Hrvatski birači pročitali su da ni HDZ niti SDP ne samo što nemaju zrele programe te volje, znanja, svijesti i savjesti za voditi uistinu uređenu pravnu državu, ustavno sekularnu, državu ljudskih prava i sloboda, snošljivu prema različitostima i manjinama, nego nemaju ni vjerodostojnu/zdravu viziju o tome kako se moderna Hrvatska treba razvijati
Marijan Vogrinec
Ako po ičem, izborna noć za 8. saziv Hrvatskog sabora i 13. sastav Vlade RH ostat će upamćena po oštroj lekciji birača političkoj nekulturi i megalomaniji stranaka i njihovih samoprecijenjenih pojedinaca. Nakon prebrojenih 99,9 posto glasova u 10 izbornih jedinica u Hrvatskoj, SDP-ova je koalicija Hrvatska raste sa 742.653 glasa osvojila 56 zastupničkih mjesta koliko i HDZ-ova tzv. domoljubna.s 3641 glasom više (746.294). Kao što je mahom hercegovačka „dijaspora“ iliti tradicionalan HDZ-ov interesno podmazan glasački stroj gurnula predsjedničku kandidatkinju te opcije Kolindu Grabar-Kitarović za prsa ispred Ive Josipovića, sada su isti zmijoliki četveroredi odradili parlamentarnu dužnost.
Hrvati koji ne žive niti će većinom ikad više živjeti u RH, odnosno nikad ni nisu živjeli u domovini svojih majki, očeva, baka i djedova, svrstani u XI. izbornu jedinicu (za dijasporu) uglavnom ideološko-svjetonazorskog jednoumlja u celofanu „osviještenih hrvatskih domoljuba“, opet su disciplinirano odigrali i parlamentarnu rolu u korist HDZ-a. Sa 22.444 glasa (85,69 posto) sva su tri svoja zastupnička mjesta podarili „svojima“, pa je tzv. domoljubna koalicija nadjačala Hrvatsku koja raste za tri mandata (56 + 3) ili 26.085 glasova. Pirova pobjeda. Zahvaljujući dvojnim Hrvatima/državljanima i usuprot većinskoj volji građana, što u vlastitoj zemlji dijele zlo i dobro, kusaju genetski modificiranu sudbinu začinjenu daljinskim upravljačem sunarodnjaka bez statusa poreznih obveznika.
Rasni desničar Nino Raspudića, jedan od troje HRT-ovih komentatora u izbornoj noći, pronicljivo je prvi dao najtočniju dijagnozu: SDP-ova koalicija Hrvatska raste je izgubila ove parlamentarne izbore, a HDZ-ova tzv. domoljubna nije pobijedila. Sve drugo su nijanse i očekivano „pobjedničko“ talambasanje i notornih gubitnika. Objektivno, pobjednik je Most (19 mjesta) metkovićkog gradonačelnika Bože Petrova, koji je najviše biračkih simpatija pobrao u svom zavičaju i, ne bez simbolike, u intelektualnom žarištu, središtu hrvatske metropole. Usred Zagreba, SDP-ove najpouzdanije utvrde. Bez Bože Petrova, kojeg su birači preferencijalno dignuli u visine sa samog dna liste, te njegovog Mosta, ni HDZ niti SDP nisu u stanju sastaviti novu vladu. Ni HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović ustavno nije pozvana proglasiti mandatara za slaganje nove momčadi u Banskim dvorima.
S obzirom na sve što je i kako ulagao u prošle tri i pol godine u rušenje neželjene „vlasti protuhrvatskih komunjara, Jugoslavena, udbaša i četničkih fanova“ , koga je i kako upregnuo u tu „sudbonosnu“ rabotu, kako se ponašao u predizbornoj promidžbi i što je govorio, vođa tzv. domoljubne koalicije i samozvani budući premijer Tomislav Karamarko bi iz moralno-političkih razloga bio dužan podnijeti ostavku i maknuti se iz politike. Da ima obraza barem koliko Mirela Holy, također velika izborna gubitnica sa svojim OraH-om. Karamarko nije postigao ni približno to, što je mjesecima obećavao. Iritantno za građane, unaprijed je bahato vikao hop, a još nije skočio. Krajnje nedostatna, relativna pobjeda s plus tri zastupnička mjesta – sva tri izvan RH, u dijaspori! – u odnosu na glavne rivale čisti je poraz.
Topla i hladna voda
Ništa bodova za Karamarka. Da sramota bude veća i pljuska njegovoj bahatosti zvučnija, vođa koalicije Hrvatska raste Zoran Milanović uvjerljivo ga je satro i u preferencijalnom ringu: s 54,39 prema 36,92 posto glasova. Bolji od Karamarka pokazao se i njegov stranački sudrug Željko Reiner (37,57). SDP-ov se ministar obrane i umirovljeni general Ante Kotromanović na dalmatinskom jugu, usred HDZ-ove utvrde, pokazao preferencijalno prihvatljivijim biračima od HDZ-ovog umirovljenog generala Damira Krstičevića, koji mu je bio izravno suprotstavljen. Potukao ga je s 38,01 prema 36,75 posto glasova. Bolji od Reinera bio je i SDP-ov ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić (37,75), a zamalo (36,77) i SDP-ov ministar financija Boris Lalovac.
Analitičari će još tjednima imati posla s pojedinostima i suodnosima izbornih pobjeda i poraza, veselja i razočaranosti. Otkrivat će toplu i hladnu vodu o tome što je, kako i zašto utjecalo na sadržaj biračkih kutija nakon 19 sati u nedjelju 8. studenoga, ali temeljne su lekcije očitane. Bez obzira na to hoće li HDZ-ova ili SDP-ova koalicijska družba sljedećih dana spretnije, snalažljivije i uvjerljivije pregovarati s Božom Petrovom, odnosno zadobiti zastupničku potporu većeg dijela ili svih 19 zastupnika Mosta, pa sastaviti novu vladu, od ponedjeljka 9. studenoga više ništa ne može ostati isto, kao do nedjeljnog otvaranja birališta.
Birači su sasvim jasno poručili dvoglavom političkom hermafroditu da im je dosta i da se ne živi od „domoljubnih“ prenemaganja i ucjena raščlambama tipa u čijem je krvožilju više hrvatstva, tko je zaslužniji za „sve što danas imamo“, pa mu šira familija mora biti na doživotnoj državnoj apanaži, tko češće ide u crkvu i više voli „svetog“ Darija Kordića, zašto su partizani „naši“, a ustaše „njihovi“…
Karamarku očito nisu pomogle prijetnje lustracijama i otvaranje lova na „one koji ne vole Hrvatsku“, gornjogradska falša generalka državnog udara, Bujančev rasistički agitprop, stožeraši/šatoraši, plinske boce, Kolinda Grabar-Kitarović u HDZ-ovim bojama na biralištu niti pogromaška pisma/homilije kardinala Josipa Bozanića, biskupa Vlade Košića, Valentina Pozaića, Đure Hranića, Marina Barišića…, Tomčeva pozna skribomanija mržnje, Šeparovićeva umirovljeničko-etička (sic) sudišta i kojekakve slične komedije za uveseljavanje građana zdrave pameti. Ništa bodova za Karamarka i tzv. domoljubnu koaliciju, jer građani, srećom u većini, nisu veslo sisali niti žele i ubuduće gutati lažne mamce.
Odavna su pročitali da ni HDZ niti SDP ne samo da nemaju zrele programe te volje, znanja, svijesti i savjesti za voditi uistinu uređenu pravnu državu, ustavno sekularnu, državu ljudskih prava i sloboda, snošljivu prema različitostima i manjinama, nego nemaju ni vjerodostojnu/zdravu viziju o tome kako se moderna Hrvatska treba razvijati. „E, nećemo više ni po HDZ-u niti po SDP-u“, smisao je aktualne izborne poruke, „nego će političari na vlasti ipak znatno više slušati što građani misle i žele ili ih neće biti.“ Zato su u indikativan fifti-fifti rezultat ugradili respektabilan korektiv koji, poznajući mentalni sklop ovdašnjeg balkanskog življa, ipak nije nikakvo pouzdano jamstvo za bilo što.
Izvjesno je tek da se do ulaza u Banske dvore i saborske većine više ne može drukčije, nego preko Mosta, a koliko je „most“ pouzdan i jamči sigurnost na boljoj obali, pokazat će se vrlo brzo. Snagom i javnom potporom treća politička snaga u RH je pred povijesnim izazovom, bez obzira nagne li se ulijevo ili udesno. Stari maheri, impregnirani svim zloćama, osobnim i kastinskim interesima, premazani svim mastima tipa jedno misliš, drugo govoriš, treće činiš, umreženi u istoj strukturi vlast-oporba-vlast, pokušat će svim sredstvima odgovarajuće preparirati „nadobudne lokalce“. Ako to uspije HDZ-u, odnosno SDP-u, pa se Most razvodni u svojim temeljnim obećanjima na kojima su dobili 19 saborskih zastupnika, na vidiku su novi/izvanredni parlamentarni izbori. Najkasnije za godinu dana.
I Hrvatska će opet biti na početku, što će reći u istom sranju, gdje 25-godišnji dvoglavi politički hermafrodit nastavlja vući državna kola nizbrdo. Dogodi li se, pak, što također nije isključeno, da kobno prevladaju pregovarački inati u trokutu Most-HDZ-SDP, ukljućujući simbiotske (ne)stranačke skupine, ni Karamarko niti Milanović neće biti u stanju sastaviti novu vladu i predsjednici RH ostaje samo jedna solucije: raspisati nove izbore. U sadašnjim okolnostima, koje mogu potrajati još neko vrijeme, rezultat bi tih izbora bio otprilike isti. S mogućnošću da Most dobije koje zastupničko mjesto više, jer bi mu dali glas sada nevjerni tome iz HDZ-ove i SDP-ove koalicije, kao i dio sadašnjih birača-apstinenata.
U svakom slučaju, ne sluti na dobro podjela na dva podjednako snažna/nemoćna politička bloka s Mostom kao mogućim kormilom (kormilarom?) za plovidbu kroz aktualne nevere i s horizonta nadolazeće gospodarske, političke i društvene uragane. Koliko uopće buduća vlada, pod HDZ-om ili SDP-om, svejedno, može biti respektabilna i sposobna voditi državu, ako ju determinira izrazita kakofonija pogleda i interesa glede i u svezi s ključnim problemima stanja i razvoja zemlje? Svi zagovaraju reforme, ali svatko pod tim pojmom razumije nešto drugo. Čija će biti zadnja kad bude trebalo odlučiti o javnom dugu države, strukturi prihodovne i rashodovne strane proračuna, proračunskom deficitu, monetarnim i fiskalnim mjerama, teritorijalnom preustroju, preuređenju javne uprave…?
Božo Petrov je u izbornoj noći otvoreno kazao da će Most odmah srušiti svaku vladu, bez sustezanja i kalkulacija („nas fotelje ne zanimaju“), ako samo pomisli izigrati neki od Mostovih uvjeta na kojima je dobila potporu. Hoće li Most solirati u zastupničkim klupama i biti remetilački faktor u odnosu na novu vladu, pa će odlučivanje o ključnim državnim potezima biti neučinkovito kompromiserstvo? Hoće Božo Petrov, što je u krajnjem teško zamislivo, ali ne i nemoguće, biti promoviran u budućeg premijera, pa će u dvoglavom političkom hermafroditu imati protiv sebe obje glave. Savezničku/koalicijsku potajno, s figom u džepu, a drugu oporbeno, javno. Ni to ne bi bilo dobro za zemlju, koja već ima dosta loših iskustava s vladama u kojima patuljci zagorčavaju život Snjeguljici.
Desnica je za ove izbore okupila sve živo i neživo sa svoje strane, uključujući Crkvu i predsjednicu države, koja se time dala definitivno kompromitirati, osramotiti i izigrati inauguracijsko obećanje da će biti predsjednicom svih žitelja RH. Vojnički je ustrojila i autobusno poduprla biračke četverorede. Osobito u dijaspori. Birališta u Hercegovini (BiH) sličila su Opatovcu za prvih izbjegličkih opsada. Osim HDZ-a, tamo nijedna druga politička opcija nema nikakve prolazne šanse još otkako su Franjo Tuđman i Gojko Šušak pokušali prepraviti taj dio tuđe zemlje u velikohrvatsku paradržavu HZ-HR Herceg Bosnu.
Mali zeko, pa izdajnik?
Iako u politici ništa nije nemoguće, ni koaliranja političko-ideološko-svjetonazorski krajnje suprotstavljenih opcija (npr. SDP-a i HSP-a na lokalnoj razini, SDSS-a i HDZ-a), za pretpostaviti je da Karamarko više nema dovoljno pričuve za uzlet na premijerski položaj. Ako Most sada koalicijski zataji, debakl cijele armije uhljeba i uhljebničkih kasti tzv. domoljubne koalicije i simpatizera bit će toliko strašan da, kad bi i htio, više ne može ostati na čelu HDZ-a. Mandatarski rasplet ovih dana odredit će njegovu buduću sudbinu, kao i sudbinu Zorana Milanovića. Doduše, i jedan i drugi su se pobrinuli za mjesto u klupama 8. saziva Hrvatskog sabora, pa će imati šuške za otplaćivanje kredita, ali…
Gubitnički vlasnik HDSSB-a Branimir Glavaš ironizirao je ovih dana Karamarkovo političko-karijerno kameleonstvo: „Izdao je Franju Tuđmana u kojega se sada kune, izdao je Stjepana Mesića, izdao je Ivu Sanadera, uhitio je generala Antu Gotovinu te izdao i izbacio iz HDZ-a Jadranku Kosor“. Milanović se i u izbornoj noći sjetio pred tv-kamerama kako je „Karamarko u trapericama skakao kao mali zeko u izbornom stožeru Stjepana Mesića“. Sada skače za vlastito političko preživljavanje jer, ne uspije li postati premijer, piši kući propalo je. Milanović ima nešto šire polje djelovanja. Osim Mosta, tu su tri zastupnika IDS-ove koalicije i moguća potpora ostalih koji su ušli u Sabor, uključujući HDSSB, pa se može navući potrebnih 76 ruku.
Karamarko se, logično, samozadovoljava tvrdnjom da su ovi izbori „točka na i svih naših dosadašnjih izbornih pobjeda“ i da je „dvije trećine Hrvatske“ reklo ne SDP-u, što je računica na kojoj se dobiva jedinica iz matematike u prvom razredu pučke škole. Objektivnom matematičkom razradom, tri četvrtine Hrvatske (svi koji nisu glasovali za HDZ-ovu tzv. domoljubnu koaliciju, nevažeći listići, glasovi za stranke i nezavisne liste koje nisu prešle izborni prag plus birači koji nisu izašli na izbore) nisu željeli niti će pretežno ubuduće podržati prodor razblažene/rigidne desnice na vlast. I to je činjenica. Matematički je dokazivo da su vjernici opet zanemarili biskupski agitprop, a branitelji iznevjerili Đuru Glogoškog i Josipa Klemma. Itd., itsl.
Da nije tako, Most bi ostao u Karamarkovim predizbornim posprdnicama, SDP s partnerima ne bi prešao ni izborni prag, a HDZ-ova bi družba već 9. studenoga sastavljala novu vladu na osnovi 150 od 151 zastupničkog mandata. Ovako, pih, impotentna pobjeda sa zanemariva tri mandata izdrilana u ornim mostarskim četveroredima. Možda i s babom Anđom negdje u ZNA SE mnoštvu, kojoj je Sveti Petar izdao jednodnevnu propusnicu za ovaj svijet kako ne bi naružila vlastitu biračku dugovječnost. Tih je 59 saborskih mandata, vrli Karamarko, za ostavku, a ne za ponoćno busanje u plava prsta i jutarnji dribling s novinarskim zdravim razumom. Obećana je velika pobjeda HDZ-a s najmanje 10 mandata više od SDP-a i nova vlada već dan-dva po DIP-ovom proglašenju službenih i konačnih izbornih rezultata. Ovako, prdež u vjetar.
Predsjednica RH Grabar-Kitarović sada je na najizazovnijem ispitu svoje karijere i, omane li, definitivno se pokopala kao razumna i dobronamjerna čelnica države. Ona tvrdi da će se držati Ustava RH kao pijan plota i tražiti pisani dokaz od budućeg mandatara da ima potporu najmanje 76 saborskih zastupnika 8. saziva „Visokog doma“. To bi bilo u redu. Međutim, tko će joj vjerovati. Dušom i tijelom se učestalo dokazivala – od konca prošle godine do sada – da je disciplinirana vojnikinja ZNA SE družbe, koja joj je preča od služenja narodu i državi. Pokazala se izrazito protuuslužnom HDZ-u i Karamarku, jer bez njih nikad ne bi došla ni do vratarnice na Pantovčaku.
Najvjerojatnija je opcija da će imenovati mandatarom vlasnika 59 zastupničkih mjesta Tomislava Karamarka. Ne uspije li pridobiti ustavno obvezatnu potporu, može mu za mjesec dana produžiti rok za okončati taj posao. Ako i tada bude ćorak, posao mandatara može povjeriti Zoranu Milanoviću. Ne bude li ni on uspio u razumnom roku ispuniti ustavnu kvotu od najmanje 76 ruku, 3,791.341 birač bit će drugi put pozvan pred glasačke kutije. Sada ih se odazvalo 61,12 posto, što i nije loše. Hrvatskoj koja raste pogodovalo bi da je izlaznost bila veća. .
Hrvatska izborna koma, za divno čudo i totalnu nevjericu „nacionalno osviještenih i domoljubno predanih“ Hrvata, gotovo nije zabilježena u bjelosvjetskim medijima i političko-diplomatskim krugovima. Čak ni među „EU-prijateljima“. Da se i ne spominje nezainteresirane, gluhonijeme „partnere“ iz SAD-a koji, ako je vjerovati HDZ-ovoj „ženi iz naroda“, drže Hrvatsku „lidericom i lokomotivom u regiji“. Živo im se fućkalo prošle nedjelje i početkom poslijeizbornog tjedna i za Karamarka i za Milanovića. I za Most metkovskog gradonačelnika Bože Petrova i za infarktnu utrku prema legendarnom Markovom trgu u Zagrebu. Hoće li Karamarko postati ili Milanović ostati premijer RH, svijetu to uopće nije relevantna dvojba. Ili će na taj fotelj sjesti Božo Petrov ili već Radio Milevom „provaljeni“ mostovni mu drug, HDZ-ov disident Drago Prgomet. Znače li im što hrvatski izbori i Hrvatska?
„Parlamentarni izbori u Mianmaru (nekadašnjoj Burmi) inozemnim su medijima bili daleko zanimljiviji od onih u Hrvatskoj“, svjedočio je na HRT-ovom blogu istaknuti reporter i kolumnist te javne kuće Damir Matković. „Svi redom opširno su izvještavali o Mianmaru. (…) Kada je riječ o našim parlamentarnim izborima, moglo bi se reći da se potvrdilo ono što podsvjesno znamo, ali nam to baš nije drago čuti. Hrvatska je u Europskoj uniji demografski i gospodarski patuljak, pa je tako i politički patuljak.
Rubni privjesak
Samo po sebi to nije ni loše ni dobro, nego je jednostavno činjenica, ma što god mi o sebi mislili. Hrvatska zapravo ni o čemu u svijetu i Europi ne odlučuje, pa je, gledano iz Londona, Pariza ili Amsterdama, svejedno tko u njoj ima vlast, ljevica ili desnica. Za strane medije ovdje nema nekog posebno zanimljivog događanja. Jesu li Milanović ili Karamarko i njihove stranke neki čimbenik u političkom životu Unije? (…) Kada se pogleda Unija, vidi se da Hrvatska čini manje od 1 posto stanovništva i manje od 1 posto gospodarstva Europske unije. Ukratko, ona je tek rubni privjesak.
Sa stajališta europske političke matice (mainstream) jedino je važno da se vlasti ne dočepa ili u njoj sudjeluje radikalna, pro-fašistička desnica. A u Hrvatskoj je ekstremna, ksenofobna, radikalno anti-europska desnica potpuno marginalna politička skupina. (…) Agencija Reuters navodi kako će relativni pobjednik, desni HDZ imati problema u dostizanju parlamentarne većine koja bi omogućila stabilnu vladu, pa ne isključuje ni mogućnost da se SDP pokaže uspješnijim u pregovorima s potencijalnim partnerima i tako zadrži vlast.“
O ishodu tzv. trećeg poluvremena, poslijeizbornog krijumčarenja i rizičnog dilanja kojekakvih interesa o kojima se javno ništa ne smije znati, dakle, ovisi tko će i kakvim sve stazama voditi uvelike posrnulu Bijednu Našu u iduće četiri godine. Preko ili ispod „mosta“ možda je presudno pitanje samo onima, čije političke karijere i životne sudbine uistinu ovise o rješenju aktualne enigme: Zoran Milanović drugi put ili Tomislav Karamarko prvi put? Svima ostalima prihvatljiviji je i crni vrag, ako se uistinu kani zauzeti za njih.
tacno
Marijan Vogrinec
Ako po ičem, izborna noć za 8. saziv Hrvatskog sabora i 13. sastav Vlade RH ostat će upamćena po oštroj lekciji birača političkoj nekulturi i megalomaniji stranaka i njihovih samoprecijenjenih pojedinaca. Nakon prebrojenih 99,9 posto glasova u 10 izbornih jedinica u Hrvatskoj, SDP-ova je koalicija Hrvatska raste sa 742.653 glasa osvojila 56 zastupničkih mjesta koliko i HDZ-ova tzv. domoljubna.s 3641 glasom više (746.294). Kao što je mahom hercegovačka „dijaspora“ iliti tradicionalan HDZ-ov interesno podmazan glasački stroj gurnula predsjedničku kandidatkinju te opcije Kolindu Grabar-Kitarović za prsa ispred Ive Josipovića, sada su isti zmijoliki četveroredi odradili parlamentarnu dužnost.
Hrvati koji ne žive niti će većinom ikad više živjeti u RH, odnosno nikad ni nisu živjeli u domovini svojih majki, očeva, baka i djedova, svrstani u XI. izbornu jedinicu (za dijasporu) uglavnom ideološko-svjetonazorskog jednoumlja u celofanu „osviještenih hrvatskih domoljuba“, opet su disciplinirano odigrali i parlamentarnu rolu u korist HDZ-a. Sa 22.444 glasa (85,69 posto) sva su tri svoja zastupnička mjesta podarili „svojima“, pa je tzv. domoljubna koalicija nadjačala Hrvatsku koja raste za tri mandata (56 + 3) ili 26.085 glasova. Pirova pobjeda. Zahvaljujući dvojnim Hrvatima/državljanima i usuprot većinskoj volji građana, što u vlastitoj zemlji dijele zlo i dobro, kusaju genetski modificiranu sudbinu začinjenu daljinskim upravljačem sunarodnjaka bez statusa poreznih obveznika.
Rasni desničar Nino Raspudića, jedan od troje HRT-ovih komentatora u izbornoj noći, pronicljivo je prvi dao najtočniju dijagnozu: SDP-ova koalicija Hrvatska raste je izgubila ove parlamentarne izbore, a HDZ-ova tzv. domoljubna nije pobijedila. Sve drugo su nijanse i očekivano „pobjedničko“ talambasanje i notornih gubitnika. Objektivno, pobjednik je Most (19 mjesta) metkovićkog gradonačelnika Bože Petrova, koji je najviše biračkih simpatija pobrao u svom zavičaju i, ne bez simbolike, u intelektualnom žarištu, središtu hrvatske metropole. Usred Zagreba, SDP-ove najpouzdanije utvrde. Bez Bože Petrova, kojeg su birači preferencijalno dignuli u visine sa samog dna liste, te njegovog Mosta, ni HDZ niti SDP nisu u stanju sastaviti novu vladu. Ni HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović ustavno nije pozvana proglasiti mandatara za slaganje nove momčadi u Banskim dvorima.
S obzirom na sve što je i kako ulagao u prošle tri i pol godine u rušenje neželjene „vlasti protuhrvatskih komunjara, Jugoslavena, udbaša i četničkih fanova“ , koga je i kako upregnuo u tu „sudbonosnu“ rabotu, kako se ponašao u predizbornoj promidžbi i što je govorio, vođa tzv. domoljubne koalicije i samozvani budući premijer Tomislav Karamarko bi iz moralno-političkih razloga bio dužan podnijeti ostavku i maknuti se iz politike. Da ima obraza barem koliko Mirela Holy, također velika izborna gubitnica sa svojim OraH-om. Karamarko nije postigao ni približno to, što je mjesecima obećavao. Iritantno za građane, unaprijed je bahato vikao hop, a još nije skočio. Krajnje nedostatna, relativna pobjeda s plus tri zastupnička mjesta – sva tri izvan RH, u dijaspori! – u odnosu na glavne rivale čisti je poraz.
Topla i hladna voda
Ništa bodova za Karamarka. Da sramota bude veća i pljuska njegovoj bahatosti zvučnija, vođa koalicije Hrvatska raste Zoran Milanović uvjerljivo ga je satro i u preferencijalnom ringu: s 54,39 prema 36,92 posto glasova. Bolji od Karamarka pokazao se i njegov stranački sudrug Željko Reiner (37,57). SDP-ov se ministar obrane i umirovljeni general Ante Kotromanović na dalmatinskom jugu, usred HDZ-ove utvrde, pokazao preferencijalno prihvatljivijim biračima od HDZ-ovog umirovljenog generala Damira Krstičevića, koji mu je bio izravno suprotstavljen. Potukao ga je s 38,01 prema 36,75 posto glasova. Bolji od Reinera bio je i SDP-ov ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić (37,75), a zamalo (36,77) i SDP-ov ministar financija Boris Lalovac.
Analitičari će još tjednima imati posla s pojedinostima i suodnosima izbornih pobjeda i poraza, veselja i razočaranosti. Otkrivat će toplu i hladnu vodu o tome što je, kako i zašto utjecalo na sadržaj biračkih kutija nakon 19 sati u nedjelju 8. studenoga, ali temeljne su lekcije očitane. Bez obzira na to hoće li HDZ-ova ili SDP-ova koalicijska družba sljedećih dana spretnije, snalažljivije i uvjerljivije pregovarati s Božom Petrovom, odnosno zadobiti zastupničku potporu većeg dijela ili svih 19 zastupnika Mosta, pa sastaviti novu vladu, od ponedjeljka 9. studenoga više ništa ne može ostati isto, kao do nedjeljnog otvaranja birališta.
Birači su sasvim jasno poručili dvoglavom političkom hermafroditu da im je dosta i da se ne živi od „domoljubnih“ prenemaganja i ucjena raščlambama tipa u čijem je krvožilju više hrvatstva, tko je zaslužniji za „sve što danas imamo“, pa mu šira familija mora biti na doživotnoj državnoj apanaži, tko češće ide u crkvu i više voli „svetog“ Darija Kordića, zašto su partizani „naši“, a ustaše „njihovi“…
Karamarku očito nisu pomogle prijetnje lustracijama i otvaranje lova na „one koji ne vole Hrvatsku“, gornjogradska falša generalka državnog udara, Bujančev rasistički agitprop, stožeraši/šatoraši, plinske boce, Kolinda Grabar-Kitarović u HDZ-ovim bojama na biralištu niti pogromaška pisma/homilije kardinala Josipa Bozanića, biskupa Vlade Košića, Valentina Pozaića, Đure Hranića, Marina Barišića…, Tomčeva pozna skribomanija mržnje, Šeparovićeva umirovljeničko-etička (sic) sudišta i kojekakve slične komedije za uveseljavanje građana zdrave pameti. Ništa bodova za Karamarka i tzv. domoljubnu koaliciju, jer građani, srećom u većini, nisu veslo sisali niti žele i ubuduće gutati lažne mamce.
Odavna su pročitali da ni HDZ niti SDP ne samo da nemaju zrele programe te volje, znanja, svijesti i savjesti za voditi uistinu uređenu pravnu državu, ustavno sekularnu, državu ljudskih prava i sloboda, snošljivu prema različitostima i manjinama, nego nemaju ni vjerodostojnu/zdravu viziju o tome kako se moderna Hrvatska treba razvijati. „E, nećemo više ni po HDZ-u niti po SDP-u“, smisao je aktualne izborne poruke, „nego će političari na vlasti ipak znatno više slušati što građani misle i žele ili ih neće biti.“ Zato su u indikativan fifti-fifti rezultat ugradili respektabilan korektiv koji, poznajući mentalni sklop ovdašnjeg balkanskog življa, ipak nije nikakvo pouzdano jamstvo za bilo što.
Izvjesno je tek da se do ulaza u Banske dvore i saborske većine više ne može drukčije, nego preko Mosta, a koliko je „most“ pouzdan i jamči sigurnost na boljoj obali, pokazat će se vrlo brzo. Snagom i javnom potporom treća politička snaga u RH je pred povijesnim izazovom, bez obzira nagne li se ulijevo ili udesno. Stari maheri, impregnirani svim zloćama, osobnim i kastinskim interesima, premazani svim mastima tipa jedno misliš, drugo govoriš, treće činiš, umreženi u istoj strukturi vlast-oporba-vlast, pokušat će svim sredstvima odgovarajuće preparirati „nadobudne lokalce“. Ako to uspije HDZ-u, odnosno SDP-u, pa se Most razvodni u svojim temeljnim obećanjima na kojima su dobili 19 saborskih zastupnika, na vidiku su novi/izvanredni parlamentarni izbori. Najkasnije za godinu dana.
I Hrvatska će opet biti na početku, što će reći u istom sranju, gdje 25-godišnji dvoglavi politički hermafrodit nastavlja vući državna kola nizbrdo. Dogodi li se, pak, što također nije isključeno, da kobno prevladaju pregovarački inati u trokutu Most-HDZ-SDP, ukljućujući simbiotske (ne)stranačke skupine, ni Karamarko niti Milanović neće biti u stanju sastaviti novu vladu i predsjednici RH ostaje samo jedna solucije: raspisati nove izbore. U sadašnjim okolnostima, koje mogu potrajati još neko vrijeme, rezultat bi tih izbora bio otprilike isti. S mogućnošću da Most dobije koje zastupničko mjesto više, jer bi mu dali glas sada nevjerni tome iz HDZ-ove i SDP-ove koalicije, kao i dio sadašnjih birača-apstinenata.
U svakom slučaju, ne sluti na dobro podjela na dva podjednako snažna/nemoćna politička bloka s Mostom kao mogućim kormilom (kormilarom?) za plovidbu kroz aktualne nevere i s horizonta nadolazeće gospodarske, političke i društvene uragane. Koliko uopće buduća vlada, pod HDZ-om ili SDP-om, svejedno, može biti respektabilna i sposobna voditi državu, ako ju determinira izrazita kakofonija pogleda i interesa glede i u svezi s ključnim problemima stanja i razvoja zemlje? Svi zagovaraju reforme, ali svatko pod tim pojmom razumije nešto drugo. Čija će biti zadnja kad bude trebalo odlučiti o javnom dugu države, strukturi prihodovne i rashodovne strane proračuna, proračunskom deficitu, monetarnim i fiskalnim mjerama, teritorijalnom preustroju, preuređenju javne uprave…?
Božo Petrov je u izbornoj noći otvoreno kazao da će Most odmah srušiti svaku vladu, bez sustezanja i kalkulacija („nas fotelje ne zanimaju“), ako samo pomisli izigrati neki od Mostovih uvjeta na kojima je dobila potporu. Hoće li Most solirati u zastupničkim klupama i biti remetilački faktor u odnosu na novu vladu, pa će odlučivanje o ključnim državnim potezima biti neučinkovito kompromiserstvo? Hoće Božo Petrov, što je u krajnjem teško zamislivo, ali ne i nemoguće, biti promoviran u budućeg premijera, pa će u dvoglavom političkom hermafroditu imati protiv sebe obje glave. Savezničku/koalicijsku potajno, s figom u džepu, a drugu oporbeno, javno. Ni to ne bi bilo dobro za zemlju, koja već ima dosta loših iskustava s vladama u kojima patuljci zagorčavaju život Snjeguljici.
Desnica je za ove izbore okupila sve živo i neživo sa svoje strane, uključujući Crkvu i predsjednicu države, koja se time dala definitivno kompromitirati, osramotiti i izigrati inauguracijsko obećanje da će biti predsjednicom svih žitelja RH. Vojnički je ustrojila i autobusno poduprla biračke četverorede. Osobito u dijaspori. Birališta u Hercegovini (BiH) sličila su Opatovcu za prvih izbjegličkih opsada. Osim HDZ-a, tamo nijedna druga politička opcija nema nikakve prolazne šanse još otkako su Franjo Tuđman i Gojko Šušak pokušali prepraviti taj dio tuđe zemlje u velikohrvatsku paradržavu HZ-HR Herceg Bosnu.
Mali zeko, pa izdajnik?
Iako u politici ništa nije nemoguće, ni koaliranja političko-ideološko-svjetonazorski krajnje suprotstavljenih opcija (npr. SDP-a i HSP-a na lokalnoj razini, SDSS-a i HDZ-a), za pretpostaviti je da Karamarko više nema dovoljno pričuve za uzlet na premijerski položaj. Ako Most sada koalicijski zataji, debakl cijele armije uhljeba i uhljebničkih kasti tzv. domoljubne koalicije i simpatizera bit će toliko strašan da, kad bi i htio, više ne može ostati na čelu HDZ-a. Mandatarski rasplet ovih dana odredit će njegovu buduću sudbinu, kao i sudbinu Zorana Milanovića. Doduše, i jedan i drugi su se pobrinuli za mjesto u klupama 8. saziva Hrvatskog sabora, pa će imati šuške za otplaćivanje kredita, ali…
Gubitnički vlasnik HDSSB-a Branimir Glavaš ironizirao je ovih dana Karamarkovo političko-karijerno kameleonstvo: „Izdao je Franju Tuđmana u kojega se sada kune, izdao je Stjepana Mesića, izdao je Ivu Sanadera, uhitio je generala Antu Gotovinu te izdao i izbacio iz HDZ-a Jadranku Kosor“. Milanović se i u izbornoj noći sjetio pred tv-kamerama kako je „Karamarko u trapericama skakao kao mali zeko u izbornom stožeru Stjepana Mesića“. Sada skače za vlastito političko preživljavanje jer, ne uspije li postati premijer, piši kući propalo je. Milanović ima nešto šire polje djelovanja. Osim Mosta, tu su tri zastupnika IDS-ove koalicije i moguća potpora ostalih koji su ušli u Sabor, uključujući HDSSB, pa se može navući potrebnih 76 ruku.
Karamarko se, logično, samozadovoljava tvrdnjom da su ovi izbori „točka na i svih naših dosadašnjih izbornih pobjeda“ i da je „dvije trećine Hrvatske“ reklo ne SDP-u, što je računica na kojoj se dobiva jedinica iz matematike u prvom razredu pučke škole. Objektivnom matematičkom razradom, tri četvrtine Hrvatske (svi koji nisu glasovali za HDZ-ovu tzv. domoljubnu koaliciju, nevažeći listići, glasovi za stranke i nezavisne liste koje nisu prešle izborni prag plus birači koji nisu izašli na izbore) nisu željeli niti će pretežno ubuduće podržati prodor razblažene/rigidne desnice na vlast. I to je činjenica. Matematički je dokazivo da su vjernici opet zanemarili biskupski agitprop, a branitelji iznevjerili Đuru Glogoškog i Josipa Klemma. Itd., itsl.
Da nije tako, Most bi ostao u Karamarkovim predizbornim posprdnicama, SDP s partnerima ne bi prešao ni izborni prag, a HDZ-ova bi družba već 9. studenoga sastavljala novu vladu na osnovi 150 od 151 zastupničkog mandata. Ovako, pih, impotentna pobjeda sa zanemariva tri mandata izdrilana u ornim mostarskim četveroredima. Možda i s babom Anđom negdje u ZNA SE mnoštvu, kojoj je Sveti Petar izdao jednodnevnu propusnicu za ovaj svijet kako ne bi naružila vlastitu biračku dugovječnost. Tih je 59 saborskih mandata, vrli Karamarko, za ostavku, a ne za ponoćno busanje u plava prsta i jutarnji dribling s novinarskim zdravim razumom. Obećana je velika pobjeda HDZ-a s najmanje 10 mandata više od SDP-a i nova vlada već dan-dva po DIP-ovom proglašenju službenih i konačnih izbornih rezultata. Ovako, prdež u vjetar.
Predsjednica RH Grabar-Kitarović sada je na najizazovnijem ispitu svoje karijere i, omane li, definitivno se pokopala kao razumna i dobronamjerna čelnica države. Ona tvrdi da će se držati Ustava RH kao pijan plota i tražiti pisani dokaz od budućeg mandatara da ima potporu najmanje 76 saborskih zastupnika 8. saziva „Visokog doma“. To bi bilo u redu. Međutim, tko će joj vjerovati. Dušom i tijelom se učestalo dokazivala – od konca prošle godine do sada – da je disciplinirana vojnikinja ZNA SE družbe, koja joj je preča od služenja narodu i državi. Pokazala se izrazito protuuslužnom HDZ-u i Karamarku, jer bez njih nikad ne bi došla ni do vratarnice na Pantovčaku.
Najvjerojatnija je opcija da će imenovati mandatarom vlasnika 59 zastupničkih mjesta Tomislava Karamarka. Ne uspije li pridobiti ustavno obvezatnu potporu, može mu za mjesec dana produžiti rok za okončati taj posao. Ako i tada bude ćorak, posao mandatara može povjeriti Zoranu Milanoviću. Ne bude li ni on uspio u razumnom roku ispuniti ustavnu kvotu od najmanje 76 ruku, 3,791.341 birač bit će drugi put pozvan pred glasačke kutije. Sada ih se odazvalo 61,12 posto, što i nije loše. Hrvatskoj koja raste pogodovalo bi da je izlaznost bila veća. .
Hrvatska izborna koma, za divno čudo i totalnu nevjericu „nacionalno osviještenih i domoljubno predanih“ Hrvata, gotovo nije zabilježena u bjelosvjetskim medijima i političko-diplomatskim krugovima. Čak ni među „EU-prijateljima“. Da se i ne spominje nezainteresirane, gluhonijeme „partnere“ iz SAD-a koji, ako je vjerovati HDZ-ovoj „ženi iz naroda“, drže Hrvatsku „lidericom i lokomotivom u regiji“. Živo im se fućkalo prošle nedjelje i početkom poslijeizbornog tjedna i za Karamarka i za Milanovića. I za Most metkovskog gradonačelnika Bože Petrova i za infarktnu utrku prema legendarnom Markovom trgu u Zagrebu. Hoće li Karamarko postati ili Milanović ostati premijer RH, svijetu to uopće nije relevantna dvojba. Ili će na taj fotelj sjesti Božo Petrov ili već Radio Milevom „provaljeni“ mostovni mu drug, HDZ-ov disident Drago Prgomet. Znače li im što hrvatski izbori i Hrvatska?
„Parlamentarni izbori u Mianmaru (nekadašnjoj Burmi) inozemnim su medijima bili daleko zanimljiviji od onih u Hrvatskoj“, svjedočio je na HRT-ovom blogu istaknuti reporter i kolumnist te javne kuće Damir Matković. „Svi redom opširno su izvještavali o Mianmaru. (…) Kada je riječ o našim parlamentarnim izborima, moglo bi se reći da se potvrdilo ono što podsvjesno znamo, ali nam to baš nije drago čuti. Hrvatska je u Europskoj uniji demografski i gospodarski patuljak, pa je tako i politički patuljak.
Rubni privjesak
Samo po sebi to nije ni loše ni dobro, nego je jednostavno činjenica, ma što god mi o sebi mislili. Hrvatska zapravo ni o čemu u svijetu i Europi ne odlučuje, pa je, gledano iz Londona, Pariza ili Amsterdama, svejedno tko u njoj ima vlast, ljevica ili desnica. Za strane medije ovdje nema nekog posebno zanimljivog događanja. Jesu li Milanović ili Karamarko i njihove stranke neki čimbenik u političkom životu Unije? (…) Kada se pogleda Unija, vidi se da Hrvatska čini manje od 1 posto stanovništva i manje od 1 posto gospodarstva Europske unije. Ukratko, ona je tek rubni privjesak.
Sa stajališta europske političke matice (mainstream) jedino je važno da se vlasti ne dočepa ili u njoj sudjeluje radikalna, pro-fašistička desnica. A u Hrvatskoj je ekstremna, ksenofobna, radikalno anti-europska desnica potpuno marginalna politička skupina. (…) Agencija Reuters navodi kako će relativni pobjednik, desni HDZ imati problema u dostizanju parlamentarne većine koja bi omogućila stabilnu vladu, pa ne isključuje ni mogućnost da se SDP pokaže uspješnijim u pregovorima s potencijalnim partnerima i tako zadrži vlast.“
O ishodu tzv. trećeg poluvremena, poslijeizbornog krijumčarenja i rizičnog dilanja kojekakvih interesa o kojima se javno ništa ne smije znati, dakle, ovisi tko će i kakvim sve stazama voditi uvelike posrnulu Bijednu Našu u iduće četiri godine. Preko ili ispod „mosta“ možda je presudno pitanje samo onima, čije političke karijere i životne sudbine uistinu ovise o rješenju aktualne enigme: Zoran Milanović drugi put ili Tomislav Karamarko prvi put? Svima ostalima prihvatljiviji je i crni vrag, ako se uistinu kani zauzeti za njih.
tacno
