Izbacite uljeza

Nije dobro što djeca ne idu u školu, ali ovaj štrajk ne mora biti katastrofalan ako svi iz njega nešto naučimo.

Učenici iz ove stvarne škole za život mogu izvući pouku da ih život neće maziti i da, ako se sami ne izbore za svoja prava, za svoj prostor slobode, nitko im ništa neće darovati, ponajmanje posao i pristojnu zaradu.

Da mladi ne misle šutjeti, pokazali su i studenti riječkog Učiteljskog i Filozofskog fakulteta koji su se svojim protestom u petak solidarizirali s onima čija će radna mjesta jednoga dana naslijediti.

Učitelji, nastavnici, profesori i svi oni koji kruh svoj svagdašnji zarađuju radeći u prosvjeti, sami su sebi dali lekciju i sada znaju da su predugo šutjeli dok im nije dogorjelo do prstiju.

Svom se pozivu nisu posvetili iz materijalnog interesa, ali kad su im dirnuli u dostojanstvo, pokazali su odlučnost da ne odstupe ni milimetra, makar ostali na ulici.

I roditelji su ovim štrajkom dobili lekciju da prosvjetni radnici nisu dadilje plaćene da im čuvaju djecu kako bi oni mogli otići u kino ili na posao, već visokoobrazovani intelektualci koji im trebaju biti partneri u odgojnom i obrazovnom procesu njihove djece. Gladni i poniženi to ne mogu činiti.

A ovoga štrajka neka se sjete svaki put kada krenu u školu prosvjedovati nastavnicima kao glavnim krivcima za sve što (ne)čini njihovo dijete. I da, mogli bi sljedeći put kad budu odlazili na birališta razmisliti tko njima i njihovoj djeci nudi mirniju i bolju budućnost.

Najviše bi iz svega trebali naučiti glavni krivci ne samo za ovaj štrajk, već i za sve što se zbiva u društvu, političari, pogotovo oni koji su na vlasti, i to na svim razinama.

Da nema škole u kojoj oni mogu nešto naučiti, pa čak ni iz ove životne, pokazalo se i jučer kada su premijer Plenković i njegova Vlada još jednom pokazali da ništa ne razumiju ostavivši sindikalne pregovarače da ih satima čekaju, u hladnoj ili grijanoj prostoriji, svejedno, dok je nacija s nestrpljenjem čekala da se konačno jedan potpuno nepotreban spor koji sve više paralizira svakodnevni život na bilo koji način riješi.

Nitko nije tražio ničije glave, nitko nije čekao da iz Banskih dvora jedni izađu sa štitom ili na njemu, nitko nije dizao palac gore ili ga okretao dolje. Jedino što nas je ovog vikenda zanimalo, bilo je kad će ponovno početi škola i život se vratiti u normalu.

Ali, to je za premijera Andreja Plenkovića i njegovu Vladu bio preveliki Gordijev čvor pa se možemo samo zapitati kako bi oni reagirali da su se morali suočiti sa stvarnim problemima i sukobiti s neprijateljem znatno opasnijim od golorukih prosvjetara.

Znali smo da nam anemični premijer nije baš neki Aleksandar Makedonski koji bi svojom odlučnošću jednim potezom mača riješio problem na najjednostavniji način, no da je toliki Narcis koji se u vlastitu sliku toliko zagledao pa od šume ne vidi drvo, ipak nismo očekivali.

Uporno Plenković ponavlja kako bismo stvari trebali »iz iracionalnog vratiti u racionalno« ustrajući u vlastitoj iracionalnosti do besvijesti. Netko bi se trebao zabrinuti za Andreja Plenkovića, jer njegovo ponašanje za cijelog ovog štrajka opasno podsjeća na bipolarni poremećaj.

Najprije nas premijer svom svojom energijom manično uvjerava kako nitko nikada nije više napravio od njega za prosvjetare koji nemaju niti jedan jedan racionalni razlog za štrajk, a onda, kada s njima o tome treba razgovarati, padne u depresiju pa ih pušta da ga više od četiri sata čekaju ispred njegovog ureda!?

Bio bi to naravno osobni i obiteljski problem Andreja Plenkovića da on nije trenutačno zaposlen na radnom mjestu predsjednika Vlade RH. Ovako, Andrej Plenković drži cijelu naciju u talačkoj krizi za koju nitko ne zna kako će završiti.

Ne bi dakle bio štrajk katastrofa, svi bismo mogli iz njega nešto naučiti, da nije tog najlošijeg i najproblematičnijeg đaka, Andreja Plenkovića. Zato, draga djeco, izbacite uljeza koji vam otima subote i školske praznike izluđujući vaše roditelje. Po tom pitanju štrajkajte još samo danas, a onda krenite u akciju.

novilist