U vrijeme rata cijene nekretnina u Zagrebu su pale na najnižu točku. Nakon deset godina podstanarstva, moji roditelji kupili su mali stan koji ni u snu ne bi mogli u drugim okolnostima. A onda je počelo. Iz stana iznad curila je voda. Ubrzo sam utvrdio da je vlasnik odvjetnik i lokalni političar koji se jedno vrijeme kandidirao za Sabor. Slijedećih dvadeset godina došao sam do suda da bih napokon njega natjerao da nešto poduzme. E vidite, to vam je Hrvatska. Čovjek koji je tobože trebao u Saboru djelovati na našu korist, nije bio u stanju održavati niti vlastiti stan. Potpuno je jasno da bi se njegov politički rad, a na sreću nije izabran, svodio na branje privilegija i činjenje štete, a ne dobra svima nama. Dapače, bio je iskreno zapanjen, čak i duboko uznemiren jer je neki tamo, vjerojatno u njegovim očima luđak i nasilnik, počeo inzistirati da se problem ima rješiti. Utoliko mi je muka kada čitam analize Interlibera, najvažnije knjižne manifestacije u zemlji. Nisam stručnjak, ali imam zdrav razum. Ovdje se vrlo malo čita, četrdeset posto stanovnika prema popisu od prije deset godina jedva ima osnovnu školu. Izdavaštvom se bavi niz ljudi i po logici stvari ne mogu biti svi uspješni, ovisni su isključivo o državnoj kasi, loša je distribucijska mreža, jal i sukobi među izdavačima su golemi pa im je prioritetniji međusobni rat no zajednički interes, zemlja je na svim razinama premrežena interesima pojedinaca. Poticaje dobivaju uvijek isti jarani, a ne oni koji bi stvarno trebali. Zanimljiv je bio fenomen da se prije nekoliko godina otimalo za knjigu Ljudožder vegetarijanac koju je napisao ginekolog, a ne književnik. Činjenica je da hrvatske kulture nema na europskom tržištu, izdaju se knjige, snimaju filmovi koje se malo gledaju ili čitaju, njihova pojava na tržištu ne isčekuje, nema medijske pompe niti ozbiljne reklame, utjecajne književne kritike, a svu tu zabavu plaća narod.
Dakle, oni koji nariču nad sudbinom izdavaštva, prave se ludi. Kako bi stvar mogla funkcionirati ako nigdje ništa ne funkcionira? Kako to već biva, postoje u regiji i uspješnji festivali knjige, igraju i nagrade dobivaju tamošnji filmovi, samo se u nas stalno događa pojava spaljene zemlje. Jednostavno, ovo očito nije narod od nivoa, njegovi su političari i javne osobe tek kokošari s početka mojeg teksta. Bez vizije, s rukama zavučenim u kazan. Svjestan da bi me tko mogao nazvati i neupućenim novinarčićem, ali sam pogledao u životu sjajnih rumunjskih, turskih, brazilskih filmova, pročitao mnogo skandinavskih krimića, ali i ruskih, poljskih, njemačkih, talijanskih. Ili kao novinar radio u redakcijama gdje su se brale državne pare ili ulagalo svoje, ali s tolikom količinom gluposti, neznanja i ruganja struci da nimalo nije čudno da je medijsko tržište propalo. Isto se, siguran sam, događa u izdavaštvu. Da, u kioscima su knjige trideset kuna, neke vrlo zanimljive nađu se na internetu. Nisam ja izdavač da bih trebao imati viziju, ali ju nemaju oni koji bi morali. Oni su udarili u kuknjavu i obuzima ih bijes jer je tako kako jest. Pri tome ni u snu ne pomišljaju da bi u svemu tome moglo biti i njihove krivice.
Dakle što vam želim reći. Točno nam je onako kako zaslužujemo. Pretpostavljam da će na kraju opstati samo vrsni izdavači. Morat će izdavati knjige koje će netko čitati, morat će ulagati u medije, prestati se svađati i naricati vjerojatno izdavati nešto što će biti zanimljivo u Srbiji, Bosni ili Crnoj Gori gdje razumiju isti jezik. Puno sam područja površno dotaknuo, ali samo zato da bih još jednom rekao kako s ovim narodom nešto nije u redu. Mi naprosto nemamo europskih ili svjetskih zvijezda već samo jalnih kurajbera koji se međusobno kolju i troše narodne pare. Da završim, reče jedan liječnik koji je spletom okolnosti živio u Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori. Kaže, nisu ondje ljudi dobri, ali imaju filozofiju da te prime u društvo, a onda iz njega izbace ako si štetočina i neznalica. A u Hrvatskoj si im dvadeset godina neprijatelj sve dok ne shvate da uopće nisi loš i da zavrijeđuješ njihovu pozornost. Utoliko su nam političari pohlepni gadovi, crkvenjaci srebroljubivi, intelektualci šutljive pi..e, sindikalisti nesposobni, pisci loše, izdavači kukavice, narod nesvjestan sebe i svoje uloge. Dakle, teško nama s nama.
savjest
Dakle, oni koji nariču nad sudbinom izdavaštva, prave se ludi. Kako bi stvar mogla funkcionirati ako nigdje ništa ne funkcionira? Kako to već biva, postoje u regiji i uspješnji festivali knjige, igraju i nagrade dobivaju tamošnji filmovi, samo se u nas stalno događa pojava spaljene zemlje. Jednostavno, ovo očito nije narod od nivoa, njegovi su političari i javne osobe tek kokošari s početka mojeg teksta. Bez vizije, s rukama zavučenim u kazan. Svjestan da bi me tko mogao nazvati i neupućenim novinarčićem, ali sam pogledao u životu sjajnih rumunjskih, turskih, brazilskih filmova, pročitao mnogo skandinavskih krimića, ali i ruskih, poljskih, njemačkih, talijanskih. Ili kao novinar radio u redakcijama gdje su se brale državne pare ili ulagalo svoje, ali s tolikom količinom gluposti, neznanja i ruganja struci da nimalo nije čudno da je medijsko tržište propalo. Isto se, siguran sam, događa u izdavaštvu. Da, u kioscima su knjige trideset kuna, neke vrlo zanimljive nađu se na internetu. Nisam ja izdavač da bih trebao imati viziju, ali ju nemaju oni koji bi morali. Oni su udarili u kuknjavu i obuzima ih bijes jer je tako kako jest. Pri tome ni u snu ne pomišljaju da bi u svemu tome moglo biti i njihove krivice.
Dakle što vam želim reći. Točno nam je onako kako zaslužujemo. Pretpostavljam da će na kraju opstati samo vrsni izdavači. Morat će izdavati knjige koje će netko čitati, morat će ulagati u medije, prestati se svađati i naricati vjerojatno izdavati nešto što će biti zanimljivo u Srbiji, Bosni ili Crnoj Gori gdje razumiju isti jezik. Puno sam područja površno dotaknuo, ali samo zato da bih još jednom rekao kako s ovim narodom nešto nije u redu. Mi naprosto nemamo europskih ili svjetskih zvijezda već samo jalnih kurajbera koji se međusobno kolju i troše narodne pare. Da završim, reče jedan liječnik koji je spletom okolnosti živio u Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori. Kaže, nisu ondje ljudi dobri, ali imaju filozofiju da te prime u društvo, a onda iz njega izbace ako si štetočina i neznalica. A u Hrvatskoj si im dvadeset godina neprijatelj sve dok ne shvate da uopće nisi loš i da zavrijeđuješ njihovu pozornost. Utoliko su nam političari pohlepni gadovi, crkvenjaci srebroljubivi, intelektualci šutljive pi..e, sindikalisti nesposobni, pisci loše, izdavači kukavice, narod nesvjestan sebe i svoje uloge. Dakle, teško nama s nama.
savjest
