Giambattista Vico u knjizi ”Načela nove znanosti” navodi poredak ljudskih stvari: prašume, čistine, sela, gradovi i akademije. Sukladno ovome, akademija dolazi na kraju zato što je najudaljenija od života.
Ljudski život, kao život koji ostavlja tragove u povijesti i kulturi, nastaje izvan prirodnog ambijenta – prašume. Sela i gradovi su, dakle, mjesta na kojima je ljudskom rukom istjerana priroda.
Filozofija promatra totalitet svega, to ne može učiniti netko tko je vlastiti egzistencijalni horizont suzio na horizont sela, grada ili akademija. Sova je simbol mudrosti zato što mudrost dolazi na kraju dana, ona osmišljava događaje, ne prepušta ih sudbini. Ono što se jednom dogodilo, ako ima mudrosti, više se neće ponavljati jer je o tom događaju mudrost izrekla konačni sud.
Ponavljanje, neovisno o tome što se ponavlja, nije ništa drugo nego prokletstvo sudbine. Sudbina je zapravo ponavljanje ili vraćanje događaja koji, od strane razuma, nisu zaustavljeni konačnim sudom. Zato sudbina djeluje kao oduzimanje sadašnjosti.
Na ovogodišnjem filozofskom simpoziju na Cresu govorio sam o krizi humanistike, osobito filozofije. Filozofija je u krizi svaki put kada postoji samo i isključivo u akademiji, odnosno kada nije prisutna u ”prašumi, čistini, selu i gradu”.
Akademska filozofija je beživotna, jer je to, često, govor o povijesti ideja i povijesti mišljenja, to nije govor ideje i govor mišljenja. Svijetu trebaju ideje koje će taj svijet preoblikovati i sprječavati ga da potone u neslobodu i destrukciju.
U svakom razdoblju je uvijek bilo, baš kao što će u svakom povijesnom razdoblju uvijek i biti, ljudi koji čovjeka i povijest promatraju na sudbinski način.
Nevolja je kada takvih ima toliko da čitavo povijesno razdoblje bude razdoblje sudbine odnosno razdoblje prokletstva. Nad tim razdobljem ne leti nikakva sova mudrosti, ona je zatočena u akademiji.
Mudraci donose sud o događaju i o danu, oni taj sud donose kako bi sljedeći dan i sljedeći događaj oslobodili od zlokobne veze s onim prošlim. Da toga nema, odnosno, kada toga nema, na djelu je bezumno, sudbinsko ponavljanje, na djelu je tiranija odsustva ideja.
Može li se, primjerice, u hrvatskom, iranskom, srpskom ili poljskom društvu govoriti o idejama, na tom govoru zarađivati i istovremeno živjeti u bezidejnom, surovom društvu koje ugnjetava prava žena, nacionalnih manjina, migranata, homoseksualaca…? Naravno da ne može.
Danas se ne čuje glas akademija u hrvatskom, iranskom, srpskom ili poljskom društvu, iako se upravo u tim društvima, ali ne samo u tim, to se događa i u Mađarskoj, Italiji i, da ne nabrajam više, zaključit ću s trenutno najdrastičnijim slučajem, onim u Rusiji, krše ljudska prava, a akademije šute.
Nad tim društvima ne leti sova, mudrost je nestala, zarobljena je institucionalnim kukavičlukom ljudi koji su izdali ideje, mišljenje, slobodu, istinu i humanost. U navedenim društvima, ne samo da je humanistika u krizi, u krizi je sama humanost.
Humanistika je u krizi, ne zbog toga što je svijetu nepotrebna, nego zbog toga što svijetu ne treba mrtva humanistika, ona koja se poučava, proučava i pamti nešto prošlo, i to na akademskoj razini bez da osjeća stvarnost.
To je humanistika bez čovjeka, ona izdajnički, samodopadno pluta na površini nehumane stvarnosti boreći se da je ta stvarnost prizna kao bitnu. Biti bitan nehumanoj stvarnosti, znači biti nebitan i nehuman.
Naš svijet je svijet praznina. Tu prazninu bi trebala premostiti humanistika, ona bi trebala posredovati vještinu kritičkog mišljenja koje se zauzima za druge, koje ne pristaje na diktat obespravljivanja.
Umjesto toga, humanistika, a posebno filozofija, upada u apologiju praznina, prepuštajući da sud o povijesti donese religija ili neki patogeni derivat religije.
Dobro je poznato kako je, za vrijeme skolastike, filozofija bila sluškinja teologiji. Tadašnje, ali i sadašnje sluge, dakle, svi oni koji su, zbog vjerskih ili političkih razloga odustali od kritičke misli, izgradili su, u odnosu na um, filozofiju i slobodu čovjeka, izdajničku arhitekturu sobice za služinčad u koju su se krotko smjestili. Krotka filozofija nije filozofija.
Mišljenje se odvija u samoći prvotne stvarnosti – u prašumi, bez bogova i bez ljudi. Onaj tko je u stanju iz akademije, sela i grada otići u prašumu kako bi mislio tugu, nepravdu i zvjerstvo sela i grada, kako bi suosjećao s potlačenima, vratit će se u to selo i taj grad s idejom otpora i pobune prema tlačiteljima i tiranima.
Ta ideja, razumije se, mora neizostavno biti i ideja oduševljenja slobodom. To sluge ne čine, oni se boje slobode. Sluge služe akademijama, a akademije ustanovljuju tlačitelji kako bi disciplinirali one koji bi mogli misliti, ali to, zbog sigurnosti sobice za sluge, ne žele činiti.
Humanistika je u krizi i bit će u krizi sve dok se ne oslobodi svijesti sluge. Takva humanistika danas u Hrvatskoj šuti o Plenkoviću, baš kao što ona u Srbiji šuti o Vučiću ili ona u Mađarskoj o Orbanu.
Takva humanistika mi je strana i odiozna, moje srce i moj osjećaj humanosti su na strani istinskih ljudi koji prosvjeduju u Iranu. To je prosvjed protiv nehumane sudbine i prosvjed za slobodan svijet.
Prosvjedi u Iranu su prosvjedi ljudskosti koja ne želi biti zatvorena u arhitekturu mrtvog morala koji ubija vrijednost, u mrtvu religiju koja ubija dušu i mrtvu državu koja ubija slobodu.
Na iranskim ulicama prisutna je živa humanost, nju se ubija, više desetina ljudi koji žive humanosti ubijeno je jer su se suprotstavili arhitektima mrtvog morala, mrtve religije i mrtve države.
Je li na iranskim ulicama prisutna akademija? Vidi li ta akademija ideju koja oslobađa i humanizira iransko društvo ili, naprotiv, izdajnički šuti u sobici arhitekture koja ubija iranske žene? Sudjeluje li možda ta akademija u preoblikovanju svijeta?
Naravno da ništa ne čini, odnosno da meditira o stabilnosti poretka koji ubija. Zato je akademija izdala život, ideje i istinu.
Istinu i ideju, prvenstveno ideju slobode, ovih dana u Iranu spašavaju oni koji ne žele živjeti u sigurnosti neslobode nego izlaze na ulice kako bi izlaganjem vlastitog života donijeli konačni sud o jednom nehumanom režimu, zaustavili ga i sveli ga na sramotnu povijesnu činjenicu.
Mahsa Amini je žena koja nije pristala da je država odjene i sakrije pred životom. Odbila je biti sluga režimu i njegovom nakaradnom moralu. Zato je velika, zato njezina smrt obvezuje istinske iranske humaniste. Oni se danas nalaze na ulicama, oni danas prosvjeduju i umiru zbog ideje slobode.
Mahsa Amini je ta toliko potrebna mudrost koja leti iznad današnjeg Irana i o njemu donosi sud, a on glasi: Iran je država koja zbog nakaradnog morala, zbog morala odjeće (?!) ubija građane koji ne pristaju da ih nakaradnost moralno obvezuje.
