Zlatko Dizdarević je novinar i diplomat. Bio je urednik sarajevskog Oslobođenja i dugogodišnji dopisnik s Bliskog istoka, glavni urednik tjednika Svijet i Nedjelja. Bio je ambasador BiH u Hrvatskoj, Jordanu, Iraku, Siriji i Libanonu. Autor je osam knjiga, objavljenih u više zemalja Europe, SAD-a i Latinskoj Americi. Ekskluzivno za portal Logično analizira aktualnu geopolitičku situaciju u svijetu, protagoniste svih kriza i mainstream medije.

O. J. Spajić: Što mislite o mainstream medijima po pitanju izvještavanja o sukobu u Siriji i zašto su izgubili objektivnost i transparentnost?

Zlatko Dizdarević: Jedan od bitnijih razloga što planetarni neo-imperijalni koncept ovladavanja svijetom pobjeđuje silom jeste u činjenici da je eksplozija informativnih tehnologija, u svojoj suštini kapitalna, uspješno stavljena pod kontrolu korporativnih centara moći. Mainstream mediji su postali udarna pesnica “pranja uma” u skladu s interesima najjačih. Tragom toga zanatski principi na kojima je počivalo nekadašnje novinarstvo ne samo da su poraženi, već su i ismijani, a ono što se nekada zvalo profesionalnim novinarstvom u stanju je kliničke smrti. “Interesna istina” definitivno je i ciljano nametnuta umjesto istine zasnovane na onih čuvenih pet pitanja na koja je morala da odgovori svaka vijest. Posebno pitanje “Zašto?”

O. J. Spajić: Zašto je Sirija toliko važna na geopolitičkoj šahovskoj ploči?

Zlatko Dizdarević: Iz današnje perspektive promatrano, Sirija u samom početku takozvanog “Arapskog proljeća” možda i nije bila ovoliko bitna koliko je u međuvremenu postala. Naravno, trebalo ju je rušiti podjednako kao Irak, Libiju, “onaj” Egipat… Tri su se nova razloga u međuvremenu profilirala kao povod za sve što je dovelo do ovoga što danas imamo: Prvi je istina da u Siriji operacija planirane manipulacije mogućim buđenjem, nazvana groteskno “Arapskim proljećem” nije uspjela onako kako je zamišljeno (kao u Libiji, Iraku pa i Egiptu), pa su se Zapad i Amerika sa zalivskim vazalima našli pred porazom, a Rusija, Iran, Assad i ostali saveznici pred pobjedom. To se, iz vizure onih što su poraženi ne može ni zamisliti, a kamo li prihvatiti. Drugo, cijela storija je direktno pokazala da se Rusija ponovo vratila na veliku svjetsku scenu kao relevantan i jak igrač.I tu je Zapad ostao zatečen. Time se okončava period monocentrizma u svijetu, neupitan za SAD od kraja hladnog rata do danas. Treće, eventualna vojna, pa tako i politička pobjeda Sirije kroz opstanak cjelovite države i pravo na vlastito unutrašnje uređenje, veliki je i ohrabrujući signal mnogima još uvijek potlačenima po svijetu da je to – moguće!

O. J. Spajić: Da li je Donald Trump progutan od strane duboke države (deep state)?

Zlatko Dizdarević: Definitivno jeste, uz niz vlastitih “zasluga” što je to tako. Posljednjim, ovakvim promjenama na čelu State Departmenta i CIA-e, on je postao i de facto tek pijun u tom razornom sistemu. Uz iluziju da on time vlada.

O. J. Spajić: Koliko je realna izravna američka intervencija u Siriji i kakve bi posljedice mogle biti ako se to dogodi?

Danas mnogo realnija nego minulog ponedjeljka. Posljedice mogu biti katastrofalne jer je izvjesno da Putin neće ispuštati iz ruku ono što je zapravo već osvojio ne samo u Siriji, već i mnogo šire u regionu. Ne treba zaboraviti da on u svemu tome nije više sam na globalnoj sceni dok Washington danas iskrene saveznike broji na prste jedne ruke. Mnogo je onih objektivno moćnih koji znaju da se odnos snaga u svijetu već promijenio.

O. J. Spajić: Kakvu budućnost očekuje pokrajinu Idlib i može li se ona u potpunosti osloboditi od terorističke prisutnosti?

Zlatko Dizdarević: Zapad, Zemlje Zaliva i Turska će sve pokušati da od Idliba stvore enklavu trajno nastanjenu teroristima koji su već unutra i pristižu poraženi iz Istočne Ghoute. Ukoliko na vrijeme ne shvate da je to apsolutno neprihvatljivo i za Assada, i za Ruse i Iran, cijela storija završit će se kao i sa Ghoutom – porazom terorista bez obzira na strašnu svjetsku propagandu neviđenih razmjera. Idlib zato, uz nove skandalozne prijetnje Nikki Haley u UN može da postane upaljač za razorni finale sirijske drame s globalno katastrofalnim posljedicama. Nažalost, nisam siguran da “nova politička pamet” u Washingtonu dotle dobacuje.

O. J. Spajić: Kakav odgovor će biti na kurdsko pitanje u Siriji i na ilegalne američke vojne baze s druge strane Eufrata?

Zlatko Dizdarević: Kurdi će, nažalost, kao i uvijek do sada biti tek kolaterala u tuđim igrama. Njihova potreba pretrčavanja na ovu ili onu stranu uz lažna obećanja velikih i u nadi da će se time približiti svom trajnom rješenju može se razumjeti, ali je za to trajno rješenje – ma kako ga oni dimenzionirali – pored emocija potrebno i više mudrosti i realnosti. A priča s ovom i onom stranom Eufrata samo je dio u storiji o globalnom finalu sirijske drame već prelivene izvan granica ove države.

O. J. Spajić: Koliko daleko su Rusija, Iran i Hezbollah spremni ići u obranu cjelovitosti Sirije?

Zlatko Dizdarević: U obranu cjelovitosti Sirije ne bi išli nikada “do kraja” po svaku cijenu da je samo o tome riječ. Situacija je ovdje sada drugačija: I jedni i drugi i treći u Siriji brane prevashodno svoj interes, kratkoročni i dugoročni u već osvojenim uslovima koji su za njih povoljniji nego ikada prije. Te interese u koje se uklapaju i oni sirijski, ali ne kao prevashodni, prije svega Rusija i Iran branit će mnogo žešće nego što se i slutilo da je moguće prije pet-šest godina. Njihov interes, zapravo, brani i samu Siriju.

O. J. Spajić: Možemo li očekivati napad Izraela na Libanon radi Hezbollaha i kakav bi bio ishod toga rata?

Zlatko Dizdarević: Nažalost možemo ali ne isključivo “radi Hezbollaha” kao takvog. Izrael u Libanonu ima razloga za osvajanje i pored Hezbollaha samog po sebi. Prvi je njihova vječita doktrina obrane u kojoj se sigurnost brani na vanjskim granicama, odnosno teritorijama izvan Izraela. Jordan je davno “smiren” Sporazumom iz Camp Davida, a Sirija okupacijom Golana. Ostaju jug Libanona s Hezbollahom i Gaza s Hamasom. Hamas je pod njihovom kontrolom i suprotstavljen Abasu i Ramallahu, a “terorističke provokacije” iz Gaze od početka služe Izraelu za vječito blokiranje tzv.mirovnog procesa i stvaranje države Palestine. Okupacija juga Libana kao stomaka Izraelu i ilegalnim naseljima na okupiranim teritorijama propala je 2006. godine i od tada se priprema ponovo. Problem je što je Hezbollah sada mnogo jači vojno i osposobljeniji organizaciono. Ujedno je i uspješno politički inkorporiran u libanonsku državu. Funkcionalan su dio tamošnjeg političkog sistema, u Parlamentu i u koaliciji s kršćanima. Ipak, novi razlog za podizanje tenzija i kao uvod u moguću eskalaciju odnosa tamo, sve do rata, jesu velika nova nalazišta plina i nafte u moru ispred obala dvije države. Izrael liniju razgraničenja na moru, pa tako i mjesta nalazišta, vidi drugačije od Libanona što je dovoljno za novu i potpunu destabilizaciju Libanona. Za radikale u Izraelu to je već dobitak. Napadom na Libanon sretni bi bili i novi prijatelji Izraela u Rijadu koji su ogorčeni stabiliziranjem unutrašnjih odnosa u Libanonu između sunita, šiita i kršćana.

O. J. Spajić: Do kada će licemjerno nedemokratska Saudijska Arabija biti prijatelj Zapada i zašto Zapad zatvara oči pred tragedijom u Jemenu?

Zlatko Dizdarević: Prilično logično, sve dotle dok im uzajamni interesi na tržištu nafte, plina i oružja budu komplementarni. Istinska demokracija i ljudska prava tu se nikoga od njih ne tiče. Danas je u svijetu korporacija i brutalnih interesa što se realiziraju silom, obična floskula. Temeljni principi međunarodnog prava su mrtvi. Podjednako kao što su eutanazirani i Ujedinjeni Narodi. Jemen je u svemu tome samo kolaterala kojom se mora zaštiti interes Saudijske Arabije i spriječiti u taj region prodor Irana,sutra i Rusije, Kine…

O. J. Spajić: Usporedivši Beirut i Damask danas s vašim prvim posjetama Bliskom Istoku koje su najveće razlike i promjene u ljudima i gradovima dogodile?

Zlatko Dizdarević: Libanon je zemlja čija se sudbina oduvijek primarno određivala izvana. Bejrut je osamdesetih godina, kada sam tamo otišao prvi put kao novinar, bio mnogo “razoreniji” iznutra nego izvana, usprkos ratu i borbama armija, falangi, stranaka, milicija…. Danas je Libanon iznutra mnogo kompaktniji, s mnogo više osjećanja za jedinstvenu državu nego prije. Koalicije su više razložno-interesne nego vjerske, sektaške i etničke. Pojednostavljeno govoreći oni kao da izlaze iz faze u koju, recimo, Bosna i Hercegovina ulazi nakon rata krupnim koracima, sada već i slijepo. Tamo se danas shvaća da je business u zajedničkom interesu, a ne vječitoj uzajamnoj proizvodnji animoziteta, sukoba i mržnje.To, naravno, mnogima u svijetu ne odgovara.

U Damasku se, nažalost, i pored duge tradicije starih vrijednosti, dobrih i stabilnih unutrašnjih odnosa i mimo autoritarnog režima – mada uočljivo “mekšeg” uoči rata nego prije deset godina – sada naslućuju pojave kojih smo se nagledali i u nas: Nova klasa profitera koju rađa rat, lažni heroji i patriote, razorni pritisak sa strane mentaliteta koji uzdrmava tradicije starog Damaska, manje tolerancije i orijentalnog šarma. Sve nam je to poznato. Razlika je u tome što oni ipak, vidljivo i neupitno, baštine pet hiljada godina grada u kontinuitetu i svega onoga što to sa sobom nose i kao gen i životni kod. Damask će opstati.

logično