Kad je u svibnju ove godine formirana vlada u nju je, kao što se zna, ušao i Domovinski pokret, desničarska politička organizacija nastala prije četiri godine. Pa dok su u prethodnom sazivu Sabora svoje diluvijalne političke ideje u oporbi samo oprobavali, ove ih je godine pobjednički HDZ uzeo kao svog koalicijskog partnera, pa će ovoga puta dobiti priliku da ih i realiziraju.
I prije negoli su ušli u vladu depeovci su bili više nego jasni oko toga kakvo društvo žele. Između ostaloga, zalažu se i za cenzuru u medijima, odnosno za odstranjenje su svih nedomoljubnih, antihrvatskih i antikatolički nastrojenih medija, sadržaja i projekata koji se na ovaj ili onaj način sufinanciraju iz državnog proračuna. Iako je sve to protivno Ustavu i njegovom članku 38 u kojem jasno stoji da se “zabranjuje cenzura i da novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji”, DP se na to ne osvrće.
Sudeći po istupu Stjepana Bartulice prvi na udaru njihovih cenzorskih škara bit će Novosti, glasilo srpske nacionalne manjine koje izlazi 25 godina i koje se, kao i glasila drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, financira iz Savjeta za nacionalne manjine. Bartulica na tu temu kaže: “Ja nisam tu kao mnogi na ljevici ili Faktograf koji cenzurira i odlučuje što će ljudi smjeti čitati, daleko od toga. Nego je veliki problem, načelni problem, da porezni obveznici moraju financirati nešto tako. (Novosti) služe za obračunavanje s ideološkim protivnicima. To nije smisao manjinske politike. Zašto bi porezni obveznici financirali list koji se obračunava s Katoličkom crkvom i s poduzetnicima koji se zalažu za tržišno gospodarstvo?”
Depeovci su dosta siromašni u svojim retoričkim istupima i ne uspijevaju dodatno objasniti gdje se to smisao manjinske politike zaturio i zašto bi kritika crkve ili polit-ekonomskog sistema bila zabranjena manjinskim novinarima, ali ne i nemanjinskim, te zašto bi sufinancirani mediji trebali taj i slične probleme zaobilaziti. Međutim, tu uskaču eksperti da depeovskoj obećanoj cenzuri daju oblandu stručnosti, pa onda i neminovnosti. Dakle, nisu samo depeovci rezolutni oko toga da srpska manjina bude kuš oko aktualnih društveno-političkih događaja (dakako, ako i dalje želi ostati na državnim jaslama, kako se obično u takvim raspravama potegne taj cinički argument), nego to govore i od depeovaca bitno artikuliraniji profesori sa zagrebačkog sveučilišta. Tako, primjerice, Mirjana Kasapović, profesorica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i bivša ugledna komentatorica zagrebačkog tjednika Globus, podrazumijeva da bi nekim medijskim radnicima trebalo ograničiti komentiranje i kritičko pisanje, dok bi to isto drugima bilo dozvoljeno. U recentnom tekstu objavljenom na heretica.com ona kaže: “Novosti... sustavno izruguju i ismijavaju hrvatsku državu, naciju, povijest, Domovinski rat, himnu, zastavu, grb, tradiciju, Katoličku crkvu, obitelj… – vrijednosti i institucija do kojih je velikoj većini Hrvata stalo.” Dalje ustvrđuje, sve po principu – ubijmo glasnika – da su upravo Novosti te koje narušavaju srpsko-hrvatske odnose, a ne, recimo, proustaške kolone u Imotskom. Autorica priznaje da se u Hrvatskoj pojavljuju elementi “političke patologije, ali nema suvremenoga europskog društva bez nekih oblika političke patologije koja nikad neće biti potpuno iskorijenjena”, pa oko toga ne treba previše dramiti. Posebno se Srbima ne preporučuje da se u svom mediju time bave, a još manje to pristoji njima prijateljskim Hrvatima iz bivšeg Ferala. Profesorica se i inače već neko vrijeme aktivno dala u razotkrivanje neprijatelja države, nacije i vjere, pa je s tim ciljem napisala najprije članak, a kasnije i cijelu jednu knjigu o post-jugoslavenima koje drži opasnim, ako ne i najopasnijim protivnicima Tuđmanovog političkog projekta. Stoga njezin napad na Novosti, kao utvrdu post-jugoslavena, nije nimalo slučajan.
Prema rezervatskim medijima
Ovdje ćemo napraviti kratku digresiju i spomenuti da i njezin kolega sociolog Dragan Bagić na pojavu „imotskog“ ustašovanja reagira, rekli bismo, stručnjački, donekle prateći u tome Mirjanu Kasapović u smislu da i on konstatira da se tih i sličnih patologija, kojih ima i drugdje, ne da i ne može do kraja riješiti te da ih stručnim rubriciranjem treba politički primiriti, neutralizirati i prihvatiti kao neizbježnost. Svakako oko toga ne treba dizati moralnu paniku kao što to čine ljevičari koji time crnokošuljaše samo dodatno iritiraju, baš kao što i novinari Novosti svojim pisanjem narušavaju krhke međunacionalne odnose. Bagić je u tom smislu mladeži u crnom pripisao karakteristike subkulture, pojavu je ritualizirao, umjesto da ju je kritički obradio, i kao takvu zapravo depolitizirao.
Tako se čini da dvoje komentatora svoje discipline srozavaju na ancilu dnevne hadezeovske politike. Naime, onako kako je Plenkovićevo „dvostruko konotiranje“ HOS-ovog pozdrava dalo pravo građanstva domaćem post-fašizmu u političkom smislu, tako mu je to isto pravo građanstva dalo ekspertno svođenje opasnog političkog fenomena na subkulturu sklonu povremenom i efemernom (pa kao takvom onda i manje opasnom) otporu političkom mainstreamu.
Kolega Mirjane Kasapović, također sa zagrebačkog sveučilišta, još uvijek profesorski aktivni Nino Raspudić, sad već dosta davno je ustvrdio (a ponavlja to redovito do danas) da novinari Novosti, a posebno viktorijanci (bivši feralovci, koji su svima posebno na meti), zapravo ni ne znaju što srpskoj manjini u medijskom smislu treba. Možda i zato što su viktorijanci etnički Hrvati, pa kao takvi, čak i kad bi htjeli, ne mogu proniknuti u to što etnički Srbi doista ištu. U svakom slučaju, njima ne treba antifašizam, ideja odrasta ni tekst o devastaciji Une, već Srbima trebaju neki fantomski “specifični sadržaji” koji da navodno većinski mediji ne tretiraju. Što bi bili ti specifični sadržaji, sveučilišni profesor talijanistike i donedavni član Mosta, ne specificira. Zapravo, nitko se ni ne usudi odrediti što bi to Srbi za državne pare trebali čitati, a što nikako ne, ali praktički svaki kritičar Novosti implicira da bi tematika takvih glasila trebala biti nekakvog rezervatskog tipa a la Prizma na HRT-u. Zašto pisati protiv rimskog pozdrava ne priliči mediju hrvatskih Srba i što je etnički nedolično u kritici eksploatacije vozača Bolta, nije posve jasno.
Preventivna cenzura
Međutim, nije situacija u nas ni ekskluzivna ni bez presedana. Tijekom Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji su, na primjer, velški mediji bili pod strogim nadzorom i u nekoliko su navrata bili na rubu ukidanja. BBC kao tamošnji medijski regulator smatrao je da je pomno ispitivanje velških programa neophodno kako bi se uvjerilo da “ne stvaraju nacionalno nejedinstvo”. Naime, njihova je temeljna pretpostavka bila da je program na velškom jeziku "inherentno subverzivan". Nešto slično je i s Novostima, i njihovi se tekstovi doživljavaju inherentno subverzivnima, s tom razlikom, da se one takvima smatraju u doba mira.
Nije DP-ova najava ukidanja ili barem cenzuriranja Novosti prva takva stvar koja im se događa. U svojim ranim danima, godine 2002, Novostima su bile nezadovoljne tadašnje esdepeovske vlasti, pa su u skladu s time Mato Arlović i Željka Antunović pokrenuli Novostima antagonistički tjednik Glas. Novine su izlazile do kraja 2003. godine, dakle do kraja koalicijskog mandata. Kad je SDP izgubio vlast nestao je i Glas. U tom pokušaju tada vladajućeg SDP-a da Novostima stvori konkurenciju na manjinskoj medijskoj sceni, ima elemenata onoga što teorija naziva "model preventivnih medija". Riječ je zapravo o obliku „preventivne cenzure“ za kojom vlast poseže s ciljem da sama skroji onakav manjinski medij kakav njoj odgovara ne bi li tako preduhitrila zajednicu da ona samostalno kreira uvjete za formiranje organizacija, medija i programa koji će promovirati ili zagovarati određeni stupanj autonomije i djelovanje nezavisno od vladine politike. Nakon toga, sličnu su ulogu u odnosu na Novosti (ulogu preventivnih medija) odigrale neke druge publikacije, prije svih nekadašnji mjesečni magazin Identitet, a danas tu ulogu igra glasilo Privrednik. Srpskiji pristup temama, kakav se danas njeguje u Privredniku, zanimljivo, implicitno zagovara i profesorica Kasapović, jer si s njim barem na čisto s kim imaš posla, dok s post-jugoslavenima, kaže profesoričina logika, nikad nisi siguran.
U svakom slučaju, ni jedan od spomenutih cenzorski raspoloženih komentatora vjerojatno nisu upoznati s aktualnom europskom praksom i preporukama kad su manjinski mediji u pitanju. Za njih i za čitatelje forum.tm-a citirat ćemo dio iz Smjernica o manjinskim medijima u digitalno doba donesenih u Talinu 2019. godine u okviru Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Tamo izrijekom stoji sljedeće: “Osim što su uključivi, ovi deliberativni prostori (mediji) moraju biti pluralistički. Oni moraju omogućiti snažnu javnu raspravu i izražavanje širokih stajališta, uključujući i one koji su kritični prema državi ili bilo kojem članu društva, bio on pripadnik većine ili manjine, kao i one perspektive koje se čak mogu smatrati uvredljivima.” Dakle, pravo na blasfemiju i ruganje jedno je od medijskih prava koje bi rečeni cenzori rado vidjeli derogiranim.
