Za proteklih četvrt stoljeća dogodila se socijalna evolucija kroz koju je Velimir Bujanec od fašizmom zadojena pojedinca preobražen u sistem. A kada sazriješ u sistem, više se ne izražavaš plakatom na zidu momačke sobe, već pečatiranim i protokoliranim sudskim rješenjem
U vrijeme kada je Nietzsche definirao istinu kao ‘mobilnu vojsku metafora’, sutkinja zagrebačkog Općinskog suda Snježana Šagud još nije hodala zemaljskom korom, ali da kojim slučajem jest, i da je pritom bila raspoređena na funkciju regularne uši u nadležnome (njemačkom? švicarskom?) pravosudnom aparatu, lako je moguće da bi subverzivni filozof jebao ježa. Zamislimo li kako, dijeleći pravdu, agilna sutkinja u drugu polovicu 19. stoljeća marljivo usađuje vladajući duh današnje Hrvatske i teži maksimalnom učinku, nastavak fantazije nužno vodi ka tome da pred nezadrživom snagom bukvalnoga ‘vojska metafora’ skončava u masovnoj grobnici, skupa s onima što su se drznuli da je proizvode.
Sada već antologijska presuda gospođe Šagud kojom je kaznila satirični portal NewsBar jer je objavljivanjem ‘neistinite vijesti’ oklevetao zagrebačkog neonacista Velimira Bujanca – portal, podsjetimo, čiji je satirični koncept takav da objavljuje isključivo izmišljotine, tj. ‘neistinite vijesti’, i na to čak svojim disclaimerom upozorava čitatelje – a pogotovo obrazloženje pravorijeka kojim se satiri odriču fikcionalna svojstva i gdje se ona definira kao ‘ismijavanje stvarnih, a ne izmišljenih događaja’, ima simbolički kamen temeljac star nekih četvrt stoljeća, s tim da ga je položio nitko drugi do tužilac u predmetnome procesu, neonacist Bujanec.
Tada, 1994., mladi je ljubitelj Hitlera fotoreporteru Globusa pozirao u crnoj SS-ovskoj uniformi s kukastim križem na nadlaktici. U pozadini tako nastale crno-bijele fotografije je golema ustaška zastava, na njoj natpis ‘Za dom spremni!’, posteri Jure Francetića i Rafaela Bobana, a na zidu s desne strane vidi se uramljena novinska stranica, nalik plakatu, sa siluetom zapaljena križa i konjanika s bijelom kukuljicom na glavi, te štivom čija su slova toliko sitna da se ne mogu razabrati. Sasvim nedavno Boris Dežulović potrudio se uvećati nejasnu fotografiju i došao do zanimljiva otkrića: Bujančev uokvireni plakat ustvari je stranica Ferala, objavljena tri godine ranije u Slobodnoj Dalmaciji, na kojoj je plasiran ‘Nacrt Zakona o linču’.
Uradak, dakle, koji je svatko s trunkom razuma mogao protumačiti samo kao sarkastičnu zajebanciju – a s takvom namjerom smo ga moji drugovi i ja bez sumnje načinili – mladi je ustaško odlučio shvatiti doslovno, pa ga je izrezao iz novina, uramio i naposljetku satirički prilog okačio o zid kao smrtno ozbiljan rasistički proglas. Ni elementarna inteligencija ni bilo kakva slična nepogoda nije ga omela u čvrstoj riješenosti da dopadljivu novinsku stranicu konzumira u ključu njene negacije i da je, makar za osobne potrebe, stavi u militantnu službu onoga protiv čega ista vrišti.
Prije nego je otpišemo kao debilnu (što je također posve legitimno), bolje je ozbiljno uzeti u obzir mentalnu mehaniku koja je u stanju Feralov ‘Nacrt Zakona o linču’ – kao bjelodanu kritiku prakse političkih hajki – recepcijski preoblikovati u apologiju linča. Pravolinijskim misaonim manevrom Velimir je Bujanec satiri naprosto zanijekao ironijsko-kritički smisao i nesalomljivom voljom bukvalnoga uma dokinuo bilo kakva prenesena značenja: učinio je, naime, isto što i sutkinja koja će dvadeset i pet godina kasnije štititi njegovu čast i njegov ugled od drskih satiričnih ‘izmišljotina’, samo što je ova – umjesto da uokviruje Feralov prilog i kači ga o zid – to artikulirala dosudom odštete u visini od dvanaest tisuća kuna.
Što se onda uistinu dogodilo kroz proteklih četvrt stoljeća? Dogodila se, dakako, socijalna evolucija kroz koju je Velimir Bujanec od fašizmom zadojena pojedinca preobražen u sistem. A kada sazriješ u sistem, više se ne izražavaš atraktivnim plakatom na zidu momačke sobe, već pečatiranim i protokoliranim sudskim rješenjem.
To, međutim, uopće ne znači da je ovdašnja duhovna policija konzistentna u zagovoru bukvalnoga tumačenja novinskih sadržaja. Svoditi njenu aktivnost na pokušaje žanrovskog ‘redefiniranja’ – odnosno kastriranja – satire, koja bi proglašenjem ‘izmišljotina’ kriminalnim djelima postala faktički zabranjena, bilo bi odviše naivno. Bogata historija hrvatske pravosudne represije, uostalom, poznaje i suprotne primjere.
Kada smo u proljeće 1992. godine na zadnjoj stranici Feral Tribunea objavili tri autentične fotografije iz različitih povijesnih razdoblja na kojima su se školarci Hitler, Staljin i Tuđman smjestili u sredinu gornjeg reda đaka dok su se njihovi razredi fotografirali za uspomenu, pa to opremili naslovom ‘Jedna škola, jedan razred, jedan đak – veliki vođa, gornji red, sredina’, (tadašnji) državni tužilac Vladimir Šeks naredio je (tadašnjem) splitskom tužiocu Marku Brdaru da ‘po hitnome postupku’ provede istragu i sasluša osumnjičene, pod optužbom da su uvrijedili (tadašnjega) državnog poglavara.
Nema dvojbe da je volja za progonom kod tužioca bila potaknuta upravo kršenjem uobičajenih pravila igre, naime činjenicom da su, umjesto očekivanih fotomontaža, u Feralovu prilogu upotrijebljene autentične fotografije. Žandarski senzori registrirali su nered: otkud odurna provala realnosti u žanru kojemu je imanentno pretjerivanje? Što čini gnjusna dokumentarna građa u rubrici koja – po definiciji – ima biti plod neobuzdane imaginacije? Dežurna služba duhovne policije ne bi bila ni upola toliko uznemirena da se radilo o tipično satiričnoj montaži i ‘izmišljotini’, ali nije: jedino pretjerivanje u Feralovu postupku svodilo se na pretjerano jako suočavanje s nepoželjnom faktografijom.
Imamo li to u vidu – a historija hrvatskoga pravosudnog beščašća puna je sličnih primjera – pokazuje se da su i sutkinja Šagud, osudivši NewsBar, i tužilac Šeks, progoneći Feral, satiričarima pripisali krimen iznevjeravanja žanra, ali s međusobno suprotstavljenih polazišta: prva se založila za oduzimanje prava na izmišljotine u oblasti koja se ima držati realiteta, a drugi za oduzimanje prava na realističnost u zoni rezerviranoj za izmišljotine. Po pitanju satiričnih delikata, tako, tužilac Šeks i sutkinja Šagud, s razdaljine od preko četvrt stoljeća, pljuju jedno drugome u lice.
Ne radi se dakle o satiri, već o istini. Točnije, o preziru prema istini što se kroz godine učvrstio kao vezivno tkivo represivnog sustava. Pritom je najmanje bitno dopire li se do istine fikcionalnim ili faktografskim sredstvima, ukazuje li se ona kroz ‘mobilnu vojsku metafora’ ili statičnu hrpu dokumenata. Treba tek povesti računa o tome da, primjerice, fotomontaža na kojoj se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević grle u krevetu, nastala zahvaljujući razularenoj mašti, nije manje istinita od dokumentarno neumoljivog plakata s naslovom ‘Jedna škola, jedan razred, jedan đak’. Što god trabunjala u presudi protiv NewsBara, sutkinja Šagud nije imala ambiciju kriminalizirati neistinu i izmišljotinu, već – naprotiv – istinu koja je putem izmišljotine izložena.
Na toj platformi – na sistemskoj averziji prema istini – odvija se aktualni sudski masakr ostataka hrvatskog novinarstva. Osjećati se oklevetanim istinom, to je u Hrvatskoj, zemlji organizirane laži, najprirodnija stvar. Biti osuđen zbog iznošenja istine, to je u Hrvatskoj postala dnevna rutina.
Primjeri su do te mjere nabijeni apsurdom da sami po sebi čine izdašan resurs humorističke građe, nezahvalan jedino utoliko što ih klasičnom tehnikom pretjerivanja nije moguće učiniti luđima no što su u zbilji: kada saborski zastupnik Milijan Brkić, recimo, dobije tužbu protiv tjednika Lider jer je tamo objavljeno da je prepisivao diplomski rad, iako je prepisivanje diplomskoga rada odavno dokazano (zbog čega je, uostalom, Brkić morao pisati novi), a u presudi stoji kako se ‘ne može radi ostvarivanja prava na informiranje ugrožavati tuđe pravo na dostojanstvo, ugled i čast’; ili kada splitski sudac Neven Cambj dobije od Jutarnjeg lista 50 tisuća kuna odštete zbog autoriziranog intervjua s Nikolom Grmojom u kojemu ga ovaj ne spominje; ili kada spisateljica Tanja Belobrajdić uprihodi od Novosti 35 tisuća kuna obeštećenja zbog teksta u kojemu se citiraju svjedoci što je optužuju za zlostavljanje u Lori, a da sud pritom odbije ispitati citirane svjedoke…
Presude za klevete i uvrede pristižu takvom učestalošću da prostor javnog informiranja nalikuje klaonici. Više nema iole relevantnog medija koji mjesečno ne isplati nekoliko obilnih odšteta duševno oboljelima, u pravilu za informacije čija je istinitost neupitna. Hrvatsko novinarsko društvo diglo se na zadnje noge zbog prijetnje sveopćom cenzurom, upriličen je hitan sastanak s ministrom pravosuđa, reagiralo je Hrvatsko društvo pisaca, a saopćenjem se napokon oglasila i Udruga novinskih izdavača izrazivši ‘duboku zabrinutost’ zbog ‘recentnog niza presuda’ koje, osim što su ‘neutemeljene i nepravedne’, utiru put formalnoj zabrani slobode govora.
Ukratko, prilike jako nalikuju živahnim devedesetima, samo što je tada na udaru zakona bilo nekoliko nezavisnih novina, a danas je pod baražnom vatrom somnambulnih presuda kompletna medijska scena. Prizor je toliko tipičan da ga nije lako prožvakati bez male doze retroaktivno usmjerene zlobe: da je medijska industrija devedesetih tako ujedinjeno prosvjedovala protiv sudskoga progona izoliranih medijskih otoka čiji su novinari bili etiketirani kao izdajnici i državni neprijatelji, danas se možda ne bi oglašavala sa stratišta. Ali tako to bude kada ne želiš prepoznati kancerogenu prirodu državnog terora, sve dok ovaj svojim lepršavim metastazama ne dohvati i one što su ga do jučer servisirali.
No problem što ga Hrvatska ima s istinom dublji je od tekućih sudskih farsi i završnog masakriranja leša koji se nekoć zvao novinarstvom. Otvoreni prezir prema istini od slavne ‘91. usađivan je strpljivo i širen kapilarno, od kulta do kulta, od mita do mita, od epopeje do epopeje, od jedne do druge ideološke fantazije, pa je naposljetku i hrvatska država, kao ostvarenje kolektivnog sna, lišena bilo kakvog realnog sadržaja o kojemu bi bilo bezopasno iskreno govoriti. Hrvati žive s toliko obvezujućih obmana na plećima da je veliko pitanje koliko svojim poharanim egzistencijama uopće participiraju u stvarnosti.
Težnji da se fikcijom zamijeni zbilja odavno su, uz dobrovoljačku gardu, osigurane administrativne straže. Zar se podvig parlamenta čiji su zastupnici bili u stanju jednoglasno usvojiti čuvenu Deklaraciju o Domovinskom ratu – dokument za koji svi znaju da je biranim riječima formulirana laž – nije svodio na to da averziju prema istini pretvori u vladajući princip? U donjoj etaži pak, podmazana strahom u kostima, uredno brekće totalitarna psihodinamika: duboko u sebi stvarnu istinu malo tko dovodi u pitanje, ali se njena javna cirkulacija smatra nepodnošljivom.
Sveti Domovinski rat, sveta država, sveta nacija, sveti hrvatski jezik, sveta nacionalna kultura… zašto ne i prepisivač diplomskoga rada? Zašto ne i gelom oblijepljeni neonacist koji plaća kurve kokainom? Nije li razumno zaključiti da se organizirano laganje, kolektivno i institucionalno uvježbavano uz mitske tekovine i figure hrvatske državnosti, stuštilo od vrha ka podnožju i zauzelo prostore prozaičnog, pa su Brkić, Bujanec i slični, kao neimari iz drugog ešalona, stekli svoje zaslužene zalihe intaktnosti?
Potpredsjedniku HDZ-a savršeno odgovara cinični društveni ambijent u kojemu će općepoznatu i nepobitnu činjenicu da je prepisao diplomski rad biti zabranjeno javno iznositi. Kao što i hrvatskome društvu očigledno prija strogo se držati oficijelne opsjene da u zadnjem ratu Hrvatska nije imala agresorskih aspiracija prema BiH, mada svi znaju da jest. Prezir prema istini u kvalitetno zadanim uvjetima ima epidemijske dosege, njegovi efekti šire se na sve socijalne sfere, prestajući praviti razliku između svetog i profanog, zauzimajući teren stopu po stopu, te će se sretno konstituirana cinična zajednica danas-sutra najmanje iznenaditi kada, na primjer, znanstveno utemeljena spoznaja o Jasenovcu kao prostoru gdje su partizanski krvoloci obavili masovni zločin nad slobodarskim ustašama nađe svoje mjesto u školskim udžbenicima.
Raspištoljeni pravosudni aparat, odlučan da paralizira novinarstvo kao ideju, zatekao se u ulozi završnoga filtera u pogonu za proizvodnju poželjne predodžbe realnosti. Nije misija sutkinje Šagud, ponovimo, kriminalizirati iznošenje neistina (kako bi se na taj način zaštitila istina), već – u prvoj rundi – sankcionirati širenje onih istina što su predodređene ostati tajnim, a zatim – dugoročno i mnogo važnije – obezvrijediti istinu kao kategoriju pomoću koje bismo se mogli orijentirati u stvarnosti.
Učiniti dakle, uz pomoć moći aparata, isto što i mladi Adolfov obožavalac kada je prije četvrt stoljeća, pozirajući za jedan tjednik, okačio o zid uramljenu novinsku stranicu i upotrijebio satirični tekst kao rasistički proglas, ispumpavši prethodno istinu iz njega. Kao ključna tekovina takve evolucije – u čijem ishodu nadobudni crnokošuljaš Bujanec biva preobražen u sistem, odnosno u sutkinju Šagud – kristalizirana je samo jedna vrhovna svetinja, nadređena svima ostalim. Na crno-bijeloj fotografiji iz 1994. ona se nalazi na debilovoj nadlaktici.
portalnovosti
U vrijeme kada je Nietzsche definirao istinu kao ‘mobilnu vojsku metafora’, sutkinja zagrebačkog Općinskog suda Snježana Šagud još nije hodala zemaljskom korom, ali da kojim slučajem jest, i da je pritom bila raspoređena na funkciju regularne uši u nadležnome (njemačkom? švicarskom?) pravosudnom aparatu, lako je moguće da bi subverzivni filozof jebao ježa. Zamislimo li kako, dijeleći pravdu, agilna sutkinja u drugu polovicu 19. stoljeća marljivo usađuje vladajući duh današnje Hrvatske i teži maksimalnom učinku, nastavak fantazije nužno vodi ka tome da pred nezadrživom snagom bukvalnoga ‘vojska metafora’ skončava u masovnoj grobnici, skupa s onima što su se drznuli da je proizvode.
Sada već antologijska presuda gospođe Šagud kojom je kaznila satirični portal NewsBar jer je objavljivanjem ‘neistinite vijesti’ oklevetao zagrebačkog neonacista Velimira Bujanca – portal, podsjetimo, čiji je satirični koncept takav da objavljuje isključivo izmišljotine, tj. ‘neistinite vijesti’, i na to čak svojim disclaimerom upozorava čitatelje – a pogotovo obrazloženje pravorijeka kojim se satiri odriču fikcionalna svojstva i gdje se ona definira kao ‘ismijavanje stvarnih, a ne izmišljenih događaja’, ima simbolički kamen temeljac star nekih četvrt stoljeća, s tim da ga je položio nitko drugi do tužilac u predmetnome procesu, neonacist Bujanec.
Tada, 1994., mladi je ljubitelj Hitlera fotoreporteru Globusa pozirao u crnoj SS-ovskoj uniformi s kukastim križem na nadlaktici. U pozadini tako nastale crno-bijele fotografije je golema ustaška zastava, na njoj natpis ‘Za dom spremni!’, posteri Jure Francetića i Rafaela Bobana, a na zidu s desne strane vidi se uramljena novinska stranica, nalik plakatu, sa siluetom zapaljena križa i konjanika s bijelom kukuljicom na glavi, te štivom čija su slova toliko sitna da se ne mogu razabrati. Sasvim nedavno Boris Dežulović potrudio se uvećati nejasnu fotografiju i došao do zanimljiva otkrića: Bujančev uokvireni plakat ustvari je stranica Ferala, objavljena tri godine ranije u Slobodnoj Dalmaciji, na kojoj je plasiran ‘Nacrt Zakona o linču’.
Uradak, dakle, koji je svatko s trunkom razuma mogao protumačiti samo kao sarkastičnu zajebanciju – a s takvom namjerom smo ga moji drugovi i ja bez sumnje načinili – mladi je ustaško odlučio shvatiti doslovno, pa ga je izrezao iz novina, uramio i naposljetku satirički prilog okačio o zid kao smrtno ozbiljan rasistički proglas. Ni elementarna inteligencija ni bilo kakva slična nepogoda nije ga omela u čvrstoj riješenosti da dopadljivu novinsku stranicu konzumira u ključu njene negacije i da je, makar za osobne potrebe, stavi u militantnu službu onoga protiv čega ista vrišti.
Prije nego je otpišemo kao debilnu (što je također posve legitimno), bolje je ozbiljno uzeti u obzir mentalnu mehaniku koja je u stanju Feralov ‘Nacrt Zakona o linču’ – kao bjelodanu kritiku prakse političkih hajki – recepcijski preoblikovati u apologiju linča. Pravolinijskim misaonim manevrom Velimir je Bujanec satiri naprosto zanijekao ironijsko-kritički smisao i nesalomljivom voljom bukvalnoga uma dokinuo bilo kakva prenesena značenja: učinio je, naime, isto što i sutkinja koja će dvadeset i pet godina kasnije štititi njegovu čast i njegov ugled od drskih satiričnih ‘izmišljotina’, samo što je ova – umjesto da uokviruje Feralov prilog i kači ga o zid – to artikulirala dosudom odštete u visini od dvanaest tisuća kuna.
Što se onda uistinu dogodilo kroz proteklih četvrt stoljeća? Dogodila se, dakako, socijalna evolucija kroz koju je Velimir Bujanec od fašizmom zadojena pojedinca preobražen u sistem. A kada sazriješ u sistem, više se ne izražavaš atraktivnim plakatom na zidu momačke sobe, već pečatiranim i protokoliranim sudskim rješenjem.
To, međutim, uopće ne znači da je ovdašnja duhovna policija konzistentna u zagovoru bukvalnoga tumačenja novinskih sadržaja. Svoditi njenu aktivnost na pokušaje žanrovskog ‘redefiniranja’ – odnosno kastriranja – satire, koja bi proglašenjem ‘izmišljotina’ kriminalnim djelima postala faktički zabranjena, bilo bi odviše naivno. Bogata historija hrvatske pravosudne represije, uostalom, poznaje i suprotne primjere.
Kada smo u proljeće 1992. godine na zadnjoj stranici Feral Tribunea objavili tri autentične fotografije iz različitih povijesnih razdoblja na kojima su se školarci Hitler, Staljin i Tuđman smjestili u sredinu gornjeg reda đaka dok su se njihovi razredi fotografirali za uspomenu, pa to opremili naslovom ‘Jedna škola, jedan razred, jedan đak – veliki vođa, gornji red, sredina’, (tadašnji) državni tužilac Vladimir Šeks naredio je (tadašnjem) splitskom tužiocu Marku Brdaru da ‘po hitnome postupku’ provede istragu i sasluša osumnjičene, pod optužbom da su uvrijedili (tadašnjega) državnog poglavara.
Nema dvojbe da je volja za progonom kod tužioca bila potaknuta upravo kršenjem uobičajenih pravila igre, naime činjenicom da su, umjesto očekivanih fotomontaža, u Feralovu prilogu upotrijebljene autentične fotografije. Žandarski senzori registrirali su nered: otkud odurna provala realnosti u žanru kojemu je imanentno pretjerivanje? Što čini gnjusna dokumentarna građa u rubrici koja – po definiciji – ima biti plod neobuzdane imaginacije? Dežurna služba duhovne policije ne bi bila ni upola toliko uznemirena da se radilo o tipično satiričnoj montaži i ‘izmišljotini’, ali nije: jedino pretjerivanje u Feralovu postupku svodilo se na pretjerano jako suočavanje s nepoželjnom faktografijom.
Imamo li to u vidu – a historija hrvatskoga pravosudnog beščašća puna je sličnih primjera – pokazuje se da su i sutkinja Šagud, osudivši NewsBar, i tužilac Šeks, progoneći Feral, satiričarima pripisali krimen iznevjeravanja žanra, ali s međusobno suprotstavljenih polazišta: prva se založila za oduzimanje prava na izmišljotine u oblasti koja se ima držati realiteta, a drugi za oduzimanje prava na realističnost u zoni rezerviranoj za izmišljotine. Po pitanju satiričnih delikata, tako, tužilac Šeks i sutkinja Šagud, s razdaljine od preko četvrt stoljeća, pljuju jedno drugome u lice.
Ne radi se dakle o satiri, već o istini. Točnije, o preziru prema istini što se kroz godine učvrstio kao vezivno tkivo represivnog sustava. Pritom je najmanje bitno dopire li se do istine fikcionalnim ili faktografskim sredstvima, ukazuje li se ona kroz ‘mobilnu vojsku metafora’ ili statičnu hrpu dokumenata. Treba tek povesti računa o tome da, primjerice, fotomontaža na kojoj se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević grle u krevetu, nastala zahvaljujući razularenoj mašti, nije manje istinita od dokumentarno neumoljivog plakata s naslovom ‘Jedna škola, jedan razred, jedan đak’. Što god trabunjala u presudi protiv NewsBara, sutkinja Šagud nije imala ambiciju kriminalizirati neistinu i izmišljotinu, već – naprotiv – istinu koja je putem izmišljotine izložena.
Na toj platformi – na sistemskoj averziji prema istini – odvija se aktualni sudski masakr ostataka hrvatskog novinarstva. Osjećati se oklevetanim istinom, to je u Hrvatskoj, zemlji organizirane laži, najprirodnija stvar. Biti osuđen zbog iznošenja istine, to je u Hrvatskoj postala dnevna rutina.
Primjeri su do te mjere nabijeni apsurdom da sami po sebi čine izdašan resurs humorističke građe, nezahvalan jedino utoliko što ih klasičnom tehnikom pretjerivanja nije moguće učiniti luđima no što su u zbilji: kada saborski zastupnik Milijan Brkić, recimo, dobije tužbu protiv tjednika Lider jer je tamo objavljeno da je prepisivao diplomski rad, iako je prepisivanje diplomskoga rada odavno dokazano (zbog čega je, uostalom, Brkić morao pisati novi), a u presudi stoji kako se ‘ne može radi ostvarivanja prava na informiranje ugrožavati tuđe pravo na dostojanstvo, ugled i čast’; ili kada splitski sudac Neven Cambj dobije od Jutarnjeg lista 50 tisuća kuna odštete zbog autoriziranog intervjua s Nikolom Grmojom u kojemu ga ovaj ne spominje; ili kada spisateljica Tanja Belobrajdić uprihodi od Novosti 35 tisuća kuna obeštećenja zbog teksta u kojemu se citiraju svjedoci što je optužuju za zlostavljanje u Lori, a da sud pritom odbije ispitati citirane svjedoke…
Presude za klevete i uvrede pristižu takvom učestalošću da prostor javnog informiranja nalikuje klaonici. Više nema iole relevantnog medija koji mjesečno ne isplati nekoliko obilnih odšteta duševno oboljelima, u pravilu za informacije čija je istinitost neupitna. Hrvatsko novinarsko društvo diglo se na zadnje noge zbog prijetnje sveopćom cenzurom, upriličen je hitan sastanak s ministrom pravosuđa, reagiralo je Hrvatsko društvo pisaca, a saopćenjem se napokon oglasila i Udruga novinskih izdavača izrazivši ‘duboku zabrinutost’ zbog ‘recentnog niza presuda’ koje, osim što su ‘neutemeljene i nepravedne’, utiru put formalnoj zabrani slobode govora.
Aktualni sudski masakr ostataka hrvatskog novinarstva temelji se na sistemskom preziru prema istini. Biti oklevetan istinom, to je u Hrvatskoj, zemlji organizirane laži, najprirodnija stvar
Ukratko, prilike jako nalikuju živahnim devedesetima, samo što je tada na udaru zakona bilo nekoliko nezavisnih novina, a danas je pod baražnom vatrom somnambulnih presuda kompletna medijska scena. Prizor je toliko tipičan da ga nije lako prožvakati bez male doze retroaktivno usmjerene zlobe: da je medijska industrija devedesetih tako ujedinjeno prosvjedovala protiv sudskoga progona izoliranih medijskih otoka čiji su novinari bili etiketirani kao izdajnici i državni neprijatelji, danas se možda ne bi oglašavala sa stratišta. Ali tako to bude kada ne želiš prepoznati kancerogenu prirodu državnog terora, sve dok ovaj svojim lepršavim metastazama ne dohvati i one što su ga do jučer servisirali.
No problem što ga Hrvatska ima s istinom dublji je od tekućih sudskih farsi i završnog masakriranja leša koji se nekoć zvao novinarstvom. Otvoreni prezir prema istini od slavne ‘91. usađivan je strpljivo i širen kapilarno, od kulta do kulta, od mita do mita, od epopeje do epopeje, od jedne do druge ideološke fantazije, pa je naposljetku i hrvatska država, kao ostvarenje kolektivnog sna, lišena bilo kakvog realnog sadržaja o kojemu bi bilo bezopasno iskreno govoriti. Hrvati žive s toliko obvezujućih obmana na plećima da je veliko pitanje koliko svojim poharanim egzistencijama uopće participiraju u stvarnosti.
Težnji da se fikcijom zamijeni zbilja odavno su, uz dobrovoljačku gardu, osigurane administrativne straže. Zar se podvig parlamenta čiji su zastupnici bili u stanju jednoglasno usvojiti čuvenu Deklaraciju o Domovinskom ratu – dokument za koji svi znaju da je biranim riječima formulirana laž – nije svodio na to da averziju prema istini pretvori u vladajući princip? U donjoj etaži pak, podmazana strahom u kostima, uredno brekće totalitarna psihodinamika: duboko u sebi stvarnu istinu malo tko dovodi u pitanje, ali se njena javna cirkulacija smatra nepodnošljivom.
Sveti Domovinski rat, sveta država, sveta nacija, sveti hrvatski jezik, sveta nacionalna kultura… zašto ne i prepisivač diplomskoga rada? Zašto ne i gelom oblijepljeni neonacist koji plaća kurve kokainom? Nije li razumno zaključiti da se organizirano laganje, kolektivno i institucionalno uvježbavano uz mitske tekovine i figure hrvatske državnosti, stuštilo od vrha ka podnožju i zauzelo prostore prozaičnog, pa su Brkić, Bujanec i slični, kao neimari iz drugog ešalona, stekli svoje zaslužene zalihe intaktnosti?
Potpredsjedniku HDZ-a savršeno odgovara cinični društveni ambijent u kojemu će općepoznatu i nepobitnu činjenicu da je prepisao diplomski rad biti zabranjeno javno iznositi. Kao što i hrvatskome društvu očigledno prija strogo se držati oficijelne opsjene da u zadnjem ratu Hrvatska nije imala agresorskih aspiracija prema BiH, mada svi znaju da jest. Prezir prema istini u kvalitetno zadanim uvjetima ima epidemijske dosege, njegovi efekti šire se na sve socijalne sfere, prestajući praviti razliku između svetog i profanog, zauzimajući teren stopu po stopu, te će se sretno konstituirana cinična zajednica danas-sutra najmanje iznenaditi kada, na primjer, znanstveno utemeljena spoznaja o Jasenovcu kao prostoru gdje su partizanski krvoloci obavili masovni zločin nad slobodarskim ustašama nađe svoje mjesto u školskim udžbenicima.
Raspištoljeni pravosudni aparat, odlučan da paralizira novinarstvo kao ideju, zatekao se u ulozi završnoga filtera u pogonu za proizvodnju poželjne predodžbe realnosti. Nije misija sutkinje Šagud, ponovimo, kriminalizirati iznošenje neistina (kako bi se na taj način zaštitila istina), već – u prvoj rundi – sankcionirati širenje onih istina što su predodređene ostati tajnim, a zatim – dugoročno i mnogo važnije – obezvrijediti istinu kao kategoriju pomoću koje bismo se mogli orijentirati u stvarnosti.
Učiniti dakle, uz pomoć moći aparata, isto što i mladi Adolfov obožavalac kada je prije četvrt stoljeća, pozirajući za jedan tjednik, okačio o zid uramljenu novinsku stranicu i upotrijebio satirični tekst kao rasistički proglas, ispumpavši prethodno istinu iz njega. Kao ključna tekovina takve evolucije – u čijem ishodu nadobudni crnokošuljaš Bujanec biva preobražen u sistem, odnosno u sutkinju Šagud – kristalizirana je samo jedna vrhovna svetinja, nadređena svima ostalim. Na crno-bijeloj fotografiji iz 1994. ona se nalazi na debilovoj nadlaktici.
portalnovosti
