Napomena: Sa zadovoljstvom objavljujemo tekst Nebeski azilanti Ivane Seletković koji je napisala za SBPeriskop. Njeno ime odavno pripada istaknutoj i uglednoj književnoj i kulturnoj sceni, njen rad prepoznat je po jasnoći misli i snazi izraza, ponajviše kroz kolumne koje redovito objavljuje na Plusportalu, vodećem lokalnom portalu, a svaka nova objava koju potpisuje uvjerava nas koliko je stvaralački postojana. Čitamo je s pažnjom i poštovanjem, jer njezine riječi nisu tek prolazne, već ostavljaju duboki trag, oblikujući živi razgovor u kojem sudjelujemo. Njena prisutnost za nas je čast i svojevrsna potvrda da SBPeriskop pripada prostoru u kojem kultura i dalje snažno živi, diše i stvara mostove prema budućnosti, a za čitatelje prilika da čuju glas koji oblikuje suvremenu kulturu. Nadajmo se da će ovo biti samo početak plodonosne suradnje koja će još dugo obogaćivati naš portal i njegove čitatelje.
Ivana je rođena u Slavonskom Brodu, studirala je bibliotekarstvo, komparativnu književnost i sociologiju. Piše kolumne, eseje, poeziju...Objavila tri knjige: Društvena fenomenologija opere, Dlanovi znojni od čekanja, Vjerovanje u znanje.
______________________
Roland Barthes u “Mitologijama” vješto iskušavajući granice društva neosporno čitatelja želi povući za rukav i odvesti pred smiotičku neman ne bi li od nje iznudio barem kašalj kojim bismo zatečeni počeli bježati, ali gle, od straha bismo možda otvorili špilju gdje značenjski arhetipi moraju izroditi okretanje oko svoje osi da bismo napokon smireno i staloženo priznali kako pitanja još uvijek ima, kako mitologija kao mjesto susreta ekvivalentnih pojmova, ličnosti, narativa i sl., treba jednaku preobrazbu kao i mi kako ne bismo osjetili smrtnost prije vremena. Kritika mitologije u suvremenom duhu modernoga čovjeka zato kod njega balansira između različitih postavljenih mitova suvremenosti koja se, čini se, ne usudi ići dalje od vlastitih nametnutih – kondicionalnih granica opstajanja ili opstruiranja širine izvan vlastitih mogućnosti. Lucidan/e tekst /tekstove “Mitologija” zato treba uzeti zaozbiljno ako se i sama varijabilnost shvaća ozbiljno kao karakteristika budućih rješenja kojima je potrebno raz/rješenje.
Barthes otvara knjigu žalbe vjerujući kako moramo izmiriti fluidnost svijeta a time ozbiljno shvaća mogućnosti obuhvaćanja stvarnosti. Ako ju ozbiljno shvaća, dakako, ne može se baš zato miriti s onim što gleda(mo) na bildboardu da bi se (samo)prodalo - uključujući vlastitu uvećanu sliku samodopadnog ega. Garancija ljepote mora imati podtekst htjenja za prirodnim načinima održavanja ljepote i to služeći se prirodnim preparatima. Prirodnost naime, košta, a ako u njoj vidimo uglancane ljude, uniformirane, iznad kojih su satelititi pomame a ne vrijednosti, ostaje pitanje gdje se onda nalazi ili kamo je otišla. Upravo zato unutar “Mitologija”, nastalih u periodu od 1954.-1956. (fokus - građanština i ini separati suvremenosti!), na samome početku stoji još jedna od “kolosalnih” riječi - sarkazam koji samoga autora lišava potpuno autonomne, samom sebi povlađujuće “priče” o nemogućnosti detektiranja vlastitog problema i to baš u sili prisutnosti mitologija. Aktualnost ga poziva na dijalog započet s novim dobom koji svjedočeći o kontinuiranosti “novog”, “novosti” parafrazira sve ono od čega kao da se ne može pobjeći. Sarkazam nas ne odvaja od ostalih; ako se njime služimo hodamo po konopcu znajući da mogući pad preživljavamo baš zahvaljujući onima koji su nam u središtu poruge. Svjesni jesmo? Ili ne?
Veliki narativi (s navodnicima ili bez!) - ako ih gledamo kroz kaleidoskop mitologija danas, vape za ozbiljnošću čitatelja kako ne bi ponovo izgubili ponos pisaca, kreatora, maštovitih interpreta stakalaca u koja su nekoć bili zagledani s čuđenjem. Konačnih rješenja nema? Previše ih je? Preteško je tegliti teret dostojanstvenog klasika? Trebamo li razbuditi hrabrost? Kako iskazati hrabrost čitatelja?
Jednakim načinom kao i validnost pisca. Vrijeme je lijek i pokazatelj. Jednome daruje lovorov vjenac, kao lijek protiv starosti dok drugome daruje spoznaje o širini ljudskih djelovanja kako bi barem mogao (ponekad!) mirno zaspati. Oswald Spengler na jednom mjestu piše: “Dokona životinja zaspi, dokoni čovjek mudruje.”
Valjda onda iz dokolice, baš onako kako mnogi govore i pišu nastaju “mudrolije” koje se napokon moraju prenijeti ili preobraziti u mudrosti ako mudrac ima dovoljno “jaku krv”, ili je ipak riječ crnoj žuči? Pokretačka snaga nije u cjelovitom nego u djelomičnom odustajanju kako bi se filtrirala zaglušenost pozitivnog i negativnog – dakle, potreban je otkon. Spengler baš zato vidi jasnoću kao što ju je vjerojatno vidio Mračni Heraklit ili Heraklit Mračni koji je u kaosu pronašao realnost (Luciano de Crescenzo) stoga ulazi kroz vrata filozofije kao filozof vatre i/li kao filozof kretanja, koji pokušava obuhvatiti kozmički konflikt. Je li moguće biti toliko sveobuhvatan ili je riječ o nečemu čemu je potrebna mitologija da bi joj postalo opreka - u životu tada, kao i sada? Mit je poput stvarnosti koja se isključuje i uključuje kao ukrasna lampica. Mitologizacija njegovog života i djelovanja dok se isključuju ili nadopunjuju daju ili nude ideju za pokretanje postupka reinkarnacije kako bi se bolje shvatio onaj tko se na njega poziva (sic!), dok za to vrijeme mračnjaštvo piše pismo neodustajanja čitavom kozmosu koristeći se bizarnostima samo da bismo ostali živi. Isto mračnjaštvo je više nego poticajno zato da bismo mu pridružili vječiti pesimizam daleko od wertherovskih opstrukcija u ime života za smrt i u ime smrti za ideal o... (?). Goetheov Werther zato nije pesimistički proklamator smrti za kojom su posezali ljubitelji fatalizma “željni” samoubojstva, već može biti simbol reanimirane mitologizacije kojoj znanje o svijetu služi kako bi u jednoj smrti pronašlo isti put Goetheovog suvremenika Arthura Schopenhauera – onog pojedinca koji koristi fenomenalni pesimistički otklon od fatalizma doslovne samoizabrane ili samoodabrane smrti. Ovaj mislilac pišući o etici koja se danas itekako bavi dostojanstvom čovjeka i njegovim životom i smrću, na jednom mjestu spominje kako mudrost pripada intelektu, dok vlastitu mudrost nagovještava već budućoj starosti tvrdeći da se (mudrost!) iskazuje instinktivnom samoćom nasuprot općoj vulgarnosti detektiranoj u mladosti. I napokon, je li ovdje prisutan cinizam koji se obrušava na krnju definiciju melankolije kako bi čovjek u stanju zamračenja odustao od onih krhotina svijeta, od šarenila kojemu se umjetnici dive i zbog čega zahtjevaju mudrost vremena koje se ne miri nego propituje njih kao i mitologije kojima ih umatamo kako bismo ih zaštitili od svega što činimo sebi i svijetu?
Volja započinje put objektivnosti samo u trajnosti! Malaksalost ju uništava kao i potrebu za borbenošću unutar kozmičkog konflikta. Pesimizam nije zato odustajanje jer nije fatalistički čin izvojen iz kontinuuma života. Pesimizam je samo drugo ime za budnost mudrog čovjeka koji je spreman prihvatiti borbu - pa čak i sa samim snom. Boreći se prije svitanja s mitologijama uhvaćenim u kozmičko-jastvene borbe, prezirući svijet nakratko – mudro cinički, čovjek uvijek zna kako netko ispod konopca stoji – ili kako bi fotografirao ili kako bi postavio mrežu spasa.
Ako je riječ o mudrosnicima spomenutim u tekstu – znamo – tu su – ti nebeski azilanti koji zauzvrat žele pravo utočište.
