Preuzeto s portala Autograf. Autor: Lidija Gnjidić
U prologu nove knjige Damira Pilića – nazvane “Splitting“, podnaslovljene “Kako sam tražio Srbe po gradu“, upravo objavljene u zagrebačkoj izdavačkoj kući Durieux – na vojnom igralištu kraj Regrutnog centra u splitskom kvartu Split 3 oficirima je, jednog dana davne 1980. godine, pofalilo igrača za mali balun pa su, kao i obično, pozvali klince iz ulice da s njima igraju. Na male branke tako su u prologu – upravo kako se dogodilo i u stvarnosti – zaigrali dječak koji će se 11 godina poslije, u demonstracijma pred zgradom Komande VPO-a, s još četvoricom demonstranata penjati na vojni transporter; dječak, zatim, koji će 11 godina poslije, na marjanskoj plaži Kašjuni, kao prvi – i jedini – vojnik poginuti u obrani grada, u napadu JRM-a s mora; čovjek koji će 11 godina kasnije predvoditi napad s razarača “Split“ na grad po kojemu je dobio ime, i na koncu – dječak koji će sve to jednom zapisati u prologu svoje knjige.
Oni će spadati u polovicu stvarnih od dvadesetak likova iz knjige, dok će ostali biti kompilacija ljudi koji su doista postojali, koje je autor poznavao, s kojima se družio, za njih znao ili je za knjigu ”posudio” događaje iz njihovih života. Oko potpunog izmišljanja likova neće imati puno posla.
Knjiga izvanredno izabranog imena (splitting, eng. – razdvajanje, cijepanje; nemogućnost pomirivanja dvaju dijelova cjeline) govori o predratnom razdoblju od kraja 1989. do 15. studenoga 1991. i događajima iz tog vremena prelomljenima kroz sudbine ljudi u splitskom kvartu Split 3. Zapravo je, kaže Pilić, u glavnoj ulozi sam kvart, poznat po Krstarici, jednoj od najvećih splitskih zgrada, po smještaju ‘s druge strane ceste’ pomalo izoliranoj od ostatka kvarta, građenoj tako da u slučaju rata bude rezervna bolnica, zbog čega su svi ‘portuni’ – dva ”vojna” i dva ”civilna” – bili povezani dugačkim unutarnjim hodnicima. Omogućavalo je to igre zbog kojih su u ”Krstaricu” dolazili i klinci iz drugih kvartova. U zgradi, koja je zapravo sama cijeli kvart, stanovala je većina stvarnih, a stanuje i većina knjiških likova.
A zašto je autor ”tražio Srbe po Splitu”?
Zato što je moja ekipa bila multietnička, i kad bih došao iz Zagreba, izlazimo, vidim nema ovoga ili onoga, pitam hoćemo li ih nazvati da izađu, i nastane tišina. Šta je? Pa zar ti ne znaš? Otišli su. Kako otišli? Zašto? Svoju neku tadašnju potrebu da ih odem tražiti i govoriti im da ostanu pripisao sam jednom liku iz knjige.
Susjedska prijateljstva, poznanstva i druženja oficirskih obitelji s civilnima, prije svega klinaca, dijeljenje školskih klupa, prve ljubavi, prve spoznaje i suočavanja s nacionalnim podjelama, unutarnje drame i teške životne odluke koje su te podjele – splitting – donijele, čitatelj upoznaje kroz priče koje u prvom licu pričaju likovi u knjizi: Hendrix stariji i mlađi, Kanta, Brada, Žaba, Debeli Žare, Zoka, Keko, Nataša, teta Dara, teta Ivanka, Goca Droca, pukovnik Stamenković, kapetan Ivanović…
Potpuna isprepletenost njihovih života razdire se i kida pod golemim i nezaustavljivim vanjskim promjenama na koje ne mogu utjecati; kako to sami likovi doživljavaju, pisac iznosi ”ulazeći” i govoreći iz svakog od njih, u prvom licu jednine, pritom – u čemu mu je sasvim sigurno pomoglo zvanje psihologa – pažljivo nijansirajući karaktere, te pronalazeći u životima svojih likova upravo onaj događaj, reakciju, emociju, misao… koji su bili nulta točka splittinga.
Prepisao si stvarnost?
Nisam mogao prepisati stvarnost jer u razdoblju ‘89. – ‘91. nisam uopće više živio ne samo u tom kvartu, nego ni u Splitu. Bio sam na studiju u Zagrebu. Jedina ”prepisana” stvarnost je ta uvodna scena u kojoj igramo nogomet. Kasnije, kad sam na TV-u gledao demonstracije pred Banovinom i slušao o napadima na Split, shvatio sam da sve glavne aktere tih događanja znam, da smo živjeli u istom ulazu i igrali nogomet – i Mek Dermot koji se penjao na transporter, nakon čega je zarobljen, odveden u Sarajevo i kasnije razmijenjen, i Josip Vranić koji je poginuo na Kašjunima, i zapovjednik razarača ”Split” oficir Sokolić, jedini lik kojemu sam promijenio ime, naprosto iz poštovanja prema njegovoj djeci.
Ne znam što je s njima, kako su i gdje žive, ali njih dvoje nisu krivi za ono što im je otac radio. Dapače – za vrijeme uzbuna bili su u atomskom skloništu skupa s ostalima. “Slobodna Dalmacija“ tada je objavila pismo stanovnika Krstarice u kojemu pozivaju svog susjeda da misli na to da su i njegova djeca zajedno s njima u skloništu. Taj je zapovjednik razarača i u nogometu bio grublji igrač, a ja imam teoriju da se po tome kako netko igra nogomet otprilike može vidjeti i kakav je po karakteru. Nije stvar u tome igra li dobro ili loše, nego igra li grubo, igra li, u stvari, pošteno.
Zašto danas objavljuješ roman upravo o tom razdoblju od 1989. do 1991. godine?
Izabrao sam to vrijeme zato što je ono promijenilo i ljude i društvo. Ni jedno razdoblje, bar za moga života, nije u tako kratkom vremenu donijelo tako radikalan pomak u percepciji. Dvije-tri generacije prije toga su, od ‘45. do kraja osamdesetih, živjele u jednom vremenu, s jednim sustavom vrijednosti, a onda je u razdoblju od ‘89. do ‘91. došlo do pomaka u percepciji na način da su stvari koje su prije – općeprihvaćenim društvenim konsenzusom – bile nenormalne, lagano postajale normalne, i obrnuto. Neokonzervativizam koji je prožeo društvo – uzmimo za primjer samo ovaj referendum o ćirilici, to danas ljudima izgleda normalno, ali oni koji imaju sjećanje znaju da je to velika promjena i da je to potpuno nenormalno.
Hoće li ova knjiga dospjeti do današnjih klinaca?
Ne znam. Oni danas, izloženi svim tim tehnološkim inovacijama, puno manje čitaju. Ali ipak čitaju. Dionicu vremena o kojoj pišem smatram bitnom jer je obilježila i buduće generacije. Stjecajem okolnosti počeo sam se družiti s nekom mlađom generacijom i vidio koliko ljudi – koji su, kad sam prije sedam godina počeo pisati roman, imali godina koliko i moji likovi u romanu – drugačije razmišljaju, ali ne zato što su oni sami nenormalni: usvojili su jednu skroz drugu paradigmu. Htio sam i da klinci koji danas imaju godina kao što su imali moji likovi, vide kako je to nekad bilo, a onda da sami nekako usporede šta je normalno – ovo danas, ili možda ipak ono prije.
Izabrao si spisateljsku formu u kojoj pisac progovara kroz različite karaktere, gleda svijet i događaje različitim očima…
U tehničkom smislu, htio sam pisati knjigu onako kako mislim da bi trebali biti pisani udžbenici iz povijesti, pogotovo na prostorima gdje je bilo međunacionalnih sukoba. Ne može postojati samo jedna istina. Evo primjer Oluje – hrvatski narod ima jednu percepciju tog događaja, srpski narod ima potpuno suprotnu percepciju – a od Oluje je prošlo skoro 20 godina. Nema u mojoj težnji ničeg novog – u mlađoj generaciji povjesničara u Hrvatskoj ima ih više koji zastupaju tezu da bi udžbenici trebali biti multiperspektivni. Mogao sam napisati roman tako da imam jednog pripovjedača, bilo bi mi lakše u prvom licu, ali onda sam ja ili Hrvat ili Srbin, i sve događaje gledam kroz tu prizmu. I time bi došli do neke istine, ali ona ne bi bila potpuna.
Ne plasiraš, dakle, istinu viđenu očima samoga pisca?
Do istine je moguće doći jedino usvajanjem svih mogućih kutova gledanja, čak i onih s kojima se ne slažemo i koji nam intimno nisu bliski. Tako možemo napraviti fresku koja će ipak imati vjerodostojniji pečat istine nego kad je sve gledano samo iz jednog kuta. Zato sam uzeo više pripovjedača, da se ono što se događalo osvijetli s više strana. U svakom slučaju, htio sam prikazati realan život u kojemu ni oni najpozitivniji likovi nisu sveci.
Na primjer?
Ivanku, recimo, prodavačicu u dućanu koja dobro poznaje sve ostale likove, zamislio sam kao neku kršćansku osovinu, ali ne u smislu klerikalizma, nego evanđelja, zamislio sam da nosi pozitivne vrijednosti kršćanstva, praštanja, da ljubi bliskoga svog. No nakon što je ubijen Josip Vranić, čak i ona u jednom trenutku gubi te osobine – ne želi se javiti susjedi u dućanu zato što je žena vojnog lica. Možemo pratiti kako se to događalo u stvarnom vremenu, i kako crkva nije bila na visini evanđeoskog zadatka: kasnije je u Splitu Lora pretvorena u zatvor u kojemu su zarobljenici bili građani Splita srpske nacionalnosti osuđeni na pravdi boga, ali nitko iz Crkve nije reagirao, iako je, recimo, samostan sv. Ante jako blizu. Ako su se u okolnim kvartovima mogli čuti krikovi zlostavljanih ljudi, mogli su ih čuti i u samostanu. No, Crkva se nikad nije oglasila, osim puno godina kasnije kad je na suđenju iskazala solidarnost, ali ne sa žrtvama, nego sa zlostavljačima. Ako je kršćanska osovina zakazala u stvarnosti, morala je zakazati i u mom romanu.
Završetak romana nije osobito optimističan…
Kako ću dati optimističan kraj kad je došlo do takvih promjena u percepciji koje su trajno odredile društvo na lošije. Htio sam malo težinu sa sebe prebaciti na vas čitatelje. Trebat će nam mnogo godina, desetljeća, da dođemo do istog stupnja normalnog odnosa među ljudima koji je već postojao jednom u povijesti. Pomiče se prag percepcije i zato roman završava u trenutku kad pada prva granata, jer tada počinje istinski rat. Ovo nije ratni roman – govori o vremenu uoči rata i naročito o tome kako se reflektirao na svijest, na živote klinaca koji nisu bili dovoljno odrasli da sami uzmu svoje živote u ruke nego su morali raditi onako kako im kažu roditelji. Zadnja sekundica pred rat me najviše zanimala.
Postojala je ideja da se knjiga, za koju si dobio potporu Ministarstva kulture, zapravo zove “Srbe na vrbe“. Od tog se prijedloga, nesumnjivo marketinški potentnog, na koncu odustalo. Zašto?
Ne bih mogao podnijeti da se moje ime bez konteksta poveže uz taj naslov – netko, recimo, ukuca moje ime na internetu i uz njega se pojavi “Srbe na vrbe“. Doista to ne bih mogao podnijeti. Da ga jesam dao, bilo bi to zato da se zlo do kraja obesmisli i banalizira.
Je li pomogla arhiva lista?
Bila mi je dragocjena arhiva SD. Proveo sam u arhivi sve skupa osam mjeseci, po šest do osam sati dnevno, računajući i dva cijela godišnja odmora, po cijeli dan, samo bih doma otišao spavati. Pročitao sam svaku SD od kraja ‘89. do proljeća ‘92., od prve do zadnje stranice. Demonstracije i smrt Saška Gešovskog Slobodna Dalmacija je žurnalistički odlično pokrila, bilo je deset novinara koji su pisali s raznih lokacija. Tadašnje izvještavanje novinara “Slobodne” može biti primjer kako se treba izvještavati u takvim kritičnim situacijama. Ne da nije bilo govora mržnje, nego su se novinari, čak i oni mladi, uvijek ograđivali kad bi i detektirali nešto što bi upućivalo na govor mržnje, dali tome jasno mjesto i označili pogubnim za društvenu atmosferu. E sad, je li nad tim tekstovima bdjela urednička ruka, ne znam, ali znam da sam bio oduševljen načinom na koji je “Slobodna““u jednoj višenacionalnoj sredini događaje prikazivala na maksimalno korektan način, ne dižući tenzije i ne huškajući narod.
Što se danas događa s likovima iz knjige?
Nitko više nije isti, čak ni oni koji misle da jesu. Neki su podlegli pred nacionalizmom na način da su usvojili negativne stavove prema drugom narodu i sad žive tako, tako odgajaju i svoju djecu. To se vidi po istraživanjima, jer današnja djeca u Hrvatskoj Srbe mrze još više nego nakon rata. A klinci koji su bili druge nacionalnosti, neki su otišli u Srbiju, neki u inozemstvo, nemam pojma šta je s njima. Neke viđam po Splitu – vratili su se, ali samo oni znaju kako im je hodati po gradu, a znajući šta im se ovdje dogodilo i znajući što čuvena splitska većina misli o njima.
U knjizi spominješ još jednog ubijenog vojnika – Saška Gešovskog.
I danas je u percepciji građana smrt Saška Gešovskog događaj koji je označio početak rata u Splitu. Potvrđuje to istraživanje američkog politologa Codyja McBrowna koji je za svoju doktorsku disertaciju o Domovinskom ratu anketirao ljude i pitao ih što im je bio okidač: Osječanima je to bio crveni fićo, a Splićanima upravo ubojstvo Saška Gešovskog. Ljudi ne znaju, ali u “Slobodnoj” se može vidjeti da su taj isti dan, 6. svibnja, kad je Jure Šundov organizirao demonstracije i kad je poginuo Gešovski, radnici srpske nacionalnosti u škveru najavili potpisivanje peticije lojalnosti hrvatskoj državi.
To je potpisivanje prekinuto kad se saznalo da se ide na Komandu, i da je poginuo Gešovski. Postalo je bespredmetno. E sad, ja ne kažem da u suprotnom ne bi bilo rata, ali bi ipak, da je peticija potpisana i objavljena, bila bi poslana jedna snažna poruka; nacionalisti koji su uvjeravali da su svi Srbi isti s tom bi se porukom teško nosili jer bi sutradan na naslovnici ”Slobodne” bio objavljen naslov tipa – “Škverski Srbi: Mi smo za Hrvatsku!“ Ovako je sutra na naslovnici izašao naslov o mrtvom vojniku, a vijest o peticiji se izgubila, ostala je na 12. stranici, u tri reda je na dnu stranice pisalo kako je potpisivanje odgođeno radi događaja pred Banovinom. I onda je sve otišlo nekim drugim tokom…
Ratna trilogija
“Splitting“ je drugi objavljeni roman Damira Pilića, magistra psihologije, novinara i kolumnista u Slobodnoj Dalmaciji. Prvome, 2004. godine publiciranom u izdanju Ort-Kolapsa “Đavo prvo pojede svoju majku“, iako izdanom ranije, radnja se kronološki zbiva poslije one u ‘‘Splittingu“. Ta dva romana zajedno s trećim, završenim i spremnim za objavljivanje, čine svojevrsnu ratnu trilogiju. Pilić je naziva ”ratnom” iako se radnja u njegovim knjigama zbiva izvan rata, ali samo vremenski: po svemu ostalom ratom su temeljito natopljene. Nakon objavljivanja svih triju knjiga, bit će, kaže, konačno slobodan krenuti dalje i radnju svog idućeg romana smjestiti u druge zemlje – Rusiju, Vijetnam, Kubu i Veliku Britaniju, odnosno na aerodrome u Moskvi, Hanoiu, Havani i Londonu.
U prologu nove knjige Damira Pilića – nazvane “Splitting“, podnaslovljene “Kako sam tražio Srbe po gradu“, upravo objavljene u zagrebačkoj izdavačkoj kući Durieux – na vojnom igralištu kraj Regrutnog centra u splitskom kvartu Split 3 oficirima je, jednog dana davne 1980. godine, pofalilo igrača za mali balun pa su, kao i obično, pozvali klince iz ulice da s njima igraju. Na male branke tako su u prologu – upravo kako se dogodilo i u stvarnosti – zaigrali dječak koji će se 11 godina poslije, u demonstracijma pred zgradom Komande VPO-a, s još četvoricom demonstranata penjati na vojni transporter; dječak, zatim, koji će 11 godina poslije, na marjanskoj plaži Kašjuni, kao prvi – i jedini – vojnik poginuti u obrani grada, u napadu JRM-a s mora; čovjek koji će 11 godina kasnije predvoditi napad s razarača “Split“ na grad po kojemu je dobio ime, i na koncu – dječak koji će sve to jednom zapisati u prologu svoje knjige.
Oni će spadati u polovicu stvarnih od dvadesetak likova iz knjige, dok će ostali biti kompilacija ljudi koji su doista postojali, koje je autor poznavao, s kojima se družio, za njih znao ili je za knjigu ”posudio” događaje iz njihovih života. Oko potpunog izmišljanja likova neće imati puno posla.
Knjiga izvanredno izabranog imena (splitting, eng. – razdvajanje, cijepanje; nemogućnost pomirivanja dvaju dijelova cjeline) govori o predratnom razdoblju od kraja 1989. do 15. studenoga 1991. i događajima iz tog vremena prelomljenima kroz sudbine ljudi u splitskom kvartu Split 3. Zapravo je, kaže Pilić, u glavnoj ulozi sam kvart, poznat po Krstarici, jednoj od najvećih splitskih zgrada, po smještaju ‘s druge strane ceste’ pomalo izoliranoj od ostatka kvarta, građenoj tako da u slučaju rata bude rezervna bolnica, zbog čega su svi ‘portuni’ – dva ”vojna” i dva ”civilna” – bili povezani dugačkim unutarnjim hodnicima. Omogućavalo je to igre zbog kojih su u ”Krstaricu” dolazili i klinci iz drugih kvartova. U zgradi, koja je zapravo sama cijeli kvart, stanovala je većina stvarnih, a stanuje i većina knjiških likova.
A zašto je autor ”tražio Srbe po Splitu”?
Zato što je moja ekipa bila multietnička, i kad bih došao iz Zagreba, izlazimo, vidim nema ovoga ili onoga, pitam hoćemo li ih nazvati da izađu, i nastane tišina. Šta je? Pa zar ti ne znaš? Otišli su. Kako otišli? Zašto? Svoju neku tadašnju potrebu da ih odem tražiti i govoriti im da ostanu pripisao sam jednom liku iz knjige.
Susjedska prijateljstva, poznanstva i druženja oficirskih obitelji s civilnima, prije svega klinaca, dijeljenje školskih klupa, prve ljubavi, prve spoznaje i suočavanja s nacionalnim podjelama, unutarnje drame i teške životne odluke koje su te podjele – splitting – donijele, čitatelj upoznaje kroz priče koje u prvom licu pričaju likovi u knjizi: Hendrix stariji i mlađi, Kanta, Brada, Žaba, Debeli Žare, Zoka, Keko, Nataša, teta Dara, teta Ivanka, Goca Droca, pukovnik Stamenković, kapetan Ivanović…
Potpuna isprepletenost njihovih života razdire se i kida pod golemim i nezaustavljivim vanjskim promjenama na koje ne mogu utjecati; kako to sami likovi doživljavaju, pisac iznosi ”ulazeći” i govoreći iz svakog od njih, u prvom licu jednine, pritom – u čemu mu je sasvim sigurno pomoglo zvanje psihologa – pažljivo nijansirajući karaktere, te pronalazeći u životima svojih likova upravo onaj događaj, reakciju, emociju, misao… koji su bili nulta točka splittinga.
Prepisao si stvarnost?
Nisam mogao prepisati stvarnost jer u razdoblju ‘89. – ‘91. nisam uopće više živio ne samo u tom kvartu, nego ni u Splitu. Bio sam na studiju u Zagrebu. Jedina ”prepisana” stvarnost je ta uvodna scena u kojoj igramo nogomet. Kasnije, kad sam na TV-u gledao demonstracije pred Banovinom i slušao o napadima na Split, shvatio sam da sve glavne aktere tih događanja znam, da smo živjeli u istom ulazu i igrali nogomet – i Mek Dermot koji se penjao na transporter, nakon čega je zarobljen, odveden u Sarajevo i kasnije razmijenjen, i Josip Vranić koji je poginuo na Kašjunima, i zapovjednik razarača ”Split” oficir Sokolić, jedini lik kojemu sam promijenio ime, naprosto iz poštovanja prema njegovoj djeci.
Ne znam što je s njima, kako su i gdje žive, ali njih dvoje nisu krivi za ono što im je otac radio. Dapače – za vrijeme uzbuna bili su u atomskom skloništu skupa s ostalima. “Slobodna Dalmacija“ tada je objavila pismo stanovnika Krstarice u kojemu pozivaju svog susjeda da misli na to da su i njegova djeca zajedno s njima u skloništu. Taj je zapovjednik razarača i u nogometu bio grublji igrač, a ja imam teoriju da se po tome kako netko igra nogomet otprilike može vidjeti i kakav je po karakteru. Nije stvar u tome igra li dobro ili loše, nego igra li grubo, igra li, u stvari, pošteno.
Zašto danas objavljuješ roman upravo o tom razdoblju od 1989. do 1991. godine?
Izabrao sam to vrijeme zato što je ono promijenilo i ljude i društvo. Ni jedno razdoblje, bar za moga života, nije u tako kratkom vremenu donijelo tako radikalan pomak u percepciji. Dvije-tri generacije prije toga su, od ‘45. do kraja osamdesetih, živjele u jednom vremenu, s jednim sustavom vrijednosti, a onda je u razdoblju od ‘89. do ‘91. došlo do pomaka u percepciji na način da su stvari koje su prije – općeprihvaćenim društvenim konsenzusom – bile nenormalne, lagano postajale normalne, i obrnuto. Neokonzervativizam koji je prožeo društvo – uzmimo za primjer samo ovaj referendum o ćirilici, to danas ljudima izgleda normalno, ali oni koji imaju sjećanje znaju da je to velika promjena i da je to potpuno nenormalno.
Hoće li ova knjiga dospjeti do današnjih klinaca?
Ne znam. Oni danas, izloženi svim tim tehnološkim inovacijama, puno manje čitaju. Ali ipak čitaju. Dionicu vremena o kojoj pišem smatram bitnom jer je obilježila i buduće generacije. Stjecajem okolnosti počeo sam se družiti s nekom mlađom generacijom i vidio koliko ljudi – koji su, kad sam prije sedam godina počeo pisati roman, imali godina koliko i moji likovi u romanu – drugačije razmišljaju, ali ne zato što su oni sami nenormalni: usvojili su jednu skroz drugu paradigmu. Htio sam i da klinci koji danas imaju godina kao što su imali moji likovi, vide kako je to nekad bilo, a onda da sami nekako usporede šta je normalno – ovo danas, ili možda ipak ono prije.
Izabrao si spisateljsku formu u kojoj pisac progovara kroz različite karaktere, gleda svijet i događaje različitim očima…
U tehničkom smislu, htio sam pisati knjigu onako kako mislim da bi trebali biti pisani udžbenici iz povijesti, pogotovo na prostorima gdje je bilo međunacionalnih sukoba. Ne može postojati samo jedna istina. Evo primjer Oluje – hrvatski narod ima jednu percepciju tog događaja, srpski narod ima potpuno suprotnu percepciju – a od Oluje je prošlo skoro 20 godina. Nema u mojoj težnji ničeg novog – u mlađoj generaciji povjesničara u Hrvatskoj ima ih više koji zastupaju tezu da bi udžbenici trebali biti multiperspektivni. Mogao sam napisati roman tako da imam jednog pripovjedača, bilo bi mi lakše u prvom licu, ali onda sam ja ili Hrvat ili Srbin, i sve događaje gledam kroz tu prizmu. I time bi došli do neke istine, ali ona ne bi bila potpuna.
Ne plasiraš, dakle, istinu viđenu očima samoga pisca?
Do istine je moguće doći jedino usvajanjem svih mogućih kutova gledanja, čak i onih s kojima se ne slažemo i koji nam intimno nisu bliski. Tako možemo napraviti fresku koja će ipak imati vjerodostojniji pečat istine nego kad je sve gledano samo iz jednog kuta. Zato sam uzeo više pripovjedača, da se ono što se događalo osvijetli s više strana. U svakom slučaju, htio sam prikazati realan život u kojemu ni oni najpozitivniji likovi nisu sveci.
Na primjer?
Ivanku, recimo, prodavačicu u dućanu koja dobro poznaje sve ostale likove, zamislio sam kao neku kršćansku osovinu, ali ne u smislu klerikalizma, nego evanđelja, zamislio sam da nosi pozitivne vrijednosti kršćanstva, praštanja, da ljubi bliskoga svog. No nakon što je ubijen Josip Vranić, čak i ona u jednom trenutku gubi te osobine – ne želi se javiti susjedi u dućanu zato što je žena vojnog lica. Možemo pratiti kako se to događalo u stvarnom vremenu, i kako crkva nije bila na visini evanđeoskog zadatka: kasnije je u Splitu Lora pretvorena u zatvor u kojemu su zarobljenici bili građani Splita srpske nacionalnosti osuđeni na pravdi boga, ali nitko iz Crkve nije reagirao, iako je, recimo, samostan sv. Ante jako blizu. Ako su se u okolnim kvartovima mogli čuti krikovi zlostavljanih ljudi, mogli su ih čuti i u samostanu. No, Crkva se nikad nije oglasila, osim puno godina kasnije kad je na suđenju iskazala solidarnost, ali ne sa žrtvama, nego sa zlostavljačima. Ako je kršćanska osovina zakazala u stvarnosti, morala je zakazati i u mom romanu.
Završetak romana nije osobito optimističan…
Kako ću dati optimističan kraj kad je došlo do takvih promjena u percepciji koje su trajno odredile društvo na lošije. Htio sam malo težinu sa sebe prebaciti na vas čitatelje. Trebat će nam mnogo godina, desetljeća, da dođemo do istog stupnja normalnog odnosa među ljudima koji je već postojao jednom u povijesti. Pomiče se prag percepcije i zato roman završava u trenutku kad pada prva granata, jer tada počinje istinski rat. Ovo nije ratni roman – govori o vremenu uoči rata i naročito o tome kako se reflektirao na svijest, na živote klinaca koji nisu bili dovoljno odrasli da sami uzmu svoje živote u ruke nego su morali raditi onako kako im kažu roditelji. Zadnja sekundica pred rat me najviše zanimala.
Postojala je ideja da se knjiga, za koju si dobio potporu Ministarstva kulture, zapravo zove “Srbe na vrbe“. Od tog se prijedloga, nesumnjivo marketinški potentnog, na koncu odustalo. Zašto?
Ne bih mogao podnijeti da se moje ime bez konteksta poveže uz taj naslov – netko, recimo, ukuca moje ime na internetu i uz njega se pojavi “Srbe na vrbe“. Doista to ne bih mogao podnijeti. Da ga jesam dao, bilo bi to zato da se zlo do kraja obesmisli i banalizira.
Je li pomogla arhiva lista?
Bila mi je dragocjena arhiva SD. Proveo sam u arhivi sve skupa osam mjeseci, po šest do osam sati dnevno, računajući i dva cijela godišnja odmora, po cijeli dan, samo bih doma otišao spavati. Pročitao sam svaku SD od kraja ‘89. do proljeća ‘92., od prve do zadnje stranice. Demonstracije i smrt Saška Gešovskog Slobodna Dalmacija je žurnalistički odlično pokrila, bilo je deset novinara koji su pisali s raznih lokacija. Tadašnje izvještavanje novinara “Slobodne” može biti primjer kako se treba izvještavati u takvim kritičnim situacijama. Ne da nije bilo govora mržnje, nego su se novinari, čak i oni mladi, uvijek ograđivali kad bi i detektirali nešto što bi upućivalo na govor mržnje, dali tome jasno mjesto i označili pogubnim za društvenu atmosferu. E sad, je li nad tim tekstovima bdjela urednička ruka, ne znam, ali znam da sam bio oduševljen načinom na koji je “Slobodna““u jednoj višenacionalnoj sredini događaje prikazivala na maksimalno korektan način, ne dižući tenzije i ne huškajući narod.
Što se danas događa s likovima iz knjige?
Nitko više nije isti, čak ni oni koji misle da jesu. Neki su podlegli pred nacionalizmom na način da su usvojili negativne stavove prema drugom narodu i sad žive tako, tako odgajaju i svoju djecu. To se vidi po istraživanjima, jer današnja djeca u Hrvatskoj Srbe mrze još više nego nakon rata. A klinci koji su bili druge nacionalnosti, neki su otišli u Srbiju, neki u inozemstvo, nemam pojma šta je s njima. Neke viđam po Splitu – vratili su se, ali samo oni znaju kako im je hodati po gradu, a znajući šta im se ovdje dogodilo i znajući što čuvena splitska većina misli o njima.
U knjizi spominješ još jednog ubijenog vojnika – Saška Gešovskog.
I danas je u percepciji građana smrt Saška Gešovskog događaj koji je označio početak rata u Splitu. Potvrđuje to istraživanje američkog politologa Codyja McBrowna koji je za svoju doktorsku disertaciju o Domovinskom ratu anketirao ljude i pitao ih što im je bio okidač: Osječanima je to bio crveni fićo, a Splićanima upravo ubojstvo Saška Gešovskog. Ljudi ne znaju, ali u “Slobodnoj” se može vidjeti da su taj isti dan, 6. svibnja, kad je Jure Šundov organizirao demonstracije i kad je poginuo Gešovski, radnici srpske nacionalnosti u škveru najavili potpisivanje peticije lojalnosti hrvatskoj državi.
To je potpisivanje prekinuto kad se saznalo da se ide na Komandu, i da je poginuo Gešovski. Postalo je bespredmetno. E sad, ja ne kažem da u suprotnom ne bi bilo rata, ali bi ipak, da je peticija potpisana i objavljena, bila bi poslana jedna snažna poruka; nacionalisti koji su uvjeravali da su svi Srbi isti s tom bi se porukom teško nosili jer bi sutradan na naslovnici ”Slobodne” bio objavljen naslov tipa – “Škverski Srbi: Mi smo za Hrvatsku!“ Ovako je sutra na naslovnici izašao naslov o mrtvom vojniku, a vijest o peticiji se izgubila, ostala je na 12. stranici, u tri reda je na dnu stranice pisalo kako je potpisivanje odgođeno radi događaja pred Banovinom. I onda je sve otišlo nekim drugim tokom…
Ratna trilogija
“Splitting“ je drugi objavljeni roman Damira Pilića, magistra psihologije, novinara i kolumnista u Slobodnoj Dalmaciji. Prvome, 2004. godine publiciranom u izdanju Ort-Kolapsa “Đavo prvo pojede svoju majku“, iako izdanom ranije, radnja se kronološki zbiva poslije one u ‘‘Splittingu“. Ta dva romana zajedno s trećim, završenim i spremnim za objavljivanje, čine svojevrsnu ratnu trilogiju. Pilić je naziva ”ratnom” iako se radnja u njegovim knjigama zbiva izvan rata, ali samo vremenski: po svemu ostalom ratom su temeljito natopljene. Nakon objavljivanja svih triju knjiga, bit će, kaže, konačno slobodan krenuti dalje i radnju svog idućeg romana smjestiti u druge zemlje – Rusiju, Vijetnam, Kubu i Veliku Britaniju, odnosno na aerodrome u Moskvi, Hanoiu, Havani i Londonu.
