“Trenutna inflacija i porast cijena energenata, što se reflektira na druge proizvode, prebacit će se na leđa najslabijih i najranjivijih potrošača, odnosno radno zavisne populacije. Pretpostavka da se šteta inflacije drukčije raspodjeli podrazumijeva snažno i organizirano radništvo kojeg u Hrvatskoj nedostaje, posebno u privatnom sektoru”, kaže Hrvoje Štefan, ekonomist iz Radničke fronte.
Državni zavod za statistiku (DZS) nedavno je objavio da su potrošačke cijene u Hrvatskoj u kolovozu porasle 3,1 posto na godišnjoj razini, što je najviša stopa inflacije od 2013. godine. Uočava se i ubrzanje inflacije u odnosu na mjesec ranije, a najveći rast cijena je generiran u kategoriji Goriva i maziva, čak 19 posto, pa se zbog troškova u proizvodnji porast prelio i na ostalu robu.
Poznato je da liberalni ekonomisti šire paniku na najmanji znak inflacije. Kreditori i štediše boje se pada vrijednosti novca, dok su dužnici kroz povijest zbog inflacije profitirali jer bi vraćali novac slabije kupovne moći od posuđenog, a nama najbliži primjer za to je Jugoslavija 80-ih godina. Ideju da je strah od inflacije pretjeran za H-Alter je komentirao Marko Grdešić, nositelj kolegija Politička ekonomija na Fakultetu političkih znanosti.
“Svi su se odviknuli od inflacije pa sada pretjerano reagiraju čak i na veoma skromnu jednoznamenkastu inflaciju. U svjetskim okvirima, inflacija nije problem još od osamdesetih godina kada su se s njom radikalno razračunali u SAD-u, putem tzv. Volckerovog šoka, kada su kamate strmo rasle na dvadeset posto i više. To nije samo stvorilo duboku recesiju u SAD-u (putem koje je inflacija smanjena) već je stvorilo i veoma tešku dužničku krizu u trećem svijetu. Time je bila pogođena i Jugoslavija u kojoj su praktički preko noći kamatne stope postale dvoznamenkaste.
Inflacija ima distributivne aspekte o kojima trenutni zabrinuti kritičari ne žele govoriti. Jer bi to onda značilo da se borbom protiv inflacije oni zalažu za neke konkretne interese. Naime, inflacija pogoduje dužnicima, a šteti kreditorima. Dakle, kapital općenito, i financijski kapital pogotovo, su gubitnici kada postoji veća inflacija. Za ljude koji žive od svog rada, od plaće do plaće, inflacija je zapravo rijetko kada problem, osim kada postane veoma visoka. Kao što inflacija ima distributivne aspekte, tako ih ima i deflacija. A s deflacijom smo imali nekoliko veoma neugodnih susreta posljednjih godina. Deflacija, naime, otežava položaj dužnika, a pogoduje kreditorima. Nijedna ni druga pojava nije dobra, ali ako treba birati manje zlo, onda je to inflacija. Naime, s obzirom na to da stalno otežava teret duga, deflacija ima stalni recesijski efekt na ekonomiju.”
Međutim, portal Mirovina.hr ističe kako su se umirovljenici nedavno izborili za povećanje mirovina od 2,46 posto, a poskupljenje cijena od 3,1 posto premašilo je iznos njihove povišice.
Ekonomist Hrvoje Štefan iz Radničke fronte navodi za H-Alter kako je najvažnija ličnost za ekonomiju razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, John Maynard Keynes, preporučio kapitalistima da u trenucima pada profitne stope ne ruše nominalnu nadnicu jer će se radnici pobuniti zbog niže plaće. Rješenje je, po njemu, povećati cijene proizvoda čime će se napraviti ista stvar, ali bez da ljudi primijete. Taj efekt se dogodio hrvatskim umirovljenicima i radnicima – izgubili su realnu kupovnu moć.
“Trenutna inflacija i porast cijena energenata, što se reflektira na druge proizvode, prebacit će se na leđa najslabijih i najranjivijih potrošača, odnosno radno zavisne populacije. Pretpostavka da se šteta inflacije drukčije raspodjeli podrazumijeva snažno i organizirano radništvo kojeg u Hrvatskoj nedostaje, posebno u privatnom sektoru.
U zapadnjačkom kontekstu države blagostanja nakon Drugog svjetskog rata, sindikati su uspjeli spojiti rast plaće s produktivnošću (GRAF 1) pa su u slučajevima inflacije plaće pratile rast cijena, ali sada će plaće ostati iste što znači da će se realna kupovna moć ljudi smanjiti i imat će lošiji standard. Inflacija je i klasno pitanje, a hrvatska država već 30 godina radi na slabljenju radničke organizacije što je očito zbog niza reformi Zakona o radu. To ide u prilog trenutnom stanju u kojem kapitalisti imaju odriješene ruke i uvijek mogu povećati cijene, a radnici moraju podnositi trošak krize, kao i trošak inflacije, na svojim leđima”, kaže Štefan.
Štefan napominje kako je inflacija nekoć koristila dužnicima, ali zato što nije bilo valutne klauzule koja trenutno štiti vjerovnike da im dužnici vraćaju vrijednost duga s obzirom na promjene u vrijednosti valute: “Dobar primjer je Jugoslavija 80-ih. Uvijek se spominje hiperinflacija, koja je generalno loša za privredu jer paralizira proizvodnju, ali u tom periodu je odgovarala dužnicima jer su mogli za najosnovnije stvari uzimati kredit i vraćati puno manje. Nije bilo valutne klauzule kojom se danas štiti vjerovnike, koji su najčešće kapitalisti. To je bio sustav koji je koristio kapitalističke instrumente za socijalističke ciljeve.”
“Stabilizacijskim programom od 1993. do 1996. inflacija se u Hrvatskoj zaustavlja. Program je trebao trajati 3 godine, ali traje do danas. Fokus Centralne banke je na stabilnosti tečaja i cijena, bez obzira koje su konzekvence toga. Imamo aprecirani tečaj koji šteti izvozu, pogoduje uvozu i štiti vjerovnike. Upravo je 1996. i 1997. u Hrvatsku ušao strani financijski kapital i preuzeo financijski sektor. Sada imamo strane banke koje su dobro zaštićene jer Centralna banka radi sve u njihovom interesu, odnosno štiti njihov kapital. To opravdava zaštitom štediša, ali zapravo radi u prilog najbogatijima. Kada gledamo koja je koncentracija štednje u hrvatskim bankama uočavamo da preko 90 posto ljudi ima štednju do 10.000 HRK, a ostatku Državna agencija za zaštitu štednih uloga štiti štednju do 100,000 EUR, što pokriva 99 posto štediša. Onih 1 posto ima iznose i u milijardama, a sve je to povezano s inflacijom jer se valutnim klauzulama i borbom protiv inflacije štiti vrijednost te šačice bogatih ljudi”, kaže Štefan.
Na pitanje zašto se kapitalisti boje inflacije kada, kao što Keynes kaže, mogu povećanjem cijena povećati profitnu stopu i smanjiti radnicima realnu kupovnu moć, Štefan odgovara:
“Inflacija kapitalistima više nije potrebna kao metoda zarade jer su sindikati slomljeni (Graf 2, 3) od 80-ih uz pomoć Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, a inflacija uništena putem tzv. Volckerovog šoka. Od 80-ih nadnice stagniraju i ne prate rast produktivnosti, a razliku kapitalisti stavljaju u džep. Kako bi održali agregatnu potražnju koja im je potrebna za nastavak rasta profitne stope, kapitalisti su počeli nuditi kredite i tu dolazimo do financijalizacije kapitala. To što su radnici nekoć dobivali u obliku plaće, sada dobivaju u kreditima i moraju se zaduživati čak i za egzistencijalne stvari. Kada pogledamo bilance banaka u Hrvatskoj, to su uglavnom nenamjenski krediti. Sada kada je uspostavljen novi model, inflacija je samo rizik za gubitak vrijednosti pa je fokus na zaštiti vjerovnika, slobodi protoka i zadržavanju vrijednosti kapitala i imovine.”
“Stagflacija 70-ih se događa upravo zato što su kapitalisti dizali cijene, a sindikati bili toliko jaki da su uvijek podizali plaće. Dogodio se pad profitne stope pa je kapitalistička klasa krenula štrajkati manjom proizvodnjom i globalnom arbitražom rada, odnosno preseljenjem proizvodnje na Istok. To su dvije strategije kapitalističke klase kada još uvijek ima poluge nad sredstvima za proizvodnju i investicijama jer je se nije ekspropriralo kao u real-socijalizmima. To je dovelo do društvene paralize i pojavio se diskurs da to više ne može tako, a militantne ljevice koja bi išla u smjeru eksproprijacije nije bilo. Radnički pokret bio je pacificiran kroz politike klasnog kompromisa i kolektivnog pregovaranja. Jedino rješenje koje se nudilo je da treba uvesti više reda i ne dozvoliti sindikatima da djeluju. Tada se događa spomenuto slamanje sindikata, polarizacija radnici/neradnici, privatni/javni sektor. Diskurs o uhljebima u javnom sektoru što žive na teret privatnog koji se u Hrvatskoj počinje javljati 2008., dogodio se na Zapadu krajem 70-ih i početkom 80-ih s neoliberalnom ofenzivom. Puno toga se prelomilo preko inflacije.”
“Dakle, od 80-ih imamo rast financijskog kapitala, odnosno zaduživanje stanovništva i zaštitu vjerovnika borbom protiv inflacije, ali trenutni poremećaji globalnih lanaca i porast cijene energenata po svemu sudeći će se opet prebaciti na leđa ljudi koji će raditi za manje jer ne postoje dovoljno jaki sindikati koji bi se izborili za povećanje realnih nadnica, odnosno spajanje nadnica s produktivnošću. Radnici će nominalno imati iste plaće, ali manju kupovnu moć”, kaže Štefan.
Budući da je radničko organiziranje temelj za dizanje tereta inflacije sa leđa radništva, upitali smo Bojana Nonkovića iz udruge BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju) kakav je odnos plaća na razinu cijena u Hrvatskoj i kakav bi trebao biti:
“U Hrvatskoj su plaće male u odnosu na razinu cijena i to je slučaj već desetljećima. To prepoznaje i Europska komisija koja je krajem 2020. predložila direktivu kojom bi se uređivala visina minimalne plaće na prostoru Unije. U obrazloženju ovog prijedloga tvrdilo se da je cilj direktive da radnici u Uniji, gdje god bili zaposleni, budu zaštićeni instrumentom primjerene minimalne plaće kojim im se omogućuje pristojan život. Komisija predlaže da se pri određivanju nacionalnog iznosa minimalne plaće u obzir uzme i kupovna moć predloženog novčanog iznosa kao i da se kriteriji za određivanje minimalne plaće trebaju odrediti na jasan i stabilan način.
Sada se u Hrvatskoj visina minimalne plaće određuje uredbama Vlade, a ne postoje zakonom definirani kriteriji po kojima bi se određivao njen iznos, npr. odredba da minimalna plaća ne može biti manja od 60 posto medijalne plaće ili 50 posto prosječne plaće. U pratećem dokumentu uz prijedlog Europske komisije opsežno se analiza sadašnje stanje i procjenjuju učinci predložene direktive. Što se tiče Hrvatske navodi se da visina propisane minimalne plaće nije adekvatna jer je njena kupovna moć oko tri puta niža od kupovne moći minimalnih plaća u vodećim zemljama Europske unije. Novi sindikat predstavio je metodologiju po kojoj bi se umjesto minimalne plaće uvela “dostojanstvena plaća” kao krajnji cilj, a u Hrvatskoj bi trebala iznositi 1.377 EUR, odnosno 10.433 HRK neto. Metodologija je razvijena u sklopu međunarodne grupe aktera okupljene oko inicijative Clean Clothes Campaign.
U medijskom prenošenju ove inicijative dominira svjesno ili nesvjesno pogrešno prenošenje i interpretiranje ove inicijative. U Novom sindikatu ne traže da se minimalna plaća kroz Zakon ili uredbu Vlade preko noći poveća na željeni iznos, već da se kroz javnu raspravu odredi iznos plaće koji ljudima u Hrvatskoj može osigurati dostojanstven život. Nakon toga, tom bi se cilju trebalo približiti u razumno postavljenom roku kroz ekonomske i socijalne politike. Ovom inicijativom se u javni prostor plasira perspektiva radnika, dakle većine stanovništva, umjesto trenutnog fokusa koji u obzir uzima samo perspektivu poduzetnika (davanje poticaja, olakšavanje poslovanja itd.). Podizanje plaće išlo bi na ruku i povećanju domaće proizvodnje jer plaće, barem onim dijelom koji se ne troši na robe iz uvoza, predstavljaju i izvor potražnje domaćih proizvoda i usluga. Inicijativa Novog sindikata je dobra za Hrvatsku ekonomiju jer zahtjev za dostojanstvenim rastom plaća implicira promjenu ekonomske politike – od utrke prema dnu snižavanjem troškova proizvodne do povećanja vrijednosti proizvedenih roba i usluga ulaganjem u istraživanje i razvoj vlastitih brandova.”
Goran Jeras, ekonomist i upravitelj Zadruge za etičko financiranje, izjavio je za H-Alter kako postoji realan strah od negativnih utjecaja inflacije na hrvatske građane:
“Iako se još u javnosti vijesti o inflaciji pojavljuju vrlo ograničeno i sve mjerodavne i europske i hrvatske institucije o njoj pričaju kao o fenomenu koji je u okvirima očekivanog i oko kojeg se ne očekuju neki značajniji ekonomski poremećaji, velik broj građana je zabrinut jer je vidljivo da cijene osnovnih životnih namirnica i sirovina kontinuirano rastu – od porasta cijena hrane preko porasta cijene građevinskog materijala pa do najavljenog porasta cijene energenata. Taj porast cijena uglavnom se opravdava poremećajima u globalnim lancima opskrbe uzrokovanima posljedicama pandemije koronavirusa koji će se vratiti u uobičajeno stanje kada se “situacija normalizira”. Nažalost, osobno ne dijelim to mišljenje i smatram da su problemi puno dublji i strukturalniji. Prije svega, mislim da je očekivanje povrata ‘na staro’ nerealno u kratkom roku jer su posljedice pandemije dugoročno promijenile i svijest i navike i ljudi i poduzeća u mnogim aspektima. Potreba lokalne proizvodnje ključnih resursa, digitalizacija i automatizacija radnih mjesta radi smanjivanja rizika financijskih posljedica pandemije, smanjenje potrebe za uredskim prostorom i rad od kuće, promjena potrošačkih navika – to su sve elementi ekonomskog sustava koji su trajno izašli iz prethodne ravnoteže i koji će dugoročno utjecati na ekonomski sustav. Ukoliko uz to dodamo količinu monetarnog stimulansa koji su kroz programe otkupa korporativnih obveznica i druge alate centralne banke i vlade plasirale u ekonomski sustav, dolazimo do velike količine novaca koja nije imala pokriće u realnoj razini gospodarske aktivnosti te time stvara dodatni pritisak na rast inflacije.”
Grdešić smatra kako “trenutna inflacija još uvijek nije zabrinjavajuća. Naravno, sve ovisi o tome što će napraviti SAD kao najveća ekonomija svijeta. Trenutno, ima dosta problema s nestašicama u nizu sektora jer su opskrbni lanci poremećeni zbog epidemije COVID-19. Moguće je da će se to izgladiti kroz nekoliko mjeseci ili kroz godinu dana.”
Na pitanje u kojem smjeru Ministarstvo rada, sindikati i druga nadležna tijela i organizacije trebaju djelovati, Grdešić odgovara: “Ovo vidim kao priliku da se obnovi socijalni dijalog poslodavaca, sindikata i vlade oko niza pitanja, uključujući i politiku plaća. U smislu traženja makroekonomskog odgovora na ovakav izazov, Hrvatska neće biti u stanju kontrolirati inflaciju ako ona uhvati korijenje u najvećim i najbogatijim zapadnim zemljama. Mi ćemo tu inflaciju naprosto uvesti jer smo mala i otvorena ekonomija, a pogotovo smo ovisni o stranim energentima. Međutim, ono što ne može napraviti središnja banka, može napraviti dobra politika kolektivnog pregovaranja. I inače bi trebalo ulagati više napora u sve razine kolektivnog pregovaranja, a vanjski šokovi kao što je visoka inflacija, čine tu potrebu još akutnijom.”
Štefan je istaknuo mogući porast cijene električne energije: “Pitanje je kako će HEP reagirati jer električnu energiju imamo svi. Ako dođe do najave porasta cijena, bit će potreban snažan pritisak i sindikati bi svakako trebali reagirati.”
Jeras napominje kako je “nažalost, u navedenim okolnostima prostor za djelovanje dosta ograničen jer se ne radi o problemu koji je vezan uz gospodarstvo Hrvatske ili bilo koje pojedinačne države, već je globalni problem koji će svoje rješenje trebati tražiti u globalnoj ekonomskoj politici. Hrvatskoj kao maloj visokoeuriziranoj državi koja ima ograničen manevarski prostor za provođenje samostalne gospodarske politike, ne preostaje drugo nego tražiti rješenja kojima će maksimalno ublažiti posljedice nadolazeće inflacije. Ta rješenja među ostalim bi značila oprez ili odgodu uvođenja EUR kao valute (ili inovativno rješenje paralelnog uvođenja EUR i zadržavanja HRK), jačanje vlastitih proizvodnih kapaciteta strateških proizvoda (hrane, obnovljivih izvora energije, građevinskih materijala, lijekova i sl.), jasna strategija zadržavanja kupovne moći radnika i umirovljenika kroz poreznu i mirovinsku reformu te kroz sustave kratkih lanaca opskrbe koji će što je moguće veći postotak sredstava zadržavati unutar zajednice, omogućavajući time veći stupanj reinvestiranja u lokalno gospodarstvo.”
