? Gledano u širem kontekstu to znači da s prvom silom NATO pakta ne vrijedi potpisivati nikakve ugovore, kao ni s njihovim vjernim saveznicima iz Londona. Stoga je kristalno jasno da se s anglo-američkim blokom ne vrijedi dogovarati ništa, jer se ne drže dane riječi i ne izvršavaju odredbe iz potpisanih ugovora, što je događa uvijek kada vide da im ne idu na ruku.
Ispada kao da im je to u genima i Irci ne kažu bez razloga: “Boj se rogova bika, zmijskih zubi i osmijeha Engleza”. Može li se ovakav stav nazvati banalno logikom je to ipak sposobnost adekvatne procjene činjenica?
Ovaj stil je bio prepoznatljiv i u Ukrajini. Na primjer, bilo je potpuno nepotrebno i beskorisno da predsjednik Janukovič potpisuje sporazum s čelnicima EuroMaidana, jer će ga oni prekršiti prvom prilikom, usprkos nekakvim europskim “silama” koje su bile jamci tog ugovora. Njemačka, Francuska i Poljska nisu imali sredstvo prisile niti želje da prisile svoje štićenike da poštuju sporazum kojeg je Janukovič s njima potpisao u veljači, a razlog je što su iza prevratnika opet stajali američki mentori, pokojni senator John McCain, Victoria Nuland i Geoffrey Pyatt.
Apsolutno isto se događa od prvog dana potpisivanja Sporazuma iz Minska, koji je trebao donijeti mir Ukrajini. Naravno da ga Porošenkov režim, opet po uputama Washingtona, nije poštovao i nijednu od njegovih odredbi nije proveo u praksi. Sporazum je za Kijev i njegove zapadne gospodare taktički koristan, mogu se pozivati na njega, ali se ne moraju bojati da će se išta dogoditi ako se ne provede. To je ono što vidimo gotovo tri godine, u tri godine u kojima su Rusi uspjeli izgraditi izgraditi Krimski most, ali hunta u Kijevu nije uspjela usvojiti obični zakon o posebnom statusu Donbasa, nakon čega bi se proveli izbori i regija formalno postala dio Ukrajine. Ali zašto bi SAD prisilio Kijev da to napravi?
Ista je i situacija sa Sirijom, gdje se SAD pozivaju na Ženevsko priopćenje samo kako bi spriječili rješenje sirijske krize, nadajući se trenutku preokreta koji nikako da dođe. Podsjetimo, ugovor poznat kao Ženevsko priopćenje su 30. lipnja 2012. potpisali glavni tajnici Ujedinjenih naroda i Arapske lige, ministri vanjskih poslova Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih
Država, Kine, Francuske, Turske, Iraka, Kuvajta i Katara, te bivša visoka predstavnica Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku. I ovaj je sporazum ostao mrtvo slovo na papiru, a kako je, osim Rusije, Kine i Iraka, ostatak zemalja činio blok za rušenje Assada, za anglo-američki blok je ovaj sporazum bio sredstvo za provedbu željenog cilja, koji nije ostvaren ulaskom Rusije u sirijski sukob.
No, vratimo se poznatim prevarantima, Washingtonu i Londonu. Oni redovito pokazuju da svaki ugovor koji se sklopi s njima može biti raskinut, samo ako se prije temeljito iskoristi.
To nam pokazuje primjer Saddama Husseina, koji je dugi niz godina bio strateški partner Sjedinjenih Država u borbi protiv Irana, ali je Bijeloj kući trebala žrtva i Husseina su jednostavno svrgnuli i objesili.
Sličan je primjer panamskog generala Noriege, koji je bio čovjek CIA-e, trgovao drogama i borio se protiv ljevičarske gerile u Latinskoj Americi. A onda se ispostavilo da im više nije potreban, svrgnut je i završio je u zatvoru.
Eklatantan je i primjer Muammara Gaddafija, koji je lakovjerno sklopio sporazum s Washingtonom i Londonom, priznao sve optužbe protiv Libije, isplatio ogromne novčane odštete, sponzorirao predizbornu kampanju Sarkozya i dopustio zapadnim naftnim kompanijama da iskorištavaju bogatstva njegove zemlje. Istovremeno je odgodio kupnju obrambenog i drugog ruskog oružja, iako je imao namjeru modernizirati vojsku, misleći da će ga njegovi novi prijatelji pustiti na miru. Anglo-američki blok je prekršio sve formalne i neformalne sporazume s Gaddafijem i okrutno ga likvidirao uz sotonski posmijeh Hillary Clinton.
Imamo i primjer egipatskog vođe Mubaraka koji je dugi niz godina slijedio zapadnu politiku, ali nije pristao da Egipat bude projekt “novog kalifata”. Mubaraka je svrgnula teroristička organizacija Muslimansko bratstvo, a svu potrebnu pomoć za “revoluciju” na Trgu Tahrir su islamistički fundamentalisti dobili od svojih povijesnih sponzora, Londona i Washingtona. Na sreću, vojska je uskoro reagirala i spriječila da Egipat potone u kaos.
Kao primjer kršenja ugovora smo naveli i ukrajinskog predsjednika Janukoviča, koji je posve sam krenuo u savez s EU, ali na to nije pristao odmah, na summitu krajem 2013. godine, nego je pregovarao i htio veće ustupke od Bruxellesa. Njegovo rušenje je bio izuzetno lak posao za Zapad, a na njegovo mjesto su došli oni koji su bili spremni prodati domovinu ne za gotovinu, kao što je mislio Janukovič, već su to učinili za zajmove.
Naravno, tu je i povijesni sporazum koje je Gorbačov postigao s Washingtonom, koji mu je obećao “kako neće biti širenja NATO pakta na istok”. Mihail Gorbačov je prevaren takoreći po odlasku s povijesnog sastanka o kojem postoje pisanu tragovi i dokumenti u Arhivu nacionalne sigurnosti, koji se nalazi pri američkom Sveučilištu George Washington. Gorbačovu i sovjetskim dužnosnicima su “čvrsta obećanja” dali Baker, Bush, Genscher, Kohl, Gates, Mitterrand, Thatcher, Heard, Major i Werner, a njihovu “iskrenost” u obliku trupa, tenkovskih divizija i sustava VLS MK-41 za lansiranje nuklearnih projektila danas vidimo na ruskim granicama.
Nova američka administracija se u tom smislu ni po čemu ne razlikuje od prethodnih. Krši sve ugovore koji se mogu prekršiti, ako im to ide u prilog.
Trump je izašao iz nuklearnog sporazuma s Iranom, ignorirajući činjenicu da IAEA nije pronašla nikakav dokaz o nuklearnim aktivnostima Islamske Republike, kao i da je sklapanje ovog sporazuma trajalo godinama, te da ga je potpisalo šest zemalja u svojstvu ugovornih partnera. Predsjednik Sjedinjenih Država je odlučio da je za njega ovaj sporazum vrijedan manje od tinte američkog potpisa i da ga nije briga za interese i mišljenja svih ostalih.
State Department će uskoro raskinuti ugovor INF i projektilima srednjeg i kratkog dometa. Rusija je najmanje uznemirena zbog toga, što se vidjelo po izjavama političkog i vojnog vrha u Moskvi, obzirom da je ovaj sporazum bio neprofitabilan za SSSR i kasnije Rusiju, jer su oni svoje projektile uništili, a američka je mornarica zadržala projektile Tomahawk. To je bila otvorena izdaja od strane Mihaila Gorbačova i Rusiji ovaj sporazum nije ni potreban.
Američki State Department također prijeti da će raskinuti sporazum START-3 iz 2010. godine, potpisan između Obame i Medvedeva, koji nalaže smanjenje strateških ofenzivnih oružja.
Ali ni njega SAD nikada nisu provele. Naime, Sjedinjene Države su jednostrano i bez ikakvih konzultacija s drugom stranom u ugovoru iz njega isključile bombardere B-52 i projektile Trident II.
Podsjetimo da Sjedinjene Države ne provode ni sporazum o uništenju kemijskog oružja zaključen između dviju zemalja, iako je Rusija uništila sve svoje zalihe. Washington tvrdi kako nema dovoljno proračunskih sredstava za uništenje ovog oružja, ali će to učiniti “čim dođe do dovoljno novca”. Najvjerojatnije nikada, a to će oružje ostati u skladištima, spremno za uporabu.
Nakon navedenog je jasno da idiotske izjave onih koji tvrde kako “treba popustiti svim američkim zahtjevima i sve će biti u redu” nemaju nikakvog smisla. Danas, će SAD i europski krak ove hobotnice u Londonu tražiti od Rusije da Ukrajincima vrati Krim i Donbas, sutra možda Kaliningrad i Arktik, a od Kine da poruši svu infrastrukturu koju je izgradila u Južnom kineskom moru. Od Irana i Sjeverne Koreje će tražiti da se odreknu svih oružja i da zadrže malobrojnu miliciju naoružanu lukom i strijelama i kopljima ne dužim od jednog metra. Od nekoliko desetaka predsjednika i vlada će tražiti da im daju ključeve predsjedničkih palača i ministarskih kabineta, a riječ je o geostrateški važnim zemljama ili bogatim prirodnim resursima.
Stoga se ne treba čuditi najnovijoj odluci Trumpove administracije, jer je ona logičan slijed događaja. Kome se sviđa, slobodno može uzeti putovnicu i slaviti zajedno s njihovim gospodarima.
Suverene zemlje znaju da je pregovaranje s anglo-američkom stranom beskorisno, besmisleno i prije svega opasno. Washingtonu treba jasno reći pokazati tko je vladar i vlastitoj zemlji i tko će koristiti njena blaga, a takvih je sve više. Naravno, da takvo razmišljanje prevlada u cijelom svijetu, potrebno je na čelo zemalja postaviti ljude imune na mito, ali je prije svega važno da se s Washingtonom ne sklapaju nikakvi sporazumi i ne ugovaraju nikakvi poslovi, jer će oni koji tako postupe prije ili kasnije završiti kao Hussein, Noriega, Gaddafi, Mubarak, Janukovič i brojni drugi.
logično
Što to znači? Gledano u širem kontekstu to znači da s prvom silom NATO pakta ne vrijedi potpisivati nikakve ugovore, kao ni s njihovim vjernim saveznicima iz Londona. Stoga je kristalno jasno da se s anglo-američkim blokom ne vrijedi dogovarati ništa, jer se ne drže dane riječi i ne izvršavaju odredbe iz potpisanih ugovora, što je događa uvijek kada vide da im ne idu na ruku.
Ispada kao da im je to u genima i Irci ne kažu bez razloga: “Boj se rogova bika, zmijskih zubi i osmijeha Engleza”. Može li se ovakav stav nazvati banalno logikom je to ipak sposobnost adekvatne procjene činjenica?
Ovaj stil je bio prepoznatljiv i u Ukrajini. Na primjer, bilo je potpuno nepotrebno i beskorisno da predsjednik Janukovič potpisuje sporazum s čelnicima EuroMaidana, jer će ga oni prekršiti prvom prilikom, usprkos nekakvim europskim “silama” koje su bile jamci tog ugovora. Njemačka, Francuska i Poljska nisu imali sredstvo prisile niti želje da prisile svoje štićenike da poštuju sporazum kojeg je Janukovič s njima potpisao u veljači, a razlog je što su iza prevratnika opet stajali američki mentori, pokojni senator John McCain, Victoria Nuland i Geoffrey Pyatt.
Apsolutno isto se događa od prvog dana potpisivanja Sporazuma iz Minska, koji je trebao donijeti mir Ukrajini. Naravno da ga Porošenkov režim, opet po uputama Washingtona, nije poštovao i nijednu od njegovih odredbi nije proveo u praksi. Sporazum je za Kijev i njegove zapadne gospodare taktički koristan, mogu se pozivati na njega, ali se ne moraju bojati da će se išta dogoditi ako se ne provede. To je ono što vidimo gotovo tri godine, u tri godine u kojima su Rusi uspjeli izgraditi izgraditi Krimski most, ali hunta u Kijevu nije uspjela usvojiti obični zakon o posebnom statusu Donbasa, nakon čega bi se proveli izbori i regija formalno postala dio Ukrajine. Ali zašto bi SAD prisilio Kijev da to napravi?
Ista je i situacija sa Sirijom, gdje se SAD pozivaju na Ženevsko priopćenje samo kako bi spriječili rješenje sirijske krize, nadajući se trenutku preokreta koji nikako da dođe. Podsjetimo, ugovor poznat kao Ženevsko priopćenje su 30. lipnja 2012. potpisali glavni tajnici Ujedinjenih naroda i Arapske lige, ministri vanjskih poslova Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih
Država, Kine, Francuske, Turske, Iraka, Kuvajta i Katara, te bivša visoka predstavnica Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku. I ovaj je sporazum ostao mrtvo slovo na papiru, a kako je, osim Rusije, Kine i Iraka, ostatak zemalja činio blok za rušenje Assada, za anglo-američki blok je ovaj sporazum bio sredstvo za provedbu željenog cilja, koji nije ostvaren ulaskom Rusije u sirijski sukob.
No, vratimo se poznatim prevarantima, Washingtonu i Londonu. Oni redovito pokazuju da svaki ugovor koji se sklopi s njima može biti raskinut, samo ako se prije temeljito iskoristi.
To nam pokazuje primjer Saddama Husseina, koji je dugi niz godina bio strateški partner Sjedinjenih Država u borbi protiv Irana, ali je Bijeloj kući trebala žrtva i Husseina su jednostavno svrgnuli i objesili.
Sličan je primjer panamskog generala Noriege, koji je bio čovjek CIA-e, trgovao drogama i borio se protiv ljevičarske gerile u Latinskoj Americi. A onda se ispostavilo da im više nije potreban, svrgnut je i završio je u zatvoru.
Eklatantan je i primjer Muammara Gaddafija, koji je lakovjerno sklopio sporazum s Washingtonom i Londonom, priznao sve optužbe protiv Libije, isplatio ogromne novčane odštete, sponzorirao predizbornu kampanju Sarkozya i dopustio zapadnim naftnim kompanijama da iskorištavaju bogatstva njegove zemlje. Istovremeno je odgodio kupnju obrambenog i drugog ruskog oružja, iako je imao namjeru modernizirati vojsku, misleći da će ga njegovi novi prijatelji pustiti na miru. Anglo-američki blok je prekršio sve formalne i neformalne sporazume s Gaddafijem i okrutno ga likvidirao uz sotonski posmijeh Hillary Clinton.
Imamo i primjer egipatskog vođe Mubaraka koji je dugi niz godina slijedio zapadnu politiku, ali nije pristao da Egipat bude projekt “novog kalifata”. Mubaraka je svrgnula teroristička organizacija Muslimansko bratstvo, a svu potrebnu pomoć za “revoluciju” na Trgu Tahrir su islamistički fundamentalisti dobili od svojih povijesnih sponzora, Londona i Washingtona. Na sreću, vojska je uskoro reagirala i spriječila da Egipat potone u kaos.
Kao primjer kršenja ugovora smo naveli i ukrajinskog predsjednika Janukoviča, koji je posve sam krenuo u savez s EU, ali na to nije pristao odmah, na summitu krajem 2013. godine, nego je pregovarao i htio veće ustupke od Bruxellesa. Njegovo rušenje je bio izuzetno lak posao za Zapad, a na njegovo mjesto su došli oni koji su bili spremni prodati domovinu ne za gotovinu, kao što je mislio Janukovič, već su to učinili za zajmove.
Naravno, tu je i povijesni sporazum koje je Gorbačov postigao s Washingtonom, koji mu je obećao “kako neće biti širenja NATO pakta na istok”. Mihail Gorbačov je prevaren takoreći po odlasku s povijesnog sastanka o kojem postoje pisanu tragovi i dokumenti u Arhivu nacionalne sigurnosti, koji se nalazi pri američkom Sveučilištu George Washington. Gorbačovu i sovjetskim dužnosnicima su “čvrsta obećanja” dali Baker, Bush, Genscher, Kohl, Gates, Mitterrand, Thatcher, Heard, Major i Werner, a njihovu “iskrenost” u obliku trupa, tenkovskih divizija i sustava VLS MK-41 za lansiranje nuklearnih projektila danas vidimo na ruskim granicama.
Nova američka administracija se u tom smislu ni po čemu ne razlikuje od prethodnih. Krši sve ugovore koji se mogu prekršiti, ako im to ide u prilog.
Trump je izašao iz nuklearnog sporazuma s Iranom, ignorirajući činjenicu da IAEA nije pronašla nikakav dokaz o nuklearnim aktivnostima Islamske Republike, kao i da je sklapanje ovog sporazuma trajalo godinama, te da ga je potpisalo šest zemalja u svojstvu ugovornih partnera. Predsjednik Sjedinjenih Država je odlučio da je za njega ovaj sporazum vrijedan manje od tinte američkog potpisa i da ga nije briga za interese i mišljenja svih ostalih.
State Department će uskoro raskinuti ugovor INF i projektilima srednjeg i kratkog dometa. Rusija je najmanje uznemirena zbog toga, što se vidjelo po izjavama političkog i vojnog vrha u Moskvi, obzirom da je ovaj sporazum bio neprofitabilan za SSSR i kasnije Rusiju, jer su oni svoje projektile uništili, a američka je mornarica zadržala projektile Tomahawk. To je bila otvorena izdaja od strane Mihaila Gorbačova i Rusiji ovaj sporazum nije ni potreban.
Američki State Department također prijeti da će raskinuti sporazum START-3 iz 2010. godine, potpisan između Obame i Medvedeva, koji nalaže smanjenje strateških ofenzivnih oružja.
Ali ni njega SAD nikada nisu provele. Naime, Sjedinjene Države su jednostrano i bez ikakvih konzultacija s drugom stranom u ugovoru iz njega isključile bombardere B-52 i projektile Trident II.
Podsjetimo da Sjedinjene Države ne provode ni sporazum o uništenju kemijskog oružja zaključen između dviju zemalja, iako je Rusija uništila sve svoje zalihe. Washington tvrdi kako nema dovoljno proračunskih sredstava za uništenje ovog oružja, ali će to učiniti “čim dođe do dovoljno novca”. Najvjerojatnije nikada, a to će oružje ostati u skladištima, spremno za uporabu.
Nakon navedenog je jasno da idiotske izjave onih koji tvrde kako “treba popustiti svim američkim zahtjevima i sve će biti u redu” nemaju nikakvog smisla. Danas, će SAD i europski krak ove hobotnice u Londonu tražiti od Rusije da Ukrajincima vrati Krim i Donbas, sutra možda Kaliningrad i Arktik, a od Kine da poruši svu infrastrukturu koju je izgradila u Južnom kineskom moru. Od Irana i Sjeverne Koreje će tražiti da se odreknu svih oružja i da zadrže malobrojnu miliciju naoružanu lukom i strijelama i kopljima ne dužim od jednog metra. Od nekoliko desetaka predsjednika i vlada će tražiti da im daju ključeve predsjedničkih palača i ministarskih kabineta, a riječ je o geostrateški važnim zemljama ili bogatim prirodnim resursima.
Stoga se ne treba čuditi najnovijoj odluci Trumpove administracije, jer je ona logičan slijed događaja. Kome se sviđa, slobodno može uzeti putovnicu i slaviti zajedno s njihovim gospodarima.
Suverene zemlje znaju da je pregovaranje s anglo-američkom stranom beskorisno, besmisleno i prije svega opasno. Washingtonu treba jasno reći pokazati tko je vladar i vlastitoj zemlji i tko će koristiti njena blaga, a takvih je sve više. Naravno, da takvo razmišljanje prevlada u cijelom svijetu, potrebno je na čelo zemalja postaviti ljude imune na mito, ali je prije svega važno da se s Washingtonom ne sklapaju nikakvi sporazumi i ne ugovaraju nikakvi poslovi, jer će oni koji tako postupe prije ili kasnije završiti kao Hussein, Noriega, Gaddafi, Mubarak, Janukovič i brojni drugi.
logično
