Ivica Maštruko: Kutleša neće biti nadbiskup promjene

Za nasljednika zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića papa Franjo imenovao je monsinjora Dražena Kutlešu, dosadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije (HBK). Novoimenovani nadbiskup koadjutor 73-godišnjeg Bozanića trebao bi naslijediti kad Bozanić navrši 75 godina. Kutleša, koji je 2011. imenovan za porečko-pulskog biskupa sa konkretnim zadatkom da riješi slučaj Dajla, a 2020. dekretom premješten u Split kao nadbiskup, slovi kao čovjek od papinog povjerenja ili čovjek promjene na zagrebačkom Kaptolu. Da li je zaista to tako, razgovarali smo sa sociologom religije i bivšim ambasadorom Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici Ivicom Maštrukom.

Hoće li se promjene u Zagrebačkoj nadbiskupiji manifestirati u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, koja je jedan od jačih stubova hrvatskog društva?

Promjene na čelu Zagrebačke nadbiskupije u skladu su s promjenama u politici koje provodi papa Franjo, a kojima se više pažnje posvećuje radu s vjernicima, brizi za siromašne, uvođenju financijske discipline i napuštanju dosadašnjeg velikog biznisa koji se provodio i u samom Vatikanu. Ipak, ne očekujem značajnije promjene jer je biskupski korpus u Hrvatskoj još uvijek izrazito konzervativan i skeptičan prema svim promjenama koje papa Franjo uvodi.

Povrat imovine Crkvi u Hrvatskoj je smijurija i apsurd: vraća se imovina koja joj je oduzeta nakon 1945. a da se nikad ne postavlja pitanje moralnih principa, odnosno na koji je način Crkva u povijesti došla do tih nekretnina

Kutleša je u svojim stajalištima blizak politici pape, ali se usklađuje s prevladavajućim snagama u samom vrhu zagrebačkog Kaptola, što dokazuje i njegov prvi istup u kojem spominje Alojzija Stepinca, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Zanimljiva su tri naglaska iz prvog Kutlešinog istupa u javnosti: isticanje Crkve kao institucije, uloge biskupskog poslanja i značaja Stepinca, što dovoljno govori o pravcu njegovog budućeg poslanja. Kutleša je prije svega uspješan profesionalac u jednoj međunarodnoj korporaciji kao što je Katolička crkva. Samozatajan, povučen, nije prisutan u medijima, vjerujem da će tako biti i ubuduće. Nastojat će na deklarativnoj razini nastaviti Bozanićevu politiku, ali će se u praksi, s obzirom na to da se radi o drugačijem tipu osobe, dogoditi određene promjene u stilu prezentiranja. Novi zagrebački nadbiskup ima dosta ograničene okvire. Bit će nadbiskup bez kardinalskog šešira, jer kardinali u mirovini Bozanić i Puljić imaju pravo učestvovati u izboru novog pape sve do svoje 80. godine života. Što se tiče Kutlešinog utjecaja kao predsjednika HBK-a, i tu je prostor ograničen jer nije nadređen biskupima. Znamo da pojedini zaključci HBK-a postaju operativni tek onog trenutka kad određeni biskup donese odluku o primjeni tih stavova na svom području. Također, teško se može očekivati značajnija promjena stavova unutar samog HBK-a jer je u njegovom sastavu još uvijek daleko nadmoćniji onaj sloj biskupa koji se više bavi antikomunizmom nego propovijedanjem kršćanskih moralnih načela. Kutleša će punu vlast imati samo na području svoje Zagrebačke nadbiskupije i tek svojim moralnim stavovima, osobnim primjerom i porukama može utjecati na atmosferu u društvu.

Stepinizacija društva

Sudeći po prvom javnom istupu, Kutleša je ipak blizak dosadašnjim, konzervativnim krugovima unutar Katoličke crkve?

Zanimljivo je da Kutleša u nekoliko navrata spominje Crkvu kao instituciju, ali bez kršćanske poruke. Ističući Stepinca, Kutleša se priklanja konzervativnijem, nacionalističkom dijelu Katoličke crkve. O Stepincu govori krajnje pozitivno, upotrebljavajući riječi Ivana Pavla II., ali povezujući ga sa svojim biskupskim i nadbiskupskim geslom "u Tebe se, Gospodine, uzdam", što je bilo i Stepinčevo geslo. Međutim, stepinizacija nije samo karakteristika ponašanja današnje Katoličke crkve u Hrvatskoj, nego i jednog dijela svjetovnog društva, o čemu svjedoče nazivi osnovnih škola, kulturnih i sportskih organizacija imenovanih po Stepincu.

Pitanje proglašenja Stepinca svetim Kutleša na neki način dobiva u nasljeđe. Kako će se on sa njime nositi između tvrde, desne hrvatske dnevne politike i papinog službenog stava?

Ne dobiva Kutleša to kao otvoreno pitanje, niti će to pitanje biti upućeno njemu. On je već samim svojim prvim istupom dao svoj stav. Kutleša sasvim sigurno neće ići protiv unutarnjih struja u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, ali isto tako neće ići ni s nekom snažnom porukom prema papi Franji, za kojeg je opet pitanje proglašenja Stepinca svetim završeno osnivanjem komisije koja nije donijela nikakve zaključke, niti ih je uopće mogla donijeti jer se znalo da će svaka strana ostati pri svom stavu. Svakako će se kod nas u Hrvatskoj nastaviti i dalje inzistirati na razvoju kulta Stepinca, što je za hrvatsku dnevnu politiku sasvim dovoljno.

Sasvim sigurno, oficijelne institucije Svete Stolice neće priznati ukazanje Gospe, ali i dalje će se podržavati hodočašća i vjerske manifestacije u Međugorju kao mjestu gdje se iskazuje vjernost Katoličkoj crkvi. Međugorje donosi novac, a tamo gdje je novac, tamo je i Katolička crkva

Kakav će biti Kutlešin odnos prema manifestacijama koje je Crkva direktno ili indirektno podržavala kao što su obilježavanje Bleiburga i križnog puta, a potom i preseljenje toga na Udbinu, ili mise za ustaške zločince iz Drugog svjetskog rata, a kakav, s druge strane, prema pitanju ekumenizma?

Veličanje zločina iz Drugog svjetskog rata ostat će ne kao deklarirano opredjeljenje, nego kao ekscesno ponašanje pojedinih svećenika, pa i biskupa. Kutleša može utjecati moralnim savjetom, ali očekivati od njega javno suprotstavljanje ne dolazi u obzir. Neće ulaziti ni u pitanja okupljanja na Bleiburgu. Niti može. Pitanje preseljenja tog okupljanja na Udbinu ostat će nepromijenjeno. Hrvatska biskupska konferencija nema snage kao Austrijska biskupska konferencija koja je zabranila Bleiburg. Naravno, deklarativno, svi pokojnici zaslužuju misu, ali u osnovi, to se okupljanje pretvara u političku manifestaciju i to će tako i ostati. Ekumenizam na razini biskupa će štimati, imat ćemo pozitivne stavove u javnosti, susrete protokolarne naravi s upućenim porukama o zajedništvu, ali na nižoj razini svećenici će se ponašati kako gdje, ovisno u kojoj je mjeri netko kršćanin, dok će sami vjernici u pozitivnim nacionalno mješovitim sredinama imati sjajne primjere suradnje i međusobnog poštovanja, a u nekim drugim sredinama održavat će se mržnja i spominjanje svih nedjela koja smo jedni drugima činili u zadnjih 300-400 godina. O zajedničkom životu u duhu ekumenizma važnu ulogu imaju biskupi, čiju je ulogu i sam Kutleša u svom prvom istupu istaknuo. Promoviranje biskupa kao predstavnika te institucije, kao pastira stada, nije ništa novo i nije problematično s etičkog, pa i svjetovnog sadržaja. Ali govoreći o biskupima, sjećam se riječi bivšeg nadbiskupa splitskog Frane Franića koji je još sedamdesetih godina, kad je postojala ideja o demokratizaciji izbora biskupa i utjecaju samih vjernika na taj izbor, rekao jednu značajnu rečenicu da je demokracija u Crkvi hereza, odnosno da demokracije u Crkvi nema. Kao i svaka institucija, i sama Crkva zaboravlja ideju zbog koje je osnovana i počinje voditi računa isključivo o sebi kao instituciji, o promoviranju svojih interesa, prije svega onih materijalne prirode.

Kad smo kod interesa, i to obostranog interesa Crkve i države, hoće li političke poruke sa oltara biti bar primjerenije?

Ni govora. Kad su u pitanju oltar i politika, vrlo je teško povući jasne granice gdje je tu čista politika, jer je kod nas općenito u društvu sve politika. Nisam pristalica da se Crkvi zabrani izjašnjavanje po "političkim pitanjima". Dapače. Ali vjerske institucije moraju biti spremne da u tom slučaju budu izložene i kritici, a ne da u tim slučajevima kritiku prikazuju kao napad na vjerska opredjeljenja i sklanjaju se pod vjersku zaštitu. Sadašnji odnosi savršeno odgovaraju i Crkvi i državi, bez obzira na eventualne buduće promjene u političkom vodstvu države. Sasvim je jasno da baš svakoj vladajućoj strukturi odgovara podilaženje Crkvi kako bi na taj način osigurala njenu podršku kao institucije, a time i utjecaj na značajan dio birača. Crkvi odgovara podrška države, posebno kad su u pitanju materijalni, financijski probici, na čemu posebno sve vjerske institucije u Hrvatskoj inzistiraju. Povrat imovine Crkvi u Hrvatskoj je smijurija i apsurd: vraća se imovina koja joj je oduzeta nakon 1945. a da se nikad ne postavlja pitanje moralnih principa, odnosno na koji je način Crkva u povijesti došla do tih nekretnina. Moralni princip je u drugom planu, bitan je uvijek novac.

Katolički vjernici se vjerojatno pitaju kakav će biti odnos Kutleše koji je rođen u Tomislavgradu prema priznavanju navodnog ukazanja Gospe u Međugorju.

Priča će i dalje biti ista. Kutleša zastupa stavove mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića, koji je dobrim dijelom utjecao na formiranje njegovih stavova. Sasvim sigurno, oficijelne institucije Svete Stolice neće priznati ukazanje Gospe, ali i dalje će se podržavati hodočašća i vjerske manifestacije u Međugorju kao mjestu gdje se iskazuje vjernost i pripadnost Katoličkoj crkvi. Međugorje donosi novac, a tamo gdje je novac, tamo je i Katolička crkva.

Sve manje vjernika

Kako biste ocijenili Bozanićevih 26 godina na čelu zagrebačkog Kaptola?

Od Bozanića se nije puno očekivalo. I njega su, kao i sad Kutlešu, u Zagrebu dočekali suzdržano. Razlozi takve hladne dobrodošlice nisu nikakve ideološke prirode, već proizlaze iz čiste sujete, osobnog interesa i nezadovoljstva onih koji računaju na svoje osobno promaknuće. Bozanić je bio periferni biskup Krčke biskupije, čovjek koji u svom javnom nastupu i u komuniciranju nije imao karizmu ni popularnost kakvu je imao njegov prethodnik, kardinal Franjo Kuharić. Nije imao značajniji utjecaj ni u samom Vatikanu, tako da se zadržao u krugu Zagrebačke nadbiskupije. Za vrijeme Bozanićevih 26 godina smanjio se broj vjernika, sve više opada i broj sklopljenih crkvenih brakova, ali to je problem i unutar same Katoličke crkve, kao i u drugim religijskim zajednicama u Europi, gdje razlog nije samo materijalne prirode, plaćanje poreza crkvi, nego i pitanje stava. Na smanjenje broja vjernika sigurno su utjecale i brojne afere koje izbijaju zadnjih godina unutar crkvenih krugova. Vlada i kriza zvanja, opada broj mladih koji se opredjeljuju za svećenički poziv, o čemu kod nas može posvjedočiti i broj imenovanih hrvatskih biskupa porijeklom iz BiH, koja je temeljni izvor svećeničkog kadra, a i unutar Svete Stolice slovi još uvijek za misijsku zemlju.

Smanjenje broja vjernika kod nas se ne osjeća tako kao u europskim zemljama jer kod nas se deklarativno izjednačuje nacionalno i religijsko porijeklo – hrvatstvo s katoličanstvom, srpstvo s pravoslavljem. Svaka crkva na našem području postaje nacionalna i, dakako, kao takva i nacionalistička u svojoj krajnjoj konzekvenci. Na području Balkana religija je bila temeljna vododijelnica za stvaranje nacije, a samim time i razlog za jačanje i vezivanje vjerskog identiteta uz nacionalni. Međutim, sociološka istraživanja pokazuju da je broj vjernika u Hrvatskoj koji prihvaćaju temeljne odredbe i kanone Katoličke crkve daleko ispod onog broja koji se deklariraju kao katolici. Hrvati su veliki konformisti, ne deklariraju se uvijek sukladno svojim stavovima i uvjerenjima, zato što je komotnije izjašnjavati se kao dio većine. Komfornije je skrivati svoja opredjeljenja. Međutim, sve više pojedinaca se javno deklariraju kao ateisti, odnosno ističu svoje nepripadanje vjerskom sistemu.

Deset je godina papa Franjo na čelu Katoličke crkve. Uspio ju je otvoriti pitanjima suvremenog doba, odgovoriti na brojne afere među visokim katoličkim sveštenicima. Koliko njegova nastojanja ostavljaju traga u Katoličkoj crkvi?

Papa Franjo svakako spada u krug papa koji su unijeli promjene makar svojim ponašanjem i stavovima. Iako je bio isusovac, kad je postao papa počeo je provoditi jednu od temeljnih poruka teologije oslobođenja koju provode franjevci u Latinskoj Americi, a to je briga za siromašne koji žive na marginama društva. Papa je žestoko postupao i zbog tolerancije prema aferama među visokim katoličkim svećenstvom koju su imali njegovi prethodnici Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Otvorio je brojna pitanja, koja su snažno napadana i u nekim dijelovima Katoličke crkve neće biti realizirana. Što će se dešavati poslije pape Franje, teško je predvidjeti. Imenovanje kardinala ide kroz kardinalski zbor, koji je nešto promijenjenog sastava. Vidjet ćemo hoće li se desiti povratak stoljećima njegovanog eurocentričnog ponašanja Katoličke crkve po kojem su pape uglavnom birani iz Europe ili će se pak trend izbora pape iz Latinske Amerike proširiti na druge kontinente. Jedno je sigurno – revolucionarne se promjene ne mogu nametnuti bez stvaranja jedne ozbiljne, opće atmosfere među crkvenom hijerarhijom. Katolička crkva se sporo mijenja, ali nikad prekasno.

portalnovosti