Miroslav Ćiro Blažević preskočio je rampu i izveo potez o kojem će se pričati: snimio je predizborni spot za SDSS, što je presedan na ovim prostorima. Nešto što bi trebalo biti normalno, postalo je, nažalost, akt građanske hrabrosti
Domagoj Zovak i Borna Sor su kao Coca-Cola i Pepsi, kao Puma i Adidas. Dečki rade antologijske emisije, to je feralizacija etera. Domagoj Zovak opleo je ovoga puta po Kolindi, koja je u Vukovaru rekla kako je taj grad ‘simbol hrvatskog razvoja’. To je naravno kliše koji je klišeima sklona govornica kao takvog i upotrijebila, bez razmišljanja, jer zgodno i paradno zvuči. Ali se Zovak upustio u analizu sadržaja – tu je tvrdnju protumačio kao klasičnu frojdovsku omašku, a omaška je slučajno izricanje neke potisnute istine. Kolinda je, objašnjava Zovak, zapravo nehotično izrekla nešto što nije željela: hrvatski razvoj najbolje se vidi u Vukovaru, gdje razvoja uopće nema. To je grad kojega se svi sjete jednom godišnje, iz njega bježe i Hrvati i Srbi i on je u tom smislu paradigma šire slike. ‘U bivšoj državi bio je drugi po razvijenosti’, primjećuje Zovak.
Često se kod nas čuje teza kako je socijalizam kriv za zaostajanje. Dakle, mentalitet, dogovorna ekonomija, principi ja tebi, ti meni, ruka ruku mije itd. Hrvatski BDP je 1980. godine, međutim, bio veći od današnjega! Nitko nije izrekao tvrdnju kako je nama za propast kriv nacionalizam. Ovdje se već trideset godina svaka predatorska i pljačkaška baraba umota u zastavu kao krmenadla u novine, stavi ruku na srce, opali par domoljubnih fraza i dobiva izbore. A onda grabi, krade, pljačka ili, u najboljem slučaju, vodi računa samo o sebi i svom interesu, nekažnjivo i pod štitom imuniteta dobivenog na prisezi o ‘radu za nacionalne interese’. Već i mala djeca znaju što je potrebno reći ako računate na politički uspjeh: suverenizam, Tuđman, gdje si bio ‘91., tko ti je ćaća, tko ti je mater, kad si krizman, kad si firman…
Komentirajući tvrdnju Brune Esih prema kojoj je Zagreb u svibnju 1945. okupiran, Goranko Fižulić primjećuje kako pred našim očima lebdi jedna neizrečena, a zastrašujuća činjenica. ‘U Hrvatskoj imate stotine stratišta nastalih od ‘41. do ‘45.’, rekao je Fižulić, ‘a ni na jednom od njih Sabor nije pokrovitelj….’ Fižulić je usporedio komemoraciju u Dresdenu s onom u Bleiburgu. Dresden, grad pun izbjeglica, uništen je u jezivim bombardiranjima, uglavnom vojno nepotrebnim, koja je naredio britanski general Harris. (Jednom ga je navečer neki policajac zaustavio tvrdeći da opasno vozi automobil i da može nekoga usmrtiti. On mu je odgovorio: ‘Mladiću, ja svake večeri usmrtim desetak tisuća ljudi.’) ‘U Dresdenu se’, rekao je Fižulić, ‘svake godine održava službena komemoracija na kojoj se zaista odaje počast žrtvama. Nakon nje slijedi okupljanje neonacista koji dolaze kako bi rekli da je Njemačka bila žrtva’, objasnio je. ‘Da Angela Merkel ode na takvo okupljanje, cijeli svijet bi se zabrinuo. Tako se i mi trebamo zabrinuti ako ne znamo je li 8. svibnja Zagreb oslobođen ili je pao. Ako je pao, kako kaže Esih, to znači da žalimo za režimom ili poretkom koji je tek pet dana prije toga ukinuo rasne zakone, koji je nasramnija epizoda povijesti ovog naroda, koji je desetke tisuća ljudi ubio jer su bili krive nacije ili vjere. Oni koji su 8. svibnja ušli u Zagreb nisu nosili demokratske zastave, ali Hrvatska nije imala sreću da na čelo pokreta otpora stane Vladko Maček, nego su stali komunisti.’
Ne samo, dopunimo Fižulića, da su na čelu pokreta otpora bili komunisti, već su komunisti bili jedini koji su pružali otpor – nikakvih tu drugih građanskih ili seljačkih pokreta otpora nije bilo. ‘Komunisti nisu bili demokrati, ali su dokinuli režim koji je bio čisto zlo. Govoriti da je Zagreb tada pao, znači biti protiv svih civilizacijskih normi’, rekao je gost ‘Novog dana’. Bilo bi dobro da je to rekao u ‘Dobro jutro, Hrvatska’ na HRT1, ali sadašnja vladajuća garnitura više voli goste s tezama Brune Esih.
Udobno zavaljen u šarenu fotelju, umotan u dugi sivi šal, Slobodan Šnajder govori voditelju Branku Vukšiću o svojoj novoj knjizi ‘Umrijeti u Hrvatskoj’ i govori mudro, pametno i, prema običaju, uzaludno. Najavio je, kaže, u jednom njemačkom kulturnom magazinu još krajem 1980-ih da će nadolazeći rat na ovim prostorima biti strašan i da će odnijeti 200.000 života. Malo tko mu je vjerovao, a skoro da je u glavu pogodio.
Jugoslavija, nastavlja pisac, nije bila dobra, ali je bila bolja od ovoga danas. Između pisca, koji je u hrvatski jezik uveo riječ ‘smrtopis’, i voditelja zameće se dijalog o nestašicama ulja i kave početkom 1980-ih, a Vukšić na tu temu izriče sjajnu opservaciju: onda je vladala nestašica kave, a danas vlada nestašica morala. U pravu je, to je to što nas ubija na rate, polagano, ali neumitno. Pohara skakavaca čini se kao premija naspram ove političke klase, u koju god stranku bila smještena. Dobru razgovornu emisiju nepotrebno prekida satirički prilog ‘Životinjska farma’. Nije nam sjeo.
Iskorak iz nacionalizma u racionalizam, to bi bilo ljekovito, ali nitko da se odvaži. Miroslav Ćiro Blažević preskočio je rampu i izveo potez o kojem će se pričati. Snimio je predizborni spot za Pupovčev SDSS, što je presedan na ovim prostorima. Ovdje dominiraju domobrani, nitko se ne bi štel zamerit, ići protiv struje, a bez toga nema napretka. Nešto što bi trebalo biti normalno, postalo je, nažalost, akt građanske hrabrosti. Narednog dana iz Dnevnika Nove TV doznajemo da je netko izradio Blaževićevu osmrtnicu, a sam je trener – zadnji živući karizmatik u Hrvata – šećući po Zagrebu doživio nekoliko neugodnih situacija, koje su više žalosne nego opasne. On je sve to, kako je rekao Pupovac, podnio sportski.
Pupovca je, inače, Josipović proglasio ‘etnobiznismenom’. Dobra kovanica za pogrešnog čovjeka – u Hrvatskoj je gro politike etnobiznis; ovdje je svaki političar etnobiznismen, a rečeni Pupovac jedini je iz galerije saborskih zastupnika koji nije iskoristio šibicarsko pravo umirovljenja na jedan dan kako bi se dobila privilegirana mirovina. Nju su, naravno, uzeli svi domoljubni političari, legija desničara i ljevičara, kao i pravednik Damir Kajin, koji nije htio ispasti stupido.
portalnovosti
Prime Time, N1, 12. svibnja, 20:00
Domagoj Zovak i Borna Sor su kao Coca-Cola i Pepsi, kao Puma i Adidas. Dečki rade antologijske emisije, to je feralizacija etera. Domagoj Zovak opleo je ovoga puta po Kolindi, koja je u Vukovaru rekla kako je taj grad ‘simbol hrvatskog razvoja’. To je naravno kliše koji je klišeima sklona govornica kao takvog i upotrijebila, bez razmišljanja, jer zgodno i paradno zvuči. Ali se Zovak upustio u analizu sadržaja – tu je tvrdnju protumačio kao klasičnu frojdovsku omašku, a omaška je slučajno izricanje neke potisnute istine. Kolinda je, objašnjava Zovak, zapravo nehotično izrekla nešto što nije željela: hrvatski razvoj najbolje se vidi u Vukovaru, gdje razvoja uopće nema. To je grad kojega se svi sjete jednom godišnje, iz njega bježe i Hrvati i Srbi i on je u tom smislu paradigma šire slike. ‘U bivšoj državi bio je drugi po razvijenosti’, primjećuje Zovak.
Često se kod nas čuje teza kako je socijalizam kriv za zaostajanje. Dakle, mentalitet, dogovorna ekonomija, principi ja tebi, ti meni, ruka ruku mije itd. Hrvatski BDP je 1980. godine, međutim, bio veći od današnjega! Nitko nije izrekao tvrdnju kako je nama za propast kriv nacionalizam. Ovdje se već trideset godina svaka predatorska i pljačkaška baraba umota u zastavu kao krmenadla u novine, stavi ruku na srce, opali par domoljubnih fraza i dobiva izbore. A onda grabi, krade, pljačka ili, u najboljem slučaju, vodi računa samo o sebi i svom interesu, nekažnjivo i pod štitom imuniteta dobivenog na prisezi o ‘radu za nacionalne interese’. Već i mala djeca znaju što je potrebno reći ako računate na politički uspjeh: suverenizam, Tuđman, gdje si bio ‘91., tko ti je ćaća, tko ti je mater, kad si krizman, kad si firman…
Novi dan, N1, 13. svibnja, 8:00
Komentirajući tvrdnju Brune Esih prema kojoj je Zagreb u svibnju 1945. okupiran, Goranko Fižulić primjećuje kako pred našim očima lebdi jedna neizrečena, a zastrašujuća činjenica. ‘U Hrvatskoj imate stotine stratišta nastalih od ‘41. do ‘45.’, rekao je Fižulić, ‘a ni na jednom od njih Sabor nije pokrovitelj….’ Fižulić je usporedio komemoraciju u Dresdenu s onom u Bleiburgu. Dresden, grad pun izbjeglica, uništen je u jezivim bombardiranjima, uglavnom vojno nepotrebnim, koja je naredio britanski general Harris. (Jednom ga je navečer neki policajac zaustavio tvrdeći da opasno vozi automobil i da može nekoga usmrtiti. On mu je odgovorio: ‘Mladiću, ja svake večeri usmrtim desetak tisuća ljudi.’) ‘U Dresdenu se’, rekao je Fižulić, ‘svake godine održava službena komemoracija na kojoj se zaista odaje počast žrtvama. Nakon nje slijedi okupljanje neonacista koji dolaze kako bi rekli da je Njemačka bila žrtva’, objasnio je. ‘Da Angela Merkel ode na takvo okupljanje, cijeli svijet bi se zabrinuo. Tako se i mi trebamo zabrinuti ako ne znamo je li 8. svibnja Zagreb oslobođen ili je pao. Ako je pao, kako kaže Esih, to znači da žalimo za režimom ili poretkom koji je tek pet dana prije toga ukinuo rasne zakone, koji je nasramnija epizoda povijesti ovog naroda, koji je desetke tisuća ljudi ubio jer su bili krive nacije ili vjere. Oni koji su 8. svibnja ušli u Zagreb nisu nosili demokratske zastave, ali Hrvatska nije imala sreću da na čelo pokreta otpora stane Vladko Maček, nego su stali komunisti.’
Ne samo, dopunimo Fižulića, da su na čelu pokreta otpora bili komunisti, već su komunisti bili jedini koji su pružali otpor – nikakvih tu drugih građanskih ili seljačkih pokreta otpora nije bilo. ‘Komunisti nisu bili demokrati, ali su dokinuli režim koji je bio čisto zlo. Govoriti da je Zagreb tada pao, znači biti protiv svih civilizacijskih normi’, rekao je gost ‘Novog dana’. Bilo bi dobro da je to rekao u ‘Dobro jutro, Hrvatska’ na HRT1, ali sadašnja vladajuća garnitura više voli goste s tezama Brune Esih.
Vježbanje demokracije, Z1, 13. svibnja, 20:00
Udobno zavaljen u šarenu fotelju, umotan u dugi sivi šal, Slobodan Šnajder govori voditelju Branku Vukšiću o svojoj novoj knjizi ‘Umrijeti u Hrvatskoj’ i govori mudro, pametno i, prema običaju, uzaludno. Najavio je, kaže, u jednom njemačkom kulturnom magazinu još krajem 1980-ih da će nadolazeći rat na ovim prostorima biti strašan i da će odnijeti 200.000 života. Malo tko mu je vjerovao, a skoro da je u glavu pogodio.
Jugoslavija, nastavlja pisac, nije bila dobra, ali je bila bolja od ovoga danas. Između pisca, koji je u hrvatski jezik uveo riječ ‘smrtopis’, i voditelja zameće se dijalog o nestašicama ulja i kave početkom 1980-ih, a Vukšić na tu temu izriče sjajnu opservaciju: onda je vladala nestašica kave, a danas vlada nestašica morala. U pravu je, to je to što nas ubija na rate, polagano, ali neumitno. Pohara skakavaca čini se kao premija naspram ove političke klase, u koju god stranku bila smještena. Dobru razgovornu emisiju nepotrebno prekida satirički prilog ‘Životinjska farma’. Nije nam sjeo.
RTL Danas, 15. svibnja, 18:30 i Dnevnik Nove TV, 16. svibnja, 19:15
Iskorak iz nacionalizma u racionalizam, to bi bilo ljekovito, ali nitko da se odvaži. Miroslav Ćiro Blažević preskočio je rampu i izveo potez o kojem će se pričati. Snimio je predizborni spot za Pupovčev SDSS, što je presedan na ovim prostorima. Ovdje dominiraju domobrani, nitko se ne bi štel zamerit, ići protiv struje, a bez toga nema napretka. Nešto što bi trebalo biti normalno, postalo je, nažalost, akt građanske hrabrosti. Narednog dana iz Dnevnika Nove TV doznajemo da je netko izradio Blaževićevu osmrtnicu, a sam je trener – zadnji živući karizmatik u Hrvata – šećući po Zagrebu doživio nekoliko neugodnih situacija, koje su više žalosne nego opasne. On je sve to, kako je rekao Pupovac, podnio sportski.
Pupovca je, inače, Josipović proglasio ‘etnobiznismenom’. Dobra kovanica za pogrešnog čovjeka – u Hrvatskoj je gro politike etnobiznis; ovdje je svaki političar etnobiznismen, a rečeni Pupovac jedini je iz galerije saborskih zastupnika koji nije iskoristio šibicarsko pravo umirovljenja na jedan dan kako bi se dobila privilegirana mirovina. Nju su, naravno, uzeli svi domoljubni političari, legija desničara i ljevičara, kao i pravednik Damir Kajin, koji nije htio ispasti stupido.
portalnovosti
