Preuzeto s portala autograf. Autor: Drago Pilsel
Gospodine Pusić, krenimo od izjave za javnost koju su ovaj tjedan povodom okončanja rasprave o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom (pravde) u Haagu dale Vaš Građanski odbor za ljudska prava, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek. U njoj se kaže da su tijekom sudskog postupka izložena pravna stajališta Hrvatske i Srbije pokazala da se, unatoč promjenama političke garniture, ni u jednoj od dvije zemlje nije dogodila ona nužna društveno-politička katarza, potrebna da se društva suoče s mračnom stranom vlastite prošlosti i priznaju žrtve masovnih zločina počinjenih u ime vlastite države. Zašto je tomu tako?
Zato što za to nije postojala kritična politička volja; o potrebi takvog suočavanja govorile su i govore malobrojne nevladine udruge, neki novinari, pokoji usamljeni političar poput bivšeg predsjednika Mesića i svi su oni redovito bili izloženi žestokim napadima i prijetnjama. Pred neki dan bivši ministar pravosuđa i vanjskih poslova, bivši rektor Zagrebačkog sveučilišta Zvonimir Šeparović, koji se penjao na stup semafora pred Američkim veleposlanstvom u Zagrebu i vikao: ”Mi ćemo suditi sucima Haaškog suda“, a 2013. proglasio Documentu djelom Sotone, objavio je listu izdajnika kojima treba suditi u Hrvatskoj. Između ostalog i zbog toga što će zbog svog izražavanja skepse prema uspjehu hrvatske tužbe za genocid biti krivi ako ta tužba ne uspije. Bilo je trenutaka, u jednom periodu kad je Sanader bio premjer ili na početku Josipovićevog mandata, kad je izgledalo da se izvlačimo iz tog klinča međusobnog optuživanja koje u konačnici nosi samo nesreću i osigurava razloge za buduće sukobe. A ovo je suđenje, gdje je začas prevladala navijačka atmosfera i gdje se svaka od strana koncentrirala na zločine onih drugih, u čemu je, nažalost, imala i previše materijala, pokazalo koliko su ti pozitivni pomaci krhki.
Kažete da je i rasprava, koja je s velikim interesom i još većim senzacionalizmom u izvještavanju praćena u javnostima obiju zemalja, pokazala da povjerenje između nekad zaraćenih strana još uvijek nije izgrađeno, da je i dalje prisutna retorika isključivosti s početka 90-ih godina, koja je i dovela do oružanog sukoba, da se licitira s brojevima žrtava, minimizira i negira vlastita uloga u počinjenim zločinima te da se ide tako daleko da se manipulativno i tendenciozno interpretira pravna praksa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Očekivali bismo takvo ponašanje, barem što se Hrvatske tiče, da je na vlasti HDZ-a, ali kako tumačite te iznesene činjenice kada je na vlasti lijeva koalicija u kojoj je ministrica vanjskih poslova vaša sestra Vesna? Jeste li imali prilike o tome s njom porazgovarati?
To da će se licitirati s brojem žrtava, minimizirati i negirati uloga vlastite zemlje i od strane hrvatskog i od strane srpskog tima nije neočekivano jer takvo ponašanje nameće logika sudskog procesa. I to unatoč činjenici da je vrlo upitno poistovjećivanje vlastite zemlje s tadašnjom vladajućom garniturom prema kojoj su, u normalnim prilikama, neki od pravnika koji su zastupali optužnice izrazito kritični. Branitelji na sudu iznose samo ono što ide u prilog onoga koga brane, a tužitelji samo ono što ide na štetu onoga koga optužuju. Oba tima su pred MKS-om imali uloge i tužitelja i branitelja. Zašto ova koaliciona Vlada nije našla snage da izravnim pregovorima sa Srbijom riješi probleme nestalih, probleme izbjeglica, problem vraćanja pokradenih umjetnina? Sve se to moglo riješiti mnogo efikasnije, neusporedivo jeftinije i samostalno, kao odgovorne zemlje koje prave konstruktivne korake prema zajedničkoj budućnosti u EU. Ako su to napravili iz straha od proširenja utjecaja radikalne desnice, ta će ih prozivati kao izdajnike što god napravili, a padu popularnosti kod potencijalnih birača puno više pridonose pomanjkanje odlučnosti i korupcijske afere. Što se tiče Vesne, nismo o tome razgovarali; malo se viđamo, ona radi od jutra do mraka, u rijetkim prilikama kad se vidimo, izbjegavamo razgovarati o poslu.
Što zapravo znači završna rečenica izjave u kojoj poručujete da bi očekivana presuda utvrđivanjem razmjera počinjenih zločina obiju strana mogla svojim autoritetom postati važan korak u pravcu prihvaćanja vlastitih pogrešaka iz prošlosti i priznanja patnje svih, a ne samo vlastitih žrtava? Zašto bi se to moglo očekivati kada smo, na primjer, kako i sami navodite, vidjeli da je hrvatska strana pokušala oslobađajuću presudu MKSJ-a generalima Gotovini i Markaču protumačiti kao dokaz da se zločini počinjeni od strane pripadnika hrvatskih postrojbi protiv srpskog civilnog stanovništva nisu dogodili?
Kad bi sud u svom pravorijeku, kakav god on bio, naglasio da su strašni zločini počinjeni na obje strane, da su obje države odgovorne i dužne da istraže i procesuiraju zločine koji su počinjeni u njihovo ime, možda bi to bio poticaj prema katarzi, tako potrebnoj na ovim prostorima zagađenim mržnjom i netolerancijom. Vrlo ozbiljna zadaća za odgovorne političare Hrvatske i Srbije je da nađu hrabrosti i mudrosti da taj teret ne ostavljaju u naslijeđe sljedećim generacijama. Vjerojatno imate pravo, to očekivati spada više u lijepe želje.
Vas je ta rasprava u Haagu potakla da se još jednom javite jer je propuštena prilika da se pred ovom respektabilnom međunarodnom instancom pošteno i časno iznesu i utvrde činjenice o stradanjima i patnjama te razmjeru i pozadini počinjenih zločina, a mene muči još jedna scena od onih ”da ti pamet stane” u kojoj četrdeset svećenika i tri biskupa veliča ”junačka djela” ratnog zločinca Darija Kordića tijekom ”slobodnog dana” na odsluženju 25-godišnje kazne u zatvoru u Grazu. Da pojasnim neupućenima, sisački biskup Vlado Košić je prošle subote na toj misi za Kordića pohvalio ”ustrajni i uspravni stav pred nepravednom osudom” uspoređujući čovjeka koji je kriv za smaknuće 116 Bošnjaka u Ahmićima s Isusom Kristom, ”koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ”, baš kao što ga ”nosi” Kordić. Pročitali ste Košićevu propovijed, a kako znam da biskup prati naš portal, ja Vas molim da mu kažete što mislite o toj ”gesti”.
Izjava biskupa Vlade Košića može imati opravdanje samo u jednom slučaju: da g. Košić raspolaže uvjerljivim dokazima da Dario Kordić nema nikakve veze sa strašnim zločinom u Ahmićima, gdje je hladnokrvno pobijeno preko stotinu civila, uglavnom staraca, žena i djece. Ostao mi je u sjećanju broj – ubijene su 32 žene i 11 djece, od 200 kuća u Ahmićima vojnici HVO-a, iz jedinica zvučnih imena Jockeri, Vitezovi i Nikola Šubić Zrinski, spalili su 180, neke zajedno s njihovim ukućanima. Ako g. Košić takvih dokaza nema, ako se oni ne svode na licemjerno prenemaganje tipa Milan Vuković ”da u obrambenom ratu Hrvati nisu mogli počiniti zločine“, usporedba Kordića s Isusom Kristom je neviđena blasfemija i teška uvreda za svakog poštenog čovjeka, posebno za vjernike kršćane. Možda ta masovna podrška Crkve ima veze s Kordićevim navodima da mu se u zatvoru dva puta ukazao Isus. Šteta samo što mu se nije ukazao onu večer prije pokolja u Ahmićima ili ga upozorio koliko je zlo organizirati etničko čišćenje Lašvanske doline.
Prija li Vam kada Vas, kao Hrvata, poistovjećuju s Kordićem? Naime, ako sam shvatio biskupa Košića, jednoga bi dana Kordić trebao biti apsolviran od svih tereta, jer je, naravno, nevin, a onda će i hrvatski narod biti čist kao suza.
Nitko nije zaslužan ni kriv za pripadanje nekom narodu, pa ni za časna ili sramotna djela koja su pojedini pripadnici tog naroda ostvarili ili počinili. Odgovorni ste za vlastite riječi i za vlastita djela. Ako bi me netko poistovjetio s Kordićem ili Košićem samo zato što smo sva trojica Hrvati, to bi prije svega govorilo o krajnjoj ograničenosti i zatucanosti te osobe. Ja ne vjerujem u kolektivnu krivicu bilo kojeg naroda. Uvjeren sam, međutim, u krivicu pojedinaca kakvih ima u svakom narodu i koji će, ako im to okolnosti omogućuju, svoja nedjela pokušati ”prefarbati“ domoljubljem. U svim zemljama koje su sudjelovale u ovom ”Trećem balkanskom ratu“ takvih primjera ima i previše. Uvjeren sam u krivicu političara koji su netrpeljivost poticali, kao i u odgovornost svih onih koji su takvu politiku podržavali. Posebno onih svećenika koji su trebali znati bolje, a koji su se spremno priključili nacionalističkim talambasima i isključivosti i zaboravili najvrednija moralna načela i univerzalnost svoje vjere.
Jeste li imuni na optužbe da ste ”profiter” i da ste od ljudskih prava napravili ”biznis”? Kako se nosite s tim i drugim uvredama i klevetama?
Pa, otporan jesam, ali imun nisam. Ta količina ljudske zlobe i gluposti koja je sadržana u uvredama i klevetama uvijek me malo rastužuje. Tako HČSP izdaje javno priopćenje, nakon što su GOLJP i Documenta osudili prijetnje Josipa Miljka, predsjednika HČSP-a, Nataši Jovičić, direktorici Spomen-područja Jasenovac, u kojem, između ostalih nebuloza, stoji: ”Pusić ne može prežaliti što ne može odmah strijeljati Hrvate“. Izvjesna dr. Dalma Kalogjera, klinički psiholog iz USA, piše pisma Leki i traži da uhapsi Vesnu Teršelić i mene jer po njenom stručnom mišljenju svaki put kad se mi pojavimo u javnosti, broj samoubojstava branitelja se povećava. Ta pisma, u kojima se doktoricu Kalogjera predstavlja kao uglednu psihologinju, objavljuju se na portalu sličnog ugleda – dnevno.hr. I tako dalje i tome slično.
Kad se prolazi kroz sve mnogobrojnije opskurne ekstremističko desne portale ili tjednike poput Hrvatskog lista ili 7 Dnevno, pune stupidnih, ali krvoločnih članaka i kolumni i još krvoločnijih komentara, čovjeku dođu na pamet stihovi one Balaševićeve pjesme – ”Vrata na ludnici su ostala otvorena, provjerite, molim“. Posebno je omiljena fama o bogatstvu koje zgrću nevladine organizacije koje se bave tako profitabilnim poslovima kao što je pružanje besplatne pravne pomoći ili pomoći žrtvama terorizma i ratnih zločina. Ja desetljećima radim u GOLJP-u kao volonter, ne primam jedne kune za taj rad, radio sam na fakultetu, a sad živim od mirovine. Kolege i kolegice koji su zaposleni u GOLJP-u imaju skromna primanja s obzirom na svoje kvalifikacije, plaće dobivaju isključivo iz sredstava predviđenih projektima za koje morate aplicirati na međunarodnim ili domaćim natječajima. Slično je i u Documenti; to znam jer sam u njenom Upravnom odboru. Slično je i u drugim nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava.
Primanja su nesigurna i ne jednom se dogodilo da kad projekt završi ljudi odu par mjeseci na burzu dok ne dobijemo, ako dobijemo, drugi projekt. Ti ljudi često ostaju raditi kao volonteri jer osjećaju odgovornost prema poslu koji rade i prema ljudima kojima je njihova pomoć potrebna. Da to ne osjećaju, nikad ne bi radili posao koji je naporan, slabo plaćen i često frustrirajući jer su institucije države neobično otporne na ispravljanje nepravdi koje su često same uzrokovale. Ostaje nam samo da se gorko nasmijemo kad nas različiti ”Goebelsovi učenici“ bez trunka odgovornosti i najčešće svjesni da puno puta ponovljena laž počinje zvučati kao istina optužuju za profiterstvo i bogaćenje na ljudskim pravima.
Mala digresija kad ste već spomenuli tjednike i portale. Neki od njih donose izjavu odvjetnika Željka Olujića u kojoj on ”odgovorno tvrdi“ da ima dokaze da Vaša sestra Vesna skriva da je bila problematičan đak i da nikad nije završila treći i četvrti razred gimnazije. Što je zapravo istina?
Istina je da je Vesna kroz cijelo školovanje bila odličan đak i da je treći i četvrti razred gimnazije završila u jednoj godini i maturirala na Drugoj gimnaziji u Zagrebu godinu dana prije roka. Toliko o vjerodostojnosti odvjetnika Olujića i onih medija koji šire njegove nebuloze bez elementarne profesionalnosti da provjere lako provjerljive činjenice. Porazno je za Hrvatsku da su standardi profesionalnosti tako niski da ti mediji nemaju nikakav osjećaj odgovornosti prema istinitom informiranju svojih čitatelja ili gledatelja, koji gube mogućnost da razlikuju besramne klevete i propagandu od istinitog informiranja.
Molim Vas da odgovorite i na čestu frazetinu da se Vi i Vaše kolegice i kolege – ljudskopravaški aktivisti u Hrvatskoj (a to se ticalo i mene dok sam bio u HHO-u) – bavite samo hrvatskim zločinima i srpskim žrtvama te da izjednačujete žrtvu i agresora. Otprilike tako ide ta pjesma.
Onima koji to tvrde uglavnom nema pomoći jer njih istina ne interesira. Oni to ne tvrde iz neznanja, nego iz uvjerenja koje više nije zgodno javno izreći kao što je bilo 90-ih – da po definiciji zločin može počiniti samo suprotna strana. O tome se mnogo i često govorilo; pokušat ću još jednom. Ni ja ni itko od mojih kolega nikad nije pitao za nacionalnost osobe koje su nam se obratile za pomoć. Ali počinitelji kršenja ljudskih prava birali su žrtve uglavnom po etničkoj osnovi. U području koje je kontrolirala hrvatska država žrtve su najčešće bili Srbi. Oni su se obraćali nevladinim organizacijama jer nisu imali kome drugome; državne institucije čija je svrha i dužnost bila zaštititi ih kao ljude i građane od kriminalne nepravde koja im je nanesena često to nisu činile.
Od tisuća slučajeva kojima se GOLJP bavio navest ću tri. Profesorica engleskog i ruskog koja je radila na Tehničkoj vojnoj akademiji u Črnomercu izbačena je 1993. kao samohrana majka sa svojom maloljetnom kćerkom iz stana u Držićevoj u kojem je živjela 13 godina. Zvala je policiju koja je došla i kad su vidjeli da su izbacivači u uniformi HV-a rekli su: ”Gospođo, mi vam tu ne možemo ništa pomoći“. Vojnici su izbacivali njene stvari kroz prozor drugog kata i tovarili ih na kamion. Kad ih je zamolila da joj ostave bar engleske rječnike, rekli su joj: ”Po nama Vas bi trebalo ubiti“. Otišla se žaliti u stambeni odsjek MORH-a gdje je sa šeficom tog odsjeka imala sljedeći razgovor: “Vi ste vrlo hrabri kad ste se došli žaliti poslije onoga što su kod Vas našli“. ”Pa što ste kod mene našli?“ ”Knjige na ruskom i ćirilici.“ ”Ali ja sam profesorica ruskog.“ ”I to vam je neko zanimanje!?“ Uz pomoć GOLJP-a, ali prije svega zahvaljujući vlastitoj upornosti, gospođi Poštić, rođenoj u Hrvatskoj, koja je tu provela cijeli život, ali za čije je izbacivače bilo presudno to što je ona po etničkoj pripadnosti Srpkinja, vraćen je stan 2001. godine.
Gospođu Jakopec izbacili su iz stana 1992. dok je bila na tržnici. U stanu na Sveticama živjela je kao samohrana majka zajedno sa svojim sinom; bila je rastavljena, a njen suprug, oficir JNA, otišao je iz Zagreba u Crnu Goru 1989. godine. Gospođu Jakopec, rođenu Varaždinku, uspjeli smo vratiti u taj stan na Božić 2005. Baka Kaja bila je prognanica iz Mišinog Hana, sela kraj Banja Luke, odakle je prognana kao Hrvatica u jesen 1995., kad su se gomile srpskih prognanika iz Hrvatske i dijela BiH našle u tom području. Mi smo je godinama obilazili u Gvozdu gdje je živjela u jednoj napuštenoj potleušici. Posjetio ju je i predsjednik Mesić kad smo 2002. organizirali njegov posjet prognanicima i povratnicima u tom kraju. Poslije brojnih putovanja u Banja Luku i razgovora s različitim instancama vlasti uspjeli smo joj vratiti njenu kuću u Mišinom Hanu kamo je vraćamo 2006. Ovo su tek neki od karakterističnih primjera. I kakve to ima veze s frazetinama koje Vi citirate i s kojima se neki novinari i neki povjesničari tako olako nabacuju.
Što Vas je potaklo da osnujete GOLJP?
Brojna kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj koja su se počela događati za vrijeme i poslije agresije na Vukovar, dubrovačko područje i ostale dijelove Hrvatske. Posebno činjenica da se na protjerivanje i zločine po etničkoj osnovi protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati počelo otvoreno, u područjima koje je kontrolirala hrvatska država, tolerirati slične gnjusne zločine protiv civila samo zato što su bili Srbi. To mi je izgledalo kao da Hrvatsku u isti čas napada opasni nasilnik izvana i opasna bolest iznutra. Dok su svi prepoznavali opasnog nasilnika, malo tko je progovorio o opasnoj unutrašnjoj bolesti, o tome da se treba ozbiljno zabrinuti za zdravlje države u kojoj ubojice dvanaestogodišnje djevojčice napreduju u vojnoj službi i dobivaju odlikovanja ili se politička moć stječe ubijanjem i bacanjem slučajno odabranih civila u Dravu i tjeranjem da piju kiselinu iz akumulatora. Od svog osnutka GOLJP je bio svima otvoren, tako da nam se poslije osuđujuće presude obratio čak i Branimir Glavaš.
Kada je GOLJP osnovan i što je bilo s Glavašem?
GOLJP je osnovan u jesen 1992., a službeno registriran u proljeće 1994. godine. Glavaš mi se obratio još za vrijeme suđenja. Ja sam mu rekao da mi nismo odvjetnici i da ćemo se založiti za njega samo onda ako nam dostavi dokaze da on nije počinio ono za što ga optužba tereti. Poslije osuđujuće presude dva puta me je posjetila njegova izaslanica i donijela hrpu dokumenata, ali ništa što bi uvjerljivo pokazalo da se radi o nevino osuđenom čovjeku u montiranom političkom procesu.
Imate li dojam da se išta promijenilo u našem društvu otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju?
Imam dojam da prolazimo kroz neku vrstu protureformacije u kojoj Crkva, kao i u originalnoj protureformaciji, igra važnu i, uglavnom, negativnu ulogu. Ova dva referenduma, jedan proveden, a za drugi je, navodno, skupljeno dovoljno glasova da bude proveden, predstavljaju zabrinjavajući korak nazad i ozbiljno dovođenje u pitanje već dostignutih demokratskih standarda. Iza uspjeha referenduma o braku, ako se smanjenje prava jednoj grupi ljudi koja je kroz cijelu povijest proganjana iz zlobe i predrasuda, može zvati uspjehom, stoji Katolička crkva. Ako je kod referenduma o braku Crkva bila žalosno uskogrudna, podrška referendumu o ćirilici, dakle podrška nepoštivanju zakona i diskriminaciji etničke manjine, u suprotnosti je s elementarnim načelima na koje se ta Crkva poziva.
U pismu koje smo uputili papi Franji, a u vezi s tim referendumima, navodimo riječi kardinala Kuharića koje su relevantne za ovaj naš cijeli razgovor: ”I Hrvati i Srbi pred težim su pitanjem – Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako poznati krivnju u vlastitoj zajednici“. Radikalizacija na desnom dijelu političke scene gurnula je i HDZ, u borbi za glasove, prema radikalnoj desnici. To, sa političkom podrškom radikalnoj desnici koju svojim postupcima pružaju neki političari iz vladajuće koalicije, ne daje baš optimističnu sliku skore budućnosti.
Kažu mi poznanici iz Vukovara da se ćelija koja vodi tzv. Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara ponaša kao što su se nekad postavljali najrigorozniji komunistički partijski komesari: oni odlučuju što može proći, a što ne, što je prihvatljivo, a što je ”izdajničko”. U jednoj ranijoj izjavi povodom razbijanja ćiriličnih tabli ste rekli da nacionalistička atmosfera u načelu znači poticanje nesnošljivosti prema nekoj manjini, smanjenje sloboda, prava i sigurnosti pripadnika te manjine, ali, u krajnjoj liniji, i pripadnika većinskoga naroda, koji se stalno uvjeravaju da žive u opasnosti od ”onih drugih”, a ne dijele li to mišljenje, prozivaju ih zbog manjka patriotizma…
Jesam i mislim da je to točno. Da mahanje zastavama, paradiranje u uniformama, podmetanje netolerancije pod domoljublje predstavlja ozbiljnu opasnost za građane jedne zemlje mogli smo naučiti i iz vlastitog iskustva i iz višestrukog iskustva Europe 20. stoljeća.
Što Vama govore podaci o rastu ekstremno desnih, neofašističkih i ksenofobnih opcija u Europi? Povijesna iskustva uče nas da su takve manipulacije kao što je ova koju provodi Stožer u Vukovaru vrlo opasne, a razvoj događaja u sadašnjosti pokazuje da ni najdemokratskije države i društva u Europi na njih nisu imune.
Židovska općina u Palmotićevoj organizirala je Shoa akademiju na kojoj nekoliko kolega i ja držimo već tri godine predavanja o holokaustu za studente i srednjoškolske profesore. Nedavno smo napisali pismo europskim parlamentarcima izražavajući našu zabrinutost upravo rastom opcija koje Vi spominjete. U tom pismu, između ostalog, stoji: ”Smatramo našom intelektualnom i građanskom dužnošću upozoriti na jasne pokazatelje rastuće opasnosti jačanja radikalno desnih pokreta koji, u pravilu, potiču nacionalističke netrpeljivosti, rasizam i ksenofobiju. U nekim zemljama to je možda posljedica prijetećeg siromaštva i ekonomske krize, u drugima strah od rastućeg broja imigranata, a negdje su na djelu oba ta uzroka i međusobno se pojačavaju. Europa sve više izgleda kao društvo koje je izgubilo imunitet na tešku zaraznu bolest koja ga je nekad poharala i koje su osnivači EU bili i te kako svjesni.“
Branimir Glavaš je i u zatvoru ugledan, respektabilna politička snaga i poželjan koalicijski partner. Prije nekoliko tjedana došla ga je posjetiti i katolička žena i majka Željka Markić računajući da bi njih dvoje mogli nešto udruženi učiniti za napaćenu domovinu. Može li nam se dogoditi najcrnji scenarij – Markićka kao šefica države, Karamarko kao premijer koji bi svaki vikend obilazio Kevine jame?
Ako se SDP nastavi truditi kao u zadnje vrijeme, sve je moguće. Sjećam se kad sam čitao knjigu Ive Brešana, ”2053. Država božja”, u kojoj hrvatski građani postanu toliko ”štufi“ političara, zbog učestalih skandala s korupcijom i preokupacije političara samim sobom da gotovo uopće ne izađu na izbore. Pobijedi neka minorna klerikalna stranka koja zavodi diktaturu i strahovladu. Kad sam čitao, činila mi se priča kao malo pretjerani (science) fiction, a danas se pitam da li ju je Brešan stavio predaleko u budućnost.
A sada za ozbiljno: mislim da Milanovića čeka sudbina francuskog predsjednika Hollandea i da će nakon toga završiti na političkom rezalištu. Francuska politička stvarnost jasno je upozorenje za Vladu Zorana Milanovića. Naime, i hrvatski je premijer, kao i predsjednik Hollande, već izgubio bitku u javnom prostoru, naročito sada kada tolerira političku korupciju u vlastitim redovima, a strašno kasni s bitkom za postizanje kakvih-takvih rezultata. Koja bi opcija bila optimalna za konsolidaciju civilnoga društva i za to da se ne vrate 90-te u smislu u kojem je to ukazao prof. Ivan Rimac uspoređujući ovu situaciju sa zadnjim danima Weimarske republike? Da citiram još jedan dokument iz Vaše radionice: ekonomska kriza, velika nezaposlenost, snažne veteranske udruge; neke od njih radikalne, čiji predstavnici svako malo defiliraju u uniformama, što je više nego jasna poruka kakvoj su vrsti društva skloni, postojanje ”dežurne” manjine na koju se nezadovoljstvo i strah od postojećih problema uvijek mogu preusmjeriti, političke stranke u opoziciji; od kojih su neke uistinu ”opasnih namjera”, pravosuđe kojemu nije dana šansa da se oporavi od čistke po etničkoj i političkoj podobnosti…
Sve je rečeno, nemam što dodati. Ostaje nam nada, koja više nije tako izvjesna kao što je bila pred koju godinu, da je okruženje ipak bolje nego što je bilo u doba Weimarske republike.
Odgovorite mi, molim Vas, za kraj na ovu dilemu kolege Borisa Dežulovića koji na pitanje Damira Pilića: ”Kao nagrađivani intelektualac sad već europskih razmjera, što biste uopće savjetovali mladima danas u Hrvatskoj? Da ostaju ili da bježe?”, reče: ”Gdje, jebiga, da ostanu? I gdje, još jebigije, da bježe?”
Mislim da mladi ljudi trebaju putovati, vidjeti svijeta, to je vrijednost sama po sebi, tako se razvija skepsa prema nametnutim dogmama i predrasudama, mogućnost putovanja starih Grka vjerojatno je bila presudna za početke demokracije kao što su putovanja i upoznavanja različitih ljudi i običaja danas važni za izgradnju tolerancije i opstanak demokracije. Često su razlozi prozaičniji, ”trbuhom za kruhom“, ali efekt može biti isti. S druge strane, ja sam konzervativan – nastojanje da se ova zemlja učini boljim mjestom najbliže je mojem poimanju patriotizma. Mislim da je to i veliki izazov ili, što bi rekli mladi: ”Kad ako ne sad, tko ako ne mi?!“
Snimio Drago Pilsel
Gospodine Pusić, krenimo od izjave za javnost koju su ovaj tjedan povodom okončanja rasprave o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom (pravde) u Haagu dale Vaš Građanski odbor za ljudska prava, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek. U njoj se kaže da su tijekom sudskog postupka izložena pravna stajališta Hrvatske i Srbije pokazala da se, unatoč promjenama političke garniture, ni u jednoj od dvije zemlje nije dogodila ona nužna društveno-politička katarza, potrebna da se društva suoče s mračnom stranom vlastite prošlosti i priznaju žrtve masovnih zločina počinjenih u ime vlastite države. Zašto je tomu tako?
Zato što za to nije postojala kritična politička volja; o potrebi takvog suočavanja govorile su i govore malobrojne nevladine udruge, neki novinari, pokoji usamljeni političar poput bivšeg predsjednika Mesića i svi su oni redovito bili izloženi žestokim napadima i prijetnjama. Pred neki dan bivši ministar pravosuđa i vanjskih poslova, bivši rektor Zagrebačkog sveučilišta Zvonimir Šeparović, koji se penjao na stup semafora pred Američkim veleposlanstvom u Zagrebu i vikao: ”Mi ćemo suditi sucima Haaškog suda“, a 2013. proglasio Documentu djelom Sotone, objavio je listu izdajnika kojima treba suditi u Hrvatskoj. Između ostalog i zbog toga što će zbog svog izražavanja skepse prema uspjehu hrvatske tužbe za genocid biti krivi ako ta tužba ne uspije. Bilo je trenutaka, u jednom periodu kad je Sanader bio premjer ili na početku Josipovićevog mandata, kad je izgledalo da se izvlačimo iz tog klinča međusobnog optuživanja koje u konačnici nosi samo nesreću i osigurava razloge za buduće sukobe. A ovo je suđenje, gdje je začas prevladala navijačka atmosfera i gdje se svaka od strana koncentrirala na zločine onih drugih, u čemu je, nažalost, imala i previše materijala, pokazalo koliko su ti pozitivni pomaci krhki.
Kažete da je i rasprava, koja je s velikim interesom i još većim senzacionalizmom u izvještavanju praćena u javnostima obiju zemalja, pokazala da povjerenje između nekad zaraćenih strana još uvijek nije izgrađeno, da je i dalje prisutna retorika isključivosti s početka 90-ih godina, koja je i dovela do oružanog sukoba, da se licitira s brojevima žrtava, minimizira i negira vlastita uloga u počinjenim zločinima te da se ide tako daleko da se manipulativno i tendenciozno interpretira pravna praksa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Očekivali bismo takvo ponašanje, barem što se Hrvatske tiče, da je na vlasti HDZ-a, ali kako tumačite te iznesene činjenice kada je na vlasti lijeva koalicija u kojoj je ministrica vanjskih poslova vaša sestra Vesna? Jeste li imali prilike o tome s njom porazgovarati?
To da će se licitirati s brojem žrtava, minimizirati i negirati uloga vlastite zemlje i od strane hrvatskog i od strane srpskog tima nije neočekivano jer takvo ponašanje nameće logika sudskog procesa. I to unatoč činjenici da je vrlo upitno poistovjećivanje vlastite zemlje s tadašnjom vladajućom garniturom prema kojoj su, u normalnim prilikama, neki od pravnika koji su zastupali optužnice izrazito kritični. Branitelji na sudu iznose samo ono što ide u prilog onoga koga brane, a tužitelji samo ono što ide na štetu onoga koga optužuju. Oba tima su pred MKS-om imali uloge i tužitelja i branitelja. Zašto ova koaliciona Vlada nije našla snage da izravnim pregovorima sa Srbijom riješi probleme nestalih, probleme izbjeglica, problem vraćanja pokradenih umjetnina? Sve se to moglo riješiti mnogo efikasnije, neusporedivo jeftinije i samostalno, kao odgovorne zemlje koje prave konstruktivne korake prema zajedničkoj budućnosti u EU. Ako su to napravili iz straha od proširenja utjecaja radikalne desnice, ta će ih prozivati kao izdajnike što god napravili, a padu popularnosti kod potencijalnih birača puno više pridonose pomanjkanje odlučnosti i korupcijske afere. Što se tiče Vesne, nismo o tome razgovarali; malo se viđamo, ona radi od jutra do mraka, u rijetkim prilikama kad se vidimo, izbjegavamo razgovarati o poslu.
Što zapravo znači završna rečenica izjave u kojoj poručujete da bi očekivana presuda utvrđivanjem razmjera počinjenih zločina obiju strana mogla svojim autoritetom postati važan korak u pravcu prihvaćanja vlastitih pogrešaka iz prošlosti i priznanja patnje svih, a ne samo vlastitih žrtava? Zašto bi se to moglo očekivati kada smo, na primjer, kako i sami navodite, vidjeli da je hrvatska strana pokušala oslobađajuću presudu MKSJ-a generalima Gotovini i Markaču protumačiti kao dokaz da se zločini počinjeni od strane pripadnika hrvatskih postrojbi protiv srpskog civilnog stanovništva nisu dogodili?
Kad bi sud u svom pravorijeku, kakav god on bio, naglasio da su strašni zločini počinjeni na obje strane, da su obje države odgovorne i dužne da istraže i procesuiraju zločine koji su počinjeni u njihovo ime, možda bi to bio poticaj prema katarzi, tako potrebnoj na ovim prostorima zagađenim mržnjom i netolerancijom. Vrlo ozbiljna zadaća za odgovorne političare Hrvatske i Srbije je da nađu hrabrosti i mudrosti da taj teret ne ostavljaju u naslijeđe sljedećim generacijama. Vjerojatno imate pravo, to očekivati spada više u lijepe želje.
Vas je ta rasprava u Haagu potakla da se još jednom javite jer je propuštena prilika da se pred ovom respektabilnom međunarodnom instancom pošteno i časno iznesu i utvrde činjenice o stradanjima i patnjama te razmjeru i pozadini počinjenih zločina, a mene muči još jedna scena od onih ”da ti pamet stane” u kojoj četrdeset svećenika i tri biskupa veliča ”junačka djela” ratnog zločinca Darija Kordića tijekom ”slobodnog dana” na odsluženju 25-godišnje kazne u zatvoru u Grazu. Da pojasnim neupućenima, sisački biskup Vlado Košić je prošle subote na toj misi za Kordića pohvalio ”ustrajni i uspravni stav pred nepravednom osudom” uspoređujući čovjeka koji je kriv za smaknuće 116 Bošnjaka u Ahmićima s Isusom Kristom, ”koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ”, baš kao što ga ”nosi” Kordić. Pročitali ste Košićevu propovijed, a kako znam da biskup prati naš portal, ja Vas molim da mu kažete što mislite o toj ”gesti”.
Izjava biskupa Vlade Košića može imati opravdanje samo u jednom slučaju: da g. Košić raspolaže uvjerljivim dokazima da Dario Kordić nema nikakve veze sa strašnim zločinom u Ahmićima, gdje je hladnokrvno pobijeno preko stotinu civila, uglavnom staraca, žena i djece. Ostao mi je u sjećanju broj – ubijene su 32 žene i 11 djece, od 200 kuća u Ahmićima vojnici HVO-a, iz jedinica zvučnih imena Jockeri, Vitezovi i Nikola Šubić Zrinski, spalili su 180, neke zajedno s njihovim ukućanima. Ako g. Košić takvih dokaza nema, ako se oni ne svode na licemjerno prenemaganje tipa Milan Vuković ”da u obrambenom ratu Hrvati nisu mogli počiniti zločine“, usporedba Kordića s Isusom Kristom je neviđena blasfemija i teška uvreda za svakog poštenog čovjeka, posebno za vjernike kršćane. Možda ta masovna podrška Crkve ima veze s Kordićevim navodima da mu se u zatvoru dva puta ukazao Isus. Šteta samo što mu se nije ukazao onu večer prije pokolja u Ahmićima ili ga upozorio koliko je zlo organizirati etničko čišćenje Lašvanske doline.
Prija li Vam kada Vas, kao Hrvata, poistovjećuju s Kordićem? Naime, ako sam shvatio biskupa Košića, jednoga bi dana Kordić trebao biti apsolviran od svih tereta, jer je, naravno, nevin, a onda će i hrvatski narod biti čist kao suza.
Nitko nije zaslužan ni kriv za pripadanje nekom narodu, pa ni za časna ili sramotna djela koja su pojedini pripadnici tog naroda ostvarili ili počinili. Odgovorni ste za vlastite riječi i za vlastita djela. Ako bi me netko poistovjetio s Kordićem ili Košićem samo zato što smo sva trojica Hrvati, to bi prije svega govorilo o krajnjoj ograničenosti i zatucanosti te osobe. Ja ne vjerujem u kolektivnu krivicu bilo kojeg naroda. Uvjeren sam, međutim, u krivicu pojedinaca kakvih ima u svakom narodu i koji će, ako im to okolnosti omogućuju, svoja nedjela pokušati ”prefarbati“ domoljubljem. U svim zemljama koje su sudjelovale u ovom ”Trećem balkanskom ratu“ takvih primjera ima i previše. Uvjeren sam u krivicu političara koji su netrpeljivost poticali, kao i u odgovornost svih onih koji su takvu politiku podržavali. Posebno onih svećenika koji su trebali znati bolje, a koji su se spremno priključili nacionalističkim talambasima i isključivosti i zaboravili najvrednija moralna načela i univerzalnost svoje vjere.
Jeste li imuni na optužbe da ste ”profiter” i da ste od ljudskih prava napravili ”biznis”? Kako se nosite s tim i drugim uvredama i klevetama?
Pa, otporan jesam, ali imun nisam. Ta količina ljudske zlobe i gluposti koja je sadržana u uvredama i klevetama uvijek me malo rastužuje. Tako HČSP izdaje javno priopćenje, nakon što su GOLJP i Documenta osudili prijetnje Josipa Miljka, predsjednika HČSP-a, Nataši Jovičić, direktorici Spomen-područja Jasenovac, u kojem, između ostalih nebuloza, stoji: ”Pusić ne može prežaliti što ne može odmah strijeljati Hrvate“. Izvjesna dr. Dalma Kalogjera, klinički psiholog iz USA, piše pisma Leki i traži da uhapsi Vesnu Teršelić i mene jer po njenom stručnom mišljenju svaki put kad se mi pojavimo u javnosti, broj samoubojstava branitelja se povećava. Ta pisma, u kojima se doktoricu Kalogjera predstavlja kao uglednu psihologinju, objavljuju se na portalu sličnog ugleda – dnevno.hr. I tako dalje i tome slično.
Snimio Drago Pilsel
Kad se prolazi kroz sve mnogobrojnije opskurne ekstremističko desne portale ili tjednike poput Hrvatskog lista ili 7 Dnevno, pune stupidnih, ali krvoločnih članaka i kolumni i još krvoločnijih komentara, čovjeku dođu na pamet stihovi one Balaševićeve pjesme – ”Vrata na ludnici su ostala otvorena, provjerite, molim“. Posebno je omiljena fama o bogatstvu koje zgrću nevladine organizacije koje se bave tako profitabilnim poslovima kao što je pružanje besplatne pravne pomoći ili pomoći žrtvama terorizma i ratnih zločina. Ja desetljećima radim u GOLJP-u kao volonter, ne primam jedne kune za taj rad, radio sam na fakultetu, a sad živim od mirovine. Kolege i kolegice koji su zaposleni u GOLJP-u imaju skromna primanja s obzirom na svoje kvalifikacije, plaće dobivaju isključivo iz sredstava predviđenih projektima za koje morate aplicirati na međunarodnim ili domaćim natječajima. Slično je i u Documenti; to znam jer sam u njenom Upravnom odboru. Slično je i u drugim nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava.
Primanja su nesigurna i ne jednom se dogodilo da kad projekt završi ljudi odu par mjeseci na burzu dok ne dobijemo, ako dobijemo, drugi projekt. Ti ljudi često ostaju raditi kao volonteri jer osjećaju odgovornost prema poslu koji rade i prema ljudima kojima je njihova pomoć potrebna. Da to ne osjećaju, nikad ne bi radili posao koji je naporan, slabo plaćen i često frustrirajući jer su institucije države neobično otporne na ispravljanje nepravdi koje su često same uzrokovale. Ostaje nam samo da se gorko nasmijemo kad nas različiti ”Goebelsovi učenici“ bez trunka odgovornosti i najčešće svjesni da puno puta ponovljena laž počinje zvučati kao istina optužuju za profiterstvo i bogaćenje na ljudskim pravima.
Mala digresija kad ste već spomenuli tjednike i portale. Neki od njih donose izjavu odvjetnika Željka Olujića u kojoj on ”odgovorno tvrdi“ da ima dokaze da Vaša sestra Vesna skriva da je bila problematičan đak i da nikad nije završila treći i četvrti razred gimnazije. Što je zapravo istina?
Istina je da je Vesna kroz cijelo školovanje bila odličan đak i da je treći i četvrti razred gimnazije završila u jednoj godini i maturirala na Drugoj gimnaziji u Zagrebu godinu dana prije roka. Toliko o vjerodostojnosti odvjetnika Olujića i onih medija koji šire njegove nebuloze bez elementarne profesionalnosti da provjere lako provjerljive činjenice. Porazno je za Hrvatsku da su standardi profesionalnosti tako niski da ti mediji nemaju nikakav osjećaj odgovornosti prema istinitom informiranju svojih čitatelja ili gledatelja, koji gube mogućnost da razlikuju besramne klevete i propagandu od istinitog informiranja.
Molim Vas da odgovorite i na čestu frazetinu da se Vi i Vaše kolegice i kolege – ljudskopravaški aktivisti u Hrvatskoj (a to se ticalo i mene dok sam bio u HHO-u) – bavite samo hrvatskim zločinima i srpskim žrtvama te da izjednačujete žrtvu i agresora. Otprilike tako ide ta pjesma.
Onima koji to tvrde uglavnom nema pomoći jer njih istina ne interesira. Oni to ne tvrde iz neznanja, nego iz uvjerenja koje više nije zgodno javno izreći kao što je bilo 90-ih – da po definiciji zločin može počiniti samo suprotna strana. O tome se mnogo i često govorilo; pokušat ću još jednom. Ni ja ni itko od mojih kolega nikad nije pitao za nacionalnost osobe koje su nam se obratile za pomoć. Ali počinitelji kršenja ljudskih prava birali su žrtve uglavnom po etničkoj osnovi. U području koje je kontrolirala hrvatska država žrtve su najčešće bili Srbi. Oni su se obraćali nevladinim organizacijama jer nisu imali kome drugome; državne institucije čija je svrha i dužnost bila zaštititi ih kao ljude i građane od kriminalne nepravde koja im je nanesena često to nisu činile.
Od tisuća slučajeva kojima se GOLJP bavio navest ću tri. Profesorica engleskog i ruskog koja je radila na Tehničkoj vojnoj akademiji u Črnomercu izbačena je 1993. kao samohrana majka sa svojom maloljetnom kćerkom iz stana u Držićevoj u kojem je živjela 13 godina. Zvala je policiju koja je došla i kad su vidjeli da su izbacivači u uniformi HV-a rekli su: ”Gospođo, mi vam tu ne možemo ništa pomoći“. Vojnici su izbacivali njene stvari kroz prozor drugog kata i tovarili ih na kamion. Kad ih je zamolila da joj ostave bar engleske rječnike, rekli su joj: ”Po nama Vas bi trebalo ubiti“. Otišla se žaliti u stambeni odsjek MORH-a gdje je sa šeficom tog odsjeka imala sljedeći razgovor: “Vi ste vrlo hrabri kad ste se došli žaliti poslije onoga što su kod Vas našli“. ”Pa što ste kod mene našli?“ ”Knjige na ruskom i ćirilici.“ ”Ali ja sam profesorica ruskog.“ ”I to vam je neko zanimanje!?“ Uz pomoć GOLJP-a, ali prije svega zahvaljujući vlastitoj upornosti, gospođi Poštić, rođenoj u Hrvatskoj, koja je tu provela cijeli život, ali za čije je izbacivače bilo presudno to što je ona po etničkoj pripadnosti Srpkinja, vraćen je stan 2001. godine.
Gospođu Jakopec izbacili su iz stana 1992. dok je bila na tržnici. U stanu na Sveticama živjela je kao samohrana majka zajedno sa svojim sinom; bila je rastavljena, a njen suprug, oficir JNA, otišao je iz Zagreba u Crnu Goru 1989. godine. Gospođu Jakopec, rođenu Varaždinku, uspjeli smo vratiti u taj stan na Božić 2005. Baka Kaja bila je prognanica iz Mišinog Hana, sela kraj Banja Luke, odakle je prognana kao Hrvatica u jesen 1995., kad su se gomile srpskih prognanika iz Hrvatske i dijela BiH našle u tom području. Mi smo je godinama obilazili u Gvozdu gdje je živjela u jednoj napuštenoj potleušici. Posjetio ju je i predsjednik Mesić kad smo 2002. organizirali njegov posjet prognanicima i povratnicima u tom kraju. Poslije brojnih putovanja u Banja Luku i razgovora s različitim instancama vlasti uspjeli smo joj vratiti njenu kuću u Mišinom Hanu kamo je vraćamo 2006. Ovo su tek neki od karakterističnih primjera. I kakve to ima veze s frazetinama koje Vi citirate i s kojima se neki novinari i neki povjesničari tako olako nabacuju.
Snimio Drago Pilsel
Što Vas je potaklo da osnujete GOLJP?
Brojna kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj koja su se počela događati za vrijeme i poslije agresije na Vukovar, dubrovačko područje i ostale dijelove Hrvatske. Posebno činjenica da se na protjerivanje i zločine po etničkoj osnovi protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati počelo otvoreno, u područjima koje je kontrolirala hrvatska država, tolerirati slične gnjusne zločine protiv civila samo zato što su bili Srbi. To mi je izgledalo kao da Hrvatsku u isti čas napada opasni nasilnik izvana i opasna bolest iznutra. Dok su svi prepoznavali opasnog nasilnika, malo tko je progovorio o opasnoj unutrašnjoj bolesti, o tome da se treba ozbiljno zabrinuti za zdravlje države u kojoj ubojice dvanaestogodišnje djevojčice napreduju u vojnoj službi i dobivaju odlikovanja ili se politička moć stječe ubijanjem i bacanjem slučajno odabranih civila u Dravu i tjeranjem da piju kiselinu iz akumulatora. Od svog osnutka GOLJP je bio svima otvoren, tako da nam se poslije osuđujuće presude obratio čak i Branimir Glavaš.
Kada je GOLJP osnovan i što je bilo s Glavašem?
GOLJP je osnovan u jesen 1992., a službeno registriran u proljeće 1994. godine. Glavaš mi se obratio još za vrijeme suđenja. Ja sam mu rekao da mi nismo odvjetnici i da ćemo se založiti za njega samo onda ako nam dostavi dokaze da on nije počinio ono za što ga optužba tereti. Poslije osuđujuće presude dva puta me je posjetila njegova izaslanica i donijela hrpu dokumenata, ali ništa što bi uvjerljivo pokazalo da se radi o nevino osuđenom čovjeku u montiranom političkom procesu.
Imate li dojam da se išta promijenilo u našem društvu otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju?
Imam dojam da prolazimo kroz neku vrstu protureformacije u kojoj Crkva, kao i u originalnoj protureformaciji, igra važnu i, uglavnom, negativnu ulogu. Ova dva referenduma, jedan proveden, a za drugi je, navodno, skupljeno dovoljno glasova da bude proveden, predstavljaju zabrinjavajući korak nazad i ozbiljno dovođenje u pitanje već dostignutih demokratskih standarda. Iza uspjeha referenduma o braku, ako se smanjenje prava jednoj grupi ljudi koja je kroz cijelu povijest proganjana iz zlobe i predrasuda, može zvati uspjehom, stoji Katolička crkva. Ako je kod referenduma o braku Crkva bila žalosno uskogrudna, podrška referendumu o ćirilici, dakle podrška nepoštivanju zakona i diskriminaciji etničke manjine, u suprotnosti je s elementarnim načelima na koje se ta Crkva poziva.
U pismu koje smo uputili papi Franji, a u vezi s tim referendumima, navodimo riječi kardinala Kuharića koje su relevantne za ovaj naš cijeli razgovor: ”I Hrvati i Srbi pred težim su pitanjem – Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako poznati krivnju u vlastitoj zajednici“. Radikalizacija na desnom dijelu političke scene gurnula je i HDZ, u borbi za glasove, prema radikalnoj desnici. To, sa političkom podrškom radikalnoj desnici koju svojim postupcima pružaju neki političari iz vladajuće koalicije, ne daje baš optimističnu sliku skore budućnosti.
Kažu mi poznanici iz Vukovara da se ćelija koja vodi tzv. Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara ponaša kao što su se nekad postavljali najrigorozniji komunistički partijski komesari: oni odlučuju što može proći, a što ne, što je prihvatljivo, a što je ”izdajničko”. U jednoj ranijoj izjavi povodom razbijanja ćiriličnih tabli ste rekli da nacionalistička atmosfera u načelu znači poticanje nesnošljivosti prema nekoj manjini, smanjenje sloboda, prava i sigurnosti pripadnika te manjine, ali, u krajnjoj liniji, i pripadnika većinskoga naroda, koji se stalno uvjeravaju da žive u opasnosti od ”onih drugih”, a ne dijele li to mišljenje, prozivaju ih zbog manjka patriotizma…
Jesam i mislim da je to točno. Da mahanje zastavama, paradiranje u uniformama, podmetanje netolerancije pod domoljublje predstavlja ozbiljnu opasnost za građane jedne zemlje mogli smo naučiti i iz vlastitog iskustva i iz višestrukog iskustva Europe 20. stoljeća.
Što Vama govore podaci o rastu ekstremno desnih, neofašističkih i ksenofobnih opcija u Europi? Povijesna iskustva uče nas da su takve manipulacije kao što je ova koju provodi Stožer u Vukovaru vrlo opasne, a razvoj događaja u sadašnjosti pokazuje da ni najdemokratskije države i društva u Europi na njih nisu imune.
Židovska općina u Palmotićevoj organizirala je Shoa akademiju na kojoj nekoliko kolega i ja držimo već tri godine predavanja o holokaustu za studente i srednjoškolske profesore. Nedavno smo napisali pismo europskim parlamentarcima izražavajući našu zabrinutost upravo rastom opcija koje Vi spominjete. U tom pismu, između ostalog, stoji: ”Smatramo našom intelektualnom i građanskom dužnošću upozoriti na jasne pokazatelje rastuće opasnosti jačanja radikalno desnih pokreta koji, u pravilu, potiču nacionalističke netrpeljivosti, rasizam i ksenofobiju. U nekim zemljama to je možda posljedica prijetećeg siromaštva i ekonomske krize, u drugima strah od rastućeg broja imigranata, a negdje su na djelu oba ta uzroka i međusobno se pojačavaju. Europa sve više izgleda kao društvo koje je izgubilo imunitet na tešku zaraznu bolest koja ga je nekad poharala i koje su osnivači EU bili i te kako svjesni.“
Branimir Glavaš je i u zatvoru ugledan, respektabilna politička snaga i poželjan koalicijski partner. Prije nekoliko tjedana došla ga je posjetiti i katolička žena i majka Željka Markić računajući da bi njih dvoje mogli nešto udruženi učiniti za napaćenu domovinu. Može li nam se dogoditi najcrnji scenarij – Markićka kao šefica države, Karamarko kao premijer koji bi svaki vikend obilazio Kevine jame?
Ako se SDP nastavi truditi kao u zadnje vrijeme, sve je moguće. Sjećam se kad sam čitao knjigu Ive Brešana, ”2053. Država božja”, u kojoj hrvatski građani postanu toliko ”štufi“ političara, zbog učestalih skandala s korupcijom i preokupacije političara samim sobom da gotovo uopće ne izađu na izbore. Pobijedi neka minorna klerikalna stranka koja zavodi diktaturu i strahovladu. Kad sam čitao, činila mi se priča kao malo pretjerani (science) fiction, a danas se pitam da li ju je Brešan stavio predaleko u budućnost.
A sada za ozbiljno: mislim da Milanovića čeka sudbina francuskog predsjednika Hollandea i da će nakon toga završiti na političkom rezalištu. Francuska politička stvarnost jasno je upozorenje za Vladu Zorana Milanovića. Naime, i hrvatski je premijer, kao i predsjednik Hollande, već izgubio bitku u javnom prostoru, naročito sada kada tolerira političku korupciju u vlastitim redovima, a strašno kasni s bitkom za postizanje kakvih-takvih rezultata. Koja bi opcija bila optimalna za konsolidaciju civilnoga društva i za to da se ne vrate 90-te u smislu u kojem je to ukazao prof. Ivan Rimac uspoređujući ovu situaciju sa zadnjim danima Weimarske republike? Da citiram još jedan dokument iz Vaše radionice: ekonomska kriza, velika nezaposlenost, snažne veteranske udruge; neke od njih radikalne, čiji predstavnici svako malo defiliraju u uniformama, što je više nego jasna poruka kakvoj su vrsti društva skloni, postojanje ”dežurne” manjine na koju se nezadovoljstvo i strah od postojećih problema uvijek mogu preusmjeriti, političke stranke u opoziciji; od kojih su neke uistinu ”opasnih namjera”, pravosuđe kojemu nije dana šansa da se oporavi od čistke po etničkoj i političkoj podobnosti…
Sve je rečeno, nemam što dodati. Ostaje nam nada, koja više nije tako izvjesna kao što je bila pred koju godinu, da je okruženje ipak bolje nego što je bilo u doba Weimarske republike.
Odgovorite mi, molim Vas, za kraj na ovu dilemu kolege Borisa Dežulovića koji na pitanje Damira Pilića: ”Kao nagrađivani intelektualac sad već europskih razmjera, što biste uopće savjetovali mladima danas u Hrvatskoj? Da ostaju ili da bježe?”, reče: ”Gdje, jebiga, da ostanu? I gdje, još jebigije, da bježe?”
Mislim da mladi ljudi trebaju putovati, vidjeti svijeta, to je vrijednost sama po sebi, tako se razvija skepsa prema nametnutim dogmama i predrasudama, mogućnost putovanja starih Grka vjerojatno je bila presudna za početke demokracije kao što su putovanja i upoznavanja različitih ljudi i običaja danas važni za izgradnju tolerancije i opstanak demokracije. Često su razlozi prozaičniji, ”trbuhom za kruhom“, ali efekt može biti isti. S druge strane, ja sam konzervativan – nastojanje da se ova zemlja učini boljim mjestom najbliže je mojem poimanju patriotizma. Mislim da je to i veliki izazov ili, što bi rekli mladi: ”Kad ako ne sad, tko ako ne mi?!“
