Kaže se da nema ničeg novog pod suncem, pa bi tako i suvremena Europa mogla pronaći rješenje za oživljavanje svoje ekonomije čak u antičkoj Grčkoj. Kreditori su se i tada ponašali isto kao danas. Nisu davali zajmove bez osiguranja, za što su najčešće služile nekretnine, odnosno plodna zemlja. Naravno, tada još nije bilo zemljišnih knjiga, pa se hipoteka upisivala na način svojstven onom vremenu. Na parcelu se stavljao dužnički kamen, kao znak da vlasnik s njom ne smije raspolagati dok ne vrati dug. U jednom trenutku, međutim, došlo je do prezaduženosti, polja i oranice na kojima je počivala čitava ekonomija prekrilo je kamenje, a Grčka je potonula u recesiju. Tada je pronađeno revolucionarno rješenje. Kamenje je po kratkom postupku uklonjeno sa zemlje, što je značilo da su brisani svi dugovi. Proizvodnja je uskoro ponovno počela disati.
Nesumnjivo bi i danas taj recept dao isti rezultat, pri čemu bi bilo dovoljno samo smanjenje dugova na prihvatljivu razinu, a ne potpuno uklanjanje kamenja. Ali njegova je primjena nemoguća bez zadiranja u same temelje sustava, dakle bez neke vrste revolucije. Vlasništvo je, naime, neprikosnoveno, a politikom vlada krupni kapital. Vjerovnici su mnogo jači od dužnika. Zato se dužnicima propisuju mjere štednje do granice gladi, samo da bi oni mogli servisirati dugove. To znači plaćati kamate, a što se duže čeka na glavnicu, to je duže i dužničko ropstvo. Naravno, s kreditorima, koliko god oni bili tvrdi, može se pregovarati, ali samo od slučaja do slučaja. Za oživljavanje privrede trebalo bi na prihvatljivu mjeru smanjiti dugove u cjelini. Sama pomisao na to nije, međutim, samo teška hereza. To je smrtni grijeh. Pa ipak, ta ista Europa, kojom vlada krupni kapital, svjesna je da bez toga nema rješenja. Da se otvorila duboka provalija između sjevera i juga, kao i između bogatih i siromašnih u najrazvijenijim zemljama, što je rezultiralo prevelikom zaduženosti i postalo kočnica privrednom rastu. A bez rasta svi su problemi nerješivi, posebno najveći od svih – nezaposlenost.
Postoji li rješenje kojim bi se smanjili dugovi, bez revolucionarnih zahvata u bilance banaka? Postoji, i u prošlosti se već dogodilo nekoliko puta. To je rješenje koje ne traži preteške političke odluke i nemoguće konsenzuse, a istovremeno je besprizivno. Očito je da se tom rješenju sada nadaju mnogi u Europi, iako ono u ušima običnih ljudi zvuči kao zazivanje apokalipse. To je, naime, inflacija. Koliko god bila neugodna, ona znači preraspodjelu, i to upravo onakvu kakva danas treba Europi, koja sjedi na tempiranoj socijalnoj bombi cijelih generacija bez perspektive.
Naravno, oko inflacije, kao uvijek kad je o interesima riječ, ima mnogo mistifikacija. Neka nam bude dozvoljena mala digresija. Kod nas je prije 20 godina, u doba rušenja hiperinflacije, tadašnji premijer Nikica Valentić tvrdio kako ona najviše pogađa siromašnije slojeve društva. Bilo je to suprotno zdravom razumu. Smanjivanje vrijednosti novca može pogoditi samo onoga tko ga ima. A to su bogati, a ne siromašni. Pa ipak, Valentićeva je logika odražavala tadašnji hrvatski trenutak i politiku koju je vodila njegova vlada. Trebalo je nekako zasladiti gorku pilulu onima koji su morali platiti trošak stabilizacije. A to su bili u prvom redu penzioneri i oni koji su imali nešto novca u banci ili čarapama. Veliki novac je bio u devizama, najvećim dijelom s one strane granice. Inflacija nije pogađala ljude bez novca, već ih je, sasvim suprotno, ogulilo njeno rušenje.
Ali vratimo se umrtvljenoj i zakočenoj Europi, u kojoj se svaki postotak rasta oglašava velikim zvonima, kao nekada vojne pobjede nad Turcima. Što bi joj donijela inflacija? Najjednostavnije i najkraće rečeno, to da se nominalno povećaju prihodi, a realno smanje svi dugovi. Naglasak je na riječima “nominalno” i “realno”. Inflacija bi dovela do rasta bruto domaćeg proizvoda, profita, plaća, poreza i drugih prihoda države, ali samo nominalno. Za više novca ne bi se kupovalo više roba i usluga, ali bi se plaćalo manje za servisiranje postojećih dugova. U eurozoni i ostatku razvijene Europe, naime, nema devizne klauzule, pa se krediti ne bi mogli revalorizirati. Banke bi nesumnjivo počele koristiti neki od poznatih načina za obranu od inflacije i očuvanje svog plijena, ali to više ne bi bilo važno. Bitno je samo da se smanje postojeći dugovi, što bi oslobodilo realni novac za nove poslove, investicije i zapošljavanje. Smanjivanjem vrijednosti eura europska bi se privreda također lakše nosila s kineskom i sličnom konkurencijom.
Tko bi izgubio? Na prvi pogled, to su banke i drugi zajmodavci. Ali u cjelini, Europa bi izgubila malo ili ništa, jer je i sama veliki dužnik. Njeni su povjerioci u prvom redu brzorastuće ekonomije (tzv. BRIK zemlje, što je kratica za Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu), koje drže velike iznose u obveznicama europskog porijekla. Pošto te obveznice glase na eure, inflacija bi Europljanima brisala odgovarajući dio njihovih drugova. Ali što gube na mostu, pogođene bi zemlje dobile na ćupriji. Oživljavanje europske ekonomije omogućilo bi im da i nadalje izvoze u Europu, koja je na primjer najveće kinesko izvozno tržište. A glavni problem kineske privrede, kako ga definiraju njeni ekonomisti, visoka je izvozna ovisnost. To znači da bez izvoza nema ni proizvodnje ni rasta. Gubi se dakle na vrijednosti papira pohranjenih u trezorima i na kompjutorskim diskovima, a dobiva u očuvanju i razvoju realne ekonomije. One koja jedina stvara nove vrijednosti.
Kako bi u svemu tome prošla Hrvatska? Iako nije članica eurozone, Hrvatska se u praksi odrekla monetarnog suvereniteta i vezala kunu uz euro, počevši od tečajne politike do devizne klauzule. Sve što vrijedi za Europu i njene prezadužene zemlje – od Grčke i Španjolske do Mađarske i Italije – vrijedi i za Hrvatsku. To znači da bi se dugovi smanjili, a za sve preko toga domaće bi vlasti morale voditi ekonomsku politiku sličnu onoj kojoj teži Europa. To su jačanje konkurentnosti i brži rast, pa makar i po cijenu inflacije. U osiromašenom svijetu bolje je izazvati inflaciju nego nezaposlenost, pisao je u vrijeme Velike depresije 1930-ih legendarni J. M. Keynes. Europa danas između redaka, ali ipak dovoljno glasno, pokazuje da je shvatila poruku. Jedino što ne zna kako da to izvede. Ali bez brige, dosjetit će se.
Izvor: novosti
