Davno je pisac Mirko Kovač objavio knjigu „Elita gora od rulje“, ukazujući na odgovornost srpskih intelektualaca u kapilarnom trovanju naroda planom o „ubijanju“ Jugoslavije i teritorijalnom porobljavanju svih područja na kojima žive Srbi. Kovača odavno nema, ali su i dalje itekako živahne različite elitističke, intelektualne tlapnje, naročito u Bosni, posve razrovanoj i od ratnih posljedica neizliječenoj državi, teritoriju buktećeg nacionalizma, srpskog i hrvatskog, a onda, posljedično, i bošnjačkog. Tako se u društveni rakurs uvalio pojam „građanskog nacionalizma“, kao tobožnjeg pandana etničkim nacionalizmima.
Građanski se nacionalizam inače definira kao liberalni, slobodarski patriotizam koji nije utemeljen na ksenofobiji i nesnošljivosti prema drugim narodima, u njega su utkane patriotske ideje, uz slobodu i jednakost drugih naroda i poštivanje njihovih ljudskih prava. Etnički nacionalizam s druge strane temeljen je na zajednici, skučenom etnicitetu i isključivosti prema drugim narodima, a upravo taj potonji živi, djeluje i razara Bosnu. Utoliko strašenje građanskim nacionalizmom, skoro kao marksizmom ili razbludnim hipi pokretom, od strane nekih tamošnjih intelektualaca i manipuliranje tezom o važnosti isključivo etničkog identiteta, naročito hrvatskog, kao tobože najugroženijeg, zapinje nogu svakoj ideji uspostave BiH kao građanske države različitih naroda i kultura. A već samoj ideji građanske države, umjesto sadašnje nefunkcionalne, razdijeljene na fašističku Republiku Srpsku i hrvatski entitet pod jakim utjecajem hrvatskog nacionalizma, uz nezanemarivi muslimanski radikalizam, najviše se protive upravo oni koji su tek raspadom Jugoslavije prepoznali presudnu važnost svoga etniciteta, njegove tradicijske vrijednosti, od hrvatskih kraljeva Zvonimira, Trpimira i ostalih gulikoža do katoličkih ekspozitura po hrvatskim krajevima Bosne. Do tada, do tog značajnog otkrića svojih identitetskih korijena, bili su dobro ukotvljeni u jugoslavenske književne sinekure i raširenih krila letjeli iznad nacionalnih pripadnosti, bili su njihovim rječnikom kazano – građanski nacionalisti, pače jugoslavenski patrioti.
I onda – u situaciji posvemašnjeg divljanja šefa Republike Srpske, gdje je veličanje osuđenih ratnih zločinaca prirodno stanje stvari, i vječnog vođe BH-ispostave vladajućih hrvatskih desničara, čiju biografiju krasi kriminal i sudjelovanje u uspostavi logora i deportaciji Bošnjaka u zapadnoj BiH, a koji se ljube kao blizanci – odjednom u Sarajevu nacionalistički SDA gubi izbore, a pobjednički socijaldemokrati za gradonačelnika Sarajeva biraju Bogića Bogićevića. Kao nadu da će njegovim izborom građanski nacionalizam, što ga neki tamošnji „intelektualci“ imenuju još i šovinizmom, odnijeti barem malu pobjedu nad ona tri vražja etnička nacionalizma, a Sarajevu vratiti identitet multikulturalnosti.
Jer čovjek je to koji je svoju biografiju ispisao prije 30 godina u najgorim danima sloma Jugoslavije, kada je Srbija pod vodstvom Miloševića i JNA htjela „legalnim“ putem ostvariti dominaciju nad svim prostorima u kojima žive Srbi, nakon što su u Hrvatskoj i Sloveniji već provedeni izbori, a u Hrvatskoj osnovana srpska paradržava SAO Krajina. Tog tmurnog ožujka 1991. u podzemnom bunkeru Generalštaba održana je sjednica Predsjedništva SFRJ sa samo jednom točkom: uvođenje izvanrednog stanja i razoružavanje svih policijskih i vojnih snaga u Sloveniji i Hrvatskoj, to jest prijedlog legalizacije vojnog udara i hapšenje vodstva „odmetnutih“ država.
Slobodan Milošević, koji je uz sebe već imao Crnu Goru, Kosovo i Vojvodinu, i ministar obrane general Kadijević nisu dvojili u uspjeh izglasavanja svoje zlokobne odluke, misleći da će i bosanskohercegovački član Predsjedništva Bogić Bogićević glasati „kao Srbin“ i time omogućiti prevagu u glasanju. Ali Bogićević je digao ruku protiv uvođenja izvanrednog stanja, poremetio planove srpskih jastrebova i u gadnim vremenima časno pokazao političku i građansku hrabrost. Na uzvike srpskih zlikovaca: „Bogićeviću, ti si Srbin!“, tek je mirno uzvratio: „Jesam, ali prije svega zastupam interese građana BiH.“ I dok će ga beogradski mediji, tadašnji, ali i neki današnji, čerečiti kao izdajnika srpstva, on će narednih godina, u kojima ničim nije kapitalizirao rijetku moralnost i otpor razornom srpskom nacionalizmu, ponavljati: “Jesam Srbin po nacionalnosti, a ne po profesiji“. I još: “Pokušao sam spriječiti rat“. Nije uspio, ali je u važnom trenutku onemogućio one koji su legalnim putem htjeli ono što će malo kasnije napraviti tenkovima, zločinima, krvlju.
I tko je onda Bogić Bogićević? Ljevičar? Antifašista? Patriota? Građanski nacionalista? To jest dobrodošla suprotnost društveno moćnim trgovcima etnicitetom, čiji su ratni vođe zbog očuvanja plemenskog identiteta Hrvata i Srba na području Bosne, a što je podrazumijevalo ekskluzivno pravo na teritorij, krvavo komadali Bosnu, i što se političkim sredstvima nastavilo do danas. Zato bi građanin Bogićević, kao gradonačelnik Sarajeva, svakako donio barem dašak „građanskog nacionalizma“ u taj izmoreni grad.
tacno
