Intelektualni konformizam u doba Interneta

Angela Nagle autorica je provokativne knjige Kill All Normies: Online culture wars from 4chan and Tumblr to Trump and the alt-right koja je, trudeći se predstaviti analizu internetskih supkultura, uzdrmala zapadnu ljevicu i otvorila mnoge žučne rasprave. Knjiga zapravo otvara vrlo zanimljivu temu, a to je način na koji internet, posebice društvene mreže, utječu na nas te naše poglede i pristup politici. Radi se o pokušaju analize patologije ljudske alijenacije na oceanima interneta, koja je rezultirala pokretima poput američke alternativne desnice (alt-right). Osim što je autorica ove knjige, Nagle je pisala za publikacije The Baffler i Jacobina, u kojima se bavila sličnim temama.  

Vaša knjiga Kill All Normies je već neko vrijeme vani. Douglas Lain, urednik Zero Booksa, izjavio je kako je ona postala jedan od njihovih bestselera. Kako se osjećate zbog toga? Jesu li reakcije, što negativne što pozitivne, zadovoljile ili premašile očekivanja? 

Uspjeh knjige je bio veliko iznenađenje. Jedva sam imala vremena da stanem i razmišljam o tome. Zasigurno je nadrealan osjećaj kad se svi svađaju zbog tebe online. Bila sam malo zlostavljana od alternativne desnice i malo od ljudi iz akademije koji su pokušavali zaštititi svoj mali svijet, te lovaca na vještice s liberalne ljevice kojima se nije svidjelo vidjeti reflektiranje njihovog vlastitog ponašanja nazad. Doduše, neću se ovdje pretvarati u žrtvu. Ovo je veliki uspjeh i ponosna sam na to.

Što vas je uopće ponukalo da napišete knjigu o "kulturnim ratovima"? Što vas je privuklo toj temi? Također, kako bi to napravili, morali ste zaroniti u najdublje septičke jame interneta prepune mizoginije, rasizma, fašističke apologije itd. Kako ste uspjeli čitati sve te gluposti i nastaviti rad?

Zanimalo me kako se novi desničarski pokreti koji su nastajali s foruma poput 4chan imali estetičke senzibilnosti kontrakulturne ljevice i kako je nova online kulturna ljevica imala senzibilnosti nečega više puritanskog i bezhumornog te zbrka do koje je sve to dovelo. Htjela sam usporediti i suprotstaviti to kulturnim ratovima koji su prethodili Internetu. Prvo sam počela gledati antifeminističke forume jer sam imala osjećaj da će oni biti izrazito utjecajni.

Nisam siguran da će mnogi hrvatski čitatelji znati što je zapravo alternativna desnica i što ih čini drugačijima. Kako biste objasnili razliku između alternativne desnice u širem smislu, njenih sastavnih dijelova i klasične europske ekstremne desnice?

To je zapravo samo ekstremna desnica s nekim bezobzirnim transgresivnim stilovima i totalnim odbacivanjem konzervativizma establišmenta. Ozbiljnija čvrsta jezgra alt-righta je pod utjecajem francuske Nove desnice, no postojala je cijela konstelacija foruma i supkultura oko njih, u njihovoj široj orbiti, koji su im dali više irelevantnu, trolersku, meme online kulturu. Imali su osjećaj mladenačke supkulture i postali su povezani sa 4chanom, koji je također rodio Anonimuse. Oni također žele razbiti konzervativni establišment i vole reformulirati i smišljati politiku desnice establišmenta.

Zbog čega alternativna desnica dobiva toliko medijske pozornosti, iako je puno marginalnija i irelevantnija nego stranke poput Jobbika, AfD-a, Zlatne zore itd.? Je li to samo zato što, kao američka stvar, stoji na vrhu globalne piramide?

Mislim da je moguće zbog američke izuzetnosti. Očekujemo vidjeti fašizam kako iskače tu i tamo u Europi, ali ne baš i u SAD-u. Amerika je također mjesto koje nastoji voditi svijet u trendovima te je bila model za "melting pot" na Zapadu. Kada se to spoji sa glavnom zapadnom supersilom, teško je zamisliti da bi to trajalo bilo gdje drugdje.

Kada sam bio tinejdžer i razvijao interes za ljevičarsku politiku, većinom anarhizam, dominantni model internetske komunikacije su bile mailing liste i forumi. Možda sam nostalgičan, no sjećam se vrlo dobrih diskusija na nekim mailing listama i forumima, npr. libcom.org prije 2011., iz kojih se moglo nauči mnogo toga. Doduše, s dolaskom društvenih mrežama, poput Facebooka i Twittera, rasprave su se premjestile u razne Facebook grupe itd. No ovaj novi način komunikacije je smanjio kvalitetu sadržaja kroz svoju konstantnu potrebu za pojednostavljivanjem i sadržaja i jezika. Na kraju, možemo reći kako je najdominantniji oblik komunikacije danas komunikacija kroz memove. Što nam može ponuditi internet komunikacija danas i čini li nas sve više i više alijeniranim - od nas samih i stvarnog svijeta?

Duboko sam pesimistična spram onoga što nam rade društvene mreže. One izvlače najgore impulse – narcizam, konformizam grupe, intelektualni konformizam, okrutnost – i odvraćaju nas od našeg najboljeg – kontemplacije, utanačenosti, milosti. Ljudi su postali glupi i monstruozni na platformama poput Twittera. Jedva mogu podnijeti da ga gledam.

Kill All Normies je dobila veliku pozornost na društvenim mrežama. Većina onoga što je dolazilo od strane ljevice bilo je nepravedno, način na koji su pristupili knjizi i vama kao autorici. Vjerojatno su vas neke od tzv. kritika uzrujale, no nisu li one samo potvrdile tezu o ljevičarskoj politici identiteta, i konformističkim kampanjama moderne ljevice? Sličnu je tezu iznio Mark Fisher u poznatom eseju Exiting the Vampire Castle. Misliš li da je samo riječ o "glasnoj manjini" među ljevicom koja širi ove obrasce ponašanja, ili govorimo o nečem većem sa stvarnom izdržljivosti? Također, kako ljevica može postati korisna radničkoj klasi čije bi interese ona, barem prema teoriji, trebala odražavati i izražavati?

Neki ljudi su pokušali tvrditi da sam ja "napadala ljevicu", no zapravo knjiga napada one koji konstantno pokušavaju uništiti ljevicu iznutra. To su ljudi koji pokušavaju izazvati bojkot uspješnih lijevih publikacija i reći kako je Jacobin zapravo štraseristička publikacija. To su ljudi koji rade diverzije i vuku ljude u beskonačne online debate oko moralne čistoće o nekom pitanju koje ne zanima veliku veličinu populacije. Ako ne pronađemo način da se otarasimo tih ljudi, ljevica će zauvijek biti nezanimljiva i kultistička za većinu ljudi. Zanimljivo je također kako većina njih nisu dugogodišnji aktivisti ili slično, to su ljudi koji su bili liberali prije par mjeseci ili godina, no od tada su uhvaćeni u histeriji interneta.

Na početku razgovora, ali i u intervjuu za Vox , rekli ste da ste počeli proučavati i pratiti transgresivne internet supkulture kao rezultat interesa za "antifeminističke internet supkulture". U isto vrijeme, mnogi su ljevičari napali vašu knjigu zbog njihovih interpretacija tvog odnosa spram rodne politike. Što je feminizam za vas? I kao vaš osobni politički stav i kao pokret?

Mislim da bi se svaka žena koja poštuje samu sebe trebala braniti od mizoginije. Nije potrebno biti feministica da bi se to radilo. Za mene je feminizam, kao masovni pokret, bio proizvod velikih materijalnih promjena kao velikih poslijeratnih ekspanzija zapadnih ekonomija. Feminizam je tada bio pokušaj razmišljanja o ženskoj deraciniranoj poziciji u modernosti i prihvaćanja neovisnosti koja nam je ona dala umjesto držanja starih uloga.

No, danas je moja glavna teškoća s feminizmom mjera u kojoj je došlo do uklapanja u vrlo američki, korporativni stil opsjednutosti radom i to je uistinu znatno lošije u protestantskim zemljama. Žene su zamijenile smisao svojih života u tradicionalnim društvima sa svim izvlačenjem smisla iz njihovih radnih mjesta. Za mene to je strašno jer volim slobodno vrijeme i hobije. Za mene je posao samo neophodno zlo. U svakom slučaju, drago mi je što živim u društvu koje ozbiljno shvaća feministička pitanja, i ni u kom slučaju ne bih željela suprotno, ali sve se više osjećam zajedništvo s onima koji dijele moje ekonomske interese, a ne sa ženama kao grupom i u konačnici s onime što je feminizam – organiziranje žene kao grupe sa vlastitim kolektivnom interesom.

Što mislite o kritikama da Kill All Normies nije "dovoljno materijalistička"? Jesu li online političke i kulturne supkulture fenomen koji nije prikladan za čvrstu klasnu analizu? Ili je knjiga uzela oblik koji jest zato što se radi o doktorskoj tezi koja je postala knjiga?

Ta kritika dolazi od strane ljudi koji su očajnički pokušavali opovrgnuti izjavu da su oni samo radikalni kulturni liberali umjesto marksisti ili materijalisti. Ja nisam dogmatski materijalist kada govorimo o razumijevanju uzroka stvari, smatram moralna i ostala pitanja kao jako važna, iako ono što zastupam jest povratak fokusa na materijalna pitanja na ljevici, umjesto onih kulturnih. Želim čuti više o stambenim pitanjima i infrastrukturi i nadnicama, a manje o prozivanju za fatphobiju (op. – eng. fat + phobia, "diskriminacija" pretilih ljudi) ili kink šejmanje (op. – eng. kink + shame, odnosno "ruganje" nečijim seksualnim fetišima).

U vašim pitanjima i odgovorima sa Irish Times pročitao sam kako ste zainteresirani za književnost i pisanje općenito. Kako netko može biti ljevičarski autor u 21. stoljeću? Čini mi se kako danas postoje dvije vrste autora - oni koji igraju na sigurno sa mediokritetskim sadržajem koji podilazi određenoj društvenoj sceni i oni koji pokušavaju izraziti svoju kritiku i nalete na jaku društvenu falangu jednoumlja. Kako se nosite s time?

Ovo je vrijeme viktorijanskih razina opsesije čistoćom i mekartijevskih razina opsjednutosti ideološkom čistoćom. Ovo je jako loše vrijeme za biti autorom. Jedan loše formulirani tweet i možeš izgubiti svoju karijeru. No riječ je o generalnoj atmosferi teškog intelektualnog konformizma. Nadam se da će proći. To će zahtijevati da više ljudi zauzme stav, ali, prema mojim iskustvima sa knjigom, to se neće dogoditi i budale će nastaviti biti najglasnije. Zavidim umjetnicima, glazbenicima, spisateljima i dokumentaristima. Mislim da oni još uvijek dozvoljavaju prostora za razmišljanje.