'Izbjeglice kao oružje': NATO projicira vlastitu tamu na Rusiju

Možda je jedina pozitivna stvar oko pogoršanja socijalnih i ekoloških uvjeta na našoj planeti, činjenica da oni imaju tendenciju tjeranja naših "lidera" na sve više očajničkih poteza kako bi osigurali svoje pozicije u vlasti. Dio takvog procesa je i da je ta 'elita' također primorana iznositi sve pretjeranije i transparentnije laži. Uzmimo, na primjer, izbjeglički debakl Sirije/Turske/Rusije/EU-a/SAD-a koji bjesni više od dvije godine.

U posljednjih pet godina zapadnjačke sile i njihove medijske sluge su jasno i glasno dale do znanja da u potpunosti podupiru 'sirijske pobunjenike' u njihovom brutalnom ratu protiv samih Sirijaca, u nastojanju svrgavanja demokratski izabrane Assadove vlade. Nije bila tajna niti činjenica kako su razne zapadnjačke vlade izravno financirale, obučavale i naoružavale te 'pobunjenike' koji su potom masovno ubijali sirijske civile. Tijekom tog vremena, na vidjelo je izašlo da je velika većina "pobunjenika" od one luđačke džihadističke sorte, namrgođeni strani plaćenici spremni za borbu u ime bilo kojeg cilja, sve dok god ih dovoljno plaćaju, ili im daju dovoljno 'poslastica' i dok ih Saudijska Arabija opskrbljuje s amfetaminima poput pilula captagona.

Dobar dio tih džihadista je došao iz Libije, gdje su bili dobro poznati agentima SAD-a, ne i najmanje Hillary Clinton, koji su ih iskoristili kako bi uništili libijsko društvo, te kako bi javno sodomizirali i ubili Muammara Gaddafija, na Clintoničino zadovoljstvo. Kakva divna perspektiva za Amerikance, imati tako podlog psihopatu da ih predstavlja.

Do rujna 2015. godine, američka vojska je navodno bombardirala ISIS više od godinu dana. Za to vrijeme luđačka vojska džihadista je uvelike proširila svoj teritorij, uz pokolj tisuća i progon još većeg broja ljudi iz njihovih domova. Možda su američke bombe, koje su na njih bacane, bile u metalnim kontejnerima s padobranima. S druge strane, bilo je potrebno samo tri mjeseca ruskog bombardiranja ISIS-a/pobunjeničkih položaja kako bi se dramatično promijenio tijek rata u korist sirijske vojske i kako bi se definitivno razotkrila suradnja zapadnjačkih vlasti s ISIS-om.

No ovo je samo uobičajeni smjer zapadnjačkih sila i njihove povijesne strategije naoružavanja terorističkih grupa, kako bi se postigli geopolitički ciljevi svrgavanja demokratski izabranih vlada sijanjem kaosa u zemlji koja ne sluša njihove naredbe. Neobičan aspekt najnovijih zapadnjačkih imperijalnih avantura je priljev izbjeglica u zapadnu Europu. Iako zapadnjačke ratne agresije uvijek rasele veliki broj lokalnog stanovništva koje bježi od smrti i destrukcije u slobodu i demokraciju, obično ti isti raseljeni ljudi ostaju manje-više u okolnim zemljama bliže svojoj zemlji. Napad na Siriju je uvelike bio drugačiji, jer je veliki broj Sirijaca (i Iračana) nekako 'slobodno propušten' u Europsku uniju.

Prošlog listopada je predsjednik Europske komisije Donald Tusk izjavio tijekom Europskog foruma u Sopotu na poljskoj baltičkoj obali:

"Po prvi put u mojoj političkoj karijeri čujem kako političari otvoreno izjavljuju da je kretanje/slanje izbjeglica prema Europi njihov način da nas natjeraju da počnemo djelovati na određen način."

U ovom trenutku, i za svakoga tko je obraćao pozornost na vijesti, još uvijek nije jasno na koga je Tusk mislio. Čak i zapadnjački tisak ne može više zanemarivati činjenicu kako Erdogan i društvo igraju poprilično psihopatsku igru namjerno preusmjeravajući kretanje na tisuće Sirijaca preko turske granice, u grčki teritorij i ostatak EU. Većina polu-inteligentnih političkih komentara o turskom angažmanu u sirijskom ratu je razotkrila Erdogana kao čovjeka s kojim upravljaju vlastiti imperijalni nacrti i želja za ponovnim stvaranjem turskog kalifata s njim na čelu poput modernog sultana.

No, ono što više od svega žele prikrivene vlasti koje kontroliraju Tursku, nije bliskoistočna ekspanzija već integracija u Europsku uniju. Turska je prvi put aplicirala za članstvo u 1999. Od tada je njeno članstvo manje-više zablokirano od strane velikih faca EU-a, navodno zbog stanja turske ekonomije, no u biti je razlog to što su Turci tamnoputi muslimani, te nisu ravni bjelačkim kršćanima Europe. No umjetno stvorena izbjeglička kriza, implicirana prijetnja koju predstavljaju te izbjeglice za EU (uključujući i prijetnje terorističkih napada 'ISIS-a') i navodna sposobnost Turske da kontrolira protok očajnih Sirijaca i Iračana, izgleda da je ostavilo veliki dojam na Brisel.

Prošlog listopada Turska je dobila tri milijarde eura od EU za 'rješavanje' izbjegličkog problema. No, Erdogan i družina su, čini se, potrošili novac na kupovinu ukradene sirijske nafte i financiranje ISIS-a, te su se prošlog tjedna vratili s kapom u rukama kako bi isprosili dodatne tri milijarde eura uz ukidanje viza za sve turske građane koji putuju u EU i brzi proces dobivanja članstva. Razbješnjeni takvom drskošću i podlošću arogantnih Turaka, europski lideri su prije par dana odlučili kako će nekako namaknuti gotovinu te su obećali Erdoganu i društvu "pregovore o primanju u EU što je prije moguće".

Nekoliko sati prije susreta malenog turskog premijera Davutoglua i 28 šefova država članica EU-a 7. ožujka u Bruxellesu, poprilično medijski popraćenog susreta opisanog kao vrlo veselo druženje koje za cilj ima "sprječavanje valova izbjeglica i tragične događaje na Egejskom moru ", 25 imigranata se utopilo pored turske obale, na svom putu u Grčku. U zadnje vrijeme se sve više sumnja kako se u Turskoj uopće ne nalazi mnogo sirijskih izbjeglica.

Bilo bi lako sve to objasniti kao jednostavni (psihopatski) oportunizam Turaka i potpuni nedostatak svakog integriteta ili morala kod šefova EU, da nema činjenice kako cijeli ovaj proces tiho nadgledaju velike poštovane Sjedinjene Američke Države. Nitko ne može opravdano tvrditi da bi dugotrajan rat u Siriji ikada mogao dobro završiti po Tursku ili EU. Turskoj danas prijeti, u najgorem slučaju, gubitak nekih teritorija s Kurdima, ili barem, uspostavljanje kurdske države na njenim granicama, dok se samo tkivo EU ozbiljno napreže zbog izbjeglica.

Jedina zemlja koja će (kao i obično) imati koristi od kaosa u drugim nacijama je SAD, a to je zato što su SAD te koje, kao i obično, same stvore taj isti kaos. Kao što sam već pisao u nekoliko navrata, "velika igra" koja se ovdje odvija je ista ona koju 'izuzetne' SAD igraju u najmanje zadnjih sto godina. Ime te igre je 'zaustaviti rusku ekspanziju pod svaku cijenu'.

Prije samog posredničkog rata u Siriji, Turska i Rusija su uživale u bliskim ekonomskim i političkim vezama. Prošlog studenog netko unutar Turske je srušio ruski zrakoplov nad Sirijom, s čime je prekinuo taj bliski odnos. Ostajem pri svojoj analizi iz tog vremena s tvrdnjom kako Erdoganova vlada nije direktno odgovorna za obaranje, te da nije imala drugog izbora već da ostane pri toj priči koje su joj nametnule... SAD:

Ako se odmaknemo i promatramo rezultate događaja na Bliskom istoku u zadnjih 5 godina, vidjet ćemo da neprekidni posrednički rat u Siriji nije samo stvorio izbjegličku krizu koja stvara 'sigurnosnu krizu' u Europskoj uniji, nego je i podario Turskoj sredstva kojima prisiljava na svoj brži ulazak u EU, dovodeći je puno bliže njedrima NATO-a, a mnogo dalje od potencijalnog savezništva s Rusijom. Činiti sve čega se može dosjetiti kako bi spriječio savezništvo bilo koga s Rusijom je danas u stvari jedini razlog za postojanje Pentagona / Ministarstva vanjskih poslova SAD-a, a šest milijardi eura koje je Europa obećala Turskoj izgleda sve više kao kompenzacija za uništavanje njenih veza s Rusijom, a ne nekakvi 'izbjeglički fond'.

S obzirom na dubinu podmuklosti SAD-a, njihovog laganja i anti-ruske histerije, nije bilo iznenađujuće čitati prošlog tjedna kako je glavni ratnohuškački zagovornik NATO-a u Europi, general Breedlove (nedavni pobjednik u natjecanju neprimjerenih prezimena), optužio Rusiju za stvaranje izbjegličke krize kako "preplavila i slomila Europu". Osim potpune apsurdnosti ove tvrdnje koja dolazi od čovjeka koji je igrao središnju ulogu u vođenju posredničkog rata u Siriji koji je na kraju i stvorio izbjeglice, njegova optužba je upravo ono za što sam optužio SAD da čini - poticanje Turske na slanje izbjeglica u EU kako bi se povećala nesigurnost i ovisnost EU-a o NATO-u. Optuživanje drugih za ono što sam radiš je vrlo uobičajena osobina psihopatskih individua.

Podlosti SAD-a ni tu nije kraj. Šireći ovu bizarnu ideju, Breedlove nastoji dodatno povećati anti-rusku histeriju među lakovjernih dužnosnicima EU-a, a ako ćemo suditi prema dosadašnjem beskičmenjaštvu dužnosnika EU pred prijetnjama SAD-a, on će najvjerojatnije i uspjeti u svom naumu.