Preuzeto s portala autograf. Autor: Ivan Živković
S redateljem Lordanom Zafranovićem našao sam se u Pragu par dana nakon što je na ZagrebDox-u prikazan dokumentarni film Pava Marinkovića “Okupacija 27. slika”, koji se bavi Zafranovićevim likom, odnosno njegovim filmom “Okupacija u 26 slika”. Dočekao me u kafiću “Paris” u centru Praga, samo nekoliko brojeva dalje od stana u kojem živi sa suprugom i dvoje djece, malodobnim blizancima. Sedamdeset mu je, ali potpuno je vitalan, zajebantski raspoložen, eros još dominira njegovim bićem. Puši jednu za drugom i jeftinim štosovima zadirkuje konobara Kineza: “Nek kava bude do jaja, Chi!”. “Do ja-ja, do ja-ja”, smijući se, ponavljao je Chi.
Prošla je tek koja manje od pola vijeka od onog dana kada je Zafranović na Zvončacu bacio zadnju banjadu tog ljeta, ili prije da je već bila rana jesen, pa se ukrcao na vlak da bi se idućeg dana, ili čak onog iza, s kolegom brucošem Rajkom Grlićem iskrcao u praškoj magli. “Bila je kao mlijeko”, sjajno ju je opisao. U tih pedeset godina živio je i muvao se po mnogim europskim metropolama, družio s učenim i kulturnim ljudima, kretao se po važnim mjestima… Ali se formacijski sve to vrijeme zapravo ni milimetra nije pomaknuo od onog splitskog Lordana kojeg je nepovratno odredilo oporo dalmatinsko podjebavanje, kurvinog sina, kako se dolje prestižno tituliraju najuspješniji frajeri koji uspiju u svemu čega se prihvate, u čijem je gardu i riječima stalno prisutna doza prepotencije.
Nije Zafranović tu prepotenciju stekao za vrijeme svoje karijere u ovih posljednjih pola stoljeća života po Europi. On se s njom ukrcao na vlak na splitskom kolodvoru i zapravo bi bila dio njega i da ni u čemu u životu nije uspio. Zavaljen onako u praškom cafeu s cigarom koju stalno melje u ustima i držanjem potentnog splitskog galeba izgleda kako čovjek od filma treba izgledati – pomalo nadrealno i potpuno teatralno. Prošlo je već gotovo dvadeset godina otkad je snimio svoj zadnji film. Nekoliko je puta bilo kao sa seksom u mladim danima – zamalo. Spektakl o splitskom redikulu Karuzu i dalje doživljava masterpieceom od kojeg, ni nakon što ga je HAVC odbio na zadnjem natječaju, ne odustaje.
“Oko Karuza pletem već toliko godina, jebiga. I uspjeli smo zaintrigirati cijelu regiju. Dobili smo neka pisma namjere i podršku češke televizije, međutim sad na natječaju HAVC- a nismo prošli. Dobili smo i podršku Splita, gdje bi se film snimao, ali su ovi gore u Zagrebu zaustavili stvar. Navodno nemaju love. Bio sam vrlo razočaran time jer smo u taj projekt uložili golemu energiju. Nadam se da ćemo proći idući put, ali malo se stvar zaustavila”, kaže.
Je li moguće takav film snimiti i bez HAVC-a?
Pa i nije baš, jer europski fondovi uvjetuju da u produkciji sudjeluju bar dvije zemlje i to tvoja zemlja i još neka, tako da je nužno da Hrvatska sudjeluje. Na početku smo dobili neka sredstva, prije pet-šest godina, ali su bila minimalna. To je bilo toliko malo da smo vratili novac i sada opet otišli na natječaj. Ali, eto, nismo prošli.
Jeste li kivni zbog toga?
Pa kivan sam na sistem koji nije dobar. Taj sistem u svojoj osnovi propagira kvantitetu, propagira što više autora s manje love. Sve su to manje-više siromašni i poluamaterski filmovi koji imaju vrlo malen broj gledatelja. Postoji potreba da se napravi neki malo veći film kakvi su se nekad u Hrvatskoj radili. “Karuzo” je takav film. Njegova se radnja događa 1939. i 1940. u Splitu i za takav su film potrebna velika sredstva, jer je to film s kočijama, s kostimima… Grad se mora pripremiti za snimanje, gomila je likova tu…To bi bila mediteranska komedija kakva od Felinijeva “Amarcorda” nije napravljena. Taj bismo film mogli jako široko distribuirati. Posebno zato što je naš francuski partner stupio u kontakt s Dannyjem DeVitom, koji je idealan za tog našeg Karuza.
Pa bi ga onda sinkronizirano prevodili kao Yula Brynnera u Neretvi?
Splitski Karuzo je bio realan lik i duh pravoga Karuza je prodro u njega, tako da je i on u to vrijeme govorio talijanski. Danny DeVito je podrijetlom Talijan i tu nema problema. Ali on u filmu zapravo ima malo dijaloga i uglavnom pjeva.
Jeste li u natječajnoj dokumentaciji naveli da će DeVito igrati Karuza?
Naveli smo, naravno. Oni smatraju da se tako velik film u Hrvatskoj više ne može napraviti. To je teza da Hrvatska to ne može izdržati, no to je vrlo glupo jer smatram da bi bilo bolje da se snimaju dva ili tri prava filma, pa da se autori u nekoliko godina izmjenjuju, ali da to budu zbilja ozbiljni filmovi za pravu distribuciju. Moja filozofija kina je takva da iz njega moraš izaći s osjećajem da si više dobio nego što si platio. To je suština filma otkad on postoji. Film za široku publiku mora dati nešto što je sjajno. Moja poruka HAVC-u je da pokuša napraviti skuplje filmove i da se vratimo u ono vrijeme kad su se naši filmovi distribuirali. “Okupacija” je išla u gotovo 50 zemalja, “Pad Italije” u 30.
Budžet novog srpskog filma “Montevideo, vidimo se” negdje je oko 8 milijuna eura. Koliki je predviđeni budžet za ‘‘Karuza“ i koliko ste tražili od HAVC-a?
Oko 2,5 milijuna eura je cijeli budžet. Od HAVC- a smo tražili pet milijuna kuna. To je negdje 30 posto. Ostalo bismo skupili okolo, a imali smo obećanja za to i pisma namjere. Ali oni su sve skupa, za sve filmove, dali šest milijuna, čini mi se. Nadam se da će biti prostora u idućem natječaju. Što drugo mogu? Bez Hrvatske ne mogu napraviti taj film!
Prošlo je već jako puno od vašeg zadnjeg igranog filma, gotovo 20 godina. Bila je još 1995. kad ste u Češkoj snimili “Osveta je moja”. Kako to?
Točno. Jednostavno se dogodilo da neki filmovi nisu išli. Slično kao i s ‘‘Karuzom“, za kojeg ipak vjerujem da će na kraju proći. Pripremao sam “Ostrvo Balkan” pet godina. To je golem film o ratu u Sarajevu. Isto tako je bio internacionalni. Bili smo već pred početak snimanja dolje u Bitoli u Makedoniji. Bitola je trebala glumiti Sarajevo. Sve je bilo pred snimanjem, ali je onda jedne noći naš glavni sponzor Filip Zepter na američkoj burzi pao nekih stotinu milijuna dolara i film se zaustavio. Dolje je već bilo dvjesto ljudi koji su spremali kulise. Onda nas je prebacilo kod nekog drugog producenta koji je ovom dugovao neku lovu, pa se to još neko vrijeme odugovlačilo, ali na kraju je film pao. Silna energija je tu bila potrošena. Onda sam spremao “Miss Sarajevo” s novosadskim producentom i češkom televizijom. Ali je onda to palo u Novom Sadu jer je prošao Balašević. Onda sam pripremao film “Sestre” po Simi Miličiću s Hvara. To je priča o sestrama i njihovim ljubavima iz 1900. Ni to nije prošlo. Dakle, nikako nije došlo do snimanja, a razlog tome je upravo taj što sam uvijek tražio vrhunske profesionalne uvjete. Bila je to uvijek jedna široka potraga za producentima diljem Europe, ali nije išlo ili se dogodilo da bi išlo, al’ se onda ispriječila neka viša sila… I to je jednostavno tako. Radio sam dokumentarnu seriju o Titu. Upravo se prikazuje i ovdje na češkoj televiziji. To mi je odnijelo skoro pet godina.
Čujem da spremate film o Ivi Sanaderu?
Našao sam se s Denisom Kuljišem i rekao sam mu da bih rado napravio jedan politički film kao što su nekad radili Talijani, da malo okrenemo želudac tom društvu. Onda mi je on sugerirao tu temu Sanadera i ja sam je prihvatio. To je sada na početku. Tražit će se sredstva da se okupi scenaristički tim i da se počne pisati. Sad imamo i lik Nadana Vidoševića. Trebamo vidjeti kako ćemo razraditi te likove i kako ćemo doći do drame koja je nužna unutar svega. I želim da se ta priča ne odnosi samo na Hrvatsku, nego na kompletnu istočnu Europu, koja je u pretvorbi doživljavala slične stvari.
Tko bi mogao igrati Sanadera?
Pa ne znam. Ta slatka faza kad se biraju glumci je još daleko.
Koliko biste u takvom filmu išli daleko? Biste li se bavili i nekim pikanterijama iz privatnog života koje izlaze na vidjelo?
Naravno da bismo istražili i koristili svu dokumentaristiku oko te dvije ličnosti, ali u konačnici bi tu bilo i dosta fikcije. Sve bismo to onda podredili nekom općem liku. On se ne bi zvao Sanader ili Vidošević. To se zove licentia poetica. Film koji se bazira na istinitom događaju, ali se povremeno udaljava od njega.
Poznajete Sanadera?
Upoznali smo se u Pragu na promociji Vrančićeva dvojezičnog rječnika i razgovarali nekih desetak minuta. Bio je jako prijatan. Nema nikakvih negativnih situacija u našem odnosu.
Kako izgleda vaš život u Pragu? Predajete na glasovitoj Akademiji?
Predajem kao gost jer je u ovim mojim čestim putovanjima nemoguće prihvatiti veći angažman, a nudili su mi i da budem šef katedre. A i plaća je malena za tako velike obaveze. Kao gost, osim na FAMU, predajem i na nekim drugim školama. Uglavnom predajem formu filma.
Dolaze li još studenti s područja bivše Jugoslavije studirati na FAMU?
Koliko znam – da, jer me često nazivaju i traže upute. Premda, to više nije ona Akademija na kojoj je moja generacija studirala. Tada je to bila prva akademija na svijetu, a danas više nije. Pala je razina profesora, nema više tih velikih ličnosti češkog filma. Ali ostalo je jedno veliko ime i studenti dolaze.
A gdje su onda ljudi iz Hrvatske koji su završili FAMU?
Nemam pojma. Isto tako se može i pitati gdje su ti ljudi sa zagrebačke Akademije. Puno je na tržištu ljudi koji dolaze s akademija. Jedno vrijeme je na FAMU bila ideja da svake druge godine upisuju domaće studente jer nemaju posla. S akademijom tako postaješ socijalni slučaj. Tako je i u Zagrebu: previše ih se proizvodi na malo love koju kasnije imaš za film, tako da je to jedna dosta tužna situacija. Jednostavno, mladi ljudi koji su željni da nakon akademije naprave svoj prvi film vrlo teško to i naprave.
Kako ste vi došli studirati u Prag?
Mene i Rajka Grlića je Ministarstvo kulture zamolilo da idemo studirati u Prag. Meni je u Split došao čovjek iz Ministarstva i pitao me bih li studirao u Pragu. Ja sam se nećkao. Tada sam već bio afirmirani kinoamater. Mislio sam: filmom ću se baviti ovako, a radit ću nešto drugo. U to sam vrijeme završio slikarstvo na Pedagoškoj akademiji u Splitu, tako da sam se mislio baviti slikarstvom. Film je bio nešto potpuno drugo. Ali, onda sam ipak otišao da vidim što je to. Uvijek prepričavam tu scenu kad smo se Grlić i ja iskrcali iz vlaka u Pragu: bilo je šest ujutro i velika magla. Nisi mogao vidjeti prst pred okom. Čim smo sišli s vlaka, izgubio sam u toj magli Grlića. Magla je bila kao mlijeko. Odmah sam rekao Grliću: “U p… materinu, ja ovo neću izdržati, ja se vraćam, ne mogu ovu klimu”. Ali ostao sam.
Kako vam se dopao dokumentarac o vama?
Dobro, svaki bi autor to radio na neki svoj način. Pavo i ja smo se upoznali u Pragu, on je tu jedno vrijeme i živio. Ta tema ga je zanimala.
U dokumentarcu ste vi i kritičar Nenad Polimac ponovo izmijenili par uvredljivih. Ni toliko godina od loše Polimčeve kritike na film “Okupacija u 26 slika” u ondašnjem Poletu nemir među vama se nije primirio?
Ma Polimac je jedna nesretna osobnost koja se vezala uz taj film. U ono su vrijeme oni napali taj veliki film da bi svratili pozornost na sebe. Jedino su tako mogli izaći iz anonimnosti. A onda je to prihvatila i ova druga, partijska linija, koja je navalila na njih. Na tome je Polimac napravio karijeru.
Smeta li vam da se, kada se govori o tom filmu, uvijek više govori o njegovu političkom aspektu nego o njegovoj estetici?
Svi su se ukopali oko jedne notorne činjenice i toga je li se ona dogodila ili nije. Ona se dogodila, nažalost. Svi dokumenti iz Muzeja grada i svi svjedoci govore tome u prilog. Taj autobus je jednostavno činjenica. Strašno je da je u tako jednom prelijepom gradu s prelijepim ljudima kad je došlo vrijeme, to zlo i tamo zavladalo. I to zlo ondje ima drastičan izgled jer je golem kontrast između ljepote Dubrovnika i tog autobusa. Na tom sam kontrastu i radio taj film, čime sam želio dati svoju poruku u borbi protiv zla. Kad sam prvi put bio u Jasenovcu, zgrozio sam se.
Užasno je što su mali, obični ljudi u to vrijeme pristajali na egzekucije, činili ta smaknuća. To mi je do te mjere bilo gnjusno da sam film stavio u funkciju. Ja sam Hrvat, ali ne pripadam tom miljeu i tim filmom sam želio skinuti tu sjenu sa sebe. Ja to nisam. Ne samo što ja nisam, nego velika većina hrvatskog naroda to nije. A stalno nas prati kao sjena. I stalno će nas pratiti dok god to ne riješimo. Dok god ne kažemo da je to bilo zlo. Danas ti mladići od 20 godina dižu ruke. Nemaju pojma u koje ih ime dižu i što to znači! Nemaju pojma koliko je ispod te ruke bilo mrtvih! To moja glava ne može shvatiti! Pa što te desnice znače, da se to ponovo može dogoditi i to još u drastičnijem obliku. Filip David, Mirko Kovač i ja smo mislili da smo s “Okupacijom” dali neku poruku, međutim, vidjeli smo, ’91., ’92., ’93., nikakva poruka nije uspjela – sve se ponovilo. Hrvatska televizija ni do danas nije prikazala moj film “Testament” na koji je kao koproducent imala pravo i besplatno ga prikazati. Pisao sam i Goranu Radmanu da bi bilo dobro da se prikaže, ali do toga još nije došlo.
Te 1991. ste napustili Hrvatsku. U nekom intervjuu za neke crnogorske ili srpske novine izjavili ste da je tada bilo planirano i vaše ubojstvo.
Tada sam na Televiziji radio “Testament”, film o suđenju Andriji Artukoviću. S tim promjenama u Hrvatsku je došao i jedan ustaški vjetar i zahvatio sve pore, a HTV posebno. Montirao sam film u montaži kada je upao Karamba Krstulović, koji je bio kadrovik na Televiziji. Rekao mi je da moram napustiti HTV u roku 24 sata, a ako to ne učinim, da će me on izbaciti s policijom. To je već bio znak da se taj film, na koji sam potrošio pet godina, na HTV-u neće nikad završiti. Ja sam bio producent tog filma, oni koproducenti. Uzeo sam negativ, stavio ga u auto i otišao za Ljubljanu, poslije iz Ljubljane za Beč, poslije iz Beča za Pariz, poslije iz Pariza za Prag i tako sam ga u Pragu završio. Prikazao sam ga po festivalima u Beču, Berlinu, Los Angelesu, Moskvi… Gotovo da nema festivala na kojem taj film nije igrao. Onda sam pisao i nekoliko pisama Tuđmanu u kojima sam mu rekao da bi bilo dobro da se prikaže i u Hrvatskoj. Dobio sam odgovor od njegove tajnice koja je napisala da pošaljem film, pa da će Tuđman to pogledati s nekim svojim užim krugom. Nekoliko godina nakon toga me na Pula film festival zvao Zlatko Vitez, koji je tada bio ministar kulture.
Onda je u Večernjem listu izašao naslov: “Zločinački film Lordana Zafranovića u Areni”. Obavijestili su me da će film igrati u 11 sati ujutro u kinu, a ne Areni. Naravno da sam rekao da to ne dolazi u obzir, da ja nisam radio film za par ljudi koji će razvaliti kino, tako da ga ipak nisam dao i tako je ostalo do današnjeg dana. Demokracija je donijela zabranu koja i dalje traje. Mogu shvatiti zabranu za vrijeme Tuđmana, ovu danas mi je teže razumjeti. Tuđman me u toj svojoj knjizi “Zbilja” ili kako se već zove proglasio izdajicom hrvatskog naroda i to je značilo stavljanje na listu za odstrel. To je bilo tako, ta knjiga je bila Biblija. U Split sam u posjet ocu i majci odlazio potpuno tajno. Uvijek je postojala opasnost. Onda su mi upali neki gardisti u atelje u Zagrebu, u Zapruđu, gdje sam jedno vrijeme stanovao i gdje sam si uredio atelje s mojom arhivom. Oni su to sve razrušili. Glumac Zvonko Rajčić ih je pokušao zaustaviti, ali nije uspio. Sve je bilo razvaljeno i pobacano po hodniku. Jednostavno je bilo vrlo, vrlo opasno. Na nekim festivalima sam imao i tjelohranitelje. Bilo je prijetnji, što da vam kažem.
Kako danas doživljavate društvenu situaciju u Hrvatskoj?
Danas je to jedna siva zona u kojoj kamo god idete, nailazite na golemu administraciju i golemu, neviđenu sporost. U filmu je to totalna močvarna situacija u kojoj jedan drugome guraju neku sitnu lovu i tu se prave neki filmovi u kućnoj radinosti. Formula je uglavnom ta da redatelj i njegova žena otvore neku firmicu, pa dobiju neku sitnu lovu, onda od toga pola ostave za sebe, a od polovice nešto snime, pa nemaju za postprodukciju, pa onda uleti, recimo, Pulski festival, pa plati tu postprodukciju da bi, eto, bilo više filmova i da imaju što prikazati. To je nešto toliko bizarno da treba kazati da ta kinematografija ne postoji. Naš donkihotovski pokušaj da u takvoj situaciji napravimo film koji će biti europske kvalitete teško prolazi.
Foto: Radio slobodna Europa
S redateljem Lordanom Zafranovićem našao sam se u Pragu par dana nakon što je na ZagrebDox-u prikazan dokumentarni film Pava Marinkovića “Okupacija 27. slika”, koji se bavi Zafranovićevim likom, odnosno njegovim filmom “Okupacija u 26 slika”. Dočekao me u kafiću “Paris” u centru Praga, samo nekoliko brojeva dalje od stana u kojem živi sa suprugom i dvoje djece, malodobnim blizancima. Sedamdeset mu je, ali potpuno je vitalan, zajebantski raspoložen, eros još dominira njegovim bićem. Puši jednu za drugom i jeftinim štosovima zadirkuje konobara Kineza: “Nek kava bude do jaja, Chi!”. “Do ja-ja, do ja-ja”, smijući se, ponavljao je Chi.
Prošla je tek koja manje od pola vijeka od onog dana kada je Zafranović na Zvončacu bacio zadnju banjadu tog ljeta, ili prije da je već bila rana jesen, pa se ukrcao na vlak da bi se idućeg dana, ili čak onog iza, s kolegom brucošem Rajkom Grlićem iskrcao u praškoj magli. “Bila je kao mlijeko”, sjajno ju je opisao. U tih pedeset godina živio je i muvao se po mnogim europskim metropolama, družio s učenim i kulturnim ljudima, kretao se po važnim mjestima… Ali se formacijski sve to vrijeme zapravo ni milimetra nije pomaknuo od onog splitskog Lordana kojeg je nepovratno odredilo oporo dalmatinsko podjebavanje, kurvinog sina, kako se dolje prestižno tituliraju najuspješniji frajeri koji uspiju u svemu čega se prihvate, u čijem je gardu i riječima stalno prisutna doza prepotencije.
Nije Zafranović tu prepotenciju stekao za vrijeme svoje karijere u ovih posljednjih pola stoljeća života po Europi. On se s njom ukrcao na vlak na splitskom kolodvoru i zapravo bi bila dio njega i da ni u čemu u životu nije uspio. Zavaljen onako u praškom cafeu s cigarom koju stalno melje u ustima i držanjem potentnog splitskog galeba izgleda kako čovjek od filma treba izgledati – pomalo nadrealno i potpuno teatralno. Prošlo je već gotovo dvadeset godina otkad je snimio svoj zadnji film. Nekoliko je puta bilo kao sa seksom u mladim danima – zamalo. Spektakl o splitskom redikulu Karuzu i dalje doživljava masterpieceom od kojeg, ni nakon što ga je HAVC odbio na zadnjem natječaju, ne odustaje.
“Oko Karuza pletem već toliko godina, jebiga. I uspjeli smo zaintrigirati cijelu regiju. Dobili smo neka pisma namjere i podršku češke televizije, međutim sad na natječaju HAVC- a nismo prošli. Dobili smo i podršku Splita, gdje bi se film snimao, ali su ovi gore u Zagrebu zaustavili stvar. Navodno nemaju love. Bio sam vrlo razočaran time jer smo u taj projekt uložili golemu energiju. Nadam se da ćemo proći idući put, ali malo se stvar zaustavila”, kaže.
Je li moguće takav film snimiti i bez HAVC-a?
Pa i nije baš, jer europski fondovi uvjetuju da u produkciji sudjeluju bar dvije zemlje i to tvoja zemlja i još neka, tako da je nužno da Hrvatska sudjeluje. Na početku smo dobili neka sredstva, prije pet-šest godina, ali su bila minimalna. To je bilo toliko malo da smo vratili novac i sada opet otišli na natječaj. Ali, eto, nismo prošli.
Jeste li kivni zbog toga?
Pa kivan sam na sistem koji nije dobar. Taj sistem u svojoj osnovi propagira kvantitetu, propagira što više autora s manje love. Sve su to manje-više siromašni i poluamaterski filmovi koji imaju vrlo malen broj gledatelja. Postoji potreba da se napravi neki malo veći film kakvi su se nekad u Hrvatskoj radili. “Karuzo” je takav film. Njegova se radnja događa 1939. i 1940. u Splitu i za takav su film potrebna velika sredstva, jer je to film s kočijama, s kostimima… Grad se mora pripremiti za snimanje, gomila je likova tu…To bi bila mediteranska komedija kakva od Felinijeva “Amarcorda” nije napravljena. Taj bismo film mogli jako široko distribuirati. Posebno zato što je naš francuski partner stupio u kontakt s Dannyjem DeVitom, koji je idealan za tog našeg Karuza.
Pa bi ga onda sinkronizirano prevodili kao Yula Brynnera u Neretvi?
Splitski Karuzo je bio realan lik i duh pravoga Karuza je prodro u njega, tako da je i on u to vrijeme govorio talijanski. Danny DeVito je podrijetlom Talijan i tu nema problema. Ali on u filmu zapravo ima malo dijaloga i uglavnom pjeva.
Foto: arhiva tjednika Nacional
Jeste li u natječajnoj dokumentaciji naveli da će DeVito igrati Karuza?
Naveli smo, naravno. Oni smatraju da se tako velik film u Hrvatskoj više ne može napraviti. To je teza da Hrvatska to ne može izdržati, no to je vrlo glupo jer smatram da bi bilo bolje da se snimaju dva ili tri prava filma, pa da se autori u nekoliko godina izmjenjuju, ali da to budu zbilja ozbiljni filmovi za pravu distribuciju. Moja filozofija kina je takva da iz njega moraš izaći s osjećajem da si više dobio nego što si platio. To je suština filma otkad on postoji. Film za široku publiku mora dati nešto što je sjajno. Moja poruka HAVC-u je da pokuša napraviti skuplje filmove i da se vratimo u ono vrijeme kad su se naši filmovi distribuirali. “Okupacija” je išla u gotovo 50 zemalja, “Pad Italije” u 30.
Budžet novog srpskog filma “Montevideo, vidimo se” negdje je oko 8 milijuna eura. Koliki je predviđeni budžet za ‘‘Karuza“ i koliko ste tražili od HAVC-a?
Oko 2,5 milijuna eura je cijeli budžet. Od HAVC- a smo tražili pet milijuna kuna. To je negdje 30 posto. Ostalo bismo skupili okolo, a imali smo obećanja za to i pisma namjere. Ali oni su sve skupa, za sve filmove, dali šest milijuna, čini mi se. Nadam se da će biti prostora u idućem natječaju. Što drugo mogu? Bez Hrvatske ne mogu napraviti taj film!
Prošlo je već jako puno od vašeg zadnjeg igranog filma, gotovo 20 godina. Bila je još 1995. kad ste u Češkoj snimili “Osveta je moja”. Kako to?
Točno. Jednostavno se dogodilo da neki filmovi nisu išli. Slično kao i s ‘‘Karuzom“, za kojeg ipak vjerujem da će na kraju proći. Pripremao sam “Ostrvo Balkan” pet godina. To je golem film o ratu u Sarajevu. Isto tako je bio internacionalni. Bili smo već pred početak snimanja dolje u Bitoli u Makedoniji. Bitola je trebala glumiti Sarajevo. Sve je bilo pred snimanjem, ali je onda jedne noći naš glavni sponzor Filip Zepter na američkoj burzi pao nekih stotinu milijuna dolara i film se zaustavio. Dolje je već bilo dvjesto ljudi koji su spremali kulise. Onda nas je prebacilo kod nekog drugog producenta koji je ovom dugovao neku lovu, pa se to još neko vrijeme odugovlačilo, ali na kraju je film pao. Silna energija je tu bila potrošena. Onda sam spremao “Miss Sarajevo” s novosadskim producentom i češkom televizijom. Ali je onda to palo u Novom Sadu jer je prošao Balašević. Onda sam pripremao film “Sestre” po Simi Miličiću s Hvara. To je priča o sestrama i njihovim ljubavima iz 1900. Ni to nije prošlo. Dakle, nikako nije došlo do snimanja, a razlog tome je upravo taj što sam uvijek tražio vrhunske profesionalne uvjete. Bila je to uvijek jedna široka potraga za producentima diljem Europe, ali nije išlo ili se dogodilo da bi išlo, al’ se onda ispriječila neka viša sila… I to je jednostavno tako. Radio sam dokumentarnu seriju o Titu. Upravo se prikazuje i ovdje na češkoj televiziji. To mi je odnijelo skoro pet godina.
Čujem da spremate film o Ivi Sanaderu?
Našao sam se s Denisom Kuljišem i rekao sam mu da bih rado napravio jedan politički film kao što su nekad radili Talijani, da malo okrenemo želudac tom društvu. Onda mi je on sugerirao tu temu Sanadera i ja sam je prihvatio. To je sada na početku. Tražit će se sredstva da se okupi scenaristički tim i da se počne pisati. Sad imamo i lik Nadana Vidoševića. Trebamo vidjeti kako ćemo razraditi te likove i kako ćemo doći do drame koja je nužna unutar svega. I želim da se ta priča ne odnosi samo na Hrvatsku, nego na kompletnu istočnu Europu, koja je u pretvorbi doživljavala slične stvari.
Tko bi mogao igrati Sanadera?
Pa ne znam. Ta slatka faza kad se biraju glumci je još daleko.
Foto: Manuel Angelini
Koliko biste u takvom filmu išli daleko? Biste li se bavili i nekim pikanterijama iz privatnog života koje izlaze na vidjelo?
Naravno da bismo istražili i koristili svu dokumentaristiku oko te dvije ličnosti, ali u konačnici bi tu bilo i dosta fikcije. Sve bismo to onda podredili nekom općem liku. On se ne bi zvao Sanader ili Vidošević. To se zove licentia poetica. Film koji se bazira na istinitom događaju, ali se povremeno udaljava od njega.
Poznajete Sanadera?
Upoznali smo se u Pragu na promociji Vrančićeva dvojezičnog rječnika i razgovarali nekih desetak minuta. Bio je jako prijatan. Nema nikakvih negativnih situacija u našem odnosu.
Kako izgleda vaš život u Pragu? Predajete na glasovitoj Akademiji?
Predajem kao gost jer je u ovim mojim čestim putovanjima nemoguće prihvatiti veći angažman, a nudili su mi i da budem šef katedre. A i plaća je malena za tako velike obaveze. Kao gost, osim na FAMU, predajem i na nekim drugim školama. Uglavnom predajem formu filma.
Dolaze li još studenti s područja bivše Jugoslavije studirati na FAMU?
Koliko znam – da, jer me često nazivaju i traže upute. Premda, to više nije ona Akademija na kojoj je moja generacija studirala. Tada je to bila prva akademija na svijetu, a danas više nije. Pala je razina profesora, nema više tih velikih ličnosti češkog filma. Ali ostalo je jedno veliko ime i studenti dolaze.
A gdje su onda ljudi iz Hrvatske koji su završili FAMU?
Nemam pojma. Isto tako se može i pitati gdje su ti ljudi sa zagrebačke Akademije. Puno je na tržištu ljudi koji dolaze s akademija. Jedno vrijeme je na FAMU bila ideja da svake druge godine upisuju domaće studente jer nemaju posla. S akademijom tako postaješ socijalni slučaj. Tako je i u Zagrebu: previše ih se proizvodi na malo love koju kasnije imaš za film, tako da je to jedna dosta tužna situacija. Jednostavno, mladi ljudi koji su željni da nakon akademije naprave svoj prvi film vrlo teško to i naprave.
Kako ste vi došli studirati u Prag?
Mene i Rajka Grlića je Ministarstvo kulture zamolilo da idemo studirati u Prag. Meni je u Split došao čovjek iz Ministarstva i pitao me bih li studirao u Pragu. Ja sam se nećkao. Tada sam već bio afirmirani kinoamater. Mislio sam: filmom ću se baviti ovako, a radit ću nešto drugo. U to sam vrijeme završio slikarstvo na Pedagoškoj akademiji u Splitu, tako da sam se mislio baviti slikarstvom. Film je bio nešto potpuno drugo. Ali, onda sam ipak otišao da vidim što je to. Uvijek prepričavam tu scenu kad smo se Grlić i ja iskrcali iz vlaka u Pragu: bilo je šest ujutro i velika magla. Nisi mogao vidjeti prst pred okom. Čim smo sišli s vlaka, izgubio sam u toj magli Grlića. Magla je bila kao mlijeko. Odmah sam rekao Grliću: “U p… materinu, ja ovo neću izdržati, ja se vraćam, ne mogu ovu klimu”. Ali ostao sam.
Kako vam se dopao dokumentarac o vama?
Dobro, svaki bi autor to radio na neki svoj način. Pavo i ja smo se upoznali u Pragu, on je tu jedno vrijeme i živio. Ta tema ga je zanimala.
U dokumentarcu ste vi i kritičar Nenad Polimac ponovo izmijenili par uvredljivih. Ni toliko godina od loše Polimčeve kritike na film “Okupacija u 26 slika” u ondašnjem Poletu nemir među vama se nije primirio?
Ma Polimac je jedna nesretna osobnost koja se vezala uz taj film. U ono su vrijeme oni napali taj veliki film da bi svratili pozornost na sebe. Jedino su tako mogli izaći iz anonimnosti. A onda je to prihvatila i ova druga, partijska linija, koja je navalila na njih. Na tome je Polimac napravio karijeru.
Smeta li vam da se, kada se govori o tom filmu, uvijek više govori o njegovu političkom aspektu nego o njegovoj estetici?
Svi su se ukopali oko jedne notorne činjenice i toga je li se ona dogodila ili nije. Ona se dogodila, nažalost. Svi dokumenti iz Muzeja grada i svi svjedoci govore tome u prilog. Taj autobus je jednostavno činjenica. Strašno je da je u tako jednom prelijepom gradu s prelijepim ljudima kad je došlo vrijeme, to zlo i tamo zavladalo. I to zlo ondje ima drastičan izgled jer je golem kontrast između ljepote Dubrovnika i tog autobusa. Na tom sam kontrastu i radio taj film, čime sam želio dati svoju poruku u borbi protiv zla. Kad sam prvi put bio u Jasenovcu, zgrozio sam se.
Užasno je što su mali, obični ljudi u to vrijeme pristajali na egzekucije, činili ta smaknuća. To mi je do te mjere bilo gnjusno da sam film stavio u funkciju. Ja sam Hrvat, ali ne pripadam tom miljeu i tim filmom sam želio skinuti tu sjenu sa sebe. Ja to nisam. Ne samo što ja nisam, nego velika većina hrvatskog naroda to nije. A stalno nas prati kao sjena. I stalno će nas pratiti dok god to ne riješimo. Dok god ne kažemo da je to bilo zlo. Danas ti mladići od 20 godina dižu ruke. Nemaju pojma u koje ih ime dižu i što to znači! Nemaju pojma koliko je ispod te ruke bilo mrtvih! To moja glava ne može shvatiti! Pa što te desnice znače, da se to ponovo može dogoditi i to još u drastičnijem obliku. Filip David, Mirko Kovač i ja smo mislili da smo s “Okupacijom” dali neku poruku, međutim, vidjeli smo, ’91., ’92., ’93., nikakva poruka nije uspjela – sve se ponovilo. Hrvatska televizija ni do danas nije prikazala moj film “Testament” na koji je kao koproducent imala pravo i besplatno ga prikazati. Pisao sam i Goranu Radmanu da bi bilo dobro da se prikaže, ali do toga još nije došlo.
Te 1991. ste napustili Hrvatsku. U nekom intervjuu za neke crnogorske ili srpske novine izjavili ste da je tada bilo planirano i vaše ubojstvo.
Tada sam na Televiziji radio “Testament”, film o suđenju Andriji Artukoviću. S tim promjenama u Hrvatsku je došao i jedan ustaški vjetar i zahvatio sve pore, a HTV posebno. Montirao sam film u montaži kada je upao Karamba Krstulović, koji je bio kadrovik na Televiziji. Rekao mi je da moram napustiti HTV u roku 24 sata, a ako to ne učinim, da će me on izbaciti s policijom. To je već bio znak da se taj film, na koji sam potrošio pet godina, na HTV-u neće nikad završiti. Ja sam bio producent tog filma, oni koproducenti. Uzeo sam negativ, stavio ga u auto i otišao za Ljubljanu, poslije iz Ljubljane za Beč, poslije iz Beča za Pariz, poslije iz Pariza za Prag i tako sam ga u Pragu završio. Prikazao sam ga po festivalima u Beču, Berlinu, Los Angelesu, Moskvi… Gotovo da nema festivala na kojem taj film nije igrao. Onda sam pisao i nekoliko pisama Tuđmanu u kojima sam mu rekao da bi bilo dobro da se prikaže i u Hrvatskoj. Dobio sam odgovor od njegove tajnice koja je napisala da pošaljem film, pa da će Tuđman to pogledati s nekim svojim užim krugom. Nekoliko godina nakon toga me na Pula film festival zvao Zlatko Vitez, koji je tada bio ministar kulture.
Onda je u Večernjem listu izašao naslov: “Zločinački film Lordana Zafranovića u Areni”. Obavijestili su me da će film igrati u 11 sati ujutro u kinu, a ne Areni. Naravno da sam rekao da to ne dolazi u obzir, da ja nisam radio film za par ljudi koji će razvaliti kino, tako da ga ipak nisam dao i tako je ostalo do današnjeg dana. Demokracija je donijela zabranu koja i dalje traje. Mogu shvatiti zabranu za vrijeme Tuđmana, ovu danas mi je teže razumjeti. Tuđman me u toj svojoj knjizi “Zbilja” ili kako se već zove proglasio izdajicom hrvatskog naroda i to je značilo stavljanje na listu za odstrel. To je bilo tako, ta knjiga je bila Biblija. U Split sam u posjet ocu i majci odlazio potpuno tajno. Uvijek je postojala opasnost. Onda su mi upali neki gardisti u atelje u Zagrebu, u Zapruđu, gdje sam jedno vrijeme stanovao i gdje sam si uredio atelje s mojom arhivom. Oni su to sve razrušili. Glumac Zvonko Rajčić ih je pokušao zaustaviti, ali nije uspio. Sve je bilo razvaljeno i pobacano po hodniku. Jednostavno je bilo vrlo, vrlo opasno. Na nekim festivalima sam imao i tjelohranitelje. Bilo je prijetnji, što da vam kažem.
Kako danas doživljavate društvenu situaciju u Hrvatskoj?
Danas je to jedna siva zona u kojoj kamo god idete, nailazite na golemu administraciju i golemu, neviđenu sporost. U filmu je to totalna močvarna situacija u kojoj jedan drugome guraju neku sitnu lovu i tu se prave neki filmovi u kućnoj radinosti. Formula je uglavnom ta da redatelj i njegova žena otvore neku firmicu, pa dobiju neku sitnu lovu, onda od toga pola ostave za sebe, a od polovice nešto snime, pa nemaju za postprodukciju, pa onda uleti, recimo, Pulski festival, pa plati tu postprodukciju da bi, eto, bilo više filmova i da imaju što prikazati. To je nešto toliko bizarno da treba kazati da ta kinematografija ne postoji. Naš donkihotovski pokušaj da u takvoj situaciji napravimo film koji će biti europske kvalitete teško prolazi.
