Prošlog tjedna izdavač DIOZIT d.o.o. objavio je knjigu Veljka Lukića (urednika portala SBPeriskop) - Vuk i pas: O slobodi i strahu od nje i drugi eseji. Za izdavača: Željko Divnić. Grafičko oblikovanje: Autor - Studio za grafički dizajn, Slavonski Brod. Oblikovanje ovitka: Veljko Lukić. Tisak: DIOZIT d.o.o. Fotografija na koricama: Tommy Ingberg - Still Standing. Knjiga je tiskana uz pomoć financijske potpore Brodsko-posavske županije u okviru Programa javnih potreba u kulturi.
Veljko Lukić, diplomirani politolog i novinski pisac, rođen je 1954. u Slavonskom Brodu. Godine 2019. objavio je knjigu odabranih pjesama završit ćeš kao ray manzarek. Kao poznavatelj i poštovatelj nacionalne i svjetske književnosti napisao je niz književnih osvrta, te predgovora za knjige brodskih autora. Priredio je knjigu izabranih radova feljtonista Ivana Tomca.
U knjizi Vuk i pas: O slobodi i strahu od nje i drugi eseji, uvršteni su izabrani eseji koji su objavljeni kao kolumne na internetskim portalima. Na stilski prepoznatljiv način, reprezentiraju autorov humanizam i slobodarstvo, skeptički svjetonazor, nedvosmislenu kritiku postojećeg i, s pozicija lijevog intelektualca, prevrednovanje društvenih i političkih vrijednosti.
Pogovor knjizi napisao je Ladislav Babić.
Mnogi kažu da eseji odražavaju vrijeme i duh vremena u kojem su nastali. Ja tvrdim da oni prvenstveno odražavaju autora i njegovu percepciju svijeta u kojemu ih je pisao. Kažu – također mnogi – kad im se nešto prigovori: takva su vremena! Međutim, ne stvaraju vremena ljude, već su ljudi stvaratelji vremena, na koja potom većina bez razmišljanja pristaje, svoj pristanak pravdajući spomenutim izgovorom. Veljko Lukić, autor zbirke odabranih eseja iz mirijade njih, koje je stvarao kao samoprijegorni (i jedini) urednik portala sbperiskop.net, ponajbolje ilustrira moje tvrdnje. Znamo se godinama, i mogu potvrditi da se, skoro pa s ni jednom osobom nisam toliko slagao, maltene u svemu, kao sa Veljkom. To mi daje pravo da se koristim hipokoristikom i u predgovoru njegove zbirke. Oboje smo doživjeli društvene mijene na ovim prostorima, kakvih bi se – uvjeren sam – rado odrekli. Ali, dok je mnoštvo njima klicalo, plaćajući svoje oduševljenje gomilom mrtvih, prekonoć mijenjalo svoje stavove misleći da su baš svi zaboravili na one sasvim suprotne, prethodne – Veljko je, kao čovjek od kapaciteta, kojega ne formiraju promjenljivi vjetrovi historije već duboki uvid u stvarnost, ostao svoj. Najviše što čovjek u intelektualnom smislu može poželjeti za svog kratkog obitavanja na planeti. Postoje vrijednosti koje su odvajkada vrijednosti, a napose u ljudi koji slijede humanističku etiku. Malo ih je, ali kroz cjelokupnu povijest održavaju neprekinutom tanku i krhku zlatnu nit uljuđene ljudske civilizacije. Jedan od njih je i Veljko Lukić.
Rečeno u prethodnim recima zorno predstavljaju eseji iz njegove zbirke, i dok školstvo sa svojim, od vladajućih nametnutih utjecaja mladima, ide drumom – sve manje polažući na odgoj, nasuprot sirovom stručnom obrazovanju - autor eseja hrabro kroči neutabanim stazama (rekli bi mnogi, šumom) što je velika etička karakteristika njegovih priloga. Oduvijek su korektivi većini stizali od misaone manjine, stidim ih se zvati intelektualcima jer se taj termin skoro pa sasvim diskvalificirao u – hvala bogu prošlim – ratnim godinama, ali i širom svijetu nametnutnog liberalnog kapitalizma. Autor knjige ne traga za javnosti prihvatljivom istinom, ne samo ratnih ili poratnih zbivanja, koje su ustvari samo interpretacije događanja zavisne od nacionalne, vjerske ili političke pripadnosti interpretatora, već za Istinom. Još je Gandhi sažeto izrazio misao da je istina bog, i da je najveći čin vjere služiti upravo njoj, a ne nepostojećim metafizičkim entitetima. „Opće je mišljenje izravan neprijatelj istine“ (Vicenzo Gioberti, talijanski svećenik, filozof, publicist i političar.), čemu povijesno svjedoče i masovna prihvaćanja patrijarhata, geocentrizma, antidarvinizma – da ne pričam o klasnim odnosima - i sličnih zabluda plaćenih izopćenjima, spaljivanjima i drugim nastojanjima discipliniranja ljudskog duha, te mukotrpna borba naprednih duhova za prodiranje ispravnije slike svijeta među mase. Inerciju svjetine treba razbijati, uporno, ustrajno, šireći među njom humanistički, kozmopolitski duh, nastojeći istu otrgnuti od drijemeža uspavljujućom u se, na se i poda se „filozofijom“. Veljko Lukić to u svojim esejima uspijeva, čemu svjedoči i niz pozitivnih komentara na portalu gdje ih je objavljivao. Jasno je da stavovi koji iskaču iz „prihvatljivih“ vladajućim strukturama, u najmanju ruku nailaze na šutnju, ako ne i na pokušaje ušutkivanja njihovih nositelja na raznorazne načine. I Veljko je, nažalost, to doživio, no to nije tema ovog predgovora. Kao što odijelo ne čini čovjeka, tako ni obrazovanje ne čini ljudinu, jer i nositelji najviših njegovih stupnjeva – sve do akademika – mogu biti ljudske ništarije. Autor ove zbirke eseja ima kako formalno obrazovanje (politolog), još i vrednije, ono neformalno, dodatno, samoobrazovanje, koje ga je – uvjeren sam – oblikovalo kao istinskog čovjeka. S njegovom svestranom načitanošću, naročito beletristikom i poezijom (a i sam je izvrstan pjesnik), ni ja se ne mogu nositi, s izrazitom sposobnošću da iz knjiga izvuče sukus, bit, suštinu napisanoga, i usvoji (da ne kažem – prisvoji) najmoralnije dijelove ugrađujući ih u svoju ličnost.
Da ne duljim, zbornik eseja Veljka Lukića, ne samo esejista već i pjesnika od formata, preporučam za čitanje, naročito mladima koji teže – ne ograničenoj barijerama vlasti, religija i ideologija - spoznaji svijeta u kojemu žive. Kaže se kako se drvo savija dok je mlado. Svakako se dajte saviti od eseja iz ove knjige; garantiram da će to biti na pravu, ispravnu stranu!
