Između brutalne stvarnosti i željene utopije

Novinarska je profesija već duže vrijeme u krizi. Njezina društvena zadaća otežana je djelovanjem političkih i ekonomskih sila kojima vladajući akteri povlače konce kontrolirajući proizvodnju medijskih sadržaja. Neka za primjer posluži odluka bivšega ministra kulture Zlatka Hasanbegovića s početka 2016. godine o ukidanju sufinanciranja neprofitnih medija čime je gotovo pa u potpunosti ugrožena egzistencija toga sektora. No problemi ne staju samo na financijama, već sežu i dalje, tičući se životne sigurnosti pojedinaca. Tijekom 2015. i 2016. godine Kuća ljudskih prava Zagreb zabilježila je 75 slučajeva fizičkih i verbalnih napada, prijetnji i vanjskih pritisaka na novinare. Pokušaj atentata na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića nije, kako stoji u priopćenju KLJP-a, "izolirani incident, nego nastavak alarmantnog trenda napada na novinare i novinarke te medije". Nažalost, policija i državno odvjetništvo tome ne pristupaju dovoljno ozbiljno, što dodatno ugrožava slobodno izvještavanje. S druge strane, konzumentima medija načini na koje novinarstvo funkcionira nisu dovoljno jasni pa igra političke i financijske moći često ostaje skrivena široj javnosti. U tome je kontekstu značajna dramska serija Novine, nastala u koprodukciji HRT-a s Drugim planom i emitirana u udarnom terminu nedjeljom u 20 sati navečer, gdje sudbina jedne novinske redakcije uokviruje strukturne probleme današnjih medija.

Ukratko, bogati poduzetnik po nalogu političara kupuje novine, uvodi promjene u upravi i radnom kolektivu, kontrolira o čemu će se i kako pisati, a sve s ciljem zaštite privatnih interesa, što znatno otežava profesionalni rad novinara te ih dijeli na poslušnike i nemoćne idealiste koji se zalažu za slobodu i etičnost svoga posla. Razvoj događaja podsjeća na situaciju u Novom listu iz 2009. godine, kada mu je glavni urednik bio scenarist NovinaIvica Đikić, no seriju ipak treba gledati kao fikciju koja funkcionira prema svojim zakonitostima, a situaciju u Novom listu kao simptom sustavne problematike s kojom se autor suočavao u svom dugogodišnjem radu. Započevši karijeru kao dopisnik Hine te radeći u Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, Novom listu i Novostima, Đikić je stekao bogato iskustvo na temelju kojega je, kako kaže, imao potrebu pokazati međuljudske odnose u redakciji i propadanje profesije kojom se bavi.

Međutim osim autorove osobne motivacije, za razvoj Novina važan je i aktualan kulturni trenutak u kojemu svjedočimo bujanju ozbiljnije dramske proizvodnje u televizijskoj produkciji. Za razliku od vremena kada je televizija smatrana trivijalnom, danas je ona poligon za pokazivanje filmskoga umijeća pa sve više filmskih redatelja odlučuje okušati u formi TV serije: Jane Campion (Top of the Lake), Susanne Bier (The Night Manager) te Dalibor Matanić s Novinama,  samo su neki od njih. Neporeciv je utjecaj kriminalističkog žanra na autore Novina, što se prepoznaje na doslovnoj ali i na implicitnoj razini. Primjerice, na početku svake epizode ispisivanjem rečenice koju kasnije izgovora jedan od likova izravno se odaje hommage sada već kultnoj američkoj Žici. Nadalje, sprega novinarstva i politike tematizirana je i u Kući od karata, Uredništvu te skandinavskim serijama Forbrydelsen, Borgen i Most s kojima Novine dijele vizualne prikaze hladnoga sivog grada kao mjesta nemorala i zločina. Baš kao i devetnaestostoljetni balzakovski opis, i realizam ovih serija počiva na stvaranju harmonije između moralne atmosfere i materijalne zbilje, odnosno osobnosti lika i miljea u kojem se nalazi, sugerirajući kauzalni odnos određenoga podneblja s onime što se u njemu zbiva.

Osim što se poetički približavaju europskoj televizijskoj produkciji, hrvatske serije u posljednjih nekoliko godina stječu i sve veću gledanost te međunarodna priznanja. Taj trend započinje 2013. godine kriminalističkom Počivali u miru, koja bi se uskoro trebala prikazivati na britanskoj televiziji, a nastavlja se 2015. serijama Patrola na cesti i Da sam ja netko, čija će kraća filmska verzija (Ti mene nosiš) biti dostupna na američkom Netflixu, dok je prava za prikazivanje Novina otkupila izraelska distribucijska kompanija Keshet International.

Međutim pokušavajući držati korak sa stranim serijama, Novine se, nažalost, doimaju pomalo pretencioznima. Brojnim autorskim kadrovima i postupcima redateljska figura zauzima sveznajući status, a ne libi se ni komentirati prikazani sadržaj. Budući da se najveći dio radnje svodi na konspirativne razgovore likova, rad kamere dočarava "šuljanje" iz prikrajka, što likove smješta u drugi plan, a redateljev se komentar postižedinamičnim i kosim kadrovima te uočljivim pokretima kamere kojima se gledatelju nastoji dati moralni kod za tumačenje. Takva prezasićenost začudnim kadrovima režiju čini nametljivom i sugestivnom te se čini da se njome nastoji prikriti nedovoljno razrađena i spora priča.Također problematični su i klišejizirani prikazi novinara koji vode neuredne živote pune alkohola, droge i preljubničkoga seksa, što je doduše ublaženo urednikovom opaskom: "Ja ne znam kako vam nije zlo od stereotipa koje živite". No za razliku od toga neki drugi momenti, kao što su pušenje u bolničkom krevetu ili lizanje ogledala za vrijeme seksa, nisu popraćeni metakomentarom, pa djeluju strano i isforsirano. Ozbiljna se pak zamjerka može uputiti prikazima odnosa starijih nasilnih muškaraca i mladih žena kojima se sugerira da su one, flertom započevši te veze, same krive za nasilje koje im je učinjeno.

Imajući na umu dugogodišnje novinarsko i književno iskustvo scenarista Ivice Đikića, očekivalo bi se dublje prokazivanje problema struke te oblikovanje živopisnijih likova s kojima je moguće suosjećati. Međutim ovdje je fabularni tijek prilično predvidljiv te se ne odmiče daleko od početne premise koja je imala potencijal za detaljniji i zanimljiviji razvoj. Likovi su pak kruti i strogi, a prikaza svakodnevnih ležernih situacija gotovo da i nema što seriju neopravdano čini suviše teškom i hladnom. Neka za usporedbu posluži Žica koja, iako se bavi vrlo mračnim temama, obiluje likovima "od krvi i mesa", spontanim životnim trenutcima pa čak i humorom, što joj nimalo ne umanjuje ozbiljnost.

Šteta je što Novine nisu ponudile podrobniju razradu aktualnih problema novinarskoga sektora, ali pohvalno je što su barem otvorile perspektivu za daljnja promišljanja. S jedne strane serija je ukazala na tektonske poremećaje koji nastaju kada novinarstvo u rukama koristoljubivih vlasnika postaje oruđe za zaštitu privatnih interesa, a dotakla se i njegove komercijalizacije. Težnja za popularnošću i ekonomskom isplativošću znatno utječe na kvalitetu medijskoga sadržaja koji se u tom slučaju svodi na senzacionalizam, što ističe i Ivica Đikić u jednom intervjuu nazivajući novinarstvo "uslužnom djelatnošću". Međutim koliko god stanje u novinarstvu bilo loše, od njega se ne smije odustati jer, kako idealistički dodaje, bez njega nema demokracije i slobodnoga društva. Ti su stavovi upisani i u samu seriju koja žonglira između pesimističnoga prikaza brutalne stvarnosti i utopijske svijesti o borbi za savjesno i etično obavljanje novinarskoga posla.

kulturpunkt