Krajem ožujka 2019. izašla je zbirka odabranih pjesama Veljka Lukića "završit ćeš kao ray manzarek". Izdvajamo iz impresuma: Izdavač i tisak, DIOZIT d.o.o (Željko Divnić); urednik, Ivan Stipić; oblikovanje ovitka, Veljko Lukić; grafička priprema, "Autor" - studio za grafički dizajn (Delibor Jakičić). Presudnu podršku za izdavanje knjige dao je Branko Penić.
***
Veljko Lukić rođen je u Slavonskom Brodu 1954. Politolog, novinski pisac, bloger, kolekcionar knjiga, pokretač i urednik internetskog magazina www.sbperiskop.net
Od 1993. sudjeluje u najznačajnijim izdavačkim projektima u Brodu (Novi brodski list, Sjeverni obzor, Brodski trag), koji su dali veliki doprinos razotkrivanju totalitarnih pretenzija državotvornih struktura, i demistifikaciji anakronih kulturnih modela u funkciji jačanja kontrole i poslušništva. Širokih tematskih interesa, kritičar postojećeg, zagovornik multikulturalnosti, emancipator, u brojnim novinskim tekstovima/kolumnama piše o fenomenima svakodnevice, pogubnoj apsurdnosti nacionalizma, političkom kreteniziranju, stvaranju nove društvene stratifikacije, prijetnjama globalizacije, prakticiranju tradicije koja se temelji na isključivosti spram drugih i drukčijih, o lokalnim medijskim distributerima poluistina i stranačkih dogmi, obračunava se s falsifikatorima povijesti, njenim revizionističkim deformacijama, te s bahatim nositeljima vlasti. Od 2012. na portalu SBPeriskop okuplja autore sličnih svjetonazorskih afiniteta.
Knjiga završit ćeš kao ray manzarek, donosi odabrane pjesme objavljene na blogu autora. Zbirka je uvid u njegov unutarnji svijet melankolika i osamljenika iz potrebe i uvjerenja; lirske su definicije privatnog i načelnog pesimizma, intimni odgovori na pokušaje ograničavanja kretanja prostorima slobode.
***
PRIKAZI
Poezija Veljka Lukića naglašene je urbane ikonografije pisana metodom altmanovskih ”kratkih rezova”, gde se ličnosti, događaji, posledice, konteksti uzoraka mitologije stvarnosti ubedljivo, gorko i slatko, eksplozivno i sarkastično, melanholično i ironično, dokumentaristički ili melodramski siže prepliće oko ogrome nemani grada kao utočišta, ili usputne stanice između čula i slika, sudbina i biografija, likova i inkarnacija, karaktera i događaja, kultura i mitova, civilizacija ili začina.Vešto, ubedljivo, čitko i zanimljivo krste se odvojene sudbine različitih likova u različitim mikrodramama s različitom genezom, atmosferom i poetikom. Kao živo meso i odresci duše ovi stihovi „urliču“ poput „jestive Celine“ od ostataka pojedinačnih života... Spas do spasa, čemer do čemera, utopija do utopije. Što nije pojedeno do kraja jesu upravo ti mikrosižeji začinjeni verističkim vinjetama istine i „istine“, praznine i alijenacije, mimikrije i mitomanije...
Ova poetska knjiga Veljka Lukića sva je od etičkih određenja – ona je na momente i erotska i osećajna i mišljena, i duhovita i opominjuća. Osim naznačenih karakteristika, nezaobilaznu nit ove poezije čini buntovni sadržaj reflektovan mnogim asocijacijama, paradoksima, sarkazmom i simbolima preispitivanja oveštalih postulata života. Sve je to ovaj pesnik kreativno povezao, stvorio unutrašnje kontinuitete i jedan, gotovo zavodljiv, lični uvid u suštinu čovekovog trajanja sa svim njegovim ontološkim usponima i padovima od himničnosti do otuđenosti. U tom smislu gotovo svaka njegova pesma dolazi kao svest o preobraženom svetu ili pak kao dozivanje preobražaja izazvanog u ličnom iskustvu i prenetog u stih.
Iščitavajući pesme Veljka Lukića prevashodno primećujemo da on, kao i svaki samosvesni pesnik, nije zaobišao činjenicu da je svaka poezija, pa tako i ova, objava pesnikove samoće i izraz života u jednom individualnom svetu, dokaz bogatstva ili siromaštva toga sveta, njegove angažovanosti ili pasivnosti, agresivnosti ili produhovljenosti…
Zoran Bognar
Pjesnik nije lutalica u potrazi za egzistencijalnim odgovorima; on je učvršćen u jednom malom prostoru; miruje uz tek pokoji odavno naučeni pokret, i čeka; njemu se približava sve što ne vidi nego samo sluti; njemu dolazi nepoznato i nedoživljeno; u njega uvire predviđeno i nagoviješteno; prošlost i budućnost nalaze pjesnika istovremeno, svejedno kada; susreću se na istom mjestu, bez dogovora; dogovor je pohranjen u školjki života; nju pjesnik ostavlja na dnu morsko-životnog plavetnila, povremeno zaranjajući po poruku; njemu je svaka poruka jasna, a je li jasna i onome kome je on odašilje … egzistencijalno je pitanje; bezbroj pitanja, nepoznatim nam simbolima i šiframa, sve bez odgovora, kako bismo sami bili odgonetači, upućuje pjesnik Veljko Lukić.
Jagoda Kljaić
Stihovi su ovo suočavanja s prostorom unutrašnjeg života, u vremenu sveopćeg izbezumljenog vremena, u kojemu čovjek okovan okovima tehnologije ugrožen, tjeskoban, opustošen, neprilagođen, osamljen, izopćen i prolazan pokušava trajati u poživotinjenom gradu.
Ovi versi bole. Iz njih vrišti taložena noćima, danima, godinama šutnja, raspojasana razbijena nutina i u njima su se se život i neživot pomirili. U tom mirenju Velju su izabrale riječi. I tuđe i njegove. I lirski ga definirale kao čovjeka koji strahuje i traje, i u čežnji za dodirom drugog Čovjeka, prestravljen životom i suočen s neizbježnim porazom tegobnosti svijeta ruga se boli koju boli istina.
Darija Mataić Agičić
Dobre su pjesme uvijek tragovi duše. Duša je zajednička svim ljudima kao zrak kojega dišu, voda koju piju, glazba koju slušaju. Pjesma može biti univerzalna ili nikakva. Veljkove su pjesme misaone, one su refleksija o postojanju kritičnog, umnog, samosvjesnog bića - defiliraju na Veljkovim stranicam Krleža, Mandić, Šalamov, Šerbedžija, cijeli jedan Panteon dobrih i pametnih ljudi - ali nisu tek refleksija, one su pravi herbarij emocija. Svaka među njima natopljenja je sveljudskom osjećajnošću a upravo to je ono što se zove lirikom. Od Marsonije do Broda, od jučer do sutra, od istoka i zapada, to je uvijek sama srž života, kondenzirana na ovim stranicama u punoj svojoj lirskoj ljepoti.
Boris Rašeta
U zgusnutom Veljkovom triptihu riječi i stihova, čovjek je osuđen užasavati se nad nemilosrdnošću svijeta u koji su ga, bez njegove voljnosti, trajno uselili. On, mihalićevski egzistencijalno iskorijenjen, mjeri riječju dužinu uzice poslušnika i prosječnika, lirski definira tjeskobu i bezumlje, razotkriva svoju intelektualnu širinu, i gleda život, kako u kavezu jednog grada, sijedi.
U ovoj poeziji frustriranosti u kojoj ljudi s periferije etičkog vode priču o toj istoj etičnosti, u kojoj nema mjesta za one koji ne slijede, život u jednom čovjeku je izdahuo. Ostalo je samo bespomoćno trajanje i čekanje. Onoga što će doći i bez čekanja.
Stribor Uzelac Schwendemann
Veljko Lukić, pjesnik je zatvorenih, intimističkih damara. Kao da je vječno „u uzaludnoj potrazi za izgubljenim sobom / i glasno, neulovljen, to izgovori“ (da citiram završetak njegove pjesme „Slava jutra“).
U svakom slučaju gusta lirika, pomno cizelirana, s erogenim točkama, ponekad rubno-esejistički sfumirana, disciplinirana i okrutna prema sebi, često visoko intelektualizirana sa slojevima intertekstualnosti, lirika koja ne podilazi zavodljivoj šlagerskoj harmoniji niti plitkoj, trendovski razbarušenoj narativi. A čitljiva. I, što je najvažnije, u mjestu svoga habitata ta poezija hoda prkosno uzdignute glave, možda plaćajući visoku cijenu za to, ali na koju je očito (bar se meni čini) i spremna.
Sven Adam Ewin
Veljkovu pjesničku knjigu valja shvatiti s jedne strane kao retrospekciju-rekonstrukciju mentalnoga pjesnikova života, a s druge – što je važnije i provokativnije – kao vrhunac i svrhu toga života. S toga motrišta knjiga je utjelovljeni paradoks: život je u njoj shvaćen kao nešto potpuno negativno, ali se ta negativnost materijalizira u sofisticiranoj, visokokvalitetnoj jezičnoj supstanci, dakle kao nešto pozitivno.
Pjesničko (odnosno pjesnikovo) Ja vodi neprestan, dramatičan, ogorčen dijalog sa samim sobom, sa svojim najbližom okolinom (članovima obitelji, susjedima, prijateljima), a najviše sa širom društvenom sredinom koja mu je dosuđena i koju doživljuje kao ograničavajuću, agresivnu, nehumanu (mediji, činovnici, grad kao takav). Pritom se košmarna sadašnjost i opsjenarska budućnost oštro suprotstavljaju prošlosti – dobu divlje mladenačke energije, uzbuđenja i avanture. Svijest o tome da se nikada više neće vratiti „prolomi oblaka mladosti“, „grmljavina energije nerazboritosti“ i „noći zanosnih oduševljenja“ rezultira u sadašnjosti nesavladivim osjećajem bezizlaznosti i besperspektivnosti. Raspadanje tijela, nesnosna misao o starenju i umiranju zatiru bilo kakvu ideju čekanja i iščekivanja: „A sada čekaš da čekanje zauvijek završi“; odatle autosarkastičan zaključak: „Ne brini, / to ćeš sigurno dočekati“.
Dominantni poetički principi ove lirike jesu metafora, alegorija i paradoks. Tipične su metafore popu ovih: „vode opstanka“, „ormari trajanja“, „ladice događaja“, „stelaže za ljudske staklenke“, „mračno podmorje sveukupnosti“, „potopljene arhitekture nesvjesnog“, „zubi zbivanja“, „vrpca vremena“, „poluge preobrazbi“, „političko nevrijeme“. Osobito su pak efektne ovakve metafore-slike: „plavu plahtu neba progorio / zavarivač Sunce“; „vijori griva vremena“; „Novo zrnce pijeska / u školjki vremena / postat će biser / nanizan na nisku / neprekidnog trajanja“. Posljednji primjer („zrnce pijeska u školjki vremena“) pokazuje kako se metafora razvija u alegoriju, a to je u Veljkovu pjesništvu čest i paradigmatičan postupak. (Sam pjesnik u nekim pjesmama tematizira tu svoju sklonost alegorizaciji.)
Iz rečenoga nije teško razumjeti odakle dolazi sarkastična paradoksalnost ove poezije. Već smo vidjeli da je jedino čekanje na koje lirski subjekt može sa sigurnošću računati ono kojim se sve završava, tj. smrt. U tome su tonu i mnogi drugi stihovi-iskazi: „povijesti bolesti / nastaju zbog bolesti povijesti“; „Žurio je prečicom kući, skrativši svoj put zauvijek“; „cilj je – stići na cilj što kasnije“; život je sito „koje propušta zlato, a zadržava mulj“…
No iznad svih tih paradoksa i dramatičnih proturječja izdiže se poezija kao vrhunska manifestacija jezično-duhovnoga stvaralaštva. Ona se pokazuje ne samo kao način mentalnoga preživljavanja, tj. kao svojevrsna duhovna terapija, nego i kao (trans)paradoksalna izgradnja duhovno-egzistencijalne punine od doživljaja ispraznosti, nezadovoljstva, bunta i očaja. Pjesma je „žbuka kojom se vežu poglavlja / jednog ljudskog trajanja“.
Josip Užarević
