Što je to škola? Najprije, to je institucija uključena u sustav odgoja i obrazovanja svake zajednice koja je dosegla određeni društveno-povijesni stadij razvoja. Školuju se klinci od svoje 6. ili 7. godine, zatim tinejdžeri i pubertetlije, pa onda mladi ljudi koji se za znanje i svoj rejting na tržištu rada pokušavaju izboriti kroz studij na visokoškolskim ustanovama. Dakle, škola je korporacija. Kao, uostalom, i svaki takovrsni entitet u visoko-globaliziranom korpo-kapitalizmu.
Treći cjelovečernji igrani film Ivana-Gorana Viteza smješten je u školu. Njegov, pak, naslov – Dopunska nastava (2019.) aludira na permanentnost školovanja. Umještenost filma u ovdašnju i blisku nam sredinu, pak, polučuje mnoge reference na realitet današnje Hrvatske, ali i virtualitet njezina medijskog prikaza. Film započinje prljavim kadrom odozgo neuredna stola, na kojem se vide tragovi nedovršena obroka, a zatim se pakira dječja barbika u sjajni papir. (Vidjet ćemo, ova je slika i globalna metafora svega kasnije prikazanog.) Odnedavno nezaposleni i rastavljeni protagonist Vlado (Milivoj Beader) krenut će u školu devetogodišnje kćerkice Ane kako bi joj čestitao rođendan. U toj se, pak, školi – negdje u blizini Zagreba – zbude svečano otvaranje obnovljene sportske dvorane. Gradonačelnik Vedran (Željko Köningsknecht) koristi ovu priliku za samopromociju u okviru predizborne izborne kampanje.
Kroz supostavljenost tih događaja autor filma (Vitez, ovoga puta odmaknut od svojeg dugogodišnjeg pisca/scenarista Zorana Lazića) iznosi bizarnu otmičarsku dramu u kojoj se prepliću groteskni i satirički elementi. Nakon što mu na web-stranici biva onemogućen „govor mržnje“, Vlado poduzima Passageà L'acte i puškom upada u razred te drži djecu i njihovu nastavnicu kao taoce. Ova će talačka kriza rezultirati cijelim nizom ozbilj…, pardon, karikaturalnih situacija. Naime, u svoj nakani da još jednom dobije mandat gradonačelnika, Vedran (u dosta uvjerljivoj Köningsknechtovoj interpretaciji) neće birati sredstva. U već spomenutu karikaturalnu postavu, naime, dominirat će neozbiljni mediji, još neozbiljniji dužnosnici institucije koja se zove škola, a posebnu će ulogu imati organi reda, te out-sorcing-specijalci - Abidovci. Nerazriješeni će obiteljski odnosi rezultirati tragičkim, no grotesknim razrješenjem talačke krize, koje to i nije (naime, razrješenje).
Ivan Goran-Vitez od svojih je početaka puno obećavao u okvirima HR-kina. Nakon solidnog kratkog debija s Pomorom Tuljana (2000.) uslijedio je pravi mali biser domaćeg srednjometražnog filma Posljednja pričest (2005.), s radnjom koja tematizira pedofiliju unutar Katoličke crkve. Možda ipak najdragocjenije za Viteza kao autora tek je uslijedilo. U suradnji s Tonćijem Kožulom i već spomenutim Zoranom Lazićem, režirao je 18 epizoda sada već kultnog TV-sitcoma Zakon! (2009.), a njegov je dugometražni kino-prvijenac Šuma summarum (2010.) duboko zasjekao u ideološku neprijepornost domaćeg grabežnog semi-perifernog kapitalizma. U ovoj je bizarnoj priči o team-buldingu nagovijestio i spomenuti out-sourcing. No, avaj… na krilima već provjerene suradnje i groteskne poetike, kasnije se Vitez autorski (skupa s Lazićem) strmoglavio u alanfordovsku bizarnost s Narodnim herojem Ljiljanom Vidićem (2015.). Ovaj je pokušaj komična kino-pomirenja partizana i ustaša završio u dodvoravanju teoriji o sličnosti dvaju ideologija u, navodno, pomirbenoj komediji o Drugom svjetskom ratu. (Hej, je li netko na hrvatskim stadionima od 90-ih ikada prema prepunim tribinama uzviknuo „Smrt fašizmu!“, a masa mu razdragano i zdušno odvratila – „Sloboda narodu!“?)
Dopunska nastava film je s dobrim namjerama. Nakana je autora bila zabaviti domaćeg kino-gledatelja, ali ga i – manje ili više neprikriveno – poučiti o onome što isti već vrlo dobro znade, a to je: da sustav ne funkcionira. Koruptivne pojave u državi koja uskoro preuzima predsjedanje Vijećem EU, uzima se već zdravo za gotovo. Međutim, to je nešto o čemu ne smijemo prestati pričati, jer time pokazujemo preostalu samosvijest i imamo nade neke stvari promijeniti. Poglavito tako da – barem umjetnički – razotkrijemo bahate i samožive poglavare. Lik gradonačelnika očigledno je u svom klijentelizmu Vitezova aluzija na aktualnog ZG-dužnosnika. I teško je reći da ovdje karikaturalnost ne preuzima oblike realnosti koja je „realnija od realnog“ (posebično u neuništivoj gluposti kao kozmičkoj sili, a koju su opjevali Kud IDIJOTI, protagonisti ovogodišnjeg Korovljevljeva dokumentarca Tusta). U cijelom nizu bizarnih likova, osim gradonačelnika, ističu se njegov pobočnik Marko (Popović-Volarić) i polu-retardirani šef policije (Darko Janeš). Međutim, umreženost i korumpiranost u sustavu pokazivat će se na svim njegovim sastavnicama. Zapravo, svi su djelatnici škole, ali i roditelji đaka koje intervjuiraju mediji, dijelom te neuništive kozmičke sile. Primjerice, uz naivnog policajca Ozrena (Marko Cindrić), jedan je od glavnih aktera, uz prije spomenute, i freelance novinar portala lokalno-hr Goran Varga (Filip Eldan). Njegova će transformacija iz predstavnika tzv. istraživačkog novinara u podložnika vlasti biti izvedena bespotrebnim (komičnim?) efektom preobrtanja očima u jednome kadru!
Glavna je nevolja s Vitezovim filmom u tomu što ne uspijeva namjeru satiričkog prikaza poznate nam sredine iole suvislije dramaturški posložiti. Pa, barem u tomu da se likovi postave u donekle zbiljskije okvire. Jer, situacija talačke krize u školi i (namjeravanog krvoprolića!?) kao da je iskočila iz neke strip-groteske. (Iako ima uspjelijih epizoda – npr. pad Abidovca pod konstrukcijom koša u dvorani ili sentence onoga drugog, filmaša Damira Radića, koji na meta-filmski dojmljiv način curici kaže: „Jesu li već počele rasti dlačice?“)
Pokolj Abidovaca na koncu filma kao da je umjetno nakalemljen na film. Koji su, pak, motivi nagnali Vladu da se raznježi i pusti klince? (Je li njegova majica vatrenih pravi dokaz njegove plemenitosti?) Je li dotični novinar doista nada našeg istraživačkog novinarstva ili tek cinik željan medijske pozornosti? Konačno, što je reluctant hero kino-priče, podvornik Drago (Kićo Burić) učinio s gradonačelnikom? Ove su tek neke nejasnoće za pisca ovih redaka.
Držim da se ovakvim artefaktima – uostalom poput onoga o Ljiljanu Vidiću, iako je ovaj uradak u tom smislu benigniji – ne pomaže u našem prosvjećenju o tomu kako nam je. Baš naprotiv. Žovijalni tonus o korumpiranosti našeg sustava jednostavno nas ostavlja zbunjenima, a ne osvještenijima u tom smislu. Uvodni, pak, moj diskurs o školi-korporaciji, trebalo bi zapravo umjestiti u aktualni štrajk školskih učitelja protiv sprege državno-klijentelističkih interesa, a kao (moguću) posljednju branu svim budućim ponižavanjima svih nas i ne samo u tom sustavu. Dopunska nastava, blago rečeno, čudan je film. Ideja nije bila nezanimljiva, ali je realizacija zastala negdje između groteske i socijalna angažmana. Bolja su mu strana glumačke izvedbe dvojice protagonista (Köningsknecht je pritom ipak nadmašio pomalo nejasni Beaderov karakter). Ne, nije lako spojiti autorski angažman i zabavljački diskurs, a čemu Vitez očito stremi u svim svojim filmovima.
