Prošlog ponedjeljka bio sam na posljednjem ispraćaju, u zagrebačkom krematoriju, mojem dobrom prijatelju Ivanu Ivekoviću. Riječ je o doktoru Ivanu Ivekoviću, jednom od vodećih jugoslavenskih afrikanista, a svakako najbolji i – najpoznatiji u inozemstvu – hrvatski afrikanist.

Vijest o njegovoj smrti prenijelo je tek nekoliko portala, ali dnevni tisak je ignorirao njegov odlazak sa životne scene. Pa ipak, radi se o jednoj značajnoj ličnosti iz novije jugoslavenske i hrvatske povijesti, koja je, po hrvatskom običaju, osuđena na damnatio memoriae – na prokletstvo zaborava ili ignoriranja, kako se to radilo u Rimu, u doba ludih i nešto manje ludih imperatora koji su htjeli zatrti sjećanje na svoje prethodnike, uništavajući im kipove, zadužbine, pa čak i napisana djela.

Pravo je čudo da se tako spasio od uništenja i kip cara-filozofa Marka Aurelija, koji danas resi rimski Campidoglio, i njegovi danas popularni filozofski spisi.

Ivan Iveković je tako otišao potiho, okružen svojom obitelji i najbližim prijateljima.

A riječ je izuzetnoj pojavi i hrvatske kulture, ne samo afrikanistike. Koji se nije uvijek najbolje slagao sa svojom sredinom. Kada se osamdesetih godina prošlog stoljeća natjecao za mjesto direktora zagrebačkog Instituta za zemlje u razvoju, on, najbolji hrvatski afrikanist, nije prošao jer su tada vlasti i ”samoupravljači” Instituta maštali o komercijalizaciji svega i svačega, pa tako i ovoga Instituta.
Vijest o smrti dr. Ivana Ivekovića prenijelo je tek nekoliko portala, ali dnevni tisak je ignorirao njegov odlazak sa životne scene. Pa ipak, radi se o jednoj značajnoj ličnosti iz novije jugoslavenske i hrvatske povijesti, koja je, po hrvatskom običaju, osuđena na damnatio memoriae – na prokletstvo zaborava ili ignoriranja, kako se to nekada radilo u Rimu

Iveković se rodio, opet, u izuzetnoj obitelji koja je višestruko zadužila hrvatsku kulturu. Dovoljno je spomenuti slikara Otona Ivekovića, zagrebačkog rektora i predsjednika Matice hrvatske na prijelazu šezdesetih i sedamdesetih godina Hrvoja Ivekovića, a na kraju i oca, doktora Mladena Ivekovića.

Doktor Mladen Iveković bio je istaknuta figura hrvatske književne ljevice između dvaju ratova, o čemu je napisao i dvije knjige, osim knjiga o jugoslavenskom pokretu otpora, o saboru kulturnih radnika u Topuskom čiji je bio suorganizator, a bio je i svjedok užasa u ustaškom logoru Jasenovac, gdje bi i zaglavio da nije zamijenjen za neke zarobljene njemačke oficire.

Mladen Iveković je studirao, prije rata, na École des hautes études sociales u Parizu, a doktorirao je, opet prije rata, na Pravnom fakultetu. A poslije rata bio je prvi ambasador Jugoslavije u Italiji, i prvi ambasador Jugoslavije u Bonnu, gdje je vodio mučne pregovore i o granici s Italijom, i o naknadi ratne štete s Njemačkom.

Njegov sin Ivan, pak, bio je ono što se u Europi naziva Tiers-mondist, zaljubljenik u Afriku o kojoj je napisao čak četiri knjige, a knjizi ”Afrika u transformaciji” iz 1985. godine predgovor je napisao sir Basil Davidson, najveći svjetski autoritet za povijest Afrike.

Konačno, Ivan Iveković bio je također jugoslavenski ambasador, u Tanzaniji i u Egiptu. S tog mjesta odazvao se na poziv predsjednika Tuđmana da se stavi na raspolaganje Hrvatskoj i da pomogne izgradnji hrvatske diplomacije, ali je u pismu upozorio Tuđmana da se protiv jednog nacionalizma ne može boriti razbuktavanjem drugog nacionalizma.

Zbog toga nije ni pozvan da dođe u Hrvatsku. Ostao je u Kairu, gdje ga je njegova ekspertiza dovela na mjesto redovnog profesora Američkog sveučilišta u Kairu, gdje je odgojio generacije novih afrikanista i eksperata komparativne politike i Bliskog istoka.

Onda je počeo objavljivati u inozemstvu, i objavio je knjige, između ostaloga, o neopatrijarhatu i političkom nasilju i etnonacionalnim i regionalnim sukobima na području bivše Jugoslavije i Transkavkazije, kao i sukobima na Bliskom istoku.

Predavao je na tom uglednom svjetskom sveučilištu sve do svoje sedamdeset i pete godine, htjeli su da on ostane i dalje, kao što je to običaj u svijetu (za razliku od nas, gdje te šutnu kad napuniš šezdeset i pet godina, osim ako se ne zoveš Damir Boras pa možeš biti i rektor i nakon sedamdesete godine, posljednje granice za naj-najbolje).

Posljednjih je godina pisao britke tekstove koji su bili objavljivani na portalu H-Alter, a svoje je radove namijenio ”glodarskoj kritici miševa”, kako je govorio, poput Karla Marxa, koji je to i napisao u predgovoru drugog izdanja svog ”Kapitala”.

Ali damnatio memoriae nije pogodio samo njega, već i njegovu sestru Radu, jednu od najpoznatijih svjetskih feministica i filozofkinja, popularnu autoricu i profesoricu na Sorboni, kuda je otišla nakon što su režimska glasila i protiv nje digle hajku, proglasivši je jednom od pet ”vještica iz Rija”.

I ona je, izgleda, osuđena na damnatio memoriae. Nema je ni u hrvatskim enciklopedijama, niti je ikad dobila poziv da svoju svjetsku slavu podijeli sa studentima i kolegama u Hrvatskoj.
Priča o obitelji Iveković, da ne spomenemo uglednu kolateralnu rodbinu, tipična je saga o jednoj hrvatskoj i jugoslavenskoj obitelji zahvaćenoj ovim nesretnim kovitlacem kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća, a koju u njihovoj vlastitoj zemlji ignoriraju

A pogotovo nema pripadnika te ugledne hrvatske i jugoslavenske obitelji na stranicama ustašoidne hrvatske verzije Wikipedije, koja se proslavila povijesnim revizionizmom, ustaškom propagandom i jezikom mržnje protiv svih onih koji ne misle nacionalističkom, kroatocentričnom šablonom.

Od toga se jedino izvukla njihova, Radina i Ivanova, rođakinja, također svjetski poznata konceptualna umjetnica Sanja Iveković. Valjda se autorima hrvatske Wikipedije dopalo kada je, prilikom posjete Josipa Broza Tita Zagrebu, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izvela performans na balkonu kuće u ulici kojom je prolazila autokolona s Titom, odjevena u američku majicu i simulirajući masturbaciju…

Priča o obitelji Iveković, da ne spomenemo uglednu kolateralnu rodbinu, tipična je saga o jednoj hrvatskoj i jugoslavenskoj obitelji zahvaćenoj ovim nesretnim kovitlacem kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća.

Srećom, Ivanova supruga, slikarica i dizajnerica Maja Sorić Iveković nije još doživjela sudbinu familije Iveković, ali nikad se ne zna…

A hrvatska Wikipedija, primjer svjetske nacionalističke sramote za Hrvatsku, srećom je već naišla na zgražanje Fundacije Wikipedia koja je raspisala natječaj za kontrolora njenog sadržaja i zlouporabe informacijama.

Samo što to ne ište samo taj ”kulturni pothvat”, već to zaslužuje i sva nacionalizmom i neofašizmom kontaminirana hrvatska znanost i kultura, a za to su krivi oni koji puštaju glasnogovornike nacionalizma i neofašizma da harače medijima, prosvjetnim, kulturnim i znanstvenim institucijama.

A Ivekovići, kolikogod ih bilo, zaslužuju da uđu na velika vrata u povijest ove zemlje.

autograf