U jednome je imao pravo ruski ambasador u Ujedinjenim nacijama (ne narodima, jer su u toj organizaciji nacije, tj. narodi organizirani u države; kada bi Organizacija ujedinjenih nacija bila doista Organizacija ujedinjenih naroda, onda bi pravo na članstvo imali i narodi bez države, na primjer, Kurdi, Romi, Ujguri itd.): rasprava o prijetnji rata provokativna je sama po sebi.
”Vi gotovo da pozivate na to. Vi želite da se to dogodi. Čekate to, kao da želite da se vaše riječi ostvare”, rekao je šef ruske misije pri UN-u Vasilij Nebenzija.
I doista, ratna retorika podiže tenzije, i slabo vrijedi što je i sam ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij u razgovorima s europskim državnicima, a i svojoj javnosti, poručio da neće biti ruskog napada.
To je učinio i zapovjednik njemačke mornarice Kay-Achim Schönbach, pa je morao dati ostavku. Kod nas, u Hrvatskoj, takvo je mišljenje izrekla profesorica Jelena Jurišić, u razgovoru za zagrebački tjednik Novosti, a to je ponovila i pred televizijskim ekranima u N1 studiju.
Ratnohuškačka retorika podsjeća na somnambulno srljanje u Prvi svjetski rat, kako je svojevremeno povjesničar Christopher Clark opisao nesuvisle reakcije europskih državnika na Sarajevski atentat, koje su eskalirale u svjetski sukob.
Današnji globalni kaos prijeti da postane totalni kaos. Nagomilavanje vojske i naoružanja na granici između Ukrajine i Rusije ne sluti na dobro.
U takvoj situaciji globalnog kaosa, samo je mali korak do stvarnog izbijanja rata. Iz naše nedavne prošlosti svjedoci smo koliko su krhka bila primirja, kako su se kršili dogovori o prekidu vatre i koliko je dugo trajala metamorfoza ratne svijesti u normalu. A to nas dovodi i do poražavajućeg saznanja, da su toj spirali rata i kaosa svi krivi, i jedni, i drugi, i treći
Kao što je svojevremeno utvrdio Niccolò Machiavelli, kada vladari ne uspijevaju dati suvisle odgovore na krize unutar njihovih država, onda pribjegavaju izmišljanju ili preuveličavanju vanjskog neprijatelja.
Tako se, smatraju, najbolje može ostvariti ona mantra vlastodržaca koja glasi ”jedinstvo”, a kada se pod tim pojmom krije bespogovorno pokoravanje vlastima i zbijanje redova – naravno, pred vanjskim ili unutarnjim neprijateljem, ili pak pred samom ugrozom za njihovu vlast.
U ovom slučaju, vlastodržac Putin je organizirao ”ratne igre”, odnosno nagomilavanje vojske blizu ukrajinske granice, na taj način šaljući poruku pobunjenicima u Donbasu da će intervenirati u slučaju da ukrajinska vojska pokuša riješiti secesiju Donbasa vojnim putem.
A osim toga, tako je skrenuo pozornost javnosti, domaće i svjetske, s kritike odsutnosti demokracije u Rusiji i neprilikama s Navaljnijem i njegovim pristašama.
Na to su reagirali Ukrajinci, potpomognuti u prvom redu od Amerikanaca i Engleza.
Razvila se polemika iz koje su sve tri strane profitirale na unutarnjem planu: Putinu je uspjelo zbiti oko sebe oligarhe i pripadnike političke kaste i pretvorbenih predatora, britanskom premijeru Borisu Johnsonu, kojemu se smiješi, zbog unutarnjih kritika nedoličnog ponašanja tijekom COVID-krize, sudbina njegovog ruskog imenjaka, Borisa Godunova. Ne doduše s letalnim posljedicama, ali za svakog političara je politička smrt i stvarni prekid sa životom, a za mnoge od njih odlazak u – demenciju.
Dovoljno je to ilustrirati primjerima dvoje državnika koji su nakon gubitka vlasti završili svoju političku parabolu demencijom, a to su američki predsjednik Ronald Reagan i ”Željezna Lady” Margaret Thatcher, dok je njihov ruski pandan Boris Jeljcin završio kao ono, što je već postigao dok je bio na vlasti – kao kronični i akutni alkoholičar.
A američki predsjednik Biden, plašeći se mid-term izbora, izbora za američko predstavničko tijelo i slavodobitne najave povratka sociopata Donalda Trumpa (dijagnozu je postavilo 27 članova američke psihijatrijske udruge, u knjizi ”The Dangerous Case of Donald Trump” – ”Opasni slučaj Donalda Trumpa”, objavljene 2017. u New Yorku u uglednoj izdavačkoj kući St. Martin’s Press), tako potiče stvaranje jedinstva u svojim redovima, u SAD-u.
Takvo nabildano jedinstvo dobro dolazi i NATO-u, jer je sve više jasno da bi političko i vojno jačanje Europske unije stavilo NATO u drugi plan i otkrilo da je NATO dijete hladnog rata i u slučaju da EU uspije stvoriti svoje vojne snage (prije toga bi morala artikulirati jednu zajedničku vanjsku politiku), NATO bi postao anakroni relikt hladnog rata.
Naravno, to će se vrlo teško dogoditi, jer je EU troma, glomazna mašinerija koja je u sebe usisala i one nacije – države, kojima je članstvo u EU bio samo alibi da pokažu svoj ”europeizam”, kako se to danas vidi na pokušajima Poljske, Mađarske i njihovih epigona koji dezavuiraju na djelu ideale i ciljeve europskog ujedinjenja.
U takvoj situaciji globalnog kaosa, samo je mali korak do stvarnog izbijanja rata. Iz naše nedavne prošlosti svjedoci smo koliko su krhka bila primirja, kako su se kršili dogovori o prekidu vatre i koliko je dugo trajala metamorfoza ratne svijesti u normalu.
A to nas dovodi i do poražavajućeg saznanja, da su toj spirali rata i kaosa svi krivi, i jedni, i drugi, i treći.
Rusi zato jer su počeli zveckati oružjem, Amerikanci i Englezi koji potiču ratnu retoriku, NATO jer liferuje oružje Ukrajincima i prijeti odmazdom, a sami Ukrajinci zato što nisu uopće pristupili primjeni sporazuma koji je prekinuo rat u Donbasu, a to je međunarodni sporazum pod nazivom ”Minsk 2”.
Tim je sporazumom bilo predviđeno 13 točaka, a između ostaloga i ustavna reforma Ukrajine kojom bi se provela decentralizacija zemlje s autonomijom Donjecke i Luhanske oblasti – nešto slično kao što je Kosovo trebalo omogućiti kosovskim Srbima stvaranje zajednice općina sa širokom autonomijom na sjeveru Kosova.
Ukrajinsku krizu trebaju, dakle, riješiti europske države ujedinjene u EU i organizirane kroz OESS, međunarodnu organizaciju kolektivne sigurnosti, i to tako da iz zapećka izvuku sporazum iz Minska – takozvani Minsk II. iz 2015. godine i da ponovo pređu točku po točku tog ugovora. To je posljednja šansa da se izbjegne rat koji bi mnogim spomenutima ovdje gore itekako dobro došao, da zabašure svoju nesposobnost, moralnu i idejnu insuficijenciju i nemoć
Uostalom, kao što je i ”mirna reintegracija” istočne Slavonije trebala biti kompletirana širokim pravima autonomije lokalnih Srba, uključujući i korištenje ćiriličnog pisma u natpisima javnih ustanova.
Sporazum iz Minska 2015. godine kao da je zaboravljen, što doista i jest – zaboravljen. A Organizacija za europsku sigurnost i suradnju – OESS – pokazala je svoju nemoć i besmislenost baš na tom slučaju.
Ukrajinsku krizu trebaju, dakle, riješiti europske države ujedinjene u EU i organizirane kroz OESS, međunarodnu organizaciju kolektivne sigurnosti, i to tako da iz zapećka izvuku sporazum iz Minska – takozvani Minsk II. iz 2015. godine i da ponovo pređu točku po točku tog ugovora.
To je posljednja šansa da se izbjegne rat koji bi mnogim spomenutima ovdje gore itekako dobro došao, da zabašure svoju nesposobnost, moralnu i idejnu insuficijenciju i nemoć.
Jedino tako se možemo nadati da će svijet izbjeći još jedan novi, besmisleni rat. Najavljene sankcije Rusiji bile bi samo prvi korak u spirali eskalacije i retorzije, koja bi nas svih skupa, opet, dovela do dna.
A opet, možda bi nas ipak mogao od rata odvratiti – neki zalutali meteorit iz svemira i njegova prijetnja cijeloj zemlji, kao u filmu ”Don’t look up”.
A što se tiče Hrvatske, hrvatski bi vlastodršci s Andrejom Plenkovićem morali prestati izazivati podsmijeh europske javnosti navodeći kao primjer tzv. mirnu reintegraciju Podunavlja, za koju i ptice znaju da je ostala mrtvo slovo na papiru. Baš kao i Minsk II.
