Lirski zapisi Brođanina u Beogradu. Mladog čovjeka u Beogradu. Suradnika SBPeriskopa u Beogradu... tamo gdje je nemoguće biti Hrvat ili Srbin, tamo gdje angažman vrijedi manje od magneta za frižider s natpisom I love Serbia i slikom Kalemegdana, tamo gdje je ćirilica pismo ljubavi, a ne pismo mržnje.
Koja se bolesna logika krije iza činjenice da hrvatski gimnazijalci, koji uče godišnje i do 15 predmeta, prelaskom GP Bajakovo ( ili, nedajbože, slijetanjem na neku moskovsku ili kijevsku zračnu luku) postaju, blago rečeno, nepismene dileje?
♦
Ako Zagreb zamislimo kao anemičnog gimnazijskog profesora-sadista, oboljelog i od pretjeranog manirizma u govoru i ponašanju, obožavatelja stoljetne austrijske kulture, redovitog pred televizorom u doba prijenosa novogodišnjeg koncerta Bečke filharmonije, vječno odjevenog u klasične crne hlače i karirani sako, onda se Beograd doima boksačkim trenerom, neobrijanim, s vječno dogorjelom cigaretom u ustima koju nije odbacio ni nakon što su mu našli rak pluća (dapače, tek je tada odbacio upaljač i šibice i počeo cigarete paliti jednu na drugu) i koji nonšalantno ali energično prenosi svojim pulenima vlastitu filozofiju boksa i života uopće.
♦
Na svakom uglu prodaju se knjige, rabljene i nove. Centurije vitkih smeđookih brineta, pogleda odlučnih, nježnih, sanjarskih marširaju ulicama i osvajaju pažnju svakoga tko ne žuri za nekim svojim neodgodivim poslom. Dok se na štandu cjenkam s prodavačem, pokušavajući spustiti cijenu krnjih sabranih djela Danila Kiša različitih izdavača na neki iznos prihvatljiv mom tanašnom novčaniku, prolazi jedna od njih u punoj ratnoj opremi: klasični baloner boje staroga papira, okrugle dioptrijske naočale tankoga okvira (povećavaju joj ionako velike oči; izgleda poput sasvim maloga djeteta), nos blago povinut prema gore, usne više smeđe nego crvene (razlika u nijansi između usana i kože jednaka je razlici u nijansi između vlažnog i suhog stabla). Osvojen sam, opljačkan: za dvije polovne knjige, Homo poeticus i Elektra (jedina Kiševa tiskana ćirilicom koju sam uspio naći u Beogradu), dao sam 400 dinara, da bih našao nove u knjižari za 550 dinara. Listajući Elektru došetao sam do obližnjeg parka (na kraju Knez Mihajlove, ako gledamo iz smjera Trga Republike), sjeo na mokru klupu -- uvijek su me upozoravali na hladan beton, o mokrim klupama nisam čuo ni riječi, valjda zato što se to podrazumijeva -- i prepustio se raspravama o angažiranoj književnosti. Smeđožuta boja papira bila je trampolin za lirske skokove unazad, u malu ulicu između Knez Mihajlove i Studentskog trga, tamo gdje je nemoguće biti Hrvat ili Srbin, tamo gdje angažman vrijedi manje od magneta za frižider s natpisom I love Serbia i slikom Kalemegdana, tamo gdje je ćirilica pismo ljubavi, a ne pismo mržnje.
