Ove godine se upisao najmanji broj prvašića do sada. Podatak je to koji ne treba izazivati čuđenje jer će u godinama koje slijede broj upisanih prvašića biti sve manji i manji.
Mi smo država koja nestaje, a nestajemo ili zbog odsustva želje da rađamo djecu ili zbog realizirane želje da napustimo ovu državu.
Odsustvo želje za potomstvom posljedica je ili individualnih odluka u koje ne možemo ulaziti jer svaki pojedinac, religijskim rječnikom rečeno, predstavlja svetište u koje ne ulazimo, koje ne propitujemo, ali koje poštujemo.
Egzistencijalne odluke se donose u samoći, u odsustvu svih ostalih bića i takve odluke postaju egzistencijalnim istinama koje su veće i snažnije od svih tzv. objektivnih istina. Ne postoji veća istina i veća vrijednost od pojedinca koji upravlja vlastitim životom. U takve odluke ne ulazimo, takve odluke ne propitujemo, one nisu naše odluke.
Egzistentni subjekt ili pojedinac koji je svjestan vlastite egzistencije i koji zna da su sva društva, države, religije, autoriteti i strukture samo drugotni konstrukti, nikada neće odustati od vlastitog života i mogućnosti da donosi odluke snagom vlastite samoće ili svijesti da je njegova egzistencija jednokratna, neponovljiva, konačna i, stoga, usmjerena prema smrti.
Samo egzistencijalne kukavice nisu u stanju živjeti život pred izvjesnošću vlastite smrti. Jedino takav život obvezuje i na društveni angažman.
Ljudski život je sposobnost življenja vlastitog života i sudjelovanja u izgradnji društva koje će biti u funkciji svakog ljudskog života. Na taj način se ostvaruje prava mjera odgovornosti prema sebi, ali i prema društvu koje ne smije biti iznad niti jednog ljudskog života.
Egzistencijalne kukavice preskaču vlastiti život i žive iluziju konstrukta. Egzistencijalne kukavice se umasovljuju kako bi im netko drugi odredio smisao.
Kukavice se nalaze na vječitim tribinama na kojima navijaju za nekog, za neku igru koja se odvija pred njihovim očima uvjereni ili obmanuti da oni sudjeluju u toj igri. Onaj tko promatra igru, ne sudjeluje u igri. On je promatrač.
I ako nije svjestan da je samo promatrač koji navija, on je neosviješteni promatrač, potpuno nesvjestan da mu je namijenjena marginalna uloga.
Neosviješteni navijači su zbog toga često nasilni. Njihovo nasilje nije prvenstveno nasilje prema drugima.
Prvi čin nasilja koji je neosviješteni promatrač učinio bilo je nasilje prema vlastitom životu. Neosviješteni promatrač je najprije dokinuo vlastiti život kako ne bi bio u stanju donositi autentične egzistencijalne odluke, a to su odluke o ulogama koje ćemo jedino i upravo samo mi odigrati u ovom svijetu koji nije ništa drugo nego kolekcija autentičnih i neautentičnih egzistencija.
Neautentične egzistencije su one egzistencije iznad kojih postoji nešto ili netko, neovisno je li riječ o nekom sportskom klubu, religijskoj zajednici, božanstvima, narodu, naciji ili državi.
Svi oni iznad kojih je netko ili nešto trajnije i značajnije od njih samih žive neautentičnim egzistencijama. Zato nasilno promatraju sve druge koji vlastitu egzistenciju nisu podveli pod to što je iznad njih.
Primjera imamo koliko hoćemo – od sukobljavanja različitih navijačkih skupina do religijskih sukoba i nacionalizmom vođenih ratova.
Neosviještene egzistencije komuniciraju nasiljem zbog toga što je njihova neosviještena i u ruke drugih predana egzistencija nastala na nasilnom činu sebedokidanja.
Oni su, najjednostavnije rečeno, trajno odustali od sebe i od igranja bitnih životnih uloga, kako bi ulogu promatrača koji ne sudjeluje u igri pretvorili u najznačajniju ulogu. Tu pomoći nema.
Autentične egzistencije su one koje nisu dokinule ili ubile sebe kako bi se podredile nekoj konstruiranoj veličini, nego su stalno svjesne da u vremenu koje im je na raspolaganju imaju priliku odigrati bitne uloge.
Međutim, ovo ne znači da subjekti autentičnih egzistencija ne mogu biti promatrači. Mogu biti i često jesu, ali oni nisu neosviješteni promatrači, i nisu samo promatrači. Oni promišljaju o onome što promatraju, to vrednuju i donose odluku.
Oni nisu puki, jednostavni ili neosviješteni promatrači iz jednostavnog razloga što znaju da se autentični ljudski život uvijek nalazi u situaciji izbora. Autentična egzistencija i kada nešto promatra, to promatra da bi donosila odluke.
Primjerice, autentična egzistencija činjenicu da se, iz godine u godinu, sve manje prvašića upisuje, ne promatra kao činjenicu koja ni na što ne obvezuju. Ovaj podatak potiče na prosudbu, donošenje odluke i društveni angažman.
To što je naša egzistencija usmjerena prema vlastitoj smrti ne znači da želimo smrt društvu. Upravo suprotno, mi želimo da društvo živi i da bude u funkciji mnogih autentičnih egzistencija.
Činjenica da hrvatsko društvo nestaje je činjenica koja nas dovodi u poziciju egzistencijalne tjeskobe, a ona nas obvezuje da donesemo odluku koja će promijeniti postojeće stanje.
Autentična egzistencija će donijeti odluke koje dekonstruiraju ono što vodi prema izumiranju ovog društva, neautentične egzistencije će promatrati ovu činjenicu i nastaviti živjeti kao i do sada – glasati za iste, zalagati se da se iz proračuna financiraju oni koje promatraju kao navijači itd., dok će nestrukturirane egzistencije promovirati načelo postupnosti, odnosno da se donesu odluke koje to nisu, a to su one odluke koje zadržavaju postojeće stanje uvjeravajući sebe i druge kako se situacija postupno mijenja.
Država u kojoj se upisuje sve manje prvašića zasigurno nije država u kojoj dominiraju autentične egzistencije.
Ovo je država neautentičnih egzistencija koje promatraju igru u kojoj ne sudjeluju, koje o toj igri pričaju kao da im je bila igra života, a zapravo nesvjesno plutaju u moru koje guta život ove države.
Država nam nestaje. Ona nestaje zbog promatrača koji su se najprije okomili na smislenost vlastitog života, kako bi tu smislenost destruirali i predali se u ruke nekog konstrukta – države, nacije, rata, boga.
Promatrač nema državu jer u njoj ne sudjeluje kao građanin nego kao neosviješteni dio mase. Iz istog razloga nema ni nacije, ali ni boga, jer bog ne pohodi one koji su sami sebe, u antropološkom smislu, marginalizirali kako ne bi sudjelovali u životu kao odgovorni autori koji su nešto htjeli i to realizirali.
Država nam nestaje i zbog nestrukturiranih egzistencija koje ne znaju što žele pa se odlučuju za nepostojeću postupnost.
Konačno, država nam izumire zbog toga što nema dovoljnog broja autentičnih egzistencija. Autentične egzistencije donose odluke, a one mogu biti odluke da se izgradi i sačuva ova država, ali i da se ovakva država napusti.
Oni koji su donijeli odluku da napuste državu promatrača, neautentičnih i nestrukturiranih egzistencija, donijeli su autentičnu egzistencijalnu odluku jer nisu pristali na laž koja odjekuje masom, a to je laž po kojoj je država iznad nas. Nije. Država nije iznad nas.
Iznad ove države su prvašići kojih je svake godine sve manje i manje.
autograf
Mi smo država koja nestaje, a nestajemo ili zbog odsustva želje da rađamo djecu ili zbog realizirane želje da napustimo ovu državu.
Odsustvo želje za potomstvom posljedica je ili individualnih odluka u koje ne možemo ulaziti jer svaki pojedinac, religijskim rječnikom rečeno, predstavlja svetište u koje ne ulazimo, koje ne propitujemo, ali koje poštujemo.
Egzistencijalne odluke se donose u samoći, u odsustvu svih ostalih bića i takve odluke postaju egzistencijalnim istinama koje su veće i snažnije od svih tzv. objektivnih istina. Ne postoji veća istina i veća vrijednost od pojedinca koji upravlja vlastitim životom. U takve odluke ne ulazimo, takve odluke ne propitujemo, one nisu naše odluke.
Egzistentni subjekt ili pojedinac koji je svjestan vlastite egzistencije i koji zna da su sva društva, države, religije, autoriteti i strukture samo drugotni konstrukti, nikada neće odustati od vlastitog života i mogućnosti da donosi odluke snagom vlastite samoće ili svijesti da je njegova egzistencija jednokratna, neponovljiva, konačna i, stoga, usmjerena prema smrti.
Samo egzistencijalne kukavice nisu u stanju živjeti život pred izvjesnošću vlastite smrti. Jedino takav život obvezuje i na društveni angažman.
Odsustvo želje za potomstvom posljedica je ili individualnih odluka u koje ne možemo ulaziti jer svaki pojedinac, religijskim rječnikom rečeno, predstavlja svetište u koje ne ulazimo, koje ne propitujemo, ali koje poštujemo
Ljudski život je sposobnost življenja vlastitog života i sudjelovanja u izgradnji društva koje će biti u funkciji svakog ljudskog života. Na taj način se ostvaruje prava mjera odgovornosti prema sebi, ali i prema društvu koje ne smije biti iznad niti jednog ljudskog života.
Egzistencijalne kukavice preskaču vlastiti život i žive iluziju konstrukta. Egzistencijalne kukavice se umasovljuju kako bi im netko drugi odredio smisao.
Kukavice se nalaze na vječitim tribinama na kojima navijaju za nekog, za neku igru koja se odvija pred njihovim očima uvjereni ili obmanuti da oni sudjeluju u toj igri. Onaj tko promatra igru, ne sudjeluje u igri. On je promatrač.
I ako nije svjestan da je samo promatrač koji navija, on je neosviješteni promatrač, potpuno nesvjestan da mu je namijenjena marginalna uloga.
Neosviješteni navijači su zbog toga često nasilni. Njihovo nasilje nije prvenstveno nasilje prema drugima.
Prvi čin nasilja koji je neosviješteni promatrač učinio bilo je nasilje prema vlastitom životu. Neosviješteni promatrač je najprije dokinuo vlastiti život kako ne bi bio u stanju donositi autentične egzistencijalne odluke, a to su odluke o ulogama koje ćemo jedino i upravo samo mi odigrati u ovom svijetu koji nije ništa drugo nego kolekcija autentičnih i neautentičnih egzistencija.
Neautentične egzistencije su one egzistencije iznad kojih postoji nešto ili netko, neovisno je li riječ o nekom sportskom klubu, religijskoj zajednici, božanstvima, narodu, naciji ili državi.
Svi oni iznad kojih je netko ili nešto trajnije i značajnije od njih samih žive neautentičnim egzistencijama. Zato nasilno promatraju sve druge koji vlastitu egzistenciju nisu podveli pod to što je iznad njih.
Primjera imamo koliko hoćemo – od sukobljavanja različitih navijačkih skupina do religijskih sukoba i nacionalizmom vođenih ratova.
Neosviještene egzistencije komuniciraju nasiljem zbog toga što je njihova neosviještena i u ruke drugih predana egzistencija nastala na nasilnom činu sebedokidanja.
Oni su, najjednostavnije rečeno, trajno odustali od sebe i od igranja bitnih životnih uloga, kako bi ulogu promatrača koji ne sudjeluje u igri pretvorili u najznačajniju ulogu. Tu pomoći nema.
Autentične egzistencije su one koje nisu dokinule ili ubile sebe kako bi se podredile nekoj konstruiranoj veličini, nego su stalno svjesne da u vremenu koje im je na raspolaganju imaju priliku odigrati bitne uloge.
Međutim, ovo ne znači da subjekti autentičnih egzistencija ne mogu biti promatrači. Mogu biti i često jesu, ali oni nisu neosviješteni promatrači, i nisu samo promatrači. Oni promišljaju o onome što promatraju, to vrednuju i donose odluku.
Oni nisu puki, jednostavni ili neosviješteni promatrači iz jednostavnog razloga što znaju da se autentični ljudski život uvijek nalazi u situaciji izbora. Autentična egzistencija i kada nešto promatra, to promatra da bi donosila odluke.
Primjerice, autentična egzistencija činjenicu da se, iz godine u godinu, sve manje prvašića upisuje, ne promatra kao činjenicu koja ni na što ne obvezuju. Ovaj podatak potiče na prosudbu, donošenje odluke i društveni angažman.
To što je naša egzistencija usmjerena prema vlastitoj smrti ne znači da želimo smrt društvu. Upravo suprotno, mi želimo da društvo živi i da bude u funkciji mnogih autentičnih egzistencija.
Činjenica da hrvatsko društvo nestaje je činjenica koja nas dovodi u poziciju egzistencijalne tjeskobe, a ona nas obvezuje da donesemo odluku koja će promijeniti postojeće stanje.
Autentična egzistencija će donijeti odluke koje dekonstruiraju ono što vodi prema izumiranju ovog društva, neautentične egzistencije će promatrati ovu činjenicu i nastaviti živjeti kao i do sada – glasati za iste, zalagati se da se iz proračuna financiraju oni koje promatraju kao navijači itd., dok će nestrukturirane egzistencije promovirati načelo postupnosti, odnosno da se donesu odluke koje to nisu, a to su one odluke koje zadržavaju postojeće stanje uvjeravajući sebe i druge kako se situacija postupno mijenja.
Ove godine se upisao najmanji broj prvašića do sada. Podatak je to koji ne treba izazivati čuđenje jer će u godinama koje slijede broj upisanih prvašića biti sve manji i manji
Država u kojoj se upisuje sve manje prvašića zasigurno nije država u kojoj dominiraju autentične egzistencije.
Ovo je država neautentičnih egzistencija koje promatraju igru u kojoj ne sudjeluju, koje o toj igri pričaju kao da im je bila igra života, a zapravo nesvjesno plutaju u moru koje guta život ove države.
Država nam nestaje. Ona nestaje zbog promatrača koji su se najprije okomili na smislenost vlastitog života, kako bi tu smislenost destruirali i predali se u ruke nekog konstrukta – države, nacije, rata, boga.
Promatrač nema državu jer u njoj ne sudjeluje kao građanin nego kao neosviješteni dio mase. Iz istog razloga nema ni nacije, ali ni boga, jer bog ne pohodi one koji su sami sebe, u antropološkom smislu, marginalizirali kako ne bi sudjelovali u životu kao odgovorni autori koji su nešto htjeli i to realizirali.
Država nam nestaje i zbog nestrukturiranih egzistencija koje ne znaju što žele pa se odlučuju za nepostojeću postupnost.
Konačno, država nam izumire zbog toga što nema dovoljnog broja autentičnih egzistencija. Autentične egzistencije donose odluke, a one mogu biti odluke da se izgradi i sačuva ova država, ali i da se ovakva država napusti.
Oni koji su donijeli odluku da napuste državu promatrača, neautentičnih i nestrukturiranih egzistencija, donijeli su autentičnu egzistencijalnu odluku jer nisu pristali na laž koja odjekuje masom, a to je laž po kojoj je država iznad nas. Nije. Država nije iznad nas.
Iznad ove države su prvašići kojih je svake godine sve manje i manje.
autograf
