Plivamo brzom dubokom rijekom dana
među gustim preprekama
od kraul prijatelja koji su odlučili
ne obazirati se na nas,
od zlovoljnih pretilih žena zanemarenih
od njihovih obezmuškarčenih muževa bez uloge,
od oholo sretnih činovnika
s Biroa za nezaposlene nesretnike,
od ljudskih panjeva čija su stabla i grane
prepiljeni za obrede spaljivanja vještica,
od modrih davljenika očajničkog lamatanja ruku
kojima hvataju nas slamke.
Te smetnje, i još poneke, da prijeđemo na drugu obalu
pokazuju da je plivanje opasno kretanje bez oslonca.
Ipak, kad smo najumorniji, drhtavi i uplašeni,
bradu nam iznad površine pridržavaju
ljudske svjetiljke, stihovi Carvera i Bukowskog,
pomisli na skloništa iz djetinjstva puna svjetla
i zvukova koji nas nasmijavaju,
mirisi jeseni, voća i nadanja;
tu je i ljubav kao paleta boja kojom slikamo pristanište,
pivo, komotna odjeća i putokazi vremena koji se vrte.
