Agencije za naplatu potraživanja ili, narodski rečeno, utjerivači dugova, operiraju na tržištu vrijednom milijune eura. Trenutno SDP i Zeleno-lijevi blok planiraju zakonski prijedlog kojim bi se to tržište bitno ograničilo, a mi se bavimo pitanjem kako je ono uopće nastalo. A za to se trebamo vratiti na početak stoljeća i kreditno ispunjenje obećanja postkomunizma u režiji esdepeovsko-liberalne koalicije i Sanaderov “narodni kapitalizam” koji je uslijedio.
Prema podacima udruge blokiranih i prema drugim javno dostupnim podacima poput onih koji stižu od FINA-e, broj građana koji su se posljednjih deset do petnaest godina u nas našli u nekom od vidova financijskih problema – u blokadi, osobnom stečaju ili su ovršeni – ne mijenja se bitno. Kreće se oko 230 tisuća bankrotiranih pojedinaca godišnje. Negdje tokom 2011. godine taj broj još uvijek nije dosezao dramatične razmjere, da bi uslijed tadašnje krize, a čije posljedice, de facto, osjećamo i danas, skočio na današnji nivo da bi tu i ostao. Prema istim podacima dug građana na kraju 2022. godine iznosi oko 18 milijardi kuna bez kamata (s kamatama dug blokiranih građana narasta na oko 24 milijarde kuna), od čega otprilike jedna trećina otpada na dug prema bankama.
Frustrirani potrošač
Da bismo shvatili otkud nepromjenjivo veliki broj financijski i ekonomski slomljenih građana Hrvatske, valja se nakratko vratiti u ne tako davnu prošlost. U Hrvatskoj problem prekomjernog zaduživanja otpočeo je otprilike s posttuđmanovskim političkim otopljavanjem. Kad je 2000. godine esdepovsko-liberalna koalicija odledila dotad politički neslomljivi HDZ-ov glečer, počele su se odmrzavati i druge ledene sante nastale u vrijeme hadezeovskog društveno-političkog glacijala. U okviru novih političkih okolnosti u međuvremenu novo-stasala klasa potrošača očekivala je da i ona uzme učešća u novoj preraspodjeli dobara, sredstava i kapitala. Samo da dodamo i to da ratna ekonomija nije nešto posebno dodirnula opće stanovništvo. Od ratne otimačine i post-ratne privatizacije, od vojnih stanova i nekretnina s područja koja su dotad nastanjivali izbjegli Krajišnici, profitirala je tek hadezeovska oligarhija uz malo ostavljene dobiti i za niže stranačke ešalone, te dio vojno-veteranskih segmenata stanovništva, ovisno o tome kako se tko od njih u tom nagomilavanju i raspodjeli ratnog plijena već snašao. Većina je ipak morala pričekati promjenu vlasti i novu političku konjunkturu.
Novi potrošač ćutio se zakinutim, osjećao se kao da su mu dotadašnji vladajući tuđmanizam, sumorne devedesete, rat i poslijeratna ekonomska stagnacija u Hrvatskoj prepriječili pristupe postkomunističkim obećanjima, smatrali su da su zakočeni u svojoj socijalnoj reprodukciji i da se u nas, generalno gledano, kasni za drugim istočnoevropskim demokracijama za koje se činilo da su od rastanka od komunizma avansirali puno više od nas. Stoga se, stvarao se opći dojam, nešto trebalo poduzeti, stvar je trebalo ubrzati. Uostalom, i nominalno lijevo-liberalna koalicija koja je netom preuzela vlast, morala je, da joj se ne bi osporavao politički legitimitet, obećati širim slojevima stanovništva da će i oni imati neke konkretne koristi od oslobođenih društvenih energija i od, kao posljedica toga, očekivanog uzleta. Konsolidirati privredu i iz toga ojačavati društvo činilo se dugotrajnim, kompleksnim i mukotrpnim poslom s krajnje neizvjesnim ishodom. Lakše je bilo olabaviti tržište kreditnih proizvoda i običnom čovjeku dopustiti da se u važnim pitanjima vlastite egzistencije snađe na brži način. Krediti su postali relativno dostupni, u početku su bili obavezno garnirani nižom kamatom. Nudili su se i bitno sumnjiviji kreditni proizvodi poput, recimo, stambenih kredita u švicarskim francima koji su do naših krajeva dopuzali iz austrijskih i švicarskih banaka, a o kojima smo na ovim stranicama više puta pisali.
Drenaža budućnosti
Istom politikom nastavio je i novi hadezeov politički mag zvani Ivo Sanader, koji je brzo akumuliranje novčanih sredstava širokom građanstvu ponudio i preko tzv. IPO-a (inicijalnih ponuda), od kojih u najljepšem sjećanju nama pripadnicima generacije X ostaje ona T-coma. U to vrijeme nitko ili samo rijetki su mogli predvidjeti da nam bankari rade o glavi, da nam nude sumnjive hipotekarne kredite, da nas mame različitim toksičnim financijskim proizvodima, te da nam takvim aranžmanima samo isušuju budućnost. Doba sanaderovanja bilo je poznato i po slabim ili nikakvim nadzorom nad kreditnim sposobnostima tražilaca zajmova, što se može do određene mjere prispodobiti krizi tzv. supbrime kredita u Sjedinjenim Državama. Naime, američki je predsjednik Bill Clinton u svom prvom mandatu takvim drugorazrednim hipotekarnim kreditima htio omogućiti i siromašnijim slojevima američkog stanovništva da dođu do krova nad glavom. Stvar se zbog nereguliranog poslovanja štedionica koje su izdavale takve kredite izrodila u krizu nenaplaćenih zajmova. Pa kad su uza sve to doda da se Sanaderov “narodni kapitalizam” urušio skupa sa svojim tvorcem već na početku globalne ekonomske krize, dramatičan porast zaduženosti domaćinstava i gomilanje neotplaćenih kredita naglo je prerastao u teško rješivi društveni problem.
Zadnji u čitavom nizu pokušaja jednog dijela domaće političke klase da se sanira šteta, da se regulira rad agencija za naplatu dugova (po narodski, utjerivača dugova) i da se nekako stvari vrate u korito zakonitosti, jest najavljeni prijedlog zakona o zabrani preprodaje zajmova agencijama kojeg u saborsku proceduru kane zajednički uputiti dvije političke snage – SDP i zeleno-lijeva koalicija. Esdepeov šef Peđa Grbin na tu je temu rekao: “Pitanje trgovanja dugovima nije pozivanje ljudi da ne plaćaju svoje račune, daleko od toga. Pitanje trgovanja dugovima je pitanje ljudskog dostojanstva. Vidjeli smo to prije 15 godina sa švicarskim frankom, a bojim se da ćemo u ovo vrijeme inflacije to u velikoj mjeri gledati ponovno. Ljudi ostaju bez svojih domova, nekretnine se prodaju i za 10 posto cijene, a neki na tome zarađuju iznose koji se mjere u milijunima kuna, pa čak i eura.” Agilna zastupnica koalicije, Sandra Benčić je u istom kontekstu dodala: “Potrošački krediti u bankama ne mogu biti prodani agencijama za naplatu potraživanja, ne mogu uopće biti prodavani bez pristanka dužnika, koji se može dati najranije 60 dana prije prodaje takvog dugovanja. Najranije 60 dana prije zato da to ne bi postao uvjet za sklapanje kredita i jedino kome se uz takav pristanak može prodati jest druga kreditna institucija, u principu druga banka, zato što jedino oni koji spadaju pod Zakon o kreditnim institucijama imaju okvir zaštite potrošača.” Kad se prije dvije godine pokušao promijeniti Zakon o zaštiti potrošača u dijelu koji upravo regulira rad ovakvih agencija hadezovska većina u Saboru to nije dozvolila, stoga je posve nejasna sudbina i ove inicijative. Zanimljivo da je jedna narodnjačka stranka, za kakvu se HDZ voli izdavati, odbila čak i minimalnu zakonsku izmjenu u pravcu da zaduženi narod barem dobije priliku da ga se pita za preprodaju vlastitog duga agencijama.
“Zašprehavanje” dužnika
Stvar s agencijama za naplatu potraživanja praktički se odmah po njihovoj pojavi na tržištu otprije dvadeset i više godina pretvorila u rijetko viđeni kaos. Njihov rad, inače, nije reguliran nekim posebnim zakonom, nego se tu križa nekoliko zakona – Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o obveznim odnosima (dio o cesiji), Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o zaštiti osobnih podataka, pa i Kazneni zakon. Posljednji skandal vezan uz njihov rad odnosio se na aferu kršenja prava na privatnost. Iz Agencije za naplatu potraživanja B2 Kapital u javnost su dospjeli podaci (ime i prezime, adrese i OIB) o više od 77 tisuća fizičkih osoba. Riječ je o dosad najvećem curenju osobnih podataka u Hrvatskoj. Agencije i inače kubure sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka. Ništa bolje oko toga ne stoje ni banke koje najčešće preprodaju dugove svojih klijenata i pri tome podatke o klijentima neovlašteno dilaju trećoj strani. Naime, prema rečenom zakonu, osobni su podaci tajni i bez znanja klijenta nikako se trećoj strani ne bi smjeli davati na uvid, a to se događa, praktički, na dnevnoj bazi.
Posebno su utjerivačke agencije podle onda kad krše Zakon o obaveznim odnosima (ZOO). Naime, opći zastarni rok je pet godina sukladno članku 225. spomenutog ZOO-a, što međutim ne sprečava agencije da otkupe i dug u zastari, računajući da će potencijalnog klijenta “zašprehati”. Tipična situacija je sljedeća: neki vas od agencijskih operatera nazove i ljubaznim i blagoglagoljivim pristupom vas uvjeri da dug od, recimo, 250 eura koji vam je ostao kod nekog teleoperatera, počnete otplaćivati s, recimo, relativno dohvatnih 15 eura mjesečno. To se klijentu učini kao fer dil i krene s otplatom. Međutim, nije znao (nije se informirao, nije mu rečeno ili je jednostavno smetnuo s uma), da je za njegovu tražbinu nastupila zastara, ali da s pravom uplaćenom ratom zastara prestaje i da je on sad opet u – dugu.
Dalje, s preprodajom tražbine trećoj strani dužnik se po ZOO (članak 82. o ustupu tražbine/cesija) ne treba složiti (odnosno, ništa ga se ne pita), ali po tom istom zakonu, u najmanju ruku, mora biti obaviješten, što se redovito izbjegava; također, klijent ne smije trpjeti svojevrsni maltretman s uzastopnim telefonskim pozivima, što je također redovita praksa, što pak regulira Kazneni zakon u članku 140. o nametljivom ponašanju u kojem se kaže: “Tko ustrajno i kroz dulje vrijeme prati ili uhodi drugu osobu ili s njom nastoji uspostaviti ili uspostavlja neželjeni kontakt ili je na drugi način zastrašuje i time kod nje izazove tjeskobu ili strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine”. Pojedinci iz spomenutih agencija, ali i iz banaka, mogu lako doći do nekretnina od ojađenih ljudi ispod cijene (o jednoj takvoj aferi u kojoj je po bagatelnoj cijeni do stana došla šefica jedne takve agencije, nedavno je pisao Indeks). Ne profitiraju samo agencije i njihovi direktori, nego i banke i njihovi visoki službenici. Tu je posebno perverzan slučaj bio kad se jednom takvom financijski upropaštenom egzistencijom okoristio, ni manje ni više, nego sam viceguverner HNB-a. Naime, on je kao takav imao pristup informacijama, odnosno imao je uvid u nenaplaćena potraživanja i to iskoristio da dođe do nesretnikove kuće (u međuvremenu preminulom) za 25 posto njezine tržišne cijene. Također, problem je i to što same agencije nisu financijske institucije nego su obična trgovačka društva (najčešće d.o.o.), pa ne potpadaju pod financijski nadzor, itd, itsl.
Vječni dug
Biznis izvlaštenja koji je danas težak milijune kuna procvao je nakon ekonomske krize otprije petnaestak godina i predstavlja jedan od najčišćih oblika tzv. recesijskog poduzetništva koje se odvija pod parolom “tuđa nesreća, moja je sreća”. Naše inačice repo mana (repossesion agents/agenti za izvlaštenje), agencije za naplatu potraživanja, svojim predatorskim praksama uspješno navigiraju između nekoliko nepreciznih zakona, nezainteresirane vlasti i dugom opterećenih ojađenika koji su im se našli na ciljniku i već više od 15 godina bilježe rekordne poslovne rezultate. Predlagači novog zakonskog okvira s početka teksta dobro su primijetili da će se prezaduženima, koji su dosad bili glavna meta spomenutih agencijskih predatora, pridružiti novi osiromašeni slojevi društva kojima će recentna inflacija pojesti dobar dio zarade. Uostalom, davno je ustanovljeno da rast privatnog duga i masovno zaduživanje građana posljednjih četrdesetak godina u nas i u svijetu i nije ništa drugo doli odgovor na pad realnih plaća.
Iako se time više dalje nećemo baviti, ovdje samo da za kraj kažemo da stanje zaduženosti, da ne kažemo trajne zaduženosti (recimo, kriza frankera u Hrvatskoj traje već preko 15 godina i ne vidi joj se kraja), čitave društvene slojeve koji se nalaze u toj i takvoj nezavidnoj situaciji, zapravo odvaja i od dotada normalno vođenog društvenog života, i od isto tako normalne političke participacije i ostavlja im kao jedinu zanimaciju samo trku s vremenom. Paradoksalno, ali istinito, krediti se dižu zato da bi se otvorile životne perspektive, da bi zaduženi na kraju ostali samo s jednom jedinom perspektivom i čitavo se življenje svodi na jedan jedini zadatak – da u otplatnom vremenu pokušaju nekako vratiti dug.
