“Mislim, naime, da ne možemo voljeti bez vezivanja.(...)
Dakako, možemo samilosno ljubiti sva živa bića, ali ne možemo ući u osobni odnos, istinski voljeti neku posebnu osobu, a istodobno se osjećati potpuno nevezanim za nju.”
Frédéric Lenoir
Inspirativna ljubav supružnika, nepresušna je tema. Otvarajući pitanja tolerancije, dogovora, podrške... Voljeti je lako ako ne postoje financijski problemi, a pogotovo ako se ne razaznaje neki veći problem bolesti supružnika. Čini se kako je bolest, nažalost, najkonkretniji i najvjerniji pokazatelj privrženosti i ljubavi, borbe za opstanak iste ljubavi, kao i razumijevanja, ali i nadasve poštovanja ljudskog, pojedinačnog, dostojanstva. Ljudsko dostojanstvo je, prema Tomi Akvinskom, vrijednost koju nešto ima zahvaljujući tome što zauzima mjesto koje mu priliči unutar božanskog poretka. No, taj flashback ne pomaže nam ako naš osjećaj za toleranciju po pitanju dostojanstva bolesnika jenjava; jer ako tome pridružimo hvaljenu i očekivanu ljubav prema bližnjemu, napose bližnjemu u nevolji, i onda kada se čini kao da je sve potpuno jasno, pogotovo ako je riječ o otvorenoj magiji vjernosti u dobru i zlu “dok nas smrt ne rastavi” pa ipak posrnemo, pitanje je što nam se dogodilo i što se dogodilo nama bliskoj osobi, supružniku, ljubavi, odabraniku/odabranici... Idealan odnos gdje se briše i svaka pomisao o hijerarhiji, tema je mnogih romantičnih filmova koji, u neku ruku, idealiziraju međusobne odnose, romantizirajući ljubav do krajnjih granica. Uobičajen sretan kraj, uz mnoge peripetije, slijedi gotovo kao zlatno pravilo.
Ali takvi filmovi nas ne uče niti toleranciji, niti nas pozivaju da se zadubimo u pitanje ljudskoga dostojanstva, a svakako nas najmanje motiviraju da usporedimo vlastiti život sa scenarijem filma, usput upirući prstom u sve nelogičnosti, parafraze patetike i očekivanja, skupa s onim što uistinu jest stvarno.
Iz toga proizlazi kako je idealno primjerke svega navedenoga, ako se već odlučimo za film, pogledati u dokumentarnom filmu koji najvjernije može pokazati isprepletenost ljudskih sudbina, bez suvišne idealizacije.
Imala sam priliku u ponedjeljak pogledati dokumentarni film Beskrajno sjećanje (Maite Alberti) o sudbini suprižnika Augusta Góngore i Pauline Urrutia. Naime, riječ je o novinaru, piscu, voditelju, angažiranom pojedincu protiv Pinochetovog režima, točnije zločina počinjenih tokom njegove diktature, koji je 2014. obolio od Alzheimerove bolesti. Njegova supruga glumica i prva čileanska ministrica kulture, dokumentira/snima četiri godine njihovu svakodnevicu gdje je vidljiva progresija bolesti sa svim pripadajućim nelogičnostima u ponašanju njezinog supruga. Dokumentarni film je sačinjen od krhotina, upravo flashbackova iz prošlosti zajedničkog i pojedinačnog života, s djecom također, i onoga što je sadašnjost gdje je vidljiva borba ali i nevjorojatna povezanost koja u nekoliko trenutaka donosi nježnost skupa sa očitom dozom Paulininog sažaljenja i samosažaljenja. I dok mi, gledatelji izražavamo divljenje zbog njezinog ponašanja, ljubavi, strpljivosti, postavlja se pitanje je li kod supružnika to ono što se podrazumijeva, je li to ta doza tolerancije i poštovanja ljudskoga dostojanstva?
S druge strane, u samo jednome trenutku sam shvatila kako je to priča i o osamljenosti, napuštenosti, samoći gdje nema mjesta drugima ili se drugi uopće ne pojavljuju.
Dakako, nisam istraživala čitav kontekst stvaranja ovog dokumentarnoga filma, nisam željela surfati po internetu pretražujući detalje, pa onda, lišena dodatnih informacija, mogu bez opterećenja pisati/govoriti o onome što sam vidjela.
A ta samoća, bolesnika, osamljenost unutar bolesti koja zahvaća tijelo i razum smiješta ih na neku drugu frekvenciju koja je začudna, zastrašujuća i zapravo uzaludna. Ista sudbina je i njegove supruge koja zapravo želi pokazati kako ljubav svoju hranu pronalazi u sjećanjima i bljescima razumnog ponašanja, punog nježnosti i razumijevanja.
U svijetu gdje se najviše govori o nasilju, ovakav film je film tolerancije i nenasilja jer je on taj koji nas dovodi do jednostavnog odgovora na pitanje - što se događa kada nemamo sve konce u rukama, kada smo izgubili ugled i ljude oko sebe, kada smo bolesni i napušteni.
Naći nekoga tada, za sebe, ili imati nekoga tko će nas takvoga prihvatiti, to je ljubav.
U gledalištu Centra mladih, u ponedjeljak, na samoj projekciji, bio je i Veljko Mijić koji je godinama skrbio o bolesnoj, dementnoj supruzi, promotor zdravstvene pismenosti u trećoj životnoj dobi. Kada se on obraćao nazočnima, prije i poslije filma, shvatila sam kako ljubav i u ovome slučaju ima više dimenzija, kako novac i ovdje mora imati ulogu pomagača, kako su prijatelji važni tada, više nego ikada, i kako svaka priča, ima svoj scenarij težak onoliko koliko nismo niti svjesni da možemo podnijeti.
Zato je ovaj film, vrijedan, ali je i samo jedna od priča o preživljavanju unutar krajnosti na koje ponekad zaboravimo.
I dok smo zdravi, situirani, u kako-tako stabilnim vezama, odnosima, brakovima, ovaj film služi i kao upozorenje - da ljubav može biti višedimenzionalna, bolna, neizdrživo teška, ali da baš tada možemo onome koga volimo pokazati koliko nam zapravo znači. Jer taj koga volimo je i onaj prije i poslije, bolesti ili siromaštva, bilo kakvog problema...
U ljudskosti zapravo, samo ondje, počivaju ljepota i ljubav!
