Europska unija je 30. i 31. svibnja održala, u Bruxellesu, sastanak ”na vrhu”, kako se to kaže u diplomatskom žargonu. Zapravo, bio je to sastanak Europskog vijeća, institucije koja je definitivno uvedena u život Lisabonskim ugovorom, a radi se zapravo o sastanku šefova država i vlada zemalja članica Europske unije.
To je tijelo ”antisistemsko”, što znači da je ono stvoreno zato jer Europska unija nije bila u stanju djelovati normalno kroz institucije koje su trebale odraziti tropodjelu vlasti na naddržavnoj razini.
Što znači da pored Vijeća ministara EU-a koje simulira naddržavnu vladu Unije, Europske komisije koja također djeluje kao vlada, ali nema pravo donošenja pravnih propisa i Europskog parlamenta, koji simulira parlamentarnu vlast, postoji jedan Deus ex machina kao u antičkim tragedijama, kada dramski pisac nije znao kako otpetljati zamršenu radnju drame. Tada se na scenu spuštao posebnim čekrcima (machina, na latinskom) jedan od bogova (Deus) koji bi otpetljao radnju na opće zadovoljstvo gledatelja.
Tako je izmišljeno i Europsko vijeće da donosi odluke izvan i iznad sustava Europske unije, kada se stvar dovoljno zapetlja da se redovnom (inače vrlo kompliciranom) procedurom ne može riješiti, i tada nastupa ovaj europski Deus i otpetljava nastali gordijski čvor.
Ovog puta na dnevnom redu je bio šesti paket sankcija namijenjenih Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, što je na kraju zaključeno kompromisom koji su svi sudionici nazvali, eufemistički, pobjedom njihovog stajališta.
Bizarno, kao uostalom i stanje globalnog kaosa u kojem se nalazimo.
Mađarska je izborila izuzeće do kraja godine od prekida korištenja ruske nafte, Europsko vijeće je odlučilo da sankcije glede ruske nafte nastupaju od početka sljedeće godine, ali samo opet u vezi prijevoza nafte brodovima…
I tako, kompromis do kompromisa, na kraju ispada da će zemlje EU-a i ove godine financirati rat Rusije u Ukrajini, ali će EU ostati moralno superiorna tako da će nastaviti s isporukom oružja Ukrajincima za obranu.
Prava ludnica, pravi kaos.
Ali, u diplomatskom pogledu, ova je sjednica Europskog vijeća prava katastrofa. Nijednom riječju nije spomenuta obveza Europske unije, koja se kočoperi u članku 2 Lisabonskog ugovora, a to je cilj Unije, razlog zbog kojeg je ona i nastala.
A to je – očuvanje mira u Europi. Europska unija, prije toga europska zajednica, a još prije toga Europska zajednica za ugljen i čelik, nastali su iz zajedničke volje europskih zemalja i njihovih vođa – Jeana Monneta, Roberta Schumana, Konrada Adenauera i Alcidea de Gasperija – da se prekine začarani krug ratova u Europi, koje su izazvali suprotstavljeni nacionalizmi.
Dakle, prvo je poslanje Europske unije kao sljednice onih prvih dviju naddržavnih zajednica – ostvarenje mira.
A o miru ni riječi na sastanku Europskog vijeća. Doduše, mir se pokušava ostvariti sankcijama protiv Rusije, jer su međunarodne sankcije u pravilu nenasilne mjere koje pojedine države ili njihove zajednice poduzimaju protiv drugih država kako bi ih prisilile na promjenu onih oblika vanjske ili unutarnje politike koje smatraju neprihvatljivim.
Na ovom sastanku samo su, navodno, pooštrene sankcije kroz ”šesti paket” koji sada obuhvaća i naftu iz Rusije.
Ali, bilo je za očekivati od organizacije koja za svoj cilj ima mir, i koja je za to svoje poslanje dobila čak i Nobelovu nagradu za mir 2012. godine, da će izaći s nekim diplomatskim planom za hitni prekid vatre i za pokretanje mirovnih pregovora, kojima bi se zaustavilo ovo suludo klanje u Ukrajini.
I pritom stradanje onih koji najviše pate u ovom ratu, civilnog stanovništva koje je izloženo neprestanom granatiranju, bombardiranju, maltretiranju, mučenju i na kraju ubijanju ne samo jedne strane, već i one druge, koja se opravdano brani, a to je ukrajinska.
Žrtva rata je humanost, jedna od osnovnih karakteristika homo sapiensa, koji se pretvara u ratnim uvjetima u životinju, koja da ne bi bila ubijena, ubija druge.
Dakle, ta Europska unija koja je stvorena da ostvari i sačuva mir, propustila je priliku da paralelno uz razgovor o sankcijama pokrene i inicijativu za trenutačni prekid vatre, da bi se spasili životi nevinih civila, staraca, žena i djece.
To bi bio imperativ stvaranja mira, bez obzira na to tko će pobijediti ili izgubiti. Kako je rekao i papa Franjo, koga nažalost moramo stalno citirati jer je on, izgleda, ostao jedina savjest ovog čovječanstva, rat treba zaustaviti odmah, da se spriječi uzaludno prolijevanje krvi.
Diplomacija, kao primjena takta i inteligencije na vođenje međunarodnih poslova i kao alternativa vođenju rata, ne može šutjeti. A Europska unija je, jednostavno, na ovom sastanku prešutjela svoju osnovnu zadaću – izgradnju mira na europskom kontinentu.
Paradoksalno je da je točno pred desetak dana vlada Republike Italije lansirala svoj mirovni plan, ali ga nije predložila na ovom sastanku kao predložak za izgradnju jednog zajedničkog europskog mirovnog plana.
Umjesto toga, europski državnici paradiraju propagandističkim blefovima kao što su pojedinačni telefonski razgovori s Putinom, koji vješto koristi nejedinstvo Europe da otkloni mirovne pregovore.
Europska unija mora što prije izaći sa svojim planom, a ne puštati diktatora Erdogana da se kiti imidžem mirotvorca, a koji se nudi kao posrednik u pregovorima između ukrajinskog predsjednika Zelenskoga i Putina.
S ovim promašajem, kao što je bio sastanak ”na vrhu” 30. i 31. svibnja u Bruxellesu, EU se dodatno kompromitira jer pomoć u oružju Ukrajincima jest nužni korak solidarnosti s Ukrajinom, ali izbjegavanje nuđenja diplomatskog rješenja, kojim će se trenutno prekinuti vatra i onda voditi pregovori o ”trajnijem miru” samo je znak kokošjeg sljepila onih koji danas vode Europsku uniju, uključujući i lidere njenih država-članica.
Dezerterstvo Europske unije, zbrka u glavama europskih lidera, očekivanje da će Amerika intervenirati još izravnije u ovaj rat, i istovremeno prijetnja ruskih jastrebova nuklearnim oružjem samo nas vodi sve bliže ponoru u kojemu ćemo se neumitno naći, ako se odmah i sada ne pokuša prekinuti vatra između agresora i branitelja, da ne stradaju nevini civili i da zemlja ne bude pretvorena u pustinju.
A inače, kako glasi posljednja misao ljudi koji se spremaju na propast svijeta u filmu ”Melankolija” Larsa von Triera, kome će uopće nedostajati taj ljudski rod nakon njegova uništenja?
