Ovogodišnja proslava Međunarodnog praznika rada, 1. svibnja, u bijednoj našoj jamačno je više i bolje od ičega demonstrirala svu bijedu HDZ-ova populističkog raja, ali i višegodišnju sindikalnu impotenciju u tzv. borbi za radnička prava, ali i život dostojan čovjeka u državi, čiji potencijali/resursi omogućuju puno više i od politikantskih obećanja o blagostanju u tzv. obitelji europske demokracije. Neki mediji su, kojima režimska čizma još nije nagazila na šiju, grohotom ismijali to da se na tradicionalnim, je li, međunarodnim prvomajskim feštama u većim hrvatskim gradovima i u samoj metrpoli dijelio građanima i besplatan – međunarodni grah.
Bijedna naša odavno više nema ni približno dovoljno te mahunarke za osnovne domaće potrebe, nego za puste milijune eura uvozi tone graha iz Kine i Kanade. Mrkvu i peršin iz Srbije, crveni luk iz Austrije, češnjak iz Kine, svinjetinu i suho meso iz Njemačke i Nizozemske, brašno šverca iz Ukrajine, kruh i pekarski proizvodi stižu čak iz SAD-a… Prvomajski kuhari u zagrebačkom parku Maksimiru, gdje je ove godine podijeljeno 40.000 porcija graha i 20.000 porcija štrukli, stidljivo su priznali novinarima da je međunarodno porijeklo namirnica u golemim loncima u kojima su skuhali to popularno varivo.
“HDZ-ova” država – koja će i sljedeće četiri godine biti “HDZ-ova”, ali još desnije pozicionirana, nego dosad, i bez manjinskih Srba koji su dosad participirali u vlasti, omogućila je svojima sve siromašnijim građanima da na Prvi maj više ne mogu pojesti o sindikalnom ili trošku lokalnih vlasti ni tanjur graha s hrvatskih polja. A jedva da mogu skuhati grah i kod kuće, jer kilogram te uvozne mahunarke stoji u trgovačkom lancu kao kilogram piletine (također uvozne iz Poljske, sic transit!), a kilogram navodno domaćega graha na tržnici stoji kao kilogram junetine (uvezene pak iz Argnetine, sic transit), pa ti vidi čija mati crnu vunu prede. Kaže tehnički sada i vjerojatno novi/stari premijer u trećem uzastopnomu mandatu Andrej Plenković kako je “moja socijalno osjetljiva vlada povećala plaće 40% i nešto manje mirovine”, ali ne kaže da su cijene hrane suknule u nebo gotovo 100%. Nele i više od 100%.
Uvoz na tanjuru
“HDZ-ova” Hrvatska uvozi više od 65% hrane i inkasira za to više od četiri milijarde eura godišnje, jer je kritično samonedostatna za razliku od bivše SR Hrvatske u jugoslavenskom tzv. komunističkomu mraku, koja je bila ne samo u rangu treće srednjerazvijene europske zemlje nego i poljoprivredno samodostatna, čak izvozna država. Prosječni CRO ljudi, je li, sada samo za hranu izdvajaju cca trećinu mjesečnih prihoda i još se moraju odricati kvalitetnijih kategorija, npr. mesa i ribe, te strogo paziti da im ne promaknu akcije u velikim trgovačkim lancima. Odreda u stranom vlasništvu i krcatima uvoznom prehrambenom, higijenskom i sanitarnom bofl robom. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede.
Vrlo blaga ovogodišnja zima i uranio katolički Uskrs praktično su ubrzali i masovniji dolazak stranih turista u Hrvatsku, a nezasitna trgovačka i tzv. poduzetnička pohlepa u zemlji – osobito u svim jadranskim odredištima – primjetno je podjarila “nužna” opet 20–30-postotna poskupljenja. Porast cijena praktično je zapasao sve proizvode i usluge. Nešto više od 7,5% vredniji euro od bivše kune naoko čini bagatelnim dvotjedne tri-četiri eurocenta više cijene litre benzina, ali preračun nove službene u napuštenu nacionalnu valutu otkriva i slijepcu gramzljivu dušu tih koji određuju cijene svih životno presudnih potrepština i režija stanovanja.
Pohlepa bez opravdanja i ekonomskog pokrića nemilosrdno žari i pali ne samo tržištem nego i životina najvećeg dijela tzv. običnih/malih ljudi, koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Oko 250.000 ih je u blokadi računa i pred ovrhom, a trećina CRO žitelja – cca 750.000 – preživljava na rubu ili ispod granice siromaštva. I to onda više nije mala stvar. A bit će još manje kad sada, poslijeizborno, formira vlast kurvinjsko-trgovačka koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta s tzv. žetončićima politikantske sitneži (HSLS-ov Dario Hrebak, otpadnice Hrvatskih suverenista Vesna Vučemilović i HSS-a Marijana Petir, manjinci bez SDSS-a, ljutiti uhljebnički kameleon Hrvoje Zekanović, injsl.). Predsezonska je turistička pohlepa, najčešće bez pokrića u ekonomskoj opravdanosti i razvojnoj logici, gotovo dnevno u pohodu na poskupljenja svega i svačega, jer tih tri-četiri mjeseca valja prazniti turističke džepove koliko se više može?
Cijene hrane, ugostiteljskih usluga, smještaja, prijevoza, zabave, raznih ponuda na plažama i inih sadržaja za goste nerazumno rastu, pa ta vrsta nezasitne pohlepe već sliči na strašnu neman koja će se možebitno, je li, gadno osvetiti državi čiji proračun ovisi cca 20% o turizmu, a više od 60% o potrošnji građana. Enormno visoke cijene ne samo da čine RH nekonkurentnim odredištem za stranu klijentelu, kojoj je na raspolaganju slobodan izbor među konkurencijom (Grčka, Španjolska, Francuska, Italija, Bugarska, Malta, Tunis…) već i smanjuju kupovnu moć domaćih potrošača čije plaće i mirovine gube utrku s cijenama.
Država ne reagira odgovarajuće na toksičnu trgovačku i poduzetničku pohlepu. Posipa se politikantskim pepelom: kvaliteta ima svoju cijenu. Sic transit. Poručuje pohlepnicima da je u redu to što čine, ako mogu skuplje prodati uvozni mesni odrezak pod domaći, jer “gost ne mora znati što je istina na tanjuru”. Domaćim pak kritičarima država nastoji začepiti usta mantrom kako “ulaganje u višu kvalitetu turističkog proizvoda mora rezultirati njegovom višom cijenom”, što u tom slučaju znači besplatan prvomajski grah domaćoj, pretežno raji tzv. zlatnih godina, koja zauzima red pred kazanom i dva sata prije no što će početi podjela porcija? Ništa, jer je uvozni, međunarodni grah ionako plaćen iz njihova džepa. Bile te porcije formalno sindikalne, općinske ili neke udruge, svejedno.
Kvaliteta proizvoda i usluga iz godine je u godinu u najboljem slučaju – ista. I pohlepa poskupljenjima je ista: zgrabi nabrzaka, oderi, pospremi u džep, mrvicu tutni u državnu blagajnu… Euro je – za razliku od “puno manje vrijedne” kune – dušu dao za sakriti pohlepu u “skromne” brojke na “našoj valuti euru”, pa prosječan potrošač teško na prvu primijeti da ne dobiva obećanu kvalitetu za plaćenu cijenu. No bit će kako bude, a da će biti dobro – neće. Privatni maheri i država i ove će se godine omastili kruhom bez motike. Ove godine, doduše, neće umjetno rasti vrijednost kune u mjenjačnicama u odnosu na euro, dolar i ine jake valute, ali će itekako rasti cijene proizvoda i usluga, “jer poskupljuju ulazni troškovi”.
Konverzijski potop
Ma koliko CRO premijer na odlasku (i postizbornom povratku?) Andrej Plenković “samozaslužno” (sic transit) bajao nacionalnom publikumu o tomu kako se “danas u Hrvatskoj živi bolje no ikada prije” (što je notorna laž; čak se u tzv. socijalističkomu mraku živjelo bolje, zdravije i sigurnije), “prednostima ulaska RH u eurozonu” (čime je svakodnevica najvećeg dijela tzv. običnih/malih žitelja poskupjela gotovo 100% više no što su im politsocijalnom nuždom porasle plaće i mirovine), rastu kreditnog rejtinga zemlje (tzv. obični/mali žitelji to ne vide u trgovinama, tržnicama, pekarnicama, mesnicama, na računima za obrtničke usluge, energente, stambene režije…) i sl., otužne dnevne životne činjenice upućuju na suprotno. Politikant Plenković ne živi u hrvatskoj zbílji.
Nezadrživ rast svih cijena nakon konverzije kune u euro od 1. siječnja 2023, najveći u eurozoni, rastuća industrijska i samonedostatnost u proizvodnji hrane, nekontrolirana inflacija i životna ovisnost bijedne naše o turizmu i državne blagajne o potrošnji ključne su činjenice zbog kojih premijerove zurle i talambasi iritantno paraju uši i nanose prašinu u oči.
Osobito kad Plenković za evidentne nedaće u zemlji i HDZ-vladine politekonomske nesposobnosti izmišlja Pedra u “ničim izazvanoj” (sic transit) “ruskoj vojnoj invaziji na Ukrajinu”, “rusofilu” Zoranu Milanoviću (sic transit), premijeru RH i političkoj oporbi. Koju je autokrat s dna HDZ-ove kace nazivao “stokom sitnog zuba”, “crvenim, žutim i zelenim vragovima” i tako tim nekakvim “egzotičnim” imenima s “bespuća povijesne zbiljnosti”. Zbiljnosti, sic transit, pa još bespuća i povijesnih? Treba biti jezikoslovni “genijalac” za smisliti takav sintagmatski kalambur, ali i dovoljno nesavjestan danas politekonomski i financijski povlaštenik HDZ-ove vladajuće momčadi, pa poput guvernera HNB-a Borisa Vujčića na skupu u Hrvatskoj gospodarskoj komori sarkastično povlađivati očekivanima/“neophodnim” novim poskupljenjima ove godine u turističkoj ponudi. “Dok se”, kaže, “krivulje ponude i potražnje ne nađu u sjecištu, gdje potrošači nešto više ne žele ili ne mogu platiti”.
A neki više no lijepo plaćeni navodno stručnjak za turizam među brojnim činovništvom HGK – koji više voli režimsko TV-oko no što je svjestan potrebe uljučiti se u neke stručno vođene govorne vježbe – oksimoronski dovodi u vezu “razumljiva” poskupljenja, rast cijena s, pazi sad: otočnom razvedenošću i geografskim oblikom RH. Eeee, što ti je pamet, ha? !
À propos, hrvatski turizam je usred “gustoga” tzv. socijalističkog mraka još 1970. godine – navode u stručnom radu “Turizam u Jugoslaviji 1970-ih” Katarina Kaja Župančić i Mihael Puljić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu – ostvario “28,6 milijuna noćenja (od toga 11,5 milijuna domaćih), a 1980. godine 53,6 milijuna noćenja (od toga 23,5 milijuna domaćih) te je s tim brojkama SFRJ ostvarila pet posto ukupnih noćenja u Europi”. Kakav je to onda bio tzv. socijalistički mrak u kojemu je 1974. godine ustavno zajamčeno pravo svih zaposlenih na plaćeni godišnji odmor od najmanje 18 radnih dana (do 36 s neradnima, ovisno o radnom stažu, zdravstvenom stanju, broju djece…; plus K-15, odmorski dodatak u visini mjesečne plaće), koji se u cijelosti koristio u srpnju i kolovozu? Pretežno na moru.
Više od 60% Zagrepčana odlazilo je je na more. A danas? Najmanje se 64% hrvatskih umirovljenika starijih od 65 godina ljeti kupalo na moru. Ljudi su si to mogli priuštiti od svojih plaća i mirovina, a danas to ne mogu niti na kredit. Penzići, možebitno, jedan dan autobusom u aranžmanu svoje udruge? Daleko je to i jadno u odnosu na ono što je bilo i što ljudi zaslužuju, a uskraćeno im je kvarnim politikama u kojima odvratna kapitalistička pohlepa vodi glavnu riječ. Gotovo pola stoljeća kasnije, samonedostatna u ključnomu, “svoja na tuđem” ili “tuđa na svomu” tzv. samostalna, neovisna i suverena čak i turistički gleda u leđa industrijski, proizvodnjom hrane, energetski i širokom paletom izvoznih proizvoda i usluga samodostatnoj SR Hrvatskoj. Besplatnog je prvomajskoga graha bio i tada, ali neusporedivo ukusnijega – domaćeg.
Bijedna je naša samo lani uvezla, pretežno iz Kanade, cca 2500 tona graha, više od cjelokupne domaće proizvodnje. Tu je mahunarku uvozila i prethodnih godina: iz Kine, Kirgistana, Kenije i Etiopije, pa su je kusali prvomajski slavljenici i ne znajući odakle je. Važno da je besplatno. U zagrebačkom je Maksimiru kuharica Ana kazala novinarima: “Ne znam odakle je ovaj grah, ali nije sav isti. Ne skuha se sav u isto vrijeme”. Ako je istina, zastrašujuće je i HDZ Plenkovićeva poljoprivredna politika ne vrijedi pola pišljivog boba. Konzultantica za prehrambenu industriju Zvjezdana Blažić tvrdi da je RH uvezao lani hrane za 5,85 milijardâ eura, što je 500 milijuna eura više no 2022. godine, a samo se mali dio odnosi na hranu koju “ne možemo sami uzgojiti. Nije normalno da uvozimo toliku količinu mesa, mliječnih proizvoda, voća, povrća… Gotovo svega. Treba napraviti velike promjene u poljoprivrednim politikama”. Logično je da i taj uvoz, na kojemu najviše zarađuju posrednici, prekupci i nakupci, jak uvoznički lobi, utječe i na rast cijena. Poskupljenja izvan svke pameti godinama su već najveći problem tzv. običnih/malih CRO ljudi. “Inflacija već tri mjeseca na razini od 4,1% još nije pod kontrolom”, ustvrdio je u središnjem Dnevniku HTV-a ekonomski analitičar Luka Brkić sa Sveučilišta Libertas. “To nisu veliki inflatorni udari, ali nisu ni približno na projiciranih 2%. Hoće li biti 2025. Ili 2026, to ćemo vidjeti. Za Hrvatsku je puno važnija inflacija koja proizlazi iz strukture našega gospodarstva. Dakle, koja se ne mijenja.”
Mirovine u padu
Mislim da će se nastaviti restriktivna politika, jer je naš manevarski prostor u segmentu monetarne politike jako sužen budući da smo članica eurozone, a inflacija i borba protiv nje su najviše locirani u monetarnoj politici. Lani se u RH dogodio veliki skok inflacije usred turističke sezone, a realno je da se to dogodi i ove godine. Kad vidite koliko smo uvozno ovisni i u sektoru hrane, da su cijene hrane i nekih drugih prehrambenih proizvoda kod nas više no u zemljama okruženja i državama iz kojih uvozimo, pitati je zašto. Čak su i neki autoktoni hrvatski proizvodi jeftiniji u susjednim zemljma. U nas se radi o – inflciji pohlepe. Tu je sintagmu nedavno spomenuo i predsjednik RH Zoran Milanović, ali Plenković o tomu ni abera. Kao da nije hrvatski šef hrvatske vlade.
“Prosječna mirovina ne samo da je sada manja u odnosu na prosječnu plaću, nego je u stalnom padu i bit će još niža, kupovna moć umirovljenika još manja”, zapisao je Milanović na FB-u. “Sve osnovne namirnice, ono što je čovjeku potrebno i na što troši većinu svojih prihoda, postalo je preskupo. Ne živimo više u 2011. kada nije bilo inflacije, živimo u vremenu kada ljudi trče u dućane i gledaju kako stvari poskupljuju preko noći. Koliko je u Hrvatskoj sve bezobrazno skupo najbolje znaju naši ljudi koji žive blizu granice, u Italiji ili Austriji mnoge su stvari puno jeftinije. A ne mora nužno tako biti. Imamo inflaciju pohlepe. Tajna je u načinu poslovanja trgovačkih superlanaca. Da ne govorimo o profitima bnaka. Država ima instrumente kojima to može riješiti.”
