Izbor beznađa

Novinarstvo je moj životni poziv. Stjecajem okolnosti bio sam sedam i pol godina savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića, a nakon završetka njegova mandata još sam tri godine proveo blisko surađujući s njime. Danas sam umirovljenik koji povremenim tekstovima pravi izlete, vraća se, u svoj novinarski poziv. Gotovo nikada ne pišem tekstove u prvome licu. Tako su me, uostalom, učili; u neka davna vremena, naravno.

Odustat ću od toga, jer ovaj tekst pišem kao zgroženi, rezignirani, ali i uplašeni građanin Republike Hrvatske. Neposredni su mu povod dosadašnja medijska sučeljavanja četvero kandidata za predsjednika i skori predsjednički izbori na kojima bismo trebali odlučiti tko će u narednih pet godina ‘zastupati Hrvatsku u zemlji i inozemstvu’, kako to propisuje Ustav (kojega bi jedan od kandidata htio promijeniti).

Rezigniran sam, jer mi televizijska sučeljavanja nisu dala odgovor na pitanje kome bih trebao iskazati povjerenje, odnosno jer su mi pokazala kako ni jedan od četvero kandidata ne zaslužuje to povjerenje.

Zgrožen sam količinom neznanja, nekompetencije, ali i arogancije svojstvene onima koji ne znaju, a s kojom kandidati (doduše u različitoj mjeri) nastoje uvjeriti birače da su baš oni ti kojima treba dati glas i uvesti ih (njega ili nju) u Ured predsjednika.

Zanimljivo je da ni u jednome od dosadašnjih sučeljavanja nije načet odnos prema Srbima u Hrvatskoj, niti odnos prema antifašizmu

A uplašen sam neizbježnim rezultatom koji će na mjesto prvoga čovjeka u državi dovesti ili onoga tko je na njemu do sada bio, a kojeg odlikuju neodlučnost (osim kada je osobno tangiran), taktiziranje i kalkuliranje uz izbjegavanje zauzimanja jasnog i odlučnog stanovišta o bilo kojem od ključnih pitanja, ili pak nekoga od troje njegovih protukandidata kod kojih se u rijetkim proplamsajima ‘prosvjećenosti’ čuju i ideje što nisu za odbacivanje, ali od kojih ni jedan (baš kao ni aspirant na drugi mandat) ne nudi cjeloviti, jasni, realni i provedivi program svojega djelovanja, ali zato se ne skanjuju najaviti ponekad vođeni dobrim motivima, ali ponekada i čistim revanšizmom, lustracije, čistke, vraćanja ‘sposobnih’ (a to su, zna se, čiji kadrovi), upotrebu tajnih službi za sve i svašta (kao da toga i do sada nismo imali i previše).

Slučaj je htio da znam ne malo pojedinosti iz političkog života desetljeća između godine 2000. (kada je stvarno uspostavljena Druga Republika, ako se već hoćemo ‘igrati’ Francuza) i godine 2010., kada je počelo klizanje u prošlost što ga se danas želi prikazati ili kao zbroj silnih uspjeha, ili pak kao nastavak svjesnog uništavanja Hrvatske. Da ni jedno, ni drugo nije točno, jasno je svakome tko je zadržao makar i minimum sposobnosti da misli vlastitom glavom i da zaključuje na osnovu viđenoga i doživljenoga. Ulazak Hrvatske u Evropsku uniju ostvaren je ne zaslugom današnjeg Predsjednika i tadašnje Vlade, nego drugoga Predsjednika, onoga koji prema riječima Milana Kujundžića (‘radoznalog’ posjetitelja Poglavnikovog groba - jer mi, katolici, kaže on, obilazimo grobove mrtvih) nije ni postojao kao predsjednik. Pa neka onda objasni gospodin doktor Kujundžić kakvi su motivi institucija i foruma iz inozemstva koji i danas toga ‘nepostojećeg’ Predsjednika pozivaju, jer žele čuti njegovo mišljenje o ovom ili onom pitanju. Znam to iz prve ruke, jer sam ga tri godine pratio na tim putovanjima, i to ne na račun hrvatskih poreznih obveznika. A aktualni Predsjednik i njegova HDZ-ova protukandidatkinja neka se, umjesto što se svađaju kome pripada zasluga za početak borbe protiv korupcije, sjete tko je otvorio prvu korupcijsku aferu, tzv. aferu 'Kamioni', što je sezala u sam vrh vlasti. Bio je to taj isti ‘nepostojeći’ drugi hrvatski Predsjednik kojega se može pozvati na predizborni skup, ali mu se ni slučajno ništa, ama baš ništa ne smije pripisati u zasluge.

O tzv. gospodarskoj diplomaciji koja također ide, nakon gotovo četverogodišnjeg ‘razmišljanja’, putevima Stjepana Mesića, tražeći tržišta u onim zemljama koje je posjećivao upravo taj isti Mesić, a kojega se u ono vrijeme zbog toga napadalo ili izvrgavalo ruglu, suvišno je trošiti riječi. Hrvatska danas ‘otkriva toplu vodu’ koju je njezin tadašnji prvi čovjek otkrivao prije punoga jednog desetljeća (ali ga Vlada nije htjela slijediti, niti se to nekim svjetskim moćnicima sviđalo). Znam o čemu govorim, jer sam ga pratio na tim putovanjima. O tome da je drugi, po Kujundžiću ‘nepostojeći’ Predsjednik bio dovoljno i dalekovidan i hrabar da posjeti Kubu i da kaže kako američki embargo protiv Kube nema smisla, za što se tadašnja hrvatska diplomacija (iza kulisa, doduše) ispričavala Amerikancima, dok današnja šuti na normaliziranje američko-kubanskih odnosa, da i ne govorimo.

Kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović ima puna usta samohvale za ulogu koju je igrala u mašineriji Atlantskoga pakta i ne propušta naglasiti kako je napustila vladu Ive Sanadera prije najvećih korupcijskih skandala. Nije točno ni jedno, ni drugo. Nije ona napustila Vladu svojom voljom, nego ju je narcisoidni Sanader, kojemu je počelo ići na živce da nije mogao otvoriti novine, a da ne naleti na njezinu fotografiju, po kratkome postupku isključio iz Vlade; a nakon što joj je na parlamentarnim izborima ‘namjestio’ izbornu jedinicu u kojoj je naprosto morala izgubiti. U Atlantski pakt ušla je bez da je tadašnja predsjednica Vlade, tako tvrde upućeni izvori, imala o tome pojma, dakle ambasadorica u SAD-u je dogovorila odlazak s dužnosti, a da šefica Vlade o tome nije bila obaviještena. Priča pak kako su je vojni zapovjednici u Afganistanu zvali ‘ona koju se mora slušati’ zvuči u najmanju ruku neobično, ako se zna da je bila pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju; pa što bi ona s te pozicije mogla naređivati vojnim zapovjednicima, a da je oni ‘moraju slušati’? Osim, ako je imala neku drugu, tajnu funkciju o kojoj ništa ne znamo, a ona o njoj šuti.

Njezina fraza kako treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti, fraza kojoj pribjegava svaki puta kada je se suoči s činjenicom da je bila članica Vlade čiji je premijer u zatvoru, a suđeno je i nekolicini njezinih ministarskih kolega, neodoljivo podsjeća na vremena bivše države (one ‘strašne’ koju nitko od kandidata ne želi spomenuti, osim po zlu). Tada su se, naime, dužnosnici Saveza komunista neizostavno izvlačili od neugodnih pitanja u kojima se tražila odgovornost za ovo ili ono, upravo tom istom frazom kojom ona danas paradira: pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Na žalost, previše smo zaglibili u prošlosti, vraćaju nas u nju, i to u one najtamnije njezine dijelove, još do godine 1990., da bismo si mogli priuštiti luksuz da je ignoriramo.

To bi morao shvatiti i mladi Ivan Sinčić kada uskraćuje odgovor na pitanje što bi učinio da je prisutan na nogometnoj utakmici na kojoj bi se počelo skandirati ‘Za dom - spremni’. Uskraćivanje odgovora na to pitanje, baš kao i izvlačenje drugih kandidata (osim Josipovića koji je, izgledalo je, prilično nevoljko napokon rekao da bi napustio utakmicu) koji ustaške ispade pripisuju ‘provokatorima’ (samo je nedostajalo da kažu ‘udbašima’ i ‘kosovcima’) dokazuje ozbiljan, zastrašujući deficit poimanja opasnosti od neofašističke renesanse u Hrvatskoj. Ili njezino prešutno odobravanje, što bi bilo još više zastrašujuće. Zanimljivo je da ni u jednome od dosadašnjih sučeljavanja nije načet odnos prema Srbima u Hrvatskoj (pa je tako prešućeno i uobičajeno skandiranje na stadionima ‘Ubij Srbina’), niti odnos prema antifašizmu (ako izuzmemo notornog Kujundžića koji nije mogao odoljeti da kritizira Josipovića zbog veličanja ‘maršala’ čime - rekao je - ‘vrijeđa veliki dio hrvatskog naroda’(mada je Josipović vrlo pažljivo izbjegao i spomenuti antifašizam, zapisan u Ustavu, u svojoj besjedi na Božićnom i Novogodišnjem primanju). Antifašizam je osnova na kojoj počiva današnja demokratska Evropa (barem njezin zapadni dio), antifašizam je nešto što je Jugoslaviju, čija je Hrvatska jedna od zemalja sljednica, učinilo poznatom i respektiranom širom svijeta, a vođu antifašističkog otpora jednim od najpoznatijih svjetskih državnika - i 35 godina nakon njegove smrti. Što je Titovo ime značilo u svijetu, ne jednom sam iskusio kao novinar, pa i u zemljama koje njegovu politiku nisu nužno odobravale. Ime toga čovjeka kojega se danas uporno želi prikazati jednim od ‘mega-ubojica’ 20. stoljeća i kojemu se - bez ikakvih valjanih dokaza - pripisuje odgovornost za ubojstvo ‘najmanje 200.000 Hrvata’ (ne kvislinga i onih koje su oni povukli za sobom, nego jednostavno - Hrvata) nakon završetka Drugog svjetskog rata, njegovo je ime doslovno otvaralo vrata, i to u cijelome svijetu. Može se to ignorirati, može se negirati, ali tako je bilo, a što je značio u svijetu 20. stoljeća može se saznati iz niza dokumenata, iz fotografija, filmskih zapisa, iz izjava nakon njegove smrti (od Amerike, preko Britanije, Francuske, Kube, Indije, Egipta i da dalje ne nabrajam, pa do Vatikana - što bi pogotovo dr. Kujundžića moralo zanimati).

Kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović ima puna usta samohvale za ulogu koju je igrala u mašineriji Atlantskoga pakta i ne propušta naglasiti kako je napustila vladu Ive Sanadera prije najvećih korupcijskih skandala. Nije točno ni jedno, ni drugo

Ne, ne može mladi Sinčić koji inače ima vrlo primamljivu i hrabru formulu da, naime, ne govori o onome što se može, nego o onome što se mora (a u čemu bi ga svatko normalan trebao podržati) niti uskratiti odgovor, niti pribjeći frazi o ‘sekundarnim pitanjima’, kada je riječ o odnosu prema prošlosti. Hrvatska se mora suočiti sa svojom prošlošću, onakvom kakva je bila, i u vrijeme tzv. NDH, i u vrijeme Jugoslavije, pa i u vrijeme Domovinskog rata. Ništa se ne smije uljepšavati, ništa se ne smije prešućivati, ali ništa se ne smije ni izmišljati. U srednjoj sam školi imao profesora koji je običavao govoriti da su činjenice tvrdoglave, naime da ih se ne može promijeniti. Imao je pravo i ja sam to tada od njega naučio. Šteta što nije bio profesorom i sadašnjim predsjedničkim kandidatima. A šteta što im nije predavao i jedan moj drugi profesor kojemu je osnovno bilo da nas nauči što je kauzalna veza, dakle, što je veza između uzroka i posljedice i kako tu vezu prepoznati. No, onda nije bilo ‘Bologne’ i ja sam doista naučio prepoznavati kauzalnu vezu i užasavam se pomisli da bih mogao dočekati dan kada će mi netko, autoritetom državne vlasti, to zabraniti (a nagovještaj toga već smo čuli od, zna se koga).

A što se tiče arogancije neznalica koje se, kao što rekoh, također grozim, ona se u prvome redu odnosi na apsolutno nepoznavanje (ili glumljenje nepoznavanja) kako uloge Ustava, tako i uloge i ovlasti predsjednika. Ustav nije zbirka propisa, to sam naučio od mojeg profesora ustavnog prava na onom istom fakultetu na kojemu je profesorom bio i sadašnji Predsjednik Republike. Ustav je osnovni pravni dokument države i ono što u njemu mora biti, to su načela. Golemi ustavi koji su pretendirali da reguliraju sve i sva, kopija su sovjetskog sustema i - sva je prilika - sadašnji bi Predsjednik svojim za običnog građanina krajnje neinteresantnim projektom novoga ustava, htio poći tim putem. Nije ustav taj koji će omogućiti povećavanje proizvodnje, dolazak stranih investicija ili povećanje broja radnih mjesta. Profesor prava pravi se kao da to ne zna, a njegovi protukandidati (koji ga zbog toga ne prozivaju) očito ne znaju. Baš kao što svi zajedno ne znaju ni da ovlasti predsjednika nisu male (neka pogledaju Ustav), ali nisu ni takve da bi prvome čovjeku države omogućavale da intervenira u čemu god poželi. Tu je najbliži stvarnom stanju Ivan Sinčić koji kaže kako bi djelovao na javnost, da bi ona pritiskom na Vladu postigla željeni učinak. Upravo to je, ne baš neuspješno, cijelo jedno desetljeće radio Stjepan Mesić kojega i Sinčić olako i neosnovano otpisuje.

I zašto sam imao potrebu sve to reći? Zato da objasnim kako samo nekoliko dana prije izbora ne vidim nikoga kome bih dao glas na izborima za predsjednika Republike. Pa zašto je i kome važno što ja mislim? I nije, imate pravo. Tek, nekako mi se čini da nisam baš usamljen. Čini mi se da će to biti izbori beznađa. Možda bi neki današnji Frankenstein od elemenata onoga što zastupaju ‘četvero slavnih’ mogao sastaviti jednog koliko-toliko prihvatljivog kandidata, ma kako nakazno izgledao. No, kako to spada u domenu znanstvene fantastike, mislim - nakon što sam čuo kakvu je bukvicu Papa održao kardinalskome kolegiju - da kao jedini prihvatljiv kandidat za predsjednika Republike Hrvatske u obzir dolazi samo papa Franjo. Toliko pronicljivosti, mudrosti, ali prije svega i hrabrosti i volje da pridonese pobjedi Dobra nad Zlim, Istine nad Laži nemaju ni svih ovih naših ‘četvero bijednih’ zajedno.

Pa, ni to nije moguće, reći ćete. Znam.

Eto, upravo zato sam zgrožen, uplašen i rezigniran. Jeste li i vi?

novosti