Istočni grijeh

U subotu 18. studenoga opet će se sjatiti sve politički važno i nevažno u Vukovar ne bi li se duboko potreseni pokazali fotoreporterima i tv-kamerama na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. U koloni cvijeća i svijeća. Opet "jednoj i dostojanstvenoj" nakon one do neba sramote 18. studenoga 2013. kada je nahuškana rulja iz neslužbene, druge, gerilske kolone fizički nasrnula na predstavnike državne vlasti i diplomatski zbor, koje su predvodili premijer Zoran Milanović i predsjednik RH Ivo Josipović. Huligansko nasilje pod egidom braniteljskog nezadovoljstva, nespojivo s mjestom pijeteta, žrtvom i sjećanjem na krvoproliće, onemogućilo je "komunjarama" položiti cvijeće i zapaliti svijeće na Memorijalnom groblju, pa su to alternativno učinili na Ovčari. "Stožer za obranu hrvatskog Vukovara je pobijedio", nekulturno se tim primitivizmom najniže vrsti naslađivao nesuđeni visoki dužnosnik RH s američkom adresom Ivo Banac, jer su državni predstavnici, kaže, "pobjegli u Zagreb podvijena repa".

Da se tako ponašao ili komentirao netko s pola "domoljubnog" mozga, bilo bi ispod razine elementarnog kućnog odgoja, ali Banac, koji se već dugo mota oko reflektora desnog političkog mainstreama. Ali nikako da netko ozbiljno uzme "giganta" hrvatske intelektualne svijesti... Čak ni kao veleposlanika RH u SAD-u, jer se Banac ne želi odreći i američkog državljanstva. Ta je nezaslužena mrlja na obrazu Grada heroja, kao i divlje čekićanje ćirilice/dvojezičnosti, "najslavnije" poglavlje političkog CV-a aktualne HDZ-ove vlasti i u Vukovaru, i šire. Tim više, jer nemaju nikakvih vidljivih rezultata za opće dobro. Vukovarci nemaju ama baš ništa od "domoljubnog" prenemaganja koje nepovratno guta milijune (npr. Vodotoranj) i akcija tipa igara bez kruha (npr. alkarsko trčanje), itsl. Imaju neki koji to unovčuju.

Hrvatska je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, političko-ideološka istomišljenica tada prevratničkih, "domoljubnih" jurišnika koji su stožeraško-šatoraški i nju za prsa izgurali na Pantovčak - pa se 2016. i 2017. pokazali nesposobnim/nezrelim upravljati i državom i Vukovarom - iznenadila zakašnjelim napadom iskrenosti/istine. "Hrvatska nažalost zaostaje, kaska za drugima; moramo se probuditi i početi raditi", opalila je u Opatiji i po premijeru i po vladi, a samo dan-dva kasnije zapaprila je u Vukovaru, u prigodi preseljenja inženjerijske bojne iz Vinkovaca: "Hrvatska je u izvanrednom stanju, potrebno je smjesta poduzeti izvanredne mjere". To je u umivenijoj inačici u subotu navečer ponovila Novoj TV. Na loše stanje zdravlja Grada heroja i relativno neveselu budućnost požalio se i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava (HDZ) u prigodničarskom intervju Globusu.

Subota 18. studenoga 2017. u Vukovaru, kad se uvijek isti po službenoj dužnosti iz državnog/ regionalnog/ lokalnog aparata, policije i vojske, neizostavno Katoličke crkve, rodbina žrtava i branitelji okupe odati počast za Dana sjećanja, tradicionalno će opet biti dan kada licemjerje i iskrenost ne idu pod ruku. Kad šuplja patetika neinventivnih, pa i populistički netrpeljivih slučajnika na pozicijama vlasti i financijske moći te Crkve zapljuskuje zdrav razum i iskren osjećaj pijeteta prema žrtvama i Vukovaru danas.

Medijski baraž, pretežno HRT-a, državne tzv. javne kuće koja će izravno prenositi tu subotu u Gradu pijeteta, već cijeli tjedan unaprijed sondira teren. Miksa dokumentarno iz dana ponosa i slave sa subjektivnim interpretacijama, što malo-pomalo iskrivljuje i negativno deformira objektivnu vizuru i događaja i aktera tog dijela novije hrvatske povijesti. Nužno, ne štedeći čak istinske gromade obrane Vukovara - Blagu Zadru ili Sinišu Glavaševića - koje se santo subito izmješta u sferu nadnaravnog domoljublja i time ciljano hipnotizira osobito djecu i mladež. Na dokazano kontraproduktivan način, izvan konteksta istine o mjestu i vremenu. Oni u zlatnim godinama sjetit će se doba "mraka" kad su uvijek isti likovi partizana, narodnih heroja i političkih komesara jedini bili pozvani o obljetnicama antinacifašističkog ponosa i slave govoriti o tome što se, kada i kako dogodilo. I zašto je to temelj "naših uspjeha" i "put u bolju budućnost".

Danas: ista meta, isto rastojanje, isto streljivo, a drugi strijelci. Pred novinarskim se mikrofonima godinama redaju isti likovi na čelu uvijek istih braniteljskih/stradalničkih udruga, isti branitelji s Trpinjske ceste i Mitnice, isti logoraši, prigodno uvijek i liječnica Vesna Bosanac, Branko Borković - Mladi Jastreb... Mnogi koji su itekako profitirali na vukovarskoj žrtvi, mnogi koji su se samopozvali kao jedini "pravi" tumači Domovinskog rata (Ivo Lučić, Ante Nazor, Josip Jurčević...) i korisnici neiscrpnih institucionalnih resursa za širenje svoje istine, ali i mnogi koji se dovijaju kako tek iskoristiti Vukovar za neke samo njima znane probitke. Recimo, HTV-ovo Dobro jutro, Hrvatska, ispod svake razine ljudskog dostojanstva i ukusa, u ponedjeljak pušta u domove gledatelja izvjesnu humanitarku koja ih nagovara da u subotu dođu u Vukovar s vrećicama: "U njih možete staviti koju konzervu, nešto drugo od hrane, higijenskih potrepština... Uz Kolonu sjećanja bit će kombiji, gdje će se prihvaćati ta pomoć za najsiromašnije".

Vukovarci su 18. studenoga 1991. s vrećicama i bez njih istjerani iz svog grada i ako im vlastita država i aktualna HDZ-ova čekić-vlast u gradu četvrt stoljeća kasnije ne žele - a mogu da hoće - držati glavu iznad vode, omogućiti im život dostojan čovjeka, nitko ih ne bi smio ponižavati vrećicama milostinje. Kao, "humanitaran čin umjesto 10-15 kuna za lampion". U istoj HTV-ovoj emisiji dan kasnije, povjesničar Ante Nazor "zabranjuje" uporabu u hrvatskim školama izvjesne čitanke "Grkinje i slovenskog autora, u čijoj su izradi sudjelovali i neki autori hrvatskog povijesnog kurikula kojima Domovinski rat nije specijalnost". Knjiga, namijenjena profesorima povijesti i đacima europskog Jugoistoka, financirana novcem Europske komisije, drži Nazor, kojeg nisu angažirali na projektu, "puna je činjeničnih nedostataka i pogrešaka o ratu protiv RH i BiH", nedovoljno naglašava velikosrpski karakter agresije, krivotvori činjenice o "tzv. hrvatskom separatizmu u BiH"...

HRT, politički pristrano, zlorabi obljetnicu vukovarske tragedije, dopuštajući Nazoru da se privatno-interesno obračunava s uglednim neistomišljenicima na tzv. lijevom dijelu struke, koje predvode nesporni autoriteti Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina... Uz Nazora, Dobro jutro, Hrvatska odmah garnira prilog o hvalospjev knjizi akademika Josipa PečarićaMarko Perković Thompson, pa cijeli kontekst vukovarskog prigodničarstva dobiva prepoznatljivu svrhu i smisao. Vukovar je i inače, organizacijski i programski, postao surogat oktroiranog pijeteta s odmakom prema aktualnim političko-ideološkim obračunima "domoljuba" i svih koji to nisu. Čak su i "unutarnji neprijatelji" iz doba "mraka" ostali isti, samo je lauda promijenjena. Kako pjeva Tijana Dapčević, "sve je isto samo Njega nema".

Ni prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana više nema, (post)partizanskog miljenika Onog iz aluzije Tijane Dapčević, ali uopće nije čudno što se svake godine s figom u džepu službeno opetuje to što je Tuđman posijao egzaltiranim govorom 8. lipnja 1997. pred razrušenim željezničkim kolodvorom, gdje se u Vukovaru zaustavio njegov tzv. Vlak mira.

"Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih razdora i budućih zala", kazao je čini se uzalud jer dvadeset i pol godina kasnije, kad su još njegovi na vlasti, Vukovar ima strogo etnički podijeljene jaslice i vrtiće, škole, dućane i kafiće, društveni i kulturni život... "Hrvatsko vrhovništvo, ja kao predsjednik i hrvatska vlada dali smo opći oprost, amnestiju i pomilovanje za sve one koji nisu počinili ratne zločine, koji nisu okrvavili svoje ruke izravno krvlju. I budite uvjereni, nikada daljnjih nekakvih popisa za sudske progone neće biti. (...) Hrvatska država, znači, stvara sve gospodarske, sve druge pretpostavke da svi hrvatski državljani ovdje u Podunavlju, bili Hrvati, Srbi, Mađari, Rusini, da žive pod podjednakim uvjetima. I to, razumije se, ne može biti samo stvar hrvatskih vlasti, nego mora biti stvar sviju nas. (...) I ne može biti nikakvih iskakanja iz takve politike, jer onaj koji ne primjenjuje takvu politiku, taj nije u skladu s općim hrvatskim, državnim interesima, pa prema tome ni s interesima svakog pojedinca ovdje i u čitavoj državi."

"Dvadeset i pol godina kasnije, međunacionalni odnosi Hrvata i Srba nisu očekivano bolji, dapače, srpskoj se manjini (čekići na djelu) uskraćuje ustavno pravo na svoj jezik i pismo u javnoj uporabi, ravnopravno zapošljavanje, itsl. Politikantski ekstremi iz tzv. braniteljskih i stradalničkih redova, doživotno zbrinuti apanažama poreznih obveznika, od Hrvatskog sabora do lokalne samouprave, ne libe se javno difamirati Srbe, nekažnjeno ih prozivati ("ratne zločince i silovatelje svaki dan gledamo na ulici", sic) i prijetiti izradom "registra srpskih ratnih zločinaca"...

Sudeći samo po tome kolika su i kakva obećanja padala svakog 18. studenoga, Vukovar bi danas bio makar upola razvijen kao uoči Domovinskog rata i imao bi makar isti broj stanovnika kao tada (1990. godine 44.639 s 47,2 posto Hrvata i 32,3 posto Srba). Ne upola manje (danas oko 23.000), i svakim danom sve manje zbog iseljavanja mladih obitelji. Godine 2001. u Vukovaru je živjelo 31.670 ljudi - 57,5 posto Hrvata i 32,9 posto Srba, a 2011. godine 27.683 žitelja od kojih 57,37 posto Hrvata i 34,9 posto Srba. U tim okolnostima, vrlo je opasno/maloumno puštati budale igrati se međunacionalnom nesnošljivošću, jer to jest izravno sijanje budućeg zla.

Vukovar danas nema iole važniju industriju, a investitori ga zaobilaze u velikom luku, jer je to politički nestabilna sredina u kojoj ni jedna lokalna vlast, mahom su HDZ-ove, nema niti zna izraditi ikakvu potentnu razvojnu strategiju. Službeni se Zagreb, bio lijevi ili desni - i jučer, i danas i sutra - zauzima za Vukovar samo larpurlartistički, i to 18. studenoga kad se politikantski farbaju "domoljubni" tuneli na način da se žrtve okreću u grobovima od muke i za tu i tamo političkog posjeta tom gradu. Redovito uoči izbora. Isto je slučaj s drugom hrvatskom svetinjom - Kninom. U međuvremenu, Vukovar propada. Kao i Knin, koji ulaže 10 državnih milijuna kuna u obnovu crkve, a nema niti će imati lipe (priznaje gradonačelnik Marko Jelić) za izgraditi autobusni kolodvor, pa putnici i na suncu i na kiši čekaju na - parkiralištu. Sic.

Politika dođe, najede se i nalije, pa ode. I u Vukovaru ostaje sve po starom. Kičmu su mu do 1990. činili obućarski gigant Borovo, poljoprivredni kombinat Vupik i tekstilna industrija Vuteks, s ukupno 26.000 zaposlenih. Ukupni gospodarski restlovi bivših giganata te novi privatni patuljci sad zapošljavaju oko 1500 ljudi. Prije dvije godine je gradonačelnik Ivan Penava obećao otvoriti još 1500 radnih mjesta, a nije otvorio ni 500. Uhljebi u lokalnoj administraciji i komunalnim poduzećima se ne računaju, jer nikom ne koriste. Mrtvilo i apatija su vukovarska konstanta. To je determinanta stanja s kojom su suglasni i poduzetnici i građani. Grad heroj, Grad žrtva, Grad pijeteta... je teški zatočenik jedne potpuno kvarne politike i odnarođenih političara što, opsjednuti održanjem na vlasti i zaokupljeni sami sobom, guraju pod tepih životno važne teme. Ključne su kvaliteta života, nova radna mjesta, suživot i međunacionalna snošljivost te osiguranje uvjeta za ostanak mladih obitelji.

Kad se u subotu državni vrh s buljukom ministara, Ivan Penava i neizostavno visoki katolički velmoža ukažu općinstvu, bajat će prigodno "domoljubno" gradivo o patnji, žrtvi, braniteljima i vukovarskim danima ponosa i slave, kolateralno možda pljunuti na "mrskog srbočetničkog/velikosrpskog agresora", što je inače trajna zadaća Velimira Bujanca na Z1 i Karoline Vidović-Krišto na HRT-u. Bilo bi, pak, pošteno položiti račun zašto je Grad heroj slijepo crijevo Hrvatske, što su osobno učinili te što, kada i kako kane učiniti da to prestane biti tako. Drugo je rutinsko otaljavanje službene obveze, neinventivno političko fraziranje i zamatanje neodgovornosti u paradni celofan.

Vukovar nije više od 30 milijuna kuna skupi Vodotoranj s vidikovcem prema Dunavu i Srbiji koji neproduktivno guta dvostruko više novca od "nepostojeće" svote za obnovu katastrofalno uništene Osnovne škole Nikole Andrića koju, u opasnosti za gole živote fifti-fifti polaze i hrvatska i srpska djeca. Vukovar nije obavezan/prisilan "domoljubni turizam" za đake iz cijele zemlje, čiji je odgojno-obrazovni učinak jednak učinku školskog vjeronauka. Vukovar nije trčanje sinjskih alkara ni useljavanje osamdesetak inženjeraca u vojarnu 204. vukovarske brigade. Vukovar nije arena igara bez kruha, u čemu je i "ludi" Neron bio uspješniji i od Penave, Tomislava Josića, Igora Gavrića i uhljebnih istomišljenika zajedno.

Vukovar su ljudi što bježe iz njega jer im koristoljubivi političari i "domoljubi" - za koje se općenito zna da su nečasno došli na vlast - ne znaju i ne žele omogućiti život dostojan čovjeka, u ugodnom društvenom okružju. Najmanje su dvije prošle godine imali idealnu priliku dignuti Grad heroj i gospodarski, i društveno i na razini snošljivog hrvatsko-srpskog suživota, ali nisu. Tko je smetao bivšim čekićarima i vinovnicima političkog huliganizma 18. studenoga 2013.? HDZ vlada i državom i Vukovarom, drži blagajnu, a "mrskih komunjara" iz SDP-a praktično više nema.

"Bila nam je velika čast ugostiti vladu koja je tako, ako ništa drugo, poslala poruku da nas uvažava, i s te strane to je bio vrlo pozitivan proces", kazao je Ivan Penava u obljetničkom intervjuu Globusu. "Tada je donesen niz zaključaka usmjerenih k pomoći gradu Vukovaru, što ja podržavam, kao i svaku nakanu da se Vukovaru pomogne ne samo u kontekstu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara nego i da potezi koji su Vukovaru nužni za ostanak ljudi moraju biti usmjereni na budućnost i na ono što je ljudima bitno za kreiranje i omogućavanje boljeg života." Bla, bla, bla... Treba biti jako inteligentan, pa i politički pismen, za sročiti takav baraž frazetina koje će Vukovarce nagnati da istresu želuce u Dunav i još brže i masovnije nagrnu prema inozemstvu. Ako ništa drugo ne znaju, nego slati poruke, donositi zaključke, izražavati nakane..., nisu za čuvati tri ovce od vukova na Svilaji, kamoli za upravljati Vukovarom. I šire.

Tko će doskora ostati u nesretnom gradu na Dunavu, osim Penave, Josića, Gavrića, uhljeba i besmislenog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara? Od koga ti ljudi brane "hrvatski Vukovar" (sic) kad ga nitko ne napada niti postoji - nehrvatski Vukovar? Dio javnog mnijenja smatra tu skupinu, ne bez razloga - stožerom čekićara za obranu prepumpanih beneficija (portal Forum.hr). Vukovarci ne žele živjeti od floskula "ako ništa drugo", za koje odavna imaju posprdnicu: "Političari dođu na Dan sjećanja u naš grad, polože cvijeće, zapale svijeće i - odu". Ostaje smrdljiv talog državnog nemara, nesavjesnosti, demagogije i populizma. Doba ludila. Političkog. Ideološkog. Vjerskog. Ekonomskog. Moralnog... Vukovar je možda (naj)zorniji primjer. Istočni grijeh.

h-alter