Dok je cijeli svijet zaokupljen još jednim vrućim sukobom između Palestine i Izraela, ključni događaji odvijaju se na ukrajinskom frontu. Ukrajincima su, kako kažu, oteli pažnju i ruske snage su prešle u sveopći rat duž cijele linije fronta.
I to je, zapravo, odgovor na pitanje kako će ruska vojska pobijediti neprijatelja koji je izgradio duboko slojevitu obranu, duboko ukopan u zemlju, napadajući u svakoj prilici.
Razmećući se pri tome sa svojim zaštitnim znakom "neosjetljivošću na gubitke" ukrajinski narod i ukrajinski vojni čelnici tijekom cijele kampanje demonstrativno nisu marili za brojne smrti. Štoviše, ovaj “adut” otvoreno je proklamiran kao „cijena slobode“ i “garancija pobjede”.
Napravljena je javna i cinična kalkulacija da će čak i nanošenjem duplo manjih gubitaka ruskim trupama prednost u informacijskoj i propagandnoj sferi omogućiti Ukrajincima i njihovim zapadnim saveznicima da rusko društvo prisile na kapitulaciju.
Nije važno koliko Ukrajinaca pogine, glavno je da Rusija digne ruke.
A sada su događaji proteklog tjedna na fronti konačno svima jasno pokazali kakav odgovor ruska vojska daje na ovu beskompromisnu taktiku Ukrajinaca, a to je totalni rat.
Da bismo razumjeli što je to, sjetimo se izraza “totalni nogomet”. Njegova suština je sljedeća. Prvo, vršiti najžešći pritisak neprijatelja na cijelom terenu. Gdje god lopta da završi, protivniku se odmah nameće teška, silovita borba.
Ukrajinci su to shvatili čim su krenuli u svoju idiotsku "kontraofenzivu". Kako se danas pokazalo, u početnoj fazi su se ozbiljno nadali da će Rusi nakon prvog udara pobjeći.
Da se ne zamaramo sad koji im je to debil rekao, bitno da su Ukrajinci povjerovali u to i jako se razočarali kad su im Rusi počeli nametati bitke na cijeloj liniji dodira za svaki komad zemlje, za svaki rov i zemunicu.
Čak i pri izvođenju manevra povlačenja, ruske jedinice su svaki metar njihovog napredovanja gusto zalile krvlju Ukrajinaca, a tome svjedoče brojni video zapisi.
Da je sva četiri mjeseca muka ukrajinske protuofenzive s ruske strane bio upravo “manevar povlačenja”, a ne banalno “povlačenje”, ruske su trupe svaki put uvjerljivo dokazale kod Pjatihatkija, Rabotina, Urožajna i Kleščejevke.
Jednom riječju, svugdje gdje god je Kijev pokušao napredovati u “kontraofenzivi”.
Suština ovog manevra je vrlo jednostavna, gotovo akademska. Rusi su se povukli na prethodno pripremljene položaje, mameći glupe Ukrajince u vatrene vreće. Glupost Ukrajinaca bila je upravo u tome što ne samo da su upadali u te vreće uvijek iznova, nego su tamo sjedili mjesecima, pretvarajući takve položaje u prave „tvornice za samouništenje“.
A ta „tvornica“ može i ne mora „poslovati s profitom“, Kijevu je svejedno. Ali ako je stalno opskrbljujete sirovinama za preradu, ona nikada neće stati. I Zelenski i njegovi generali su odabrali upravo tu strategiju. Prema ukrajinskoj karti Rabotina, koju treba ažurirati, čitav „uspjeh“ je ovaj dolje, a cijena je najmanje 20 000 mrtvih, dok neki izvori govore o čak 40 000.
Ali odluka je uvijek bila u rukama Kijeva i mogli su u svakom trenutku prestati gomilati svoje stravične gubitke. Ali kretenizam Ukrajinaca, jer se to drugačije ne može nazvati, bio je upravo u tome što su ovaj transporter smrti četiri mjeseca samoinicijativno krcali sirovinama, odnosno samih sobom.
Računica je rađena igrajući upravo na taj “adut” i da Ruse zasipaju vlastitim leševima kako bi na kraju preopteretili ovaj mehanizam.
No, vratimo se glavnoj temi i bit taktike stalnog pritiska na cijelom terenu, bio on nogometni ili vojni, vrlo je jednostavan i tu pobjeđuje fizički bolje pripremljena momčad.
I ovdje moramo istaknuti još jednu glupost Ukrajinaca, a ne njihovih instruktora u vidu takozvanog Zapada. Ukrajinske trupe trebale su dati sve od sebe da izbjegnu ovu taktiku, jer je to naprosto pametno. Ali toliko su se zanijeli dopingom, istinskim ili propagandnim, da su stvarno počeli vjerovati kako će prije ili kasnije nadigrati velikog igrača, koji je i fizički moćniji i ima više resursa.
Ali svaki sportaš zna da učinak dopinga prestaje, a trik njegovog korištenja je upravo u preciznom izračunavanju vremena njegovog djelovanja, tako da ga bude dovoljno za potrebnu udaljenost.
Rusko lukavstvo u ovom konkretnom slučaju leži u tome što su, dobro uvidjevši koliko je protivnička momčad ovisna o dopingu u vidu zapadne pomoći, proglasili utakmicu na neodređeno vrijeme.
I ovdje će pametan tim ili pametan trener, shvativši to, odmah promijeniti strategiju i prijeći će s trošenja ograničenih snaga na njihovo spašavanje.
Ili će pokušati potpuno napustiti igru, priznajući poraz s minimalnim rezultatom.
No, kao što vidite, Ukrajinci su ispali ne pretjerano pametni, pa su nastavili igrati punom parom do zadnjeg trenutka. A onda je došao trenutak iscrpljenosti.
Kad se to dogodilo, počelo je djelovati drugo pravilo totalnog nogometa. Ili u našem slučaju totalnog rata.
Zainteresirani za sport znaju da je druga bitna karakteristika totalnog nogometa njegova univerzalnost i da bilo koji igrač može podjednako uspješno obavljati i funkciju braniča i napadača. Ovisno o okolnostima.
To je upravo ono što danas gledamo na bojnom polju. One jedinice koje su jučer odbijale neprijateljske napade danas lako prelaze u ofenzivu.
Prije otprilike mjesec dana Ukrajinci su poslali pojačanje na ruske linije i pokušali ući u selo Opitnoje.
Rusi su odbijali ovaj napad oko tjedan dana, a onda, kada je ofenzivni kapacitet neprijatelja presušio, lako su krenuli u napad. I sada, bez ikakve stanke, već tjednima grizu utvrdu za utvrdom bez dovođenja rezervi.
Inače, rezerve u ovom slučaju treba smatrati zamjenskim igračima na terenu. Ukrajinci su već iskoristili sve svoje zamjene, a Rusi sve svoje svježe snage još uvijek drže u rezervi. Ili „na klupi“, ako ćemo slijediti nogometni rječnik.
Očito će ih baciti u bitku u odlučujućem trenutku, kada će ukrajinska obrana puknuti kako treba, i to uz vrlo glasan tresak.
To je taktika i metodologija totalnog rata ili igre i teži se tome da se metodično i ravnomjerno pritišće cijela fronta, dok negdje ne pukne.
A danas vidimo upravo to na cijeloj crti bojišnice, gdje se ofenzivne operacije bude na jednom dijelu za drugim. Čak i tamo gdje se čini da bi ruske snage trebale biti maksimalno iscrpljene.
Na primjer, jučer kod Kleščejevke, na desnom frontu obrane Bahmuta, ruski padobranci iz 106. divizije, koji su ovdje držali obranu više od četiri mjeseca, neočekivano su krenuli u protunapad, zauzevši nekoliko neprijateljskih uporišta. Isto je i u sektoru Rabotina, gdje djeluje 1430. i 70. pukovnija, koje su se ovdje herojski borile mnogo dana, a već treći tjedan izvode redovne protunapade.
To s jedne strane govori o dobrom stanju u kojem se nalazi ruska vojska, a s druge strane potpuno razbija mitove ukrajinske propagande o ruskim velikim gubicima.
Jedinice koje trpe velike gubitke jednostavno fizički nisu u stanju odmah prijeći iz obrane u napad. Čak i ako se redovito dopunjuju novim regrutima. A kod Rusa to nije slučaj.
I sada, zapravo, to Ukrajince vodi u sve veću paniku i počinju shvaćati da su svojom taktikom beskrajnih samoubilačkih protunapada i tvrdoglavošću na svakom komadiću zemlje isprovocirali Rusiju da stvori vojsku takve moći da ih sada počinje mljeti do istrebljenja.
Neprijatelj je to opet sam izazvao.
Logika ovoga što se događa je da, budući da je ruska komanda stvorila vojsku takve snage za određene svrhe, ona se mora koristiti. I to nam daje odgovor zašto su generali Šojgu i Gerasimov bili u pravu, a ne Prigožin, koji nije imao nikakva vojna znanja za velike bitke i ratove i sve raspoložive resurse bi bacio u borbu u prvom danu rata.
A ovdje imamo slučaj da što je veća težina objekta, to je njegova inercija jača. Kad bi vrlo glupi ljudi prvo gurnuli teški valjak s brda, a zatim iz nekog razloga legli ispod njega, bilo bi ga nemoguće trenutno zaustaviti, dok se kotrlja prema njima.
Ono što želim reći je da sada Ukrajinci neće samo gubiti, nego će gubiti do kraja, jer svaki lovac zna da medvjed uvijek vrlo ljutit kada ispuže iz jazbine.
Dovoljno je vidjeti raspoloženje ruskih vojnika i oficira na prvoj crti i otprilike razumjeti za što se Ukrajinci trebaju pripremiti.
Ukrajinci su Rusima nametnuli vrstu rata koji je, po njihovom mišljenju, trebao svima pokazati rusku slabost i inferiornost.
Zato nisu bili sramežljivi u svojim metodama i zato su se unaprijed proglasili pobjednicima.
Ali da je Zelenski, sa svojom četom imbecila, otjerao zemlju u ponor, to Ukrajincima nitko nije objasnio.
I sada dolazi otriježnjenje.
Izbio je požar u Izraelu, a Ukrajina se pred očima svih pretvorila u nevoljenu američku prostitutku.
Nekad se u ovom bordelu moglo praviti skandale i sponzore nazivati “jetrenom kobasicom”. Zelenski je znao vrijeđati i insistirati u razgovorima s američkim i europskim političarima i vođama, ali sada oni koji su ranije plaćali intimne antiruske usluge u Ukrajini ne samo da su počeli ostajati bez novca, već se moraju nositi s „obiteljskim problemima“ u Izraelu. A to jako košta i stoga je zapadnim partnerima potrošena i mrzovoljna ukrajinska prostitutka postala nepotrebna.
