U ono vrijeme naivnosti i mira temeljni način na koji sam procjenjivao ljude ticao se muzike koju su slušali i koju su, na određeni način, zastupali. Bilo je to početkom osamdesetih, kad je ono što slušate, čije ploče kupujete, na čije koncerte odlazite, bilo izraz onoga što mislite i u što vjerujete. Iz muzike koju slušate u to su vrijeme, naravno, proizlazili i ostali interesi: filmovi koje gledate, galerije i muzeji koje obilazite, i naravno, prije svega drugog, knjige koje čitate. Iz muzike proizlazio su, posve prirodno, oblik i vrsta naše političnosti. Nisi mogao biti punker, a svi moji bili su punkeri, a da nešto petljaš oko omladinske ili studentske organizacije, ili da si, ne daj Bože, član Partije.
I nikako nije bilo moguće da ozbiljno razgovaram, ili da ikako razgovaram, s nekim tko je hevimetalac, tko sluša Black Sabath, Deep Purple ili Reinbow, ili s nekim tko sluša Abbu, Boney M i Mirzino jato, a da o ljubiteljima domaće zabavne i narodne muzike i ne govorimo. Strani su nam, premda ipak ne u toj mjeri, bili i hipici zaostali iz prethodnih razdoblja i kojekakvi čudaci koji su slušali prog-rock i kraut-rock, ali s njima se do određene mjere dalo razgovarati. Oni su, ako ništa drugo, gledali dobre filmove, premda su čitali samo Hessea, Huxleya i Carlosa Castnedu.
Kako smo odrastali i mijenjali se, i kako se vrijeme mijenjalo, rastapala se i u muzealno stanje prelazila cjelokupna rock kultura, tako su nam, malo pomalo, smiješna postajala i naša načela. Onda je došao rat, a u ratu ljudi su se izmiješali kao u mikseru, a s ljudima su se u našim glavama izmiješale i sve muzike. Poslije mi je, kao zrelom čovjeku, bilo malo smiješno, pa sam se pomalo i sramio, kako sam o ljudima sudio prema muzici koju su slušali i prema estetici koju su zastupali. Onda je opet prolazilo vrijeme, oko nas vrtjeli su se ringišpili, šarenio se svijet i u tom svijetu ljudske nesreće, jadi i opačine. Carevala je sveopća glupost, a mi smo – kako je, navodno, stigla demokracija – izlazili na izbore i birali uz vječno iste, krive i promašene pretpostavke o onima koje biramo. I tako sam se ja, relativno nedavno, vratio skoro na početne pozicije i na kriterije po kojima sam s petnaest godina diskvalificirao nepodobne za bilo kakav razgovor.
Ali nije više muzika temeljni estetski kriterij. Sada mi je kriterij književnosti. Najprije to čita li netko beletristiku, a onda i poeziju, ili ne čita. Ako sopće dok govori, gubi se u vlastitim rečenicama, po zraku lovi vlastite subjekte i predikate, ne završava misao, traži pa ne nalazi pravu riječ, ako govori kao GPS (Andrej Plenković govori kao GPS, koristi jedva tristo riječi hrvatskog jezika, i svaki put iznenadim se zašto ne govori ženskim glasom kad svaki GPS govori ženskim glasom…), ako kao robot izgovara stalno iste fraze, ako u rečenicu lopatom trpa engleske riječi, ako mu je hrvatski iskasapljen engleskom sintaksom, onda taj sasvim sigurno ništa ne čita. A za onog tko ne čita, ja više ne mogu glasati na bilo kakvim izborima, jer taj ni ne misli, taj ni ne razumije, taj je u biti neprijatelj svega onog što sam ja i što su svi moji. Ali ni to nije sve! Oni koji čitaju dijele se u tri skupine: u prvoj su likovi koji “krive stvari čitaju” (recimo Jordana Petersona, ili biografiju Elona Muska, ili militantno angažirane i oskudno darovite domaće spisateljice i pisce, bliske HRT-u i lijevim političkim platformama…), u drugoj su likovi koji svašta čitaju, pa im se katkad sve to pomiješa, ili sve to postaje municija u njihovim pravednim i nepravednim ratovima (tako je, čini mi se, čitao i tako još uvijek čita Zoran Milanović), a u trećoj su skupini oni koji čitaju dobre, važne, prosvjećujuće i preobražujuće knjige.
Ivana Kekin psihijatrica je, psihoterapeutkinja na Klinici za psihijatriju KBC-a Zagreb. Cura iz Svetog Ivana Zeline, iz osmeročlane obitelji koju je – kako saznajemo na nepouzdanoj domaćoj Wikipediji – izdržavao otac. Podatak, ipak, vrijedi navesti, makar i kao nepouzdanu potvrdu pozicija s kojih se kretalo u život. Kada je počeo rat, ona je 1990. ili 1991. krenula u školu. Potekla je, dakle, iz one generacije, koja je već pomalo ulazi u peto desetljeće života, koja nije učila pionirsku zakletvu, ne pamti Jugoslaviju ni socijalizam, i trebala bi, dakle, pripadati onom savršenom hrvatskom svijetu, koji vjeruje u Isusa Krista i Domovinski rat, i ne osjeća se dužnim ni odgovornim ničemu što je prethodilo 1990. ili 1991. godini.
Članica je platforme Možemo!, potekla iz zagrebačke salonske strančice Nova ljevica. Ni jedno ni drugo nije mi blisko, kao što mi bliski nisu ni desni derivati, počev od HDZ-a, pa dalje u širinu. Ali razlikuju se naši modeli ne-bliskosti, pa i neprijateljstva. Mogu zamisliti da se nešto dobro, ili netko dobar, može pojaviti, pa se onda i pojavljuje, s platforme Možemo!, dok iz HDZ-a, uz jedva koji lokalni izuzetak po udaljenim gradovima i provincijama, ništa dobro ne uspijevam imaginirati. S tim da su i jedni i drugi besramni sektaši: samo svojima dijele priznanja, a za Drugog i za sve druge imaju maštu bubašvabe. Ne vjerujem u antinacionalizam jednih, kao što ne vjerujem ni u nacionalistička uvjerenja drugih. Pomalo i u skladu s tim, s obje strane osobno sam tretiran kao nitko i ništa! Ali kada ih naljutim, reagiraju s vrlo sličnim diskvalifikacijama.
Prethodni ulomak kazuje da mi Ivana Kekin politički nije bliska. (Uostalom, ne poznajemo se, pa se i ne pozdravljamo kada se sretnemo na ulici. S Draganom Primorcem se pozdravljam, s njime se i rukujem. Ali tko je od skoro četiri milijuna građana RH izbjegao rukovanje s Primorcem?) Ali prvi znak unutarnje blagonaklonosti prema Ivani Kekin osjetio sam one noći kada sam, nakon Europskih izbora, gledao televizijski prijenos objave rezultata. Premda je pobijedila, ona je gestom u kojoj je bilo i drugarske velikodušnosti, i gospodske mjere, mjesto u Europskom parlamentu, s ogromnom plaćom i za hrvatske prilike doživotno osiguranom egzistencijom, prepustila Gordanu Bosancu. Učinila je to tako sugestivno da smo mogli osjetiti da njemu to mjesto i pripada, a istovremeno i tako suzdržano, da joj se gesta ne pribroji kao osobni politički poen ili kao pumpanje karizme.
Nema nikakve sumnje da Ivana Kekin zna i što je to biti sirotinja, i što je to iz sirotinje pobjeći, ali je za razliku od svih onih picula i ruža tomašićki, borzanovih biljana, mimica nevena te davora, iva i stierova, koji su smisao svog bavljenja javnim poslovima pronašli u tome da svoje stražnjice, i pripadajuću galanteriju koja te stražnjice krasi, pozlate u Bruxellesu, nakon čega će se povući u blaženu anonimnost, Ivana Kekin pokazala i da je živa, i da je emocionalno, a onda i moralno stabilna. Oni koji joj vjeruju, imaju bogme u koga vjerovati. Možda će, budete li je birali, sve uraditi pogrešno, čak je i vrlo vjerojatno da će sve uraditi pogrešno, jer to je u samoj prirodi političkoga rada i djelovanja, ali ona će, za razliku od tih mimica, picula i cucli ostati neka cjelovita osoba, kojoj ćete, bude li vam volja, na kraju u facu skresati svoje razočarenje. To je važno, jer gdje su sad svi oni za koje sam, naprimjer ja, glasao, premda sam znao da krivu muziku slušaju, a ne čitaju ništa!
Nakon Interlibera, na društvenim se mrežama pojavila snimčica Ivane Kekin, koja u rukama drži knjigu Johana Harstada, i u prilično uvjerljivom ushitu govori da je to najbolja knjiga koju je pročitala u proteklih deset godina. Pretjerivanje, hiperbola vrlo karakteristična za sve – ali baš sve! – čitajuće i strasno čitajuće ljude. Svako malo za neku knjigu kažeš takvo što, a istovremeno ti se čini da je na svijetu malo dobrih pisaca i velikih i pravih knjiga. “Max, Mischa & ofenziva Tet” sigurno jest jedna od njih. Barem za ovog čitatelja.
Nekoliko sličica zatim, Ivana Kekin govori da je pročitala sve što je napisala Elena Ferrante. Tebi je, međutim, Elena Ferrante nešto grozno, papirnato, isprojektirano, konfekcijsko, korporacijsko i u načelu taj brend je nešto vrlo muško, nešto što su muškarci stvorili za žene… To je tvoja startna pozicija za jednu kvalitetnu svađu. Ali jednako poštuješ čitateljicu Harstada i čitateljicu Ferrante, jer je oboje krajnje autentičan izraz jednoga kulturnog i građanskog obrasca. Pritom, Ivani Kekin se u svakoj njezinoj rečenici, koju onako prebrzo, brbljavo i jezično virtuozno izgovara, čuje da je stvarno čitala sve te knjige. U davna doba kada sam ja kretao u školu, pedagozi su govorili da dijete treba motivirati na čitanje, da bi dijete imalo bogat rječnik. Rječnik Ivane Kekin sadrži više riječi, fraza, rečeničnih konstrukcija, više razigrane i rasplesane sintakse, nego rječnik kompletnog vrha HDZ-a, uključujući tu i Ivana Turudića, slavnog Turud kadiju. U naglascima joj se čuje tko je i odakle je, u njezinom se idiolektu čuju razni zavičaji, ali svi skupa uokvireni svom raskoši i bogatstvom književnoga hrvatskog jezika.
Ta žena ima čime da misli. Ne mislim pritom na pamet, na mozak, nego mislim na jezik. Izvan jezika, naime, nema misli. Obezjezičeni, oni koji ne čitaju, nemaju čime misliti.
