Proteklih dana bilo mi je lako -- samo bih sjeo pred monitor i opleo po tipkovnici, uz minimum ustezanja pisao bih što bi mi bilo na pameti. Međutim, danas je situacija nešto drugačija, iz više razloga. Prvo, tek sam danas osvijestio koliko je naivno, tašto, blesavo, neprimjereno, pretenciozno i -- da se ne skrivam iza lijepih riječi -- govnarski bilo spominjati nespominjanje (živjele sintagme od kojih se profesorima diže kosa na glavi!) SBPeriskopa na uvodnoj večeri FAK-a. Osjećao sam se kao popriličan debil dok sam čitao ispriku čovjeka koji je svojim radom odgojio nekoliko generacija brodskih glumaca. No, eto, taj mi je čovjek poslije rekao da za sve postoji drugi put, pa koristim ovaj velikodušno mi dodijeljeni medijski prostor da se pospem pepelom po svojoj velikoj, šupljikavoj, ispresijecanoj glavi -- tko sam ja da dižem nos na preskakanje Periskopa? Od mog rada na Periskopu mnogo je važnije da se u Brodu događa nešto kulturno, da se tinejdžeri imaju priliku izraziti. Na kraju krajeva, o čemu bih pisao da nema FAK-a? Iako nisam član Satiričkog kazališta može se reći da i ja berem plodove napornog rada članova te družine.
Drugo, predstava kojom je započeo peti dan FAK-a natjerala me da preispitam dosadašnji pogled na predstave kojim je bila obuhvaćena gotovo isključivo estetska strana istih. Naime, kao što sam natuknuo u prvom odlomku, možda i najvažnija funkcija kazališnog amaterizma je ona emancipacijska -- amaterske družine svih oblika pružaju odličan okvir za (grupno) osvješćivanje vlastite pozicije u društvu i za borbu s ciljem poboljšanja te pozicije. Za razliku od mladih koji se uz minimalnu pomoć mogu vrlo lako izraziti, osobama s invaliditetom prilika poput ove koja im je pružena na FAK-u ne pruža se često.Upravo zato ne mogu dovoljno pohvaliti sve koji su omogućili nastanak predstave "Inkluzija" u izvedbi Kazališne grupe Apropo, sastavljene od članova Centra za rehabilitaciju Ozalj. Priča je to o štićeniku Centra, Mirku, koji želi da mu se pruži mogućnost da živi samostalno, u stanu sa drugim štićenicima, i to u neposrednoj blizini stadiona Marsonie (beskrajno simpatičan detalj!), ali biva onemogućen -- čime drugim nego traljavom i bešćutnom birokracijom. Gradonačelnik i njegovih milijun savjetnika, djelatnici Centra za socijalnu skrb i ostali igraju ping-pong s Mirkovom prijavom za inkluziju, bore se za glasove, fotelje i slične osobne interese, a Mirko samo ponavlja kako želi živjeti u Slavonskom Brodu i navijati za Marsu. S obzirom na termin predstave, neposredno pred "utakmicu tisućljeća", bolja kritika stanja u državi jednostavno nije mogla biti izrečena.
Treće, predstave kojima je završio peti dan FAK-a djelo su Satiričkog kazališta mladih i jednostavno mi je teško govoriti o njima objektivno, s obzirom da znam (iz druge ruke) kako teško može biti usklađivanje probe sa školskim obvezama i svime što uz školu ide. Uz to, neki od sudionika tih predstava mladi su ljudi koje poznajem ili osobno ili iz druge ruke i ne bih volio napisati ništa što bi ih eventualno moglo pokolebati u njihovom radu i što bi mi oni mogli zamjeriti, a još bih manje volio dijeliti naročite komplimente (koje oni, dakako, zaslužuju) budući da znam iz vlastitog iskustva da komplimenti iole pristranih komentatora zvuče jednostavno lažno. A uostalom, odakle meni kompetencije da dajem neke objektivne ocjene, kad sam daleko veći amater od njih? Moj su domet impresionističke kritike, i zato ću samo reći da mi se monodrama "Sokratovo suđenje i smrt" svidjela mnogo više od "Gavrana", u kojem tipična poeovska, mračna amtmosfera nije dovoljno dobro ostvarena. Tome su doprinijeli i zvukovi "gorenja naroda" iz kafića u neposrednoj blizini, koji su -- paradoksalno -- mnogo bolje pristajali Sokratovim kletvama nego mračnom romantizmu Gavrana -- iako su narodnjaci zapravo jeftina, iskrivljena vrsta mračnog romantizma. Sokratov govor u izvedbi mladoga Pavla Matuška, slično kao i Zoološka priča u ponedjeljak, ubacio mi je čitavo leglo bubica u uho, u mozak, i naveo na zanimljivo razmišljanje o prirodi smrti i polaganju života na oltar umjetnosti i istine (nepotrebno precrtati), sa starim zaključkom: "Better pass boldly into that other world in the full glory of some passion, than fade and whiten dismally with age."
***
Dok su ljudi u obližnjim kafićima gledali srpske nogometaše kako napadaju gol na kojemu je solidnu partiju pružio Stipe Pletikosa, mala ekipa na platou ispred KKD Ivana Brlić-Mažuranić opušteno je uživala u komediji "Portret" koju su izveli članovi Pozorišta Raša Plaović iz mjesta Ub u Republici Srbiji. Ako su Balade Petrice Kerepuha bile nevjerojatno iznenađenje, onda se "Portret" može nazvati zicerom -- dobri, stari, masni srpski humor, daleko najjači u regiji, ni ovaj put nije razočarao, publika se u par navrata tresla od smijeha. Vrhunska gluma dvoje glavnih, a i nekolicine sporednih protagonista, ostavila me u dilemi: jesu li ovi ljudi uopće amateri? Sve je izgledalo tako prirodno, neusiljeno, iako su većina likova zapravo teške karikature kakve se ipak mogu sresti na ulicama i u memljivim kafanama "ovih prostora". Međutim, predstava kao cjelina, zbog prenaglog obrata i neuvjerljivog kraja, ipak nije ostavila savršen dojam, nije me uspjela usisati u sebe, pa sam joj tako na službenom glasovanju dodijelio četvorku -- nije im pomogao ni Johnny Štulić i njegova antologijska "Ej živote", pjesma čiji sam stih uzeo kao moto jedne svoje kratke priče.
