Između "stare pravednosti" i "krivog puta"

"Ne može, brate, svakih deset godina promjena Ustava, to je rađeno u SFRJ", tim je riječima nedavno premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović pred svekolikim općinstvom javno isprdao izborni program svog rođenog predsjedničkog kandidata.

Uistinu, predsjednički kandidat Kukuriku koalicije i prateće stranačke sitneži iz istoga tora Ivo Josipović za potrebe reizbora odlučio se za bizarni program - novi Ustav koji će nam, uvjerava nas neumorno, donijeti blagostanje istoga trena kada stupi na snagu. Na stranu to što se nitko ozbiljan i odgovoran ne bi poigravao temeljnim aktom države u profane dnevnopolitičke, predizborne svrhe, komedija je u tome što nas kandidat Josipović pokušava uvjeriti kako će njegovim reformatorskim, drugorepublikanskim intervencijama država u tili čas procvjetati.

Vrijedni je kandidat Josipović okupio trust ustavnih mozgova i marno je s njima mjesecima vodio visokoparne rasprave o novim okvirima za uređenje države i društva. Čak je i nesebično posegnuo u državnu blagajnu kako bi platio anketu za potrebe svoje kampanje, a koja je, stoji u narudžbenici izvođaču radova, imala dokazati ispravnost i mudrost njegove ideje u visokom postotku. Sve su te rasprave vođene uz glasanje paunova i nježne srneće poglede na obroncima Pantovčaka pa bi zloban, zločest ili neupućen netko ovdje mogao primijetiti kako je kandidat Josipović veći dio godine službenu predsjedničku rezidenciju i funkciju zloupotrebljavao za račun svoje kampanje. No, tko smo mi da sumnjamo u poštenje, moral i dobre namjere našeg voljenog predsjednika?

Ukratko, osim što želi sebi povećati ovlasti stavljajući se iznad parlamenta i vraćajući nas tako u neku inačicu polupredsjedničkog sustava, kandidat Josipović, kako uporno i nepokolebljivo objašnjava u svakom zaseoku, novi je Ustav napisao kako bi se hrvatska gospodarski oporavila. Kauzalnu vezu između načelnog konstitucijskog dokumenta države iz kojega izrasta legislativa za sva područja i rasta domaće ekonomije kandidat Josipović nikako ne uspijeva objasniti. Ako nam je dopušteno, zamjerit ćemo ponešto kako je uz novi Ustav, vjerojatno nehotičnim propustom, izostala simulacija koliko će radnih mjesta i u kojim rokovima otvoriti novi Ustav kandidata Josipovića i koliko će tanjura napuniti. Pritom ni na koji način ne dovodimo u pitanje uvjerenje kandidata Josipovića, kojemu je osobita kvaliteta doticaj sa stvarnim životom, da će u trenutku izglasavanja njegova Ustava odmah s neba nad Hrvatskom početi padati pečene jarebice, nezaposlenost će instantno nestati kao statistička kategorija, a svaki će građanin od tog časa prpošno biti u "plusu tri plaće umjesto u minusu da mu se plače", kako nam je obećala njegova Vlada.

Nakon fantomske Nove pravednosti, koju poput Jetija nitko nikada nigdje nije vidio iako navodno postoji, kandidat Josipović ovoga nam puta nudi misteriozni Pravi put. Kako u pet godina njegova mandata puta ne vidjesmo, nego samo meandriranja, vrludanja i glavinjanja od stava do stava pri čemu je uglavnom bio spreman u kratkom roku zagovarati dijametralno suprotna stajališta samo da se nikome ne zamjeri i ne izgubi koji glas, nemamo ni najblažu ideju što bi to bio pravi put kandidata Josipovića. Pa se već sada Pravom putu usudimo prognozirati potpuni fijasko i blamažu kao i Novoj pravednosti, koje je bilo samo za njegove suradničke i interesne krugove prikopčane na državni proračun.

Ako je novi Ustav kandidata Josipovića taj fenomenalni "pravi put", onda ipak ozbiljna objekcija na njegov prijedlog. Naime, izostala je glavna promjena – brisanje članka po kojem se Predsjednik Republike bira na neposrednim izborima i uvođenje odredbe po kojoj se predsjednik bira u parlamentu dvotrećinskom većinom uz dodavanje siće ceremonijalnih zanimacija, čisto zbog zadovoljavanja forme. Jer, upravo nam je predsjednik Josipović pokazao kako je dužnost predsjednika puka forma temeljito očišćena od bilo kakvog sadržaja. U svom je mandatu svjesno obezvrijedio i devalvirao važnost uloge predsjednika u društvu i državi, zadovoljavajući se pompom i medijskom pažnjom koja prati visoku funkciju. A malo smo kratki s lovom da bismo je razbacivali na nekoga tko je neizmjerno oduševljen sam sobom jer se vozi pod rotirkama i spava u predsjedničkim apartmanima na turističkim putovanjima od kojih država baš ništa ne dobiva. Čak ni magnet za frižider.

Sve donedavno glasnogovornica kandidata Josipovića javno je zagovarala ukidanje izravnog izbora predsjednika i premještanje tog procesa u parlament, navodeći Josipovićev mandat kao krunski argument za tu promjenu. Razumno je pretpostaviti da gospođa glasnogovornica puno bolje od svih nas zna tko je i što je Ivo Josipović te da je daleko upućenija što i kako njezin kandidat radi. Pa ako tako misli gospođa glasnogovornica o svom kandidatu Josipoviću, što bismo trebali misliti mi ostali koji ga ne poznajemo, ali vidimo i na svojoj koži osjećamo da su stvari u društvu i državi danas daleko lošije nego prije pet godina kada je Josipović došao na vlast. Društvo nikada nije bilo devastiranije, razjedinjenije, nepravednije, nepoštenije, većinski siromašnije, gladnije, a uzak krug bogatuna još bogatiji. Josipović je na to urušavanje i propast uvijek imao identičan odgovor – nije u ovlasti predsjednika.

Naravno da tako beskorisnog šefa države treba birati u parlamentu, dati mu tamo dvije-tri kancelarije, milijun-dva kuna za kazališne karte, benzin, telefon i da može tu i tamo pozvati na večeru jednako besposlenog kolegu po funkciji. Reći ćete da će predsjednik time biti samo produžena ruka stranke na vlasti. Pa i sad je, koliko god Josipović neistinito tvrdio da je nestranački i nadstranački čovjek.

Nakon što je prošli tjedan potvrđeno da je Hrvatska 12. kvartal za redom u recesiji, pod vodstvom najneuspješnije i najnesposobnije Vlade ikada, a čiji je on predsjednički kandidat, Josipović je tu razornu činjenicu ignorirao, rekavši "kako s pozicije predsjednika Republike Hrvatske to ne može komentirati". Pozicija predsjednika Republike nije ga, međutim, ometala da Vladu Jadranke Kosor naziva "kukulele Vladom", a nju kao premijerku proziva zbog "nepodnošljive lakoće reformi". Zahtijevao je od Kosor i smjene nekih njenih ministara, ali kada mu je ljetos pao vojni avion na sam Dan pobjede, imao je more opravdanja zašto nadležni ministar ne treba otići, a sam se, kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, tek dva dana nakon nesreće usudio izaći pred kamere pročitavši mucavo nešto s papira jer očito ne vlada materijom koja mu je u ustavnoj nadležnosti.

U rano proljeće 2011. usred Facebook prosvjeda protiv tadašnje Vlade, Jadranki Kosor sazivao je konzultacije parlamentarnih stranaka kako bi je pokušao srušiti, iako je imala neupitnu većinu. Čak je tajno na razgovore pozivao i neke članove vladajuće koalicije ne bi li ih nagovorio da istupe iz vladajuće većine i sruše Vladu, no, nije mu uspjelo. Milanovićeva Vlada danas je formalno manjinska, no, Josipoviću nije palo na pamet stvarati pritisak sazivanjem stranačkih konzultacija i uvjeravanjem u to postoji li još potpora njegovoj Vladi, iako se zakoni u Saboru izglasavaju na jedvite jade. Toliko o predsjedničkoj nepristranosti.

Zato je jeftinije i za sve korisnije predsjednika birati u parlamentu, jer ionako ostaje stranački čovjek i radi samo za svoje.

Nije se kandidat Josipović kao predsjednik proslavio ni s ostalim svojim ustavnim ovlastima. Kako se nema čime pohvaliti niti što pokazati nakon pet godina mandata, onda na svojoj promotivnoj izbornoj web-stranici falsificira činjenice. Pa će tako reći - "Prvi mandat temeljio sam na ostvarenju dvaju važnih ciljeva – na pokretanju projekta društvene pravednosti i na ostvarenju punopravnog članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Uz to, znatno smo popravili odnose sa svim susjednim državama". Među svoje najveće uspjehe zapisao si je ulazak Hrvatske u EU. Međutim, on je samo došao na gotovo i potpisao pristupni ugovor jer su sve prije njega odradili predsjednik Mesić i prethodne vlade. I upravo je Josipović kao saborski zastupnik, tada u prvoj predsjedničkoj kampanji, bio jedan od rijetkih koji je glasao protiv arbitražnog sporazuma sa Slovenijom kako bi prikupio glasove za izbore, jer je procijenio da to birači žele, a prihvaćanje tog sporazuma bio je jedini način da se nastave zablokirani pregovori s EU. Dao je sve od sebe da ne uđemo u EU.

Pripisuje Josipović sebi i velike zasluge za visoki međunarodni ugled Hrvatske. O kojem to ugledu govori, nije nam znano, ali znamo da smo u ekonomskom pogledu u međunarodnim okvirima već dugo vremena u rejtingu smeća. Uz Cipar, najgora smo ekonomija Europske unije. U međunarodnim krugovima Josipović je potpuno beznačajan tip, kojega se Obami iz susjedne prostorije ne da ni na par minuta doći protokolarno pozdraviti kada mu je ovaj u Bijeloj kući. Josipović nikamo ne putuje, nitko ga ne zove, izuzmemo li povremenu kakvu multilateralu, gdje opet nije nikakav faktor, osim ako velikim državničkim nastupima ne smatramo predavanja na temu "Politika i glazba" koja održava kada god se dočepa neke inozemne destinacije.

Nitko Josipoviću ni ne dolazi, osim tu i tamo kakva dokona kralja ili kraljice koji dođu ubiti koji dan u Hrvatskoj. Stanje u regiji, prvenstveno sa Srbijom, nikada lošije. To što su Josipović i njegov pajdaš Boris Tadić imali dobre osobne odnose pa su jedan drugome priređivali fešte u Beogradu i Zagrebu, baškarili se po Brijunima ili tulumarili tri dana na Jahorini zarobljeni mećavom ni za jotu nije promijenilo loše odnose dviju zemalja.

Za činjenicu da Hrvatska nema autentičnu vanjsku politiku nego je pokorna pudlica Washingtona i Bruxellesa do te mjere da se u UN-u ne usuđuje glasati za rezoluciju kojom se osuđuje fašizam, samo zato što ju je predložila Rusija, podjednako su krivi i Josipović i njegova kukavička Vlada, iako su im svima puna usta antifašizma.

Da se predsjednik države ubuduće ne treba birati na neposrednim izborima, osim Josipovića koji nam je svojim permanentnim ispraznim lamentiranjem za to dao raskošne razloge, debele argumente dobivamo i od njegovo troje protukandidata.

Kandidatkinja HDZ-a i šačice stranaka, od kleronacionalističkih do liberalnih, Kolinda Grabar Kitarović, "žena iz naroda", cijelu kampanju nešto maše ručicama i prijeti lupanjem šakom o stol. Naravno da, pobijedi li kojim slučajem, Milanovićevoj Vladi neće dati disati i neprestano će joj biti za vratom, samo što će u nastavku tog zamišljenog scenarija, dođe li za godinu dana na općim izborima HDZ na vlast, baš kao i Josipović, poslušno odšutjeti dio mandata u kojem će državu voditi njezina opcija. Jasno da kandidatkinja Grabar Kitarović svojim brojnim vizitkama uglednika kojima se hvasta, kao ni kandidat Josipović Ustavom neće pokrenuti gospodarstvo, zaposliti ni nahraniti gladne. Ni Tuđmanova ni Titova bista na Pantovčaku neće spriječiti opće rasulo, očaj, pesimizam, osjećaj besperspektivnosti građana, propadanje društva i države. Svjesno manipuliraju građanima uvjeravajući ih u ono što baš nikako ne mogu provesti. To što obećavaju mogu samo vlade, ako nam se ikada posreći neka sposobna.

I glasni, agresivni kandidat Saveza za Hrvatsku Milan Kujundžić, kao i ostali, voli svakom loncu biti poklopac pa se o svemu rado izjašnjava, od monetizacije preko Hrvatskog nogometnog saveza do branitelja pod šatorom. Premda njegovo mišljenje, kao ni ostalih kandidata, dođu li na vlast, nikoga ni na što neće obvezivati. Ante Pavelić u tom paketu dolazi za razonodu i rekreaciju.

Posebna je priča kandidat Živog zida Ivan Vilibor Sinčić. Mladi anarhist kao da je ispao sa stranica Utopije Thomasa Morea i sigurno je da bi u toj imaginarnoj državi imao više šanse kao predsjednički kandidat, čak bi osvojio i doživotni mandat. Zanesenost kandidata Sinčića na trenutke je simpatična, čovjek bi se čak i pomamio za mladcem kojemu je uzor Gandhi zbog masovnih i mirnih prosvjeda, jer i on i njegova ekipa, kaže, rade slično nenasiljem, građanskim neposluhom, bojkotom sustava. Nakon sprečavanja deložacija sa Živim zidom, koje bi naknadno ipak bile provedene, kandidat Sinčić kaže da bi s tim aktivnostima nastavio i kao predsjednik države. Njegov je program, naglašava, okrenut prema gubitnicima tranzicije. Natjerat će, tvrdi, Vladu da promijeni zakon koji bi konačno oslobodio dužničkog ropstva više od 320.000 ovršenih i blokiranih građana. Žestoko napada banke, za koje kaže, da su građane zarobile lihvarskim kreditima. Iako se žestoko protivi sadašnjem sustavu, želi ga rušiti mirnim sredstvima. "Namjeravam izvršiti pritisak na institucije, poticati građane da se sami organiziraju. Jednostavno treba svaki dan govoriti o tim temama dok se ne riješe. Građani moraju sami osnovati pokrete i prisiliti Vladu i Sabor da se ta pitanja konačno riješe", objašnjavao je u intervjuu Večernjem listu.

Da njemu samome ni onima oko njega ipak nije baš najjasnije kako stvari stoje, još manje kako funkcioniraju, i da ne barataju ni elementarnim pojmovima pokazuje i njegova partnerica koja najavljuje kako ona i Vilibor neće živjeti na Pantovčaku nego će ga iznajmiti, a oni će ostati u svom stanu. Cura je očito fan američke serije Zapadno krilo i vjeruje da predsjednička obitelj kao i u Bijeloj kući stanuje i na Pantovčaku.

I dok je troje stranačkih kandidata manje-više ista pašta i samo su ekstenzije politika koje su ih kandidirale, zanimljivo će biti vidjeti rezultat kandidata Sinčića koji će na sebe vući protestne glasove svih onih kojima se gade politika i političari, a to su vjerojatno svi koji nisu stranački uvezani. Ako im već ne bude previše gadljiv i sam izlazak na predsjedničke izbore zbog mizerne ponude.

U sirotinjskoj državi poput Hrvatske izravni predsjednički izbori i Ured predsjednika potpuno je suvišan, nikome koristan trošak i zato je prva promjena koja je nužna u Ustavu ukidanje te skupe i nepotrebne šarade.

No, kako to na ovim izborima neće biti slučaj, oni koji ipak odluče izaći na izbore, neka imaju na umu onu škotskog književnika Georgea MacDonalda: "Nije u prirodi politike da bude izabran najbolji čovjek. Najbolji čovjek ionako ne želi upravljati svojim sugrađanima".