[caption id="attachment_133828" align="aligncenter" width="550"] Manifestacija Dani Luke Botića, zahvaljujući izvrsnoj organizaciji, privlači svojim sadržajima najeminentnije osobe hrvatske kulturne scene kao što je predsjednik Društva hrvatskih književnika gosp. Đuro Vidmarović. To je ujedno i mjesto susreta i tolerancije između predstavnika dvije različite književne udruge: Vidmarović (predsjednik DHK) i Schwendemann (član HDP)[/caption]
Ovogodišnji, 10. jubilarni književni susreti u okviru manifestacije Dani Luke Botića posvećeni su 165. godišnjici prve književne nagrade u Hrvatskoj koju su dodijelili „plebiscitom“ čitatelji književnog časopisa „Neven“. Istom događaju svojim sadržajem posvećen je treći po redu Zbornik Dana Luke Botića koji je pod naslovom „Luka Botić, dobitnik prve hrvatske književne nagrade“ predstavljen u srijedu, 21. kolovoza u Rock klubu King u Đakovu.
Dobra organizacija i vrijednost četverodnevne, programski bogate manifestacije Dani Luke Botića vidljiva je u njezinoj prepoznatljivosti na nacionalnoj razini, posjećenosti njezinih programa kao i u broju važnijih osoba iz područja književnosti i kulture koje postaju nezaobilazni dio njezinih sadržaja.
[caption id="attachment_133829" align="alignleft" width="550"]
Predstavljački dvojac: Ivan Stipić i mr. sc. Darija Mataić Agičić[/caption]
III. Zbornik „Dani Luke Botića - Luka Botić, dobitnik prve hrvatske književne nagrade“ predstavio je brodski dvojac: Ivan Stipić kao urednik i mr. sc. Darija Mataić Agičić. Nakon njihova izlaganja predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, iskazavši potrebu da se obrati nazočnoj publici biranim riječima, pohvalio je sadržaje sva tri dosadašnja zbornika kao i priloge objavljene u njima. U svojem govoru, kroz prikaz nemara društva prema vrlo važnoj književnoj pojavi Luke Botića i prema drugim hrvatskim književnim i kulturnim pregaocima, osvrnuo se i na vrlo loš odnos politike prema kulturi kao osnovnoj identitetskoj odrednici nekoga naroda.
[caption id="attachment_133830" align="aligncenter" width="550"]
Predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović[/caption]
Kako bi čitateljima najjednostavnije prikazali tko je i što u hrvatskoj kulturi Luka Botić te kako bi se zornije prikazala manifestacija, njezini programi i ciljevi, ukratko ću predstaviti sadržaj ovogodišnjeg Zbornika. Razlog više vidim i u prilozima dvoje Brođana Darije Mataić Agičić i Borislava Stipića.
III. Zbornik tiskan je uz potporu Grada Đakova i Županije Osječko-baranjske. Na 138 stranica on donosi dvanaest priloga. Uredništvo je posvetilo ovo izdanje Zbornika prvoj književnoj nagradi u hrvatskoj kulturi koju su prije 165 godina dodijelili čitatelji Nevena. Nagrađeni su Đakovčani Luka Botić i Janko Tombor te književnica Dragojla Jarnević iz Karlovca.
Proslov pokretača i organizatora manifestacije, gosp. Mirka Ćurića „Deseta godina manifestacije koja povezuje Kaštela i Đakovo, Dalmaciju i Slavoniju“
obljetnički govori o koncepcijski i ciljano različitim početcima manifestacije Dani Luke Botića u Đakovu i Kaštelima, njihovoj fuziji, programskoj odrednici i o do sada polučenim rezultatima.
U tekstu autor, u kratkim crtama, prikazuje lik Luke Botića i njegov kulturni i književni značaj u kontekstu svega onoga što su Dani Luke Botića u Đakovu do sada prikazali, materijalno realizirali te reprezentativno postigli. Nakon toga slijedi opis djelovanja Udruge Opor-Botići u Kaštelima.
Zanimljiv je autorov prikaz brojnih programskih djelatnosti koje su realizirane u suradnji i uz pomoć Društva hrvatskih književnika, udruge Opor-Botići, udruge Đakovački kulturni krug, udruge Brodski kulturni krug, Gradske knjižnice Đakovo i drugih. 2013. godine postignutim dogovorom čelnika dviju udruga manifestacije se udružuju i ustaljuje se termin njezina održavanja. Svaki suorganizator samostalno kreira svoj dio programa i poziva sudionike, a prisutna je i razmjena programa i gostiju. Programski, Dani se šire na susjednu Bosnu i Hercegovinu, Mađarsku, Srbiju i Italiju tako da se danas može govoriti o međunarodnom karakteru Dana Luke Botića.
Sa svojim 10. izdanjem Manifestacija, zaokruživši jedan ciklus, po riječima gosp. Ćurića nailazi na nove izazove u smislu profiliranja njezinog smjera, koncepcije i karaktera. Ona ima svoju publiku, medijski odjek, podršku grada Đakova, Kaštela i Osječko-baranjske županije, a povremeno i Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Ima i svoj Zbornik. Ideja je da on preraste u, u ovom dijelu Hrvatske, toliko potreban književni časopis koji bi izlazio dva puta godišnje. Nadalje, autor iznosi i razmišljanja o pokretanju nagrade po prvom dobitniku hrvatske književne nagrade – Luki Botiću, kojom bi se nagrađivao umjetnik koji najbolje povezuje istok i jug Hrvatske.
U radu Mirka Ćurića pod naslovom „Luka Botić i prva književna nagrada“ autor uvodno analizira pojam „čitateljske pismenosti“ u Hrvatskoj i porazne rezultate koje nam je donijela ovogodišnja državna matura. Nakon toga slijedi istraživački prikaz brojnih književnih nagrada u Hrvatskoj, prikaz distribucije dodjeljivača nagrada i analiza njihove relevantnosti. Pričom o časopisu „Neven“ gosp. Ćurić vraća čitatelja u davnu 1854. godinu i prelazi na glavni dio rada – dodjelu prve književne nagrade u Hrvata. Od tri nagrade dvije su završile u Đakovu. Jedna u rukama Luke Botića, a druga u rukama Janka Tombora. Dodijeljene nagrade pokazuju nam kako je u vrijeme Strossmayera Đakovo bilo iznimno važno književno središte. Treća nagrada otišla je u ruke književnice Dragojle Jarnević (Karlovac, 4. siječnja 1812. - Karlovac, 12. ožujka 1875., hrvatska književnica i učiteljica) što u kontekstu vremena nikako nije zanemarivo.
Članak Nikole Andrića „Nagrađeno Pobratimstvo u kontekstu književnog djela Luke Botića“, prenesen je bez pravopisne intervencije iz: ANDRIĆ, Nikola. Pod apsolutizmom: historija šestoga decenija hrvatske književnosti (1850-1860). Zagreb: Matica hrvatska, 1906.
U radu autor, prikazujući Luku Botića, ujedno glorificira njegov književni i kulturni doprinos hrvatskom nacionalnom korpusu i njegovoj integraciji pa tako, među ostalim, kaže:
„Luka Botić donio je svojom pjesničkom individualnošću u hrvatsku mladu književnost sasvim nove tonove. Bratstvo izmedju muslimskog i kršćanskog narodnog elementa nije u našoj umjetnoj knjizi bilo nikada prije Botića isticano u ovom obliku. Ljubav mladenaca, koje rastavlja samo vjera, pa želja, da se djeca istoga naroda i istoga jezika zagrle u uvjerenju, da su iste krvi i da im je ista budućnost, krila je u sebi neku toplu sentimentalnost, koja nije mogla ostati bez dubokoga dojma na hrvatske čitalačke krugove. Bila je to dakako romantika, ali načičkana najnježnijim pupoljcima hrvatskog pučkog osjećaja; koji su se morali raspupati u plemeniti zanos za oslobodjenjem i sjedinjenjem raznovjerskih stihija istoga naroda.“
Naglašavajući otegotnu okolnost djelovanja za vrijeme Bachova apsolutizma, Andrić ovako određuje Botića: „Luka Botić jedini je naš Dalmatinac, koji bi se po osnovnom karakteru svega svoga umjetničkoga rada mogao nazvati prvim — bosanskim muslimsko-kršćanskim pjesnikom.“,
a prikazujući odnos Botića i Stroosmayera zapisuje:
„Karakteristično je, da je ovaj umnik našao sebi dom i okrilje baš na dvoru najvećeg našeg katoličkog biskupa: Josipa Jurja. Al i to je jedan stručak više u vijencu neumrlog djakovačkog vladike (…) Sve svoje književne radnje izradio je Botić u Djakovu, kao činovnik Strossmayerova vlastelinstva.“
Opisujući tužni, prekratki i tegoban život i svršetak pjesnika Andrić citira Frana Kurelca:
„…, a Fran Kurelac, koji se je takodjer nalazio kod Strossmayera, te u žalobnoj povorci prateći nesretnog Luku vječnom počivalištu na brežuljak prema veličajnoj crkvi djakovačkoj, uzdahnuo u ime cijeloga naroda: „Siromah Luka! Tek Kristovih ljet', pa mora u grob!"
te pjesnički kratko rezimira: „Ubio ga je raspojasani život slavonskog prela i kola...“
Prilog Mirka Ćurića: „Janko Tombor – dobitnik druge nagrade na prvom hrvatskom književnom natječaju“
nije prvi autorski rad Mirka Ćurića na temu Janka Tombora. Priloženi rad je: „… pokušaj suvremenog čitanja književnog opusa Janka Tombora, a nastavlja se na tekst objavljen u Kolu Matice hrvatske pod naslovom 'Poveznice Vidrićeve pjesme Adieu s Pjesnikovim oproštajem Janka Tombora.'“ Povodom 165. obljetnice prve hrvatske književne nagrade Ćurić piše ovaj tekst u spomen „…jednog od najvažnijih hrvatskih književnika iz razdoblja apsolutizma (između 1850—1860), koji je kasnije zaboravljen i umro gotovo nepoznat u Đakovu, gdje je i sahranjen na mjesnom groblju.“
Na Nevenovom natječaju 1854. Tombor je dobio drugu nagradu, ali je i ova činjenica važna u kontekstu tadašnje, ali i današnje hrvatske književnosti i književne povijesti.
Rad Mate Nedića: „Život i djelo fra Martina Nedića, prvoga Ilirca u Bosni“
Gosp. Mato Nedić u radu prikazuje život i djelovanje Fra Martina Nedića s posebnim osvrtom na njegov prosvjetiteljski rad. Rad je strukturiran kroz prikaz kratke biografske crtice, prikaz Nedića kao graditelja, kao prosvjetitelja i kao književnika. Na kraju autor popisuje opsežnu bibliografiju Nedićevih tiskanih radova kao i njegovu rukopisnu ostavštinu, korespondenciju, pseudonime pod kojim se javlja u periodici i dodijeljena mu odlikovanja.
Drugi priloženi rad Mate Nedića je „Evanđeoski nauk kao središnji motiv jedne prigodnice fra Martina Nedića“.
Kao prijatelj Strossmayera i svjedok njegovog velebnog projekta izgradnje katedrale u Đakovu, zadivljen „…ovom biskupovom aktivnošću spjevao i djelo Pjesma prigodom posvećenja nove stolne crkve u Djakovu dne 1. listopada god. 1882. izpjevana po O. M. Nediću, bošnjaninu.“ Analizirajući ovu prigodnicu koja se sastoji se od 136 deseteračkih stihova autor na kraju rada rezimira:
„Iako se ovom pjesmom i cjelokupnim svojim književnim djelovanjem označio kao narodni spjevalac kojemu je stalo da izrazno i poetski bude razumljiv i blizak narodu, on ne odstupa od onoga što on prvenstveno jest, a to je teolog, navjestitelj Radosne vijesti, propovjednik i otac bosanskoga ilirizma. Kao takav posvećen je Riječi koja je od Iskona. Riječi koje zapisuje u svojim poetskim djelima tek su bljesak u vremenu, namijenjene su ljudima njegovoga vremena, a nama ukazuju na povijesni put u razvoju književnosti našega naroda.“
Prikaz Borislava Stipića: „F. M. neDostajemiviski iliti Franjo Matanović: Crtica o Franji“
Autor predstavljajući pjesnika Franju Matanovića (Donji Svilaj, BiH) čitateljima u esejističkoj formi daje kratki biobibliografski prikaz ovog pomalo neobičnog, nekonvencionalnog pjesnika. Matanović je jedan značajni dio svojega književnog opusa stvorio u Slavonskom Brodu gdje je počeo objavljivati svoje aforizme, aforističku poeziju i prozu:
„…kasnih 80-tih u 'Brodolomu' i 'LOB-u', i poeziju u ostalom 'omladinskom' tisku te u zajedničkim zbirkama. Od 1986. godine bio je član Književne omladine Hrvatske (KOH) koju je, pred kraj njenog djelovanja u Slavonskom Brodu i vodio, te član drugih književnih skupina. U tvornici Đuro Đaković pokrenuo je i uređivao omladinsko glasilo 'Cilj'“
Borislav Stipić o Franji pomalo intimistički rezimira:
„Iako je Franjo danas član Društva hrvatskih književnika, ime i prezime Franjo Matanović, alias F.M. neDostajemiviski, mnogima nažalost ništa ne znači. Oni koji ga znaju, znaju i kako je dobro poznavati ga, a pravo bogatstvo imati ga za prijatelja jer sam Franjo je prava hodajuća riznica. Ozbiljan tek toliko koliko je nužno za preživljavanje, autoironičan, u komunikaciji duhovit, u nadahnuću i idejama originalan.“
Svoj prilog autor završava izborom pjesama iz velikog Matanovićeva opusa.
Prilog-priča Mirka Ćurića: „Mala priča o prevođenju. Pjesničke prigodnice Antona Aškerca“
Tema ovog priloga je neobično prevoditeljsko iskustvo autora vezano uz pjesmu „U kripti đakovačke katedrale (mjeseca srpnja 1886.)“ slovenskog pjesnika Antuna Aškerca. Po kazivanju autora priče predmetna pjesma „…učinila mi se pogodnom za posljednje stranice ove knjige…“. Autor je potražio prijevod pjesme objavljene na slovenskom jeziku u Spomen-cvieću iz hrvatskih i slovenskih dubrava i ustanovio da:
„… takvog prijevoda nema – odnosno tada ga nije bilo. Nisam imao ideju kome bih ponudio takav posao, pa sam se na koncu odvažio uz pomoć rječnika sam prevesti ovu pjesmu. Nakon što je knjiga s mojim prijevodom objavljena, iz tiska je izišao i drugi broj časopisa Dubrovnik, a na stranicama 20-21 prijevod iste ove pjesme iz pera nenadmašnog prevoditelja i pjesnika, akademika Luka Paljetka.“
Naknadni susret Luke Paljetka i autora dobio je na sadržaju. Oba prijevoda objavljena su u Zborniku „…kako bismo pokazali da je prepjevavanje uvijek jedan izuzetno kreativan, poetski čin, posebice kada je u pitanju tako vrstan prevoditelj poput – Luke Paljetka.“
Rad pjesnika Franje Džakule: „Nagrađeni pjesnik Zoran Ančevski u hrvatskom prijevodu“
svojim sadržajem vezan je uz Đakovo. Naime, u Đakovu se održavaju Dani braće Miladinov „…kulturna manifestacija koja povezuje makedonsku i hrvatsku kulturu, u spomen na braću Miladinov i biskupa Strossmayera, koji im je 1861. objavio prvu knjigu na makedonskom jeziku.“ U sklopu manifestacije, kao nagrađivani makedonski pjesnik, 2019. gostovao je Zoran Ančevski. Rad donosi kratku biobibliografsku crticu o pjesniku Ančevskom, nekoliko njegovih pjesama na makedonskom i prijevode istih na hrvatski jezik iz pera autora, gosp. Đakule.
Kronika Dana Luke Botića donosi zanimljive priloge:
Tekst kataloga izložbe kipara Gualtiera i Simonea Mocennia, oca i sina koji na ponajbolji način, kao osobe dvojnog nacionalnog identiteta, povezuju hrvatsku i talijansku kulturu, a brodskoj su javnosti poznati iz svojeg gostovanja u Gradskoj knjižnici 2016. godine. Motiv ovog priloga je utjecaj talijanske kulture na Botića.
Viša knjižničarka, mr. sc. Darija Mataić Agičić u radu pod naslovom „Putokaz prema kulturi koja prihvaća i povezuje različitost“ daje vrlo studiozan eseistički prikaz prethodna dva Zbornika Dana Luke Botića.
Zadnje stranice zbornika krasi Foto-kronika 9. dana Luke Botića , autorski prilog Dijane Putnik i Željka Vurma.
Bogatstvo događanja i raznovrsnost ovogodišnjih, 10. Dana Luke Botića, daje jamstvo kako će idući, četvrti Zbornik, svojim iskorakom kako po formi tako i po sadržaju biti jamac očuvanja kulturne tradicije na jednoj i izvor nove književne vrijednosti na drugoj strani.
Ovogodišnji, 10. jubilarni književni susreti u okviru manifestacije Dani Luke Botića posvećeni su 165. godišnjici prve književne nagrade u Hrvatskoj koju su dodijelili „plebiscitom“ čitatelji književnog časopisa „Neven“. Istom događaju svojim sadržajem posvećen je treći po redu Zbornik Dana Luke Botića koji je pod naslovom „Luka Botić, dobitnik prve hrvatske književne nagrade“ predstavljen u srijedu, 21. kolovoza u Rock klubu King u Đakovu.
Dobra organizacija i vrijednost četverodnevne, programski bogate manifestacije Dani Luke Botića vidljiva je u njezinoj prepoznatljivosti na nacionalnoj razini, posjećenosti njezinih programa kao i u broju važnijih osoba iz područja književnosti i kulture koje postaju nezaobilazni dio njezinih sadržaja.
[caption id="attachment_133829" align="alignleft" width="550"]
Predstavljački dvojac: Ivan Stipić i mr. sc. Darija Mataić Agičić[/caption]III. Zbornik „Dani Luke Botića - Luka Botić, dobitnik prve hrvatske književne nagrade“ predstavio je brodski dvojac: Ivan Stipić kao urednik i mr. sc. Darija Mataić Agičić. Nakon njihova izlaganja predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, iskazavši potrebu da se obrati nazočnoj publici biranim riječima, pohvalio je sadržaje sva tri dosadašnja zbornika kao i priloge objavljene u njima. U svojem govoru, kroz prikaz nemara društva prema vrlo važnoj književnoj pojavi Luke Botića i prema drugim hrvatskim književnim i kulturnim pregaocima, osvrnuo se i na vrlo loš odnos politike prema kulturi kao osnovnoj identitetskoj odrednici nekoga naroda.
[caption id="attachment_133830" align="aligncenter" width="550"]
Predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović[/caption]Kako bi čitateljima najjednostavnije prikazali tko je i što u hrvatskoj kulturi Luka Botić te kako bi se zornije prikazala manifestacija, njezini programi i ciljevi, ukratko ću predstaviti sadržaj ovogodišnjeg Zbornika. Razlog više vidim i u prilozima dvoje Brođana Darije Mataić Agičić i Borislava Stipića.
III. Zbornik tiskan je uz potporu Grada Đakova i Županije Osječko-baranjske. Na 138 stranica on donosi dvanaest priloga. Uredništvo je posvetilo ovo izdanje Zbornika prvoj književnoj nagradi u hrvatskoj kulturi koju su prije 165 godina dodijelili čitatelji Nevena. Nagrađeni su Đakovčani Luka Botić i Janko Tombor te književnica Dragojla Jarnević iz Karlovca.
Proslov pokretača i organizatora manifestacije, gosp. Mirka Ćurića „Deseta godina manifestacije koja povezuje Kaštela i Đakovo, Dalmaciju i Slavoniju“
obljetnički govori o koncepcijski i ciljano različitim početcima manifestacije Dani Luke Botića u Đakovu i Kaštelima, njihovoj fuziji, programskoj odrednici i o do sada polučenim rezultatima.
U tekstu autor, u kratkim crtama, prikazuje lik Luke Botića i njegov kulturni i književni značaj u kontekstu svega onoga što su Dani Luke Botića u Đakovu do sada prikazali, materijalno realizirali te reprezentativno postigli. Nakon toga slijedi opis djelovanja Udruge Opor-Botići u Kaštelima.
Zanimljiv je autorov prikaz brojnih programskih djelatnosti koje su realizirane u suradnji i uz pomoć Društva hrvatskih književnika, udruge Opor-Botići, udruge Đakovački kulturni krug, udruge Brodski kulturni krug, Gradske knjižnice Đakovo i drugih. 2013. godine postignutim dogovorom čelnika dviju udruga manifestacije se udružuju i ustaljuje se termin njezina održavanja. Svaki suorganizator samostalno kreira svoj dio programa i poziva sudionike, a prisutna je i razmjena programa i gostiju. Programski, Dani se šire na susjednu Bosnu i Hercegovinu, Mađarsku, Srbiju i Italiju tako da se danas može govoriti o međunarodnom karakteru Dana Luke Botića.
Sa svojim 10. izdanjem Manifestacija, zaokruživši jedan ciklus, po riječima gosp. Ćurića nailazi na nove izazove u smislu profiliranja njezinog smjera, koncepcije i karaktera. Ona ima svoju publiku, medijski odjek, podršku grada Đakova, Kaštela i Osječko-baranjske županije, a povremeno i Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Ima i svoj Zbornik. Ideja je da on preraste u, u ovom dijelu Hrvatske, toliko potreban književni časopis koji bi izlazio dva puta godišnje. Nadalje, autor iznosi i razmišljanja o pokretanju nagrade po prvom dobitniku hrvatske književne nagrade – Luki Botiću, kojom bi se nagrađivao umjetnik koji najbolje povezuje istok i jug Hrvatske.
U radu Mirka Ćurića pod naslovom „Luka Botić i prva književna nagrada“ autor uvodno analizira pojam „čitateljske pismenosti“ u Hrvatskoj i porazne rezultate koje nam je donijela ovogodišnja državna matura. Nakon toga slijedi istraživački prikaz brojnih književnih nagrada u Hrvatskoj, prikaz distribucije dodjeljivača nagrada i analiza njihove relevantnosti. Pričom o časopisu „Neven“ gosp. Ćurić vraća čitatelja u davnu 1854. godinu i prelazi na glavni dio rada – dodjelu prve književne nagrade u Hrvata. Od tri nagrade dvije su završile u Đakovu. Jedna u rukama Luke Botića, a druga u rukama Janka Tombora. Dodijeljene nagrade pokazuju nam kako je u vrijeme Strossmayera Đakovo bilo iznimno važno književno središte. Treća nagrada otišla je u ruke književnice Dragojle Jarnević (Karlovac, 4. siječnja 1812. - Karlovac, 12. ožujka 1875., hrvatska književnica i učiteljica) što u kontekstu vremena nikako nije zanemarivo.
Članak Nikole Andrića „Nagrađeno Pobratimstvo u kontekstu književnog djela Luke Botića“, prenesen je bez pravopisne intervencije iz: ANDRIĆ, Nikola. Pod apsolutizmom: historija šestoga decenija hrvatske književnosti (1850-1860). Zagreb: Matica hrvatska, 1906.
U radu autor, prikazujući Luku Botića, ujedno glorificira njegov književni i kulturni doprinos hrvatskom nacionalnom korpusu i njegovoj integraciji pa tako, među ostalim, kaže:
„Luka Botić donio je svojom pjesničkom individualnošću u hrvatsku mladu književnost sasvim nove tonove. Bratstvo izmedju muslimskog i kršćanskog narodnog elementa nije u našoj umjetnoj knjizi bilo nikada prije Botića isticano u ovom obliku. Ljubav mladenaca, koje rastavlja samo vjera, pa želja, da se djeca istoga naroda i istoga jezika zagrle u uvjerenju, da su iste krvi i da im je ista budućnost, krila je u sebi neku toplu sentimentalnost, koja nije mogla ostati bez dubokoga dojma na hrvatske čitalačke krugove. Bila je to dakako romantika, ali načičkana najnježnijim pupoljcima hrvatskog pučkog osjećaja; koji su se morali raspupati u plemeniti zanos za oslobodjenjem i sjedinjenjem raznovjerskih stihija istoga naroda.“
Naglašavajući otegotnu okolnost djelovanja za vrijeme Bachova apsolutizma, Andrić ovako određuje Botića: „Luka Botić jedini je naš Dalmatinac, koji bi se po osnovnom karakteru svega svoga umjetničkoga rada mogao nazvati prvim — bosanskim muslimsko-kršćanskim pjesnikom.“,
a prikazujući odnos Botića i Stroosmayera zapisuje:
„Karakteristično je, da je ovaj umnik našao sebi dom i okrilje baš na dvoru najvećeg našeg katoličkog biskupa: Josipa Jurja. Al i to je jedan stručak više u vijencu neumrlog djakovačkog vladike (…) Sve svoje književne radnje izradio je Botić u Djakovu, kao činovnik Strossmayerova vlastelinstva.“
Opisujući tužni, prekratki i tegoban život i svršetak pjesnika Andrić citira Frana Kurelca:
„…, a Fran Kurelac, koji se je takodjer nalazio kod Strossmayera, te u žalobnoj povorci prateći nesretnog Luku vječnom počivalištu na brežuljak prema veličajnoj crkvi djakovačkoj, uzdahnuo u ime cijeloga naroda: „Siromah Luka! Tek Kristovih ljet', pa mora u grob!"
te pjesnički kratko rezimira: „Ubio ga je raspojasani život slavonskog prela i kola...“
Prilog Mirka Ćurića: „Janko Tombor – dobitnik druge nagrade na prvom hrvatskom književnom natječaju“
nije prvi autorski rad Mirka Ćurića na temu Janka Tombora. Priloženi rad je: „… pokušaj suvremenog čitanja književnog opusa Janka Tombora, a nastavlja se na tekst objavljen u Kolu Matice hrvatske pod naslovom 'Poveznice Vidrićeve pjesme Adieu s Pjesnikovim oproštajem Janka Tombora.'“ Povodom 165. obljetnice prve hrvatske književne nagrade Ćurić piše ovaj tekst u spomen „…jednog od najvažnijih hrvatskih književnika iz razdoblja apsolutizma (između 1850—1860), koji je kasnije zaboravljen i umro gotovo nepoznat u Đakovu, gdje je i sahranjen na mjesnom groblju.“
Na Nevenovom natječaju 1854. Tombor je dobio drugu nagradu, ali je i ova činjenica važna u kontekstu tadašnje, ali i današnje hrvatske književnosti i književne povijesti.
Rad Mate Nedića: „Život i djelo fra Martina Nedića, prvoga Ilirca u Bosni“
Gosp. Mato Nedić u radu prikazuje život i djelovanje Fra Martina Nedića s posebnim osvrtom na njegov prosvjetiteljski rad. Rad je strukturiran kroz prikaz kratke biografske crtice, prikaz Nedića kao graditelja, kao prosvjetitelja i kao književnika. Na kraju autor popisuje opsežnu bibliografiju Nedićevih tiskanih radova kao i njegovu rukopisnu ostavštinu, korespondenciju, pseudonime pod kojim se javlja u periodici i dodijeljena mu odlikovanja.
Drugi priloženi rad Mate Nedića je „Evanđeoski nauk kao središnji motiv jedne prigodnice fra Martina Nedića“.
Kao prijatelj Strossmayera i svjedok njegovog velebnog projekta izgradnje katedrale u Đakovu, zadivljen „…ovom biskupovom aktivnošću spjevao i djelo Pjesma prigodom posvećenja nove stolne crkve u Djakovu dne 1. listopada god. 1882. izpjevana po O. M. Nediću, bošnjaninu.“ Analizirajući ovu prigodnicu koja se sastoji se od 136 deseteračkih stihova autor na kraju rada rezimira:
„Iako se ovom pjesmom i cjelokupnim svojim književnim djelovanjem označio kao narodni spjevalac kojemu je stalo da izrazno i poetski bude razumljiv i blizak narodu, on ne odstupa od onoga što on prvenstveno jest, a to je teolog, navjestitelj Radosne vijesti, propovjednik i otac bosanskoga ilirizma. Kao takav posvećen je Riječi koja je od Iskona. Riječi koje zapisuje u svojim poetskim djelima tek su bljesak u vremenu, namijenjene su ljudima njegovoga vremena, a nama ukazuju na povijesni put u razvoju književnosti našega naroda.“
Prikaz Borislava Stipića: „F. M. neDostajemiviski iliti Franjo Matanović: Crtica o Franji“
Autor predstavljajući pjesnika Franju Matanovića (Donji Svilaj, BiH) čitateljima u esejističkoj formi daje kratki biobibliografski prikaz ovog pomalo neobičnog, nekonvencionalnog pjesnika. Matanović je jedan značajni dio svojega književnog opusa stvorio u Slavonskom Brodu gdje je počeo objavljivati svoje aforizme, aforističku poeziju i prozu:
„…kasnih 80-tih u 'Brodolomu' i 'LOB-u', i poeziju u ostalom 'omladinskom' tisku te u zajedničkim zbirkama. Od 1986. godine bio je član Književne omladine Hrvatske (KOH) koju je, pred kraj njenog djelovanja u Slavonskom Brodu i vodio, te član drugih književnih skupina. U tvornici Đuro Đaković pokrenuo je i uređivao omladinsko glasilo 'Cilj'“
Borislav Stipić o Franji pomalo intimistički rezimira:
„Iako je Franjo danas član Društva hrvatskih književnika, ime i prezime Franjo Matanović, alias F.M. neDostajemiviski, mnogima nažalost ništa ne znači. Oni koji ga znaju, znaju i kako je dobro poznavati ga, a pravo bogatstvo imati ga za prijatelja jer sam Franjo je prava hodajuća riznica. Ozbiljan tek toliko koliko je nužno za preživljavanje, autoironičan, u komunikaciji duhovit, u nadahnuću i idejama originalan.“
Svoj prilog autor završava izborom pjesama iz velikog Matanovićeva opusa.
Prilog-priča Mirka Ćurića: „Mala priča o prevođenju. Pjesničke prigodnice Antona Aškerca“
Tema ovog priloga je neobično prevoditeljsko iskustvo autora vezano uz pjesmu „U kripti đakovačke katedrale (mjeseca srpnja 1886.)“ slovenskog pjesnika Antuna Aškerca. Po kazivanju autora priče predmetna pjesma „…učinila mi se pogodnom za posljednje stranice ove knjige…“. Autor je potražio prijevod pjesme objavljene na slovenskom jeziku u Spomen-cvieću iz hrvatskih i slovenskih dubrava i ustanovio da:
„… takvog prijevoda nema – odnosno tada ga nije bilo. Nisam imao ideju kome bih ponudio takav posao, pa sam se na koncu odvažio uz pomoć rječnika sam prevesti ovu pjesmu. Nakon što je knjiga s mojim prijevodom objavljena, iz tiska je izišao i drugi broj časopisa Dubrovnik, a na stranicama 20-21 prijevod iste ove pjesme iz pera nenadmašnog prevoditelja i pjesnika, akademika Luka Paljetka.“
Naknadni susret Luke Paljetka i autora dobio je na sadržaju. Oba prijevoda objavljena su u Zborniku „…kako bismo pokazali da je prepjevavanje uvijek jedan izuzetno kreativan, poetski čin, posebice kada je u pitanju tako vrstan prevoditelj poput – Luke Paljetka.“
Rad pjesnika Franje Džakule: „Nagrađeni pjesnik Zoran Ančevski u hrvatskom prijevodu“
svojim sadržajem vezan je uz Đakovo. Naime, u Đakovu se održavaju Dani braće Miladinov „…kulturna manifestacija koja povezuje makedonsku i hrvatsku kulturu, u spomen na braću Miladinov i biskupa Strossmayera, koji im je 1861. objavio prvu knjigu na makedonskom jeziku.“ U sklopu manifestacije, kao nagrađivani makedonski pjesnik, 2019. gostovao je Zoran Ančevski. Rad donosi kratku biobibliografsku crticu o pjesniku Ančevskom, nekoliko njegovih pjesama na makedonskom i prijevode istih na hrvatski jezik iz pera autora, gosp. Đakule.
Kronika Dana Luke Botića donosi zanimljive priloge:
Tekst kataloga izložbe kipara Gualtiera i Simonea Mocennia, oca i sina koji na ponajbolji način, kao osobe dvojnog nacionalnog identiteta, povezuju hrvatsku i talijansku kulturu, a brodskoj su javnosti poznati iz svojeg gostovanja u Gradskoj knjižnici 2016. godine. Motiv ovog priloga je utjecaj talijanske kulture na Botića.
Viša knjižničarka, mr. sc. Darija Mataić Agičić u radu pod naslovom „Putokaz prema kulturi koja prihvaća i povezuje različitost“ daje vrlo studiozan eseistički prikaz prethodna dva Zbornika Dana Luke Botića.
Zadnje stranice zbornika krasi Foto-kronika 9. dana Luke Botića , autorski prilog Dijane Putnik i Željka Vurma.
Bogatstvo događanja i raznovrsnost ovogodišnjih, 10. Dana Luke Botića, daje jamstvo kako će idući, četvrti Zbornik, svojim iskorakom kako po formi tako i po sadržaju biti jamac očuvanja kulturne tradicije na jednoj i izvor nove književne vrijednosti na drugoj strani.
