S redateljem Ivicom Buljanom razgovaramo o njegovim iskustvima redatelja i direktora Drame zagrebačkog HNK-a, o novoj strategiji ovog kazališta, stanju u kulturi, antifašizmu i umjetnosti kao akciji solidarnosti s drugima.
Zalažem se za slobodu, jednakost i solidarnost, a na mojoj patriotskoj zastavi pišu imena Strossmayera, Krleže, Ivana Gorana Kovačića, Nazora, Smoje, Mlinarca, Rundeka ili Saše Antića
Vaša nova predstava ‘Ciganin, ali najljepši’ u HNK-u privlači veliku pažnju publike. Što vas je privuklo romanu Kristiana Novaka: priča, međuetnički problemi, atmosfera Međimurja?
S predstavama ‘Tri zime’, ‘Tko pjeva zlo ne misli’ i ‘Ljudima od voska’ Mate MatišićaHNK je dobio snažan repertoarni zamah. Diskusije o istini i fikciji konačno su se pretvorile u javnu debatu. Roman Kristiana Novaka oduševio me na prvo čitanje. Obuhvaća teme međuetničkog nasilja, agresije većinske zajednice nad manjinskom, suočava nas s imigrantskom krizom koju ovo društvo tiho i uporno zanemaruje. Međimurska zemlja postala je pozornica svijeta s potencijalima antičke tragedije, a prizori su živi, puni humora i empatije. Kako kaže libanonsko-kanadski pisac Wajdi Mouawad: ‘Svaki bratoubilački rat je labirint u kojem se skriva slijepi monstrum zaboravljenih nasljeđa.’ Četiri velike Novakove priče dramaturg Ivor Martinić oblikovao je u dramu koja napušta teatarska pravila i koristi se prosedeima TV i filmske scenaristike, ne bježi od psihološkog realizma, oniričkih elemenata, pučke satire, sve do melodrame.
Kakva su vaša iskustva kao direktora Drame zagrebačkog HNK-a i redatelja nekoliko predstava ovog kazališta?
Prvo bih rekao da nas za nekoliko dana očekuje značajna predstava ‘Kralj Lear’ u novom prijevodu Lade Kaštelan. Janusz Kica nastavlja istraživanje s našim ansamblom, a prvi put kod nas će glumiti zaista veliki glumac Miki Manojlović. Drugo, više od desetljeća kod nas imamo dramatičare koji su i najvitalniji dio domaće scene: od starijih, preko Mate Matišića, Tene Štivičić, Lade Kaštelan, Ivora Martinića, Ivane Sajko, Nine Mitrović, Damira Karakaša, do Dina Pešuta i studenata, i njihove drame u HNK-u pokušavamo pratiti. Pridružimo li tome romanesknu produkciju blisku kazalištu, doći ćemo do odgovora zašto publiku zanimaju domaće priče. A one su autorski radovi Matije Ferlina, Bobe Jelčića ili izniman Magellijev rad na ekspresionističkim dramama Josipa Kosora, što smo sve isprobali na našoj sceni. Redateljski, s ‘Ciganinom’ sam završio projekt domaćih drama započet s ‘Vučjakom’ i ‘Tri zime’. Mogu reći da su Krleža, Tena Štivičić i Kristian Novak ‘za mene’ napisali epopeje o hrvatskoj provinciji koja sistematski izbjegava pravo, a pravdu uzima u svoje ruke i okrutno se iživljava nad intelektualcima, ženama, Romima i imigrantima.
Demokracija nije jednostavan izbor
Ovo kazalište bilo je dugo godina prostor tzv. tradicionalnog repertoara. Kakva je nova strategija HNK-a?
Drama HNK-a se kod publike i profesionalaca doživljava kao model uspješnog teatra. Na Cetinju sam nedavno sudjelovao na konferenciji o repertoarnim kazalištima, gdje je naš primjer uzet kao funkcionalan model u kojem su zaposleni svi glumci, a značajno je povećan broj posjetitelja. Uz četiri premijere, što je okvir propisan od osnivača, pokušavamo se profilirati i kao rezidentni centar. Ove godine kod nas je na primjer radila teatarska grupa BADco. HNK kao mjesto okupljanja ljudi mora zastupati ideju javnosti. Drame i priče u najširem smislu, koje se prikazuju u kazalištu, za mene su usporedive s demokratskim dijalogom. Ponekad je potrebno izaći iz okvira umjetničke proizvodnje i djelovati kao građanin koji je konstitutivni dio svoje javnosti. Intendantica Dubravka Vrgoč, kolege Nikša Bareza, Leonard Jakovina i ja želimo definirati sintagmu narodno u nazivu našeg kazališta; u isto vrijeme želimo biti elitističko kazalište duha i baviti se sadašnjicom u doslovnom smislu, a onda to prevesti na način koji će publiku dovesti k nama, da zajedno proživljavamo, kritiziramo, komentiramo. Zanima nas živi kreativni laboratorij, a ne unaprijed definirano repertoarno kazalište.
Srednja klasa želi ostati u svijetu kakav jest, samo da nam država bude manje despotska. To je možda najbolja definicija suvremene srednje klase: naivno sudjelovati u zadivljujućoj neegalitarnoj pokvarenosti kapitalizma
Čini se ipak da kultura u Hrvatskoj postaje sve manje važna.
Hrvatska ne može živjeti izvan suvremenog progresivnog svijeta i zato se angažiram protiv autoritarnih i ekstremističkih projekata. U Evropi, a u Hrvatskoj još drastičnije, nestaju strukture koje su mukotrpno stvarane i koje su nam osiguravale status republike, principe demokracije, sekularizma, vrijednosti slobode, jednakosti, humanizma i bratstva. Rezultat je narod lišen ideala i vjere u budućnost; zemlja gurnuta u ksenofobiju, agresiju i strah. Treba se učiti dijalogu, zajedničkom stvaranju, solidarnosti. Ekonomska kriza nije izgovor za izostanak kulturne akcije i želje za društvenim napretkom. Demokracija nije jednostavan izbor. Sekularno društvo znači poštivanje prava manjina i njihovu afirmaciju. Obrazovanje i kultura su budućnost, ali jedno i drugo mora biti politički projekt visokog intelektualnog kapaciteta.
Trenutno boravite u Njemačkoj. Kakva je tamo kulturna situacija?
U Njemačkoj, gdje trenutno radim, osjećam atmosferu u kojoj i obična publika, pod utjecajem akademske kritike, traži ‘angažirane’ predstave. Pasolini se svojedobno više užasavao avangardnosti intelektualne scene nego pučkog teatra. Njemačka je prebogata zemlja, u kojoj kazalište i kultura po ‘obavezi’ izvršavaju djelo kritičkog ispitivanja sadašnjosti. Istočna Evropa se guši u sukobima novih vlasti, koje s ne tako dalekim sjećanjima na represivne staljinističke modele pokušavaju slomiti suvremenu umjetničku kreaciju. Slovenija, koja nam je često uzor u postavljanju kulturnih obrazaca, a moja je druga domovina, grca u skandalima vezanim uz rezanje sredstava za nezavisnu scenu. Više nego opravdane proteste kulturnjaka desnica je iskoristila za napad na kulturu uopće. Ministar financija umjetnike eksplicitno naziva neradnicima, a konzervativni političari se zgražaju nad činjenicom da su npr. dobitnice Prešernove nagrade za najveća dostignuća u kulturi dvije umjetnice, Simona Semenič i Maja Smrekar. Naime, izvanredna dramatičarka i performerica Semenič se prije deset godina trudna fotografirala naga, umotana u razrezanu slovensku zastavu, a Smrekarova, na zgražanje moralista, u svome performansu doji psa.
Odnedavno je član kazališnog vijeća HNK-a postao Zlatko Hasanbegović, čovjek izrazito konzervativnih političkih uvjerenja. Kako gledate na tu činjenicu?
Rezultati izbora daju mi za pravo vjerovati da biračko tijelo još uvijek od političara traži stanovitu umjerenost. Političari moraju prestati arogantno napadati civilno društvo i biti otvoreni prema prijedlozima koji iz njega dolaze. Moja civilizacijska obaveza javne osobe jest demonstrirati poštovanje prema drugima, osobito manjinama. Narodni ponos nije ničije ekskluzivno vlasništvo. Zalažem se za slobodu, jednakost i solidarnost, a na mojoj patriotskoj zastavi pišu imena Strossmayera, Krleže, Ivana Gorana Kovačića, Nazora, Smoje, Mlinarca, Rundeka ili Saše Antića.
Hrvatsko društvo je danas u kulturalnom, svjetonazorskom i političkom smislu izrazito podijeljeno. Koliko je za to odgovorna desnica, a koliko tzv. liberali ili pak intelektualci, srednji sloj?
Badiou kaže da našu mentalnu bijedu sažimaju riječi ‘srednja klasa’. Istina je da se svaki put čudimo tko je izabrao narodne zastupnike. Nitko od ljudi iz našega kruga ne glasa za njih. Jer mi smo kao pametna srednja klasa koja teži pravim, poštenim političarima. Mi smo isto tako sposobni hrabro demonstrirati na ulici u vidu performansa za ratificiranje Istanbulske konvencije ili pak demonstriramo za uvođenje kurikularne reforme, protiv kolapsa sveučilišta. A zapravo smo savršeni potrošači, koji se nakon posta na Facebooku vraćamo svojim zadovoljstvima. Mi želimo ostati u svijetu kakav jest, samo da nam država bude manje despotska, da korupcija bude manje vidljiva. To je možda najbolja definicija suvremene srednje klase: naivno sudjelovati u zadivljujućoj neegalitarnoj pokvarenosti kapitalizma.
Grmi radnička buna
Nečega što se nekada zvala ljevica danas, ne samo u Hrvatskoj, više gotovo da nema. Na koji način je uopće moguće obnoviti socijalnu solidarnost i principe jednakosti, bratstva i slobode?
Milan Kučan, prvi predsjednik Slovenije, 22. lipnja prošle godine u Velenju, na proslavi četvrt stoljeća od proglašenja slovenske nezavisnosti, održao je važan govor i podsjetio da tu oko nas još postoje državnici velikog formata. Upozorio je da je najveća opasnost za Evropu bujanje novoga fašizma i predložio da Evropska unija hitno ustanovi antifašistički pakt i revidira osnovne razloge ujedinjavanja poslije Drugoga svjetskog rata. Antifašističko opredjeljenje je bilo osnovni motiv za osnivanje Evropske zajednice, što možda suviše često zaboravljamo. Zbog neosjetljivosti i gubljenja povijesnog pamćenja takav pakt bio bi odgovor na samozavaravanje i istovremeno bi odao počast milijunima koji su branili principe čovječnosti i umrli za slobodu. Paktom bi se tražilo nula tolerancije prema znacima fašizacije evropskih društava. Ako želimo živjeti u Evropi, morali bismo po definiciji biti antifašisti, antirasisti i humanisti.
Gdje su u tom smislu emancipatorski potencijali u Hrvatskoj i koliki je njihov značaj?
Pitamo se kako je moguće da netko danas, i to baš u doba karnevala, može spaljivati slikovnice koje samo promoviraju ravnopravnost. Kako to da smo naučili djecu da osjećaju i izražavaju šovinističke i rasističke stavove. Dakle, najvažnije je dekonstruirati patrijarhalni model države i društva. Emancipatorski potencijal kazališta je pokazati mladima kako trebaju njegovati strast za susretom s drugim kulturama, kako da budu znatiželjni prema svijetu. Ekstremističke naracije su jednostavne i privlačne, tako su neodoljive trivijalnim medijima, i sve to uništava želju za znanjem. Da bismo izašli iz područja sterilnih dijaloga, potrebno je kritičko bavljenje vlastitom prošlošću. Ako u dijalogu individua ne doživljava sebe kao kolektiv, već kao intelektualno zrelu osobu koja hoće izreći mišljenje na osnovu stečenog znanja, onda je situacija potpuno drugačija. Sve dok sudionici predstavljaju neki kolektiv, narod, dijalog jednostavno nije moguć.
Pred premijerom ste ‘Balkona’ Jeana Geneta u Bavarskom državnom kazalištu u Münchenu. Ovaj komad smatra se kanonskim djelom političkog kazališta 20. stoljeća. Koliko on danas govori suvremenoj publici?
U ovom komadu ‘Balkon’ je ime za bordel, za veliku kuću iluzija. Ovu je dramu Jean Genet napisao pedesetih godina, inspiriran španjolskim građanskim ratom. Dok na ulicama bjesne sukobi i fašistička falanga uništava revolucionare, u bordelu se odvijaju orgije, gdje obični građani plaćaju da bi postali biskupi, generali i suci. Za vrijeme kratke pobjede revolucionara, vrhuška izvlači klijente javne kuće i predstavlja ih narodu umjesto ubijenih vlastodržaca. Genetov tekst je klasično djelo koje se opire jednostavnim tumačenjima. I danas, izvan zidova udobnih bordela, grmi radnička buna, čujemo je kod obespravljenih prodavačica, kod ljudi koji su ostali bez posla, u tisućama radničkih pobuna u Kini i kod iznevjerenih pobunjenika u arapskim revolucijama. Ali i kod nas, u zapuštenoj mladosti na periferiji naših gradova.
Koje su teme kojima se kao redatelj aktualno bavite?
Pronašao sam pisca Mohameda El Khatiba, francuskog dramatičara, performera i režisera marokanskih korijena. Postavio sam njegov tekst ‘Neka kraj bude lijep’ s Robertom Waltlom. Ova priča je neka vrsta kronike majčine smrti, dirljiv oproštaj sina kroz bilješke, SMS-ove, osmrtnicu, tekstualnu i video rekonstrukciju njihovih razgovora. El Khatib se u svojim tekstovima bavi na primjer nogometnim navijačima svih generacija, roditeljima koji su nesretnim slučajevima izgubili djecu, čistačici koja preživljava od sitnih poslova, a glumi je stvarna osoba prema čijoj je priči nastao autorov tekst… Volio bih raditi teme poput onih iz eseja Yuvala Noaha Hararija o Homosapiensu ili ‘Kratke povijesti sutrašnjice’, ili neku predstavu-esej kao što je bio Pikettyjev ‘Kapital’. Tu su i djela mladog pisca-filozofa Edouarda Louisa poput ‘Priče o nasilju’ i roman Dubravke Ugrešić ‘Lisica’. Sretan sam što se bavim poslom koji mi dopušta da se sa svakim novim projektom okrećem prema drevnim izvorima introspekcije. Naučio sam da samoupoznavanjem ne tražim samo svoje mjesto u ‘pobratimstvu lica u svemiru’, nego da mogu učiniti one male kreativne i empatične korake prema drugima.
