Bilo bi dobro kad bi se izborima iznjedrilo političare koji će imati znanje, snagu i mudrost.
Davor Majetić, glavni direktor HUP-a
Ne bih se mogao nazvati nekim velikim poznavateljem latinskog jezika ali poneka mi "sentenca" ostade u naslijeđu srednjoškolskog obrazovanja. Tako naučih jednu zgodnu latinsku izreku koja je nastala prije malo manje od dvije tisuće godina na vrhuncu krize Rimskog carstva. Kruha i igara, odnosno Panem et circenses!
U nedostatku rješenja za krizu tadašnje Republike, senatori su domislili zgodno rješenje: dajte ljudima da imaju kruha i zabave pa rješite nezadovoljstvo masa. Događaji u našoj zemlji, ne samo za ove Vlade, odvijaju se po sličnom obrascu, samo što su neke dionice ove izreke dobile drugačije obrise (na žalost sve je manje kruha, a igre se usložnjavaju i svakodnevno dobijaju nove pojavne oblike). U Hrvatskoj kao da se namjerno produciraju teme i događaji koji odvlače pozornost od važnih sadržaja. A danas u ovoj zemlji nema, ponavljam nema, važnijeg sadržaja od onog koji je upućen na rješavanje gospodarskih problema i nezaposlenosti. Možemo se mi danima baviti nedopustivim izjavama jednog visokog nogoloptačkog djelatnika (ili prekupca, kako to izreče premijer Milanović), strašnim ocjenama o "gostima" u našoj zemlji, o utakmicama nad utakmicama, ali to nam baš nimalo neće pomoći i dati odgovore o tome što ovoj zemlji treba da bismo preokrenuli sadašnji smjer broda (osim ranije spomenute taktike kruha i igara). A ova naša korablja na očigled i putnika s broda i promatrača s drugih brodova opasno plovi prema hridi. U tim spomenutim scenskim igrama i figurama zadnjih smo dana pratili i niz slučajeva iz vladajuće koalicije koji se odvijaju po principu ping-ponga: malo vi naše, malo mi vaše (afere puštamo u javnost).
I umjesto da se bavimo meritumom stvari, pažnju nam zaokuplja samo pojavni oblik (popratni učinak) pogrešnog modela upravljanja javnim poduzećima, gdje se nastavlja, godinama uobičajena praksa da politika direktno upravlja dijelom gospodarstva kroz Javna poduzeća i poduzeća u pretežito državnom vlasništvu. HUP je na samom početku rada nove vlasti javno govorio u upozoravao na dotadašnju lošu praksu prijašnjih politika. Pri tom je isticano da primjeri iz svijeta pokazuju da javna poduzeća mogu biti efikasna, odnosno da titular vlasništva nije važan za uređivanje efikasnog sustava upravljanja. Problem nastaje onog trena kada onaj tko predstavlja titulara vlasnika ima problema s razumjevanjem svoje pozicije. Interesantno je, kako se sada svi uvijek ponovo, javno čudimo i iznenađujemo kada se, nažalost očekivano, prošlost ponavlja. Izbori su još jedan suvremeni oblik tih spomenutih "rimskih" igara koje značajno utječu na sliku neke zemlje. I to na više načina. A da nama u Hrvatskoj ne nedostaje ovih igara pokazuje i sljedeći primjer. U našoj zemlji od studenog 2011. do lipnja 2014. godine, građani će ukupno izaći na birališta najmanje pet puta (ako im se posreći da nisu iz Dubrovnika pa da moraju ići još i na referendum o projektu Bosanka, ili u općini/gradu/županiji u kojoj ne treba ići na drugi krug izbora za predstavnika izvršne vlasti lokalne razine).
Znači, birali smo na parlamentarnim izborima (11/2011), glasali na referendumu o članstvu u EU (01/2012), uskoro zaokružujemo stranke i kandidate u izborima za europarlamentarce (04/2013), samo mjesec dana kasnije slijede nam lokalni izbori u dva kruga (5/6 2013), a onda za godinu dana ponovo redovni izbori za europarlamentarce (06/2014). Ako njima dodamo još i moguće mjesne izbore u nekim gradovima u kojima se oni ne održavaju istovremeno s lokalnim izborima, onda nekim našim sugrađanima izbori postaju vrlo učestala pojava. Naravno, možemo se složiti da demokracija košta, ali još više koštaju naše neracionalnosti. Bode oči ova prema kojoj ćemo u mjesec i pol dana morati tri puta glasati (europarlamentarni, lokalni u prvom i drugom krugu, pa ponovo europarlamentarni). I sami procjenite dali su ovakve odluke dobre i korisne. Druga razina ove zaokupljenosti izborima je još pogubnija. Naime, političari u svom poimanju društvene stvarnosti političku borbu i izborni uspjeh stavljaju na prvo mjesto. Drugim rječima, unatoč činjenici da nam gospodarstvo i dalje nezustaljivo pada, da su svi makroekonomski pokazatelji negativni, našem političkom vodstvu su prvi sljedeći izbori prvi prioritet.
I u takvom pogledu na naše društvo gube iz vida da postoje puno važnije zadaće od puke izborne pobjede. Da postoje puno važniji interesi od uskostranačkih interesa. Da postoje problemi koji nadilaze njihove koalicijske ili opozicijske čarke. U proteklih dvadesetak godina izgradili smo sustav koji je preglomazan i neefikasan (pa time i dvostruko skuplji), iznjedrili smo društvene vrijednosti koje su neprikladne i opasne za budućnost i društva i gospodarstva. Nismo u dovoljnoj mjeri razvili poduzetnički duh, a i sadašnje poduzetnike promatramo kao veliku opasnost i problem (ne rješenje). Organizirali smo državu u skoro šeststotina jedinica, od kojih veliki dio ima problema s financiranjem, a gotovo sve s efikasnošću. Na samom smo europskom dnu po udjelu zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu, s najmanje godina u prosjeku odlazimo u mirovinu, a uz sve to na jednog umirovljenika dolazi svega 1,2 zaposlena. Da ne govorimo o razini zaduženosti, o visini vanjskog duga, o nelikvidnosti i s njom povezanim neplaćanjem. Eto to su neke teme i sadržaji za koje moramo tražiti nove odgovore, neka nova i održiva rješenja.
A u svim našim izborima, pa nema razloga da tako ne bude i na ovima koji nam slijede, vrte se iste vrijednosti i isti obrasci. Hrvatska je zemlja s prenapregnutom ulogom politike u kojoj je stvoren privid kao da se sve u zemlji vrti oko politike i izbora. I u takvim okolnostima naši se političari ne stignu (ne žele ili ne znaju?) baviti puno važnijim temama za život ljudi i razvoj društva i ekonomije. I, naravno, izbori su demokratska stečevina i načelno ne bi protiv njih trebalo imati nikakve prigovore. Ali bilo bi dobro kad bi se njima iznjedrilo takve političare koji će imati znanja, snage u mudrosti postati puno više od političara koji se bore za izbornu pobjedu. Hrvatskoj jednostavno trebaju političari kojima je prije svega cilj boljitak naše zemlje i svih njenih građana, a tek onda politika i rezultati izbora (mada u normalnom okruženju oni koji čine i rade dobro i odgovorno, za to moraju biti i nagrađeni povjerenjem građana na svim vrstama izbora). I tada neće biti niti važno koliko imamo izbora i kakve se političke teme nude na meniju.
