Ljubav i smrt, razum i intuicijia, slika i zvuk; to su parovi, neki od njih naizgled nespojivi, koji su u predstavi "Miljenko i Dobrila, a gdje smo ja i ti?" činili jednu cjelinu omogućavajući tako sveobuhvatan, moćan doživljaj priče koju kazališne daske odavno među sobom prepričavaju: priče o tragičnoj ljubavi mladića i djevojke, potomaka dvaju međusobno zavađenih obitelji. Pred kraj predstave moglo se naslutiti iz videa odakle je potekla inspiracija za takav rad: iz prirode, iz Vječne filozofije (Philosophia perennis), okultnog učenja koje poučava da sve što postoji potječe od istog izvora i da u svemu što se događa vlada red koji nalikuje na kaos. Takav sam barem ja dojam stekao pri relativno brzoj izmjeni slika ljudskog oka, mliječne staze, puževe kučice i artičoke (prva mi je asocijacija bio zlatni rez, a nakon toga, po dolasku kući, asocijativnim nizanjem došao sam do ovog blještavog i autoritativnog naziva učenja koje se često veže uz renesansu i new age doktrinu.) Osim toga, u predstavi se na par mjesta spominje sudbina i neprestana izmjena (kratkih) razdoblja sreće i (dugih) razdoblja tuge kao neminovnost ljudskoga života. Zaziva se također i ujedinjenje ljubavnika po prelasku na onaj svijet, dok su tvrdokorni katolici, u liku svećenika i časne sestre, prikazani kao zatucani, autoritarni idioti, a praktično katoličanstvo, kroz motiv zaređenja mladih ljubavnika, kao suprotnost ljubavi i bliskosti.
***
Cijeli ovaj doživljaj, ponavljam, ne bi bio moguć bez odlične scenarističke i redateljske koncepcije te iste takve izvedbe kako glumaca, tako i tonaca te video majstora. Načela mijene kao jedine izvjesnosti na svijetu, te determinističkog kaosa, vidljiva su i pri scenskoj igri u kojoj su se razdoblja mira mijenjala sa razdobljima naizgled kaotičnog pokreta. Glazba je također odlično uklopljena u cijelu predstavu: namah tužna i tiha, namah vesela i iskričava, davala je osim toga i neki mističan ton -- dobar dio pjesma bio je na stranim jezicima, dakle na onima koji nisu ni hrvatski ni engleski, i kao takva nosila je u sebi zadah nekih dalekih i nepoznatih prostora (iako je radnja predstave smještena u Šibenik), a i nekih starih i (ne)dostupnih vremena u kojima se cijela drama odvijala.
Glumci, a posebno se to odnosi na Ivana Lukića, svoje su transformacije između različitih likova izvodili toliko dobro da mi je trebalo, rekao bih, previše vremena da shvatim tko tu koga (glumi). Spomenuti Lukić je bio čak zastrašujuć sa svojim promjenama, dajući nam priliku da se uvjerimo za kakve je sve prilagodbe i promjene uloga svaki čovjek sposoban, ovisno o situaciji u kojoj se nalazi. Na primjer, bijesni, gordi plemić Radoslav, otac glavnog junaka Miljenka, gotovo neprimjetno postao bi njegov dobronamjerni, tihi savjetnik i pomoćnik (još jedna manifestacija načela mijene kao jedine izvjesnosti).
***
Kako sam u prošlom osvrtu postavio "Balade Petrice Kerempuha" u izvedbi Mokrih Gljiva kao svojevrsno mjerilo kvalitete, referentu točku prema kojoj određujem položaj i kvalitetu ostalih predstava na ovogodišnjem FAK-u, moram reći i par riječi o odnosu "Miljenka i Dobrile" prema narečenoj predstavi. Obje predstave u sebi imaju ono transcendentalno, obje prekoračuju nametnutu nam stvarnost i vode nas na putovanje kroz vrijeme i prostor, obje su, što se mene tiče, uzorna umjetnička djela koja bude emocije i produbljuju doživljaj svijeta. Najveća razlika je zapravo u mom doživljaju: dok sam "Balade" doživio isključivo na emocionalnoj i intuitivnoj razini, pri gledanju "Miljenka i Dobrile" uključio se i razum, te sam ju doživio daleko obuhvatnije, dublje, no ipak -- slabije. Jedan razlog je svakako trajanje predstave "Miljenko i Dobrila" od gotovo dva sata što je za nekog tko nije navikao na kazalište, pa čak ni na filmove -- moljčina sam, pacovčina -- ipak malo previše za držati koncentraciju, pogotovo kada se zna koliko je kaotična scena bila u pojedimim trenucima. Moj (nebitni i nakaradno subjektivni) glas dakle ide Mokrim gljivama -- uzaludan je trud scenografa, majstora osvjetljenja i videa, kad se u utorak "brez ikakšne luči" čuo divni "veter kak v praznini huči."
